ponedjeljak, 22. listopada 2018.

Sv. Karlo Boromejski - Pravila crkvene umjetnosti i arhitekture




Kao i na mnogim drugim područjima važnima za duhovni život, Sv. Karlo Boromejski je i o temi crkvene umjetnosti i arhitekture dao točne upute, koje su njegovi podređeni morali vjerno slijediti. Te su upute, poznate pod nazivom Instructiones fabricae et supellectilis ecclesiasticae, postale popularne i u drugim dijelovima Europe. Zbog njihovog trajnog i neprolaznog značenja, navest ću danas nekoliko odredaba, koje dobro pokazuju kako bi trebale izgledati naše crkve.

Sv. Karlo u uvodu otkriva svoje motive za davanje ovih uputa. Ovdje, između ostaloga, kaže:
"illud tantum spectavimus, ut et aedificii et ornatus et apparatus ecclesiastici norma et forma certa, cum rationibusque patrum convenienti... induci sedulo curaremus"

("samo smo na to gledali, da pažljivo uvedemo u primjenu sigurno pravilo o crkvenoj izgradnji i uređenju i uresu, prema načelima koja se slažu s ocima")

Malo kasnije, sv. Karlo pojašnjava da je dostojno, lijepo i bogato ukrašavanje crkava zaista tradicija koja potječe od svetih otaca iz najstarijih vremena:
"Porro ingens olim extitit ecclesiarum et structura et multitudo, ut vestigia indicant, quae his temporibus cernuntur: ingens praeterea pretiosaque admodum sacrorum indumentorum et vasorum copia. Calices, candelabra et reliqua eius generis permulta usui ecclesiastico dicata aurea atque argentea, tum vestimenta, vel inaurata, vel auro, argento intecta omnemque denique ecclesiasticum supellectilem, non modo Romae, Jerosolymis, Constantinopoli, sed (quod ad nostram pietatem inflamandam plurimum roboris habere debet) Mediolani tanti fuisse accepimus, ut inde pater patronusque noster sanctissimus Ambrosius satis habuerit, quo aliquando in summa urgentique necessitate, vel captivos redimeret vel pauperes aleret. Libros etiam codicesque sacros auratos et purpura byssoque vestitos, et auro, argento caelatos, ac nonnulos aureis, argentisque litteris, iisque uncialibus, scriptos olim fuisse, ab sancto Hieronymo memoriae proditum est."

("Nadalje, nekada su se crkve veoma isticale i izgradnjom i brojnošću, kao što pokazuju ostaci koji se u ova vremena opažaju; osim toga, bilo je veliko mnoštvo vrlo dragocjenog ruha i posuđa. Kaleži, svjećnjaci i vrlo mnogo ostalih stvari ove vrste, posvećenih crkvenoj upotrebi, zlatnih i srebrnih, kako odijela bilo pozlaćenih bilo prekrivenih zlatom i srebrom, tako i svakog drugog crkvenog namještaja, ne samo u Rimu, Jeruzalemu, Carigradu, nego (što bi trebalo još više zapaliti našu gorljivost) i u Milanu: doznali smo da ih je bilo toliko, da je odatle naš otac i zaštitnik, presveti Ambrozije, imao dovoljno da je mogao katkad, u najvećoj i hitnoj potrebi, odatle otkupljivati zarobljenike i hraniti siromašne. Također je nekada bilo i pozlaćenih knjiga, i svetih kodeksa, i prekrivenih zlatom i srebrom, a nemali broj je bio ispisan zlatnim i srebrnim slovima, što je od svetog Jeronima predano uspomeni.")

Sv. Karlo daje svojim vjernicima detaljne upute za sve pojedinosti izgradnje i uređenja crkve: o mjestu gdje se crkva smije graditi, obliku crkvene zgrade, prozorima, vratima, krovu, o glavnom oltaru, svetohraništu, raspelu, o pobočnim oltarima...

Izdvojio bih neke njegove upute o svetim slikama, u kojima naročito upozorava s kakvom se pažljivošću, preciznošću i ozbiljnim teološkim obzirima trebaju izrađivati:
"...ne imago sacra exprimatur, quae falsum dogma contineat; quaequae periculosi erroris rudibus occasionem prebeat; quaeve Sacrae scripturae vel traditioni Ecclesiae repugnet: sed quae veritati Scripturarum, traditionum, ecclesiasticarumve historiarum matrisque Ecclesiae consuetudini et usui conveniat. Praeterea sacris imaginibus pingendis sculpendisve, sicut nihil falsum, nihil incertum apocriphumve, nihil superstitiosum, nihil insolitum adhiberi debet, ita quidquid profanum, turpe vel obscenum, inhonestum, procacitatemve ostentans omnino caveatur; et quidquid item curiosum, quodque non ad pietatem homines informet, aut quo fidelium mentes oculique offendi possint, prorsus vitetur item."

("...neka se ne izlaže sveta slika, koja bi sadržavala lažan nauk i koja bi mogla neukima dati priliku za zabludu, i koja se protivi Svetom pismu ili tradiciji Crkve, nego ona koja se slaže s istinom Pisama, tradicija i crkvenom poviješću i običajima i uzusima majke Crkve. Osim toga, u slikanju ili rezbarenju svetih slika, kao što ne smije biti ničega lažnoga, ničega nesigurnoga i apokrifnoga, ničega praznovjernog, ničega neuobičajenog; tako neka se posve čuva od bilo čega profanoga, ružnoga ili bestidnoga, nedostojnoga i što pokazuje drskost; neka se isto tako u cijelosti pažljivo izbjegava bilo što neuobičajeno i što ne potiče ljude na pobožnost, ili što bi moglo uvrijediti duše i oči vjernika.")

Ovo sam izdvojio, jer možda nismo dovoljno svjesni koliko je zapravo užasna ona modernistička "umjetnost" u pokoncilskim crkvama. Apstraktne slike i kipovi toliko su daleko od tradicije Crkve, da jednostavno ne mogu biti dalje. Ukratko, izgled "modernih crkava" predstavlja kršenje svake odredbe, koju je god sv. Karlo Boromejski napisao u svojim uputama.
Riječ je o potpunom lomu, odstupanju od katoličke umjetnosti i arhitekture.
Jednostavno rečeno, moderna sakralna umjetnost, uopće nije "sakralna".

I nemojte samo reći da je razlog zašto "moderne crkve" imaju prazne bijele zidove, jer nemaju novaca da se ukrase. Ne radi se o nedostatku novca, nego o ikonoklastičkom mentalitetu, koji je modernizam preuzeo od svojih protestantskih uzora.

Uostalom, pogledajte naše stare crkve u siromašnim selima. Ljepše su uređene, nego one ogromne "moderne crkve" po novim naseljima velikih gradova.

Ili, uzmite, na primjer, crkve koje su izgrađene u BiH u 19. stoljeću. Katolici u BiH nesumnjivo su bili najsiromašniji od svih katolika o tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Unatoč tome, izgradili su prekrasne crkve i lijepo ih uredili.

Pa čak i pod turskom vlašću, hrvatski katolici u BiH uspjeli su izgraditi neke dostojne i lijepe crkve.
Pogledajte, na primjer, franjevačku crkvu u Gučoj Gori kod Travnika (izgled krajem 19. stoljeća).





Ili, pogledajte izvorni izgled glavnog oltara sjemenišne crkve sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu. Podignut je u vrijeme kad je bilo znatno manje novca nego danas.





Dakle, nije stvar u novcu, nego u nečem drugom. Riječ je o osjećaju za sveto, koji je usko vezan uz tradicionalnu liturgiju. Što se dogodilo s tim osjećajem nakon liturgijskih reformi II. vatikanskog koncila? Svi su mogli gledati kako je nakon nestanka tradicionalne liturgije, diljem svijeta naglo nestala i katolička umjetnost i arhitektura.
Neka mi netko objasni zašto je nakon II. vatikanskog koncila postalo tako teško izgraditi crkvu koja izgleda katolički?

No, vratimo se malo na upute sv. Karla Boromejskog. Kad bi ih barem pročitali oni koji su odgovorni za izgradnju i uređenje današnjih crkava! Možda bi tek tada uvidjeli kakva je bila pogreška graditi "moderne crkve" u obliku velikih betonskih dvorana, sa praznim bijelim zidovima (veoma slično stilu u kojem protestantske sekte grade svoja okupljališta).

Postoji način da se popravi ova šteta, ali jedino ako se jasno prizna i utvrdi sljedeće tri stvari:
1. da je bila pogreška graditi crkve u "modernističkom stilu"
2. da se napokon prestane graditi takve crkve
3. one crkve koje su, nažalost, već izgrađene u tom stilu, trebalo bi nekako prepraviti, pregraditi ili... nešto učiniti... kako bi izgledale kao normalne katoličke crkve. Preuređenje bi uistinu trebalo biti korijenito i iznutra i izvana.


srijeda, 3. listopada 2018.

Zašto nismo marljiviji?



Prošli tjedan se navršila 75. godišnjica mučeničke smrti fra Rafaela Kalinića (1910.-1943.). O njegovom životu i radu možete naći puno podataka na internetu, pa neću danas detaljnije o tome pisati.

Dostupna je i knjiga fra Petra Bezine - Fra Rafina duhovna razmišljanja.
U knjizi su objavljeni njegovi duhovni zapisi. To su vrlo osobna razmišljanja, za koja je Kalinić izričito napisao da ne želi da budu objavljena (15. rujna 1941.):
"Nipošto ovome pisanju ne smije biti cilj da ono kasnije (posebno iza tvoje smrti) dođe u tuđe ruke, da to drugi vidi i po tome te hvali i cijeni."

A eto, ovi su zapisi ipak došli u javnost. Tu ima vrlo vrijednih misli i savjeta, na koje svakako trebamo obratiti pozornost. Budući da je Kalinić pisao za sebe, a ne za javnost, logično je da se najveći dio ovih zapisa sastoji od citata na latinskom: iz Svetoga pisma i crkvenih naučitelja.
Po principu: stavi naslov neke teme i onda redom navodi što o toj temi piše u Svetom pismu i djelima crkvenih naučitelja.

Evo, na primjer, za temu: Prilagođenje volji Božjoj







Iz nekih zapisa je očito da je Kalinić naslućivao skoru smrt. Na nekim mjestima navodi imena svećenika (na području Dalmatinske zagore) koje su ubili partizani i četnici. Možda je i on sam mislio da će ga ubiti partizani. No, na kraju su ga ubili Nijemci.

Zbog tih slutnji, a vjerojatno i zbog ranijeg životnog stava, zapisuje (str. 190.):
"Svaki čin koji obavljaš smatraj kao da ga zadnji put u životu obavljaš. Tako misli o svakoj kanonskoj uri u oficiju, o svakoj misi, o svakoj pobožnoj vježbi, o svakom razgovoru i susretaju s bližnjim svojim."

Ranije je već napomenuo da sve treba činiti s dobrom nakanom, a to povezati s one četiri nakane na koje se prikazuje svaka misna žrtva (str. 186.-187.):
"Uopće sve svoje čine posvećuj dobrom nakanom. U tu nakanu unesi, ako je zgodno, sve 4 one ima Missae sacrificium. Ove 4 nakane učini što ranije jutrom. 'Primi, Bože, ovo na slavu Tvoju, a za pokoru grijeha mojih (i onih za koje sam još dužan zadovoljavati)' - to neka ti bude što moguće češći uzdah, i to što promišljeniji i srdačniji."

Nastoji izgovoriti što više strelovitih molitava:
"Iz katekizma o. Bajića ili iz koje druge knjige (molitvenika) ispiši na komad papira dosta strjelovitih molitava, osobito onih s oprostom. Taj papir drži u sobi pred sobom i iz njega čitaj i srčano izgovaraj od vremena do vremena pojedine od napisanih molitvica. One koje ti se čine zgodnije pocrtaj, nauči ih dobro napamet pa ih izgovaraj i izvan sobe."
 
Kao i svi sveci koji su težili savršenosti, Kalinić je imao izoštren osjećaj za izbjegavanje lakih grijeha. Zapisao je 9 kazni koje su posljedica lakih grijeha.




Kalinić je veoma kritičan prema mlakosti, osobito kad je opazi među redovnicima i svećenicima. Izgleda da već počinje primjećivati i naznake modernizma kod nekih profesora. U četvrtak, 19. prosinca 1940., piše:
"O mlakosti. Osobito o onoj kod redovnika i svećenika. Ovdje, valjda, o žalosnom procesu slabog vladanja kod župnika i profesora. Slaba vjera, modernistička nastranjenost. Vladanje svećenika sveučilištaraca. Njihovo podlijeganje. Kaki su iza povratka na predavanje i inače."

Izgleda da mu posebno smeta kod njih taj nedostatak truda oko unutarnje duhovne izgradnje (str. 176.):
"Pa zar nije za nas duhovne osobe sramota da se sinovi ovoga svijeta više od nas trude, da oni više rade za zemlju, nego mi za nebo, da su oni pametniji obzirom na postizavanje zemaljskih probitaka, nego mi nebeskih? A kod nas bi pamet imala više raditi. Više smo učili, bolje smo pamet izoštrili, neusporedivo više razmišljamo, a i propovijedamo o ništetnosti zemaljskih dobara u usporedbi s nebeskima. Zašto onda nismo marljiviji? Zašto onda provoditi toliko vremena u skitanju, igranju, zabavi, čevrljanju, naklapanju...? Zar nismo time na sablazan i svjetovnjacima i braći, osobito mlađoj, redovnicima-svećenicima?"

Kalinić je volio čitati Chaignonovu knjigu "Svećenik na oltaru" (koja je, inače, dostupna na internetu: Svećenik na oltaru). To možemo zaključiti po sljedećem njegovom zapisu (str. 174.):
"Vidi knjigu: Svećenik na oltaru, str. 105. (revnost za spas duša). Ovo (kao i ostali sadržaj ove knjige) često ponovno čitaj."

Kao što vidite, posebno je naglasio poglavlje te knjige koje nosi naslov: "Revnost za spas duša". A što piše u tom poglavlju?








Na kraju, da se vratim malo na knjigu "Fra Rafina duhovna razmišljanja". Ne mogu prešutjeti očite propuste u uređenju te knjige.
Naime, kako Kalinić citira Sveto pismo isključivo prema Vulgati, na latinskom jeziku, urednici su htjeli približiti tekst današnjim čitateljima, stavljajući u bilješke prijevode tih citata. No, što se dogodilo? Na puno mjesta stavili su prijevod prema Bibliji "Kršćanske sadašnjosti" (Duda-Kaštelanov prijevod). A kao što znate, taj se prijevod, posebno u Starom zavjetu, znatno razlikuje od Vulgate. Ako su već morali prevoditi Kalinićeve citate, onda su trebali izravno prevesti iz latinskog teksta Vulgate, a ne stavljati "moderni prijevod Biblije" koji slijedi jedan potpuno drugačiji predložak.
Jer ovako pojedine stranice knjige izgledaju stvarno nespretno uređene, kad vidite da Kalinić citira Vulgatu, a urednici stavili u bilješke prijevod "Kršćanske sadašnjosti"...

No, to nije jedini problem. Kalinić često koristi izraze koji su uobičajeni u klasičnoj katoličkoj literaturi, ali koje današnja generacija očito baš i ne razumije.
Tako je, na primjer, na str. 175. napisao:
"Samo pazi da te u pažnji na zahtjeve razboritosti ne prevari prudentia carnis."

I sad, u bilješci ispod teksta termin "prudentia carnis" urednik je preveo kao "razboritost u mesu"!? On je valjda mislio da to ima neke veze s postom.

Što je, dakle, "prudentia carnis"? To je izraz kojim se u poslanici sv. Pavla Rimljanima označava ovozemaljska, tjelesna mudrost kao suprotnost duhovnoj mudrosti.
"Nam prudentia carnis, mors est: prudentia autem spiritus, vita et pax: quoniam sapientia carnis inimica est Deo: legi enim Dei non est subiecta, nec enim potest." (Rim 8, 6-7)

Kod Šarića je taj termin preveden prema Vulgati: "mudrost tijela", a u Bibliji KS kao "težnja tijela" (u grčkom tekstu stoji φρόνημα τῆς σαρκὸς).


Govorimo o terminu koji se često koristi u klasičnoj katoličkoj literaturi.
Sv. Toma Akvinski daje definiciju pojma "prudentia carnis" i raspravlja je li to smrtni grijeh (Summa theologica, II-II, q. 55., a. 1.):
"...prudentia carnis proprie dicitur secundum quod aliquis bona carnis habet ut ultimum finem suae vitae. Manifestum est autem quod hoc est peccatum, per hoc enim homo deordinatur circa ultimum finem, qui non consistit in bonis corporis, sicut supra habitum est. Et ideo prudentia carnis est peccatum."

("...mudrost tijela se kaže prema tome da netko drži tjelesna dobra za konačan cilj svog života. Očito je, naime, da je to grijeh, jer se prema tome čovjek odvaja od konačnog cilja, koji se ne sastoji u tjelesnim dobrima, kao što je gore rečeno. I zato je mudrost tijela grijeh.")

Tužno je da se urednik knjige toga nije sjetio, a on je, inače, bio svećenik koji je zaređen prije II. vatikanskog koncila. No, kad se 50 godina ne koristite tradicionalnom liturgijom i ne čitate tradicionalne knjige, vjerojatno ćete zaboraviti sve što ste učili u sjemeništu.
Očito je da je nastao i intelektualni jaz između postkoncilske generacije i svih predkoncilskih naraštaja.

Kad danas vidite da moderni svećenici ne poznaju klasičnu terminologiju, onda to može značiti samo jedno: ne čitaju klasičnu katoličku literaturu. A ako to ne čitaju, što onda čitaju?

Zbog toga će imati problema s razumijevanjem fra Rafe Kalinića, kao i ostalih predkocilskih autora. Ovdje zapravo vrijedi otprilike ono što sam napisao u tekstu: Zašto modernjaci ne mogu razumjeti crkvene naučitelje?