Sv. Albert Veliki - Učitelj Marijina posredništva

Sv. Albert Veliki (c. 1200. – 1280.) jedan je od najvažnijih crkvenih naučitelja iz zlatnog doba skolastike. Dominikanska liturgija časti ga naslovima "Praedicatorum decus" ("ures propovjednika"), "Germaniae splendor" ("sjaj Njemačke"), "Ecclesiae sanctae columna aurea" ("zlatni stup svete Crkve") - Antifona u I. večernjoj blagdana sv. Alberta.

Sv. Albert poznat je kao učitelj sv. Tome Akvinskoga. Upravo je on otkrio talent i intelektualne sposobnosti sv. Tome, a kasnije je i branio nauk sv. Tome od onih koji su ga napadali. Sv. Albert je i nadživio svojeg učenika. Naime, sv. Toma umro je 1274. u 49. godini života, dok je sv. Albert umro 1280. s više od 80 godina.

Vrijednost pisanih djela sv. Alberta potvrdio je papa Pio XI. proglasivši ga crkvenim naučiteljem 1931. godine. Nazvan je "doctor universalis" ("sveopći učitelj").

Zbog učenja o posredništvu Blažene Djevice Marije, noviji teolozi nazvali su sv. Alberta "doctor Marianae mediationis" ("učitelj Marijina posredništva").

Među djelima sv. Alberta nalazimo raspravu pod nazivom "Mariale, sive quaestiones super Evangelium Missus est".

U tom djelu sv. Albert je skolastičkom metodom analizirao sve što se moglo znati o Blaženoj Djevici Mariji. Dakle, to je jedno od prvih marioloških djela, tj. teoloških djela koja su u cijelosti posvećena proučavanju života i uloge Blažene Djevice Marije.

Znam da neki moderni autori pokušavaju osporiti da je sv. Albert autor tog djela. Danas postoji svojevrsna pomama za osporavanjem autorstva klasičnih djela kršćanske starine.

Međutim, za nas je jedino važno da su rimski pape prihvatili to djelo kao autentično djelo sv. Alberta Velikog.

Papa Pio XII. navodi Mariale sv. Alberta kao važan izvor u svojoj buli Munificentissimus Deus (1950.) kojom je proglasio dogmu o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo.
Evo riječi pape Pija XII.:

"Cum autem, media aetate, Theologia Scholastica maxime floreret, S. Albertus Magnus, variis ad rem probandam collatis argumentis, quae vel Sacris Litteris, vel sententiis a maioribus traditis, vel denique Liturgia rationeque theologica, quae dicitur, innituntur, ita concludit: His rationibus et auctoritatibus et multis aliis manifestum est, quod Beatissima Dei Mater in corpore et anima super choros Angelorum est assumpta. Et hoc modis omnibus credimus esse verum (S. ALBERTUS MAGNUS, Mariale sive quaestiones super Evang. Missus est, q. 132). In oratione vero, quam die Annunciationi sacro Beatae Virginis habuit, haec Angeli salutantis verba explanans: 'Ave, gratia plena...', Doctor Universalis, dum Hevae Sanctissimam Virginem comparat, hanc clare significanterque asseverat quadruplici illa maledictione fuisse immunem, cui Heva obnoxia fuit (Idem, Sermones de sanctis, sermo XV: In Annuntiatione Beatae Mariae; cfr. etiam Mariale, q. 132)."

("Kada je pak u Srednjem vijeku najviše cvjetala skolastička teologija, sv. Albert Veliki, skupivši razne argumente kako bi dokazao tu stvar, koji se oslanjaju bilo na Sveto pismo, bilo na stajališta koja su predali stari, bilo napokon na liturgiju i teološki razlog, kako ga nazivaju, ovako je zaključio: Očito je prema ovim razlozima i autoritetima i mnogima drugima da je Preblažena Djevica Marija uznesena tijelom i dušom nad anđeoske korove. I to na sve načine vjerujemo da je istina (sv. ALBERT VELIKI, Mariale sive quaestiones super Evang. Missus est, q. 132). U govoru pak koji je imao na blagdan Navještenja Blažene Djevice, tumačeći ove riječi Anđela koji je pozdravio: 'Zdravo, milosti puna…', sveopći učitelj, dok je uspoređivao Evu s Presvetom Djevicom, jasno je i značajno tvrdio da je bila slobodna od onog četverostrukog prokletstva kojem je Eva bila podložna (isti autor, Sermones de sanctis, sermo XV: In Annuntiatione Beatae Mariae; cfr. također Mariale, q. 132).")

Ako je ovo djelo zaslužilo ući u jednu papinsku dogmatsku bulu, onda je zasigurno vrijedno i naše pažnje.
U predgovoru za Mariale, sv. Albert Veliki moli za prosvjetljenje, kako bi govorio samo istinu o Majci Božjoj:

"Obsecro ergo in primis misericordiam Dei et omnipotentem Patrem misericordiarum, qui lucem inhabitat inaccessibilem, ut effugatis lumine suae claritatis erroris fallacia, falsitatis zizania, vanitatis gloria, det mihi verum intelligere et verum dicere de matre ipsius misericordiae et veritatis."

("Molim, stoga, prije svega milosrđe Božje i svemogućeg Oca milosrđa, koji prebiva u nedostupnom svjetlu, da mi, pošto svjetlošću svoje slave rastjera prijevare zablude, kukolj laži, slavu taštine, podari da razumijem istinu i govorim istinu o majci istog milosrđa i istine.")

Osnova tog djela je evanđelje o Navještenju (Lk 1, 26-38). Sv. Albert detaljno analizira svaku riječ iz tog evanđeoskog odlomka. 

Pogledajmo, stoga, pojedina značajnija mjesta iz tog djela, koja nam pokazuju divne odlike Blažene Djevice Marije.

Sv. Albert izričito naziva Mariju Posrednicom (quaes. II., § VIII.):

"Haec autem omnia completa sunt in beatissima Virgine, quando celsior omnibus creaturis, ipsum Deum uteri sui gremio circumdedit, per quod se et nos in aeterni regni solio collocavit, et regem gloriae quem in se suscepit, per totum mundum communicavit, et tamquam familiarissima mediatrix totum mundum sibi reconciliavit, et per quam tamquam per conjunctissimum sibi medium omne bonum effluxit, et omne genus hominum per se tamquam per portas coeli ad summam familiaritatem Dei Patris introduxit, et per hoc quod ipsum Deum cum homine familiarissime in unam personam conjunxit."

("Sve je ovo ispunjeno u Preblaženoj Djevici, kad je uzvišenija od svih stvorenja, okružila samog Boga krilom svoje utrobe, čime je i sebe i nas postavila na prijestolje, i kralja slave kojega je primila u sebe, priopćila čitavom svijetu, i kao najpouzdanija posrednica pomirila čitav svijet, i po kojoj je kao po najbližem sredstvu poteklo svako dobro, i svaku je vrstu ljudi po sebi, kao po vratima neba, uvela u najveće prijateljstvo s Bogom Ocem, i po tome što je samoga Boga s čovjekom najuže združila u jednu osobu.")

Kasnije Mariju još određenije naziva "posrednicom između Boga i ljudi" (quaest. XXXI., § IV.):

"Item, nec in partu perdidit hominum societatem, imo tunc mediatrix Dei et hominum constituitur..."

("Isto tako, niti u porodu nije izgubila društvo ljudi, štoviše, tada je postavljena za posrednicu Boga i ljudi...")

Zatim, sv. Albert naziva Mariju "duhovnom majkom svih ljudi" (quaes. XI., § IV.):

"Fuit enim haec Virgo causa et principium omnium aliorum Sanctorum summa virginitatis puritate, peccati immunitate, peccandi impossibilitate, virginitatem habens cum foecunditate, mater sanctissimi hominis, mater Creatoris, mater Dei et corporalis hominis, mater omnium hominum spiritualis..."

("Bila je, naime, ova Djevica uzrok i počelo svih drugih svetaca najvećom čistoćom djevičanstva, slobodom od grijeha, nemogućnošću da sagriješi, imajući djevičanstvo s plodnošću, majka najsvetijeg čovjeka, majka Stvoritelja, majka Boga i tjelesnog čovjeka, duhovna majka svih ljudi...")

Sv. Albert povezuje i samo ime Marija s njezinim posredništvom (quaes. XXIX., § II.):

"...nomen Maria in hoc loco beatissimae Virgini congruentissime adaptatur, et propter rei perfectionem quae in nomine denotatur, et ad exprimendam proprietatem conceptionis quae hic annuntiatur, et ad statum designandum mediationis beatissimae Virginis, qua mediante genus humanum per mare hujus saeculi ad portum coeli exemplo, suffragio, et merito revocatur."

("...ime Marija na ovom se mjestu najprikladnije prilagođava Djevici, i zbog savršenstva stvari koja se označava u imenu, i za označavanje vlastitosti začeća koje se ovdje naviješta, i za označavanje statusa posredništva preblažene Djevice, po čijem se posredništvu ljudski rod poziva primjerom, zagovorom i zaslugom da se preko mora ovoga svijeta vrati k vratima neba.")

Posebno treba istaknuti ove riječi: "Ipsa enim omnium quorum Deus dominus est, domina est." ("Ona je, naime, Gospodarica svih onih kojima je Bog Gospodar.")

Sv. Albert ovako tumači Marijin naslov "stella maris" ("zvijezda mora"):

"Ipsa enim est divinarum illuminationum immediate susceptiva, ipsa omnium bonitatum universaliter distributiva. Inde dicitur stella maris: quia omnibus praesentis vitae gratiis semper plenissima. Inde dicitur Maria: quia sicut in mari est congregatio omnium aquarum, ita in ipsa est aggregatio omnium gratiarum. Unde, Genes.1, 10: Congregationes aquarum vocavit Maria. Locus autem gratiarum omnium vocatur Maria."

("Ona je, naime, neposredna primateljica božanskih prosvjetljenja, ona je sveopća djeliteljica svih dobara. Zato se naziva zvijezda mora: jer je uvijek najviše ispunjena svim milostima sadašnjeg života. Zato se naziva Marija: jer kao što je u moru skup svih voda, tako je u njoj skup svih milosti. Stoga, kaže Post 1, 10: Skupljene vode nazvao je morima [lat. Maria]. Mjesto pak svih milosti naziva se Marija.")

Sv. Albert jasno govori o sudjelovanju Blažene Djevice Marije u djelu otkupljenja ljudskog roda.
Kao primjer navedimo sljedeći citat (quaes. XXIX., § III.) gdje sv. Albert naziva Mariju "sudionicom muke" ("consors passionis") i "pomoćnicom otkupljenja" ("adjutrix redemptionis"):

"Tempore vero passionis ubi mater misericordiae, Patri misericordiarum in operatione summae misericordiae affuit, et dolorem passionis secum sustinuit, nam ipsius animam pertransivit gladius, et consors passionis, adjutrix facta est redemptionis, et mater regenerationis: unde ibi propter foecunditatem spiritualem qua totius generis humani mater spiritualis effecta est, non sine parturitione doloris omnes nos in vitam aeternam in Filio et per Filium vocavit et regeneravit, mulier merito dicta fuit."

("U vremenu pak muke, gdje je majka milosrđa pristupila Ocu milosrđa u djelu najvećeg milosrđa, i sama je podnijela bol muke: naime, njezinu dušu probode mač, i sudionica muke postala je pomoćnicom otkupljenja i majkom preporođenja. Zato je ondje zbog duhovne plodnosti kojom je postala duhovna majka čitava ljudskog roda, ne bez porođajnih boli sve nas je u Sinu i po Sinu pozvala i preporodila za vječni život; zasluženo je nazvana ženom.")

U himnu Ave maris stella, jedna kitica glasi:

"Sumens illud Ave
Gabrielis ore,
Funda nos in pace,
Mutans Hevae nomen."

("Ti što začu pozdrav
S usta Gabrijela:
Mirom nas okrijepi,
Mjenjaj ime Evi.")

Kako je Marija promijenila ime Eve? Evo što kaže sv. Albert o suprotnosti Marije i Eve:

"Nomine autem Hevae vocari non debuit, cum in re et effectu contraria ei fuit per omnia illa enim damnavit, ista salvavit: unde et ipsa nomen Hevae mutavit non voce quidem, sed re: illa quidem omnes generavit in mundum, ista in coelos: illa mater carnalis, ista mater misericordiae: illa principium mortalitatis, ista principium regenerationis: illa gratiam perdidit, ista gratiam invenit: illa transivit et nos transire fecit de gratia in culpam, ista surrexit et nos surgere fecit secum de culpa in gratiam..."

("Nije trebala biti nazvana imenom Eve, jer joj je i stvarno i po učinku u svemu bila suprotna: naime, ova [Eva] je osudila, a ona [Marija] spasila: zato je i ona promijenila ime Eve, doduše, ne glasom, nego stvarno: ova je sve rodila na svijet, a ona na nebesa: ova je tjelesna majka, a ona majka milosrđa; ova je počelo smrtnosti, a ona počelo preporođenja; ova je izgubila milost, a ova je našla milost; ova je prešla i nas je ponijela iz milosti u krivnju [grijeh], a ona je ustala i učinila da mi s njom ustanemo iz krivnje u milost...")

I što je najvažnije, po riječima sv. Alberta, Eva je Adamu bila "occasio perditionis" ("prigoda propasti"), dok je Marija bila Kristu "adjutorium redemptionis" ("pomoć u otkupljenju").

Žene ne mogu primiti sakrament svetog reda, pa ga nije primila ni Blažena Djevica Marija.
No, to joj nije ni potrebno, jer je njezina uloga drugačija od uloge crkvenih pastira.

Pogledajte kako sv. Albert objašnjava tu razliku (quaest. XLII.):

"Item, Omnes ordines Ecclesiae sunt in ministerium: unde etiam pastores nominantur, quibus per Prophetam dicitur: Constitui te hodie super gentes et regna (Jerem. 1, 10). Beata autem Virgo non est assumpta in ministerium a Domino, sed in consortium et adjutorium, juxta illud: Faciamus ei adjutorium simile sibi (Gen. 2, 18)."

("Isto tako, svi redovi Crkve postavljeni su za službu: zato se nazivaju i pastirima, kojima se kaže po proroku: Postavio sam te danas nad narodima i kraljevstvima (Jer 1, 10). A Blaženu Djevicu nije Gospodin uzeo u službu, nego u dioništvo i pomoć, prema onom: Načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu (Post 2, 18).")

Dakla, Blažena Djevica je više od službenice - ona je pomoćnica Kristova ili suradnica Kristova (socia Christi), kako nastavlja sv. Albert:

"Sed si hoc est, non debuit aliquem habere ordinem, summus enim in ordine Ecclesiae Papa est, qui est vicarius Jesu Christi. Beata autem Virgo non est vicaria, sed coadjutrix et socia, particeps in regno quae fuit particeps passionum pro genere humano, quando omnibus ministris fugientibus et discipulis, sola sub cruce perstitit, et vulnera quae Christus corpore, ipsa corde suscepit: unde et gladius tunc ipsius animam pertransivit."

("No, ako je tako, nije trebala imati nijedan [sveti] red. Naime, u poretku Crkve najviši je papa, koji je namjesnik Isusa Krista. A Blažena Djevica nije namjesnica, nego pomoćnica i družica, sudionica je u kraljevstvu: ona koja je bila sudionica u mukama za ljudski rod, kad su pobjegli svi službenici i učenici, sama je ostala pod križem, i rane koje je Krist primio u tijelu, ona je primila u srcu: zato tada mač probode njezinu dušu.")

Isto kaže i malo kasnije (quaes. XLIII., § II.):

"...dignitates Ecclesiae introductae sunt in servitium et ministerium. Beatissima autem Virgo assumpta est in salutis auxilium, et in regni consortium: ipsa enim sola ministris fugientibus compassa fuit. Unde et sola regni consortium obtinuit, quae laboris adjutrix fuit, juxta illud: Faciamus ei adjutorium simile sibi (Gen. 2, 18)."

("...dostojanstva u Crkvi uvedena su radi služenja i službe. A Preblažena Djevica uzeta je kao pomoć u spasenju i u dioništvo kraljevstva. Naime, kad su pobjegli službenici, ona je jedina zajednički trpjela. Zato je jedina dobila dioništvo kraljevstva, ona koja je bila pomoćnica u naporu, prema onom: Načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu (Post 2, 18).")

Ova se razlika vidi i u naslovima:

"Ministri Ecclesiae habent dignitatem beneficialem per characterem excellentiae, beatissima autem Virgo habuit coronam regni triumphantis et militantis Ecclesiae: unde summus ministrorum Papa appellatur et est servorum Dei servus, haec est Regina et Domina Angelorum: ille servus servorum Dei, ista Imperatrix totius mundi."

("Službenici Crkve imaju dostojanstvo povlastice po biljegu izvrsnosti, a Preblažena Djevica imala je krunu kraljevstva pobjedničke i vojujuće Crkve. Zato se najveći od službenika, papa, naziva sluga slugu Božjih, a ona je Kraljica i Gospodarica anđela; on je sluga slugu Božjih, a ona je Vladarica svega svijeta.")

Sv. Albert donosi i posebnu raspravu o pitanju: Je li Blažena Djevica Marija sudjelovala u muci svojega Sina? ("Utrum communicaverit passioni Filii?)
Drugim riječima: Je li Blažena Djevica Marija sudjelovala u otkupljenju ljudskog roda?

Slijedeći skolastičku metodu, sv. Albert prvo iznosi sve moguće argumente protiv te povlastice, a zatim argumente u prilog toj povlastici i svoj zaključak.
A taj zaključak donosi ovakvo objašnjenje:

"Quod in passione Domini sustinuerit beatissima Virgo, patet per Damascenum, qui dicit, quod dolores quos effugit pariens, in Christi passione sustinuit. Luc. II, 35: Tuam ipsius animam pertransibit gladius. Item, Isa. LXVI, 7: Antequam parturiret, peperit: antequam veniret partus ejus, peperit masculum. Ex hoc sequitur, quod aliquando peperit sine parturitione et sine dolore. Et post modum, ℣. 8, sequitur: Numquid parturiet terra in die una, aut parietur gens simul, quia parturivit et peperit Sion filios suos?"

("To da je Preblažena Djevica trpjela u muci Gospodnjoj, očito je po [sv. Ivanu] Damaščanskom, koji kaže da je boli koje je izbjegla u porodu, podnijela u Kristovoj muci. Lk 2, 35: I tebi će samoj mač probosti dušu. Isto tako, Izaija 66, 7: Prije nego što je bolove osjetila, rodila je, prije nego što je došao njezin porod, rodila je dječaka. Iz toga slijedi da je jednom rodila bez trudova i bez bolova. I nakon toga, ℣. 8. slijedi: Zar će zemlja roditi u jednom danu? Ili, zar će se narod odjednom roditi, jer je Sionka ušla u trudove i porodila svoju djecu?")

Tako sv. Albert na temelju Svetog pisma i Tradicije zaključuje:

"...peperit totam gentem simul in Filii passione, ubi facta fuit ei in adjutorium simile sibi, ubi ipsa mater misericordiae Patrem misericordiarum in summo opere misericordiae adjuvit, et una secum omnes homines regeneravit."

("...rodila je zajedno cijeli narod u Sinovoj muci, gdje mu je postala pomoć slična njemu, gdje je ista majka milosrđa pomogla Ocu milosrđa u najvećem djelu milosrđa, i zajedno sa sobom preporodila sve ljude.")

Par stranica kasnije, u odgovoru na prigovore, još jasnije izražava svoje stajalište:

"Sola beatissima Virgo tunc fidem habuit, et compassionem crucifixi Dei et hominis, et per se passionem ex compassione patientis. Et sic sola fuit, cui datum est hoc privilegium, scilicet communicatio passionis, cui Filius ut dare posset praemium, voluit communicare passionis meritum, et ut ipsam participem faceret beneficii redemptionis, participem esse voluit et poenae passionis: quatenus sicut fuit adjutrix redemptionis per compassionem, ita mater fieret omnium per recreationem et sicut totus mundus obligatur Deo per suam passionem, ita et Dominae omnium per compassionem."

("Jedino je Preblažena Djevica tada imala vjeru i sutrpljenje s raspetim Bogom i čovjekom, i po sebi patnju iz supatnje s patnikom. I zato je bila jedina kojoj je dana ova povlastica, to jest sudioništvo u muci, kojoj je Sin - kako bi dao nagradu - htio priopćiti zaslugu muke, i kako bi je učinio sudionicom povlastice otkupljenja, htio je da bude sudionica i kazne muke: da kao što je bila pomoćnica otkupljenja po supatnji, tako postane majka svih po preporođenju, i kao što je čitav svijet obvezan Bogu po njegovoj muci, tako je obvezan i Gospodarici svih po supatnji.")

Iz navedenih citata vidimo zašto su učenja sv. Alberta Velikog bila važna za razvoj Marijinih naslova Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti.
Vidjeli smo da sv. Albert govori o "supatnji", "sutrpljenju" Blažene Djevice Marije tijekom Kristove Muke. Koristio je naziv "adjutrix redemptionis" ("pomoćnica otkupljenja") i "auxilium salutis" ("pomoć spasenja"), koji su u biti ekvivalenti naslovu Suotkupiteljica.

Komentari novijih teologa na nauk sv. Alberta

Mnogi teolozi komentirali su učenja sv. Alberta o Marijinu posredništvu. No, izdvojit ćemo samo dva istaknuta teologa iz njegova Reda propovjednika. Pogledat ćemo ujedno što ovi teolozi uče o Marijinim naslovima Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti.

1) Réginald Garrigou-Lagrange

Jedan od najznačajnijih teologa 20. stoljeća, Réginald Garrigou-Lagrange spominje učenja sv. Alberta u kontekstu rasta svijesti o Marijinoj ulozi Posrednice kroz povijest Crkve, od vremena svetih otaca do najnovijeg doba (De Christo Salvatore, Torino, 1949., str. 513.):

"Sancta Mater Redemptoris saepe vocata est a Patribus nova Eva seu mater spiritualis omnium hominum. Deinde magis ac magis explicite ejus universalis mediatio affirmata est in liturgia et in theologarum operibus. Medio aevo S. Bernardus dicit: 'Maria est gratiae inventrix, mediatrix salutis, restauratrix saeculorum'. S. Albertus Magnus in suo Mariali, q. 42, vocat Mariam 'coadiutricem et sociam Christi'. His ultimis denique temporibus Summi Pontifices expresse affirmant eam esse Mediatricem omnium gratiarum."

("Sveta Majka Otkupitelja često je nazivana od strane otaca novom Evom ili duhovnom majkom ljudi. Zatim je sve više i više izričito njezino univerzalno posredništvo potvrđivano u liturgiji i u djelima teologa. U Srednjem vijeku sv. Bernard kaže: 'Marija je nalaziteljica milosti, posrednica spasenja, obnoviteljica svjetova'. Sv. Albert Veliki u svojem djelu Mariale, q. 42., naziva Mariju 'pomoćnicom i suradnicom Kristovom'. Napokon, u ovim posljednjim vremenima vrhovni svećenici izričito potvrđuju da je ona Posrednica svih milosti.")

Garrigou-Lagrange daje sljedeće teološko objašnjenje naslova Posrednice svih milosti:

"Ratione theologica ostenditur legitimitas hujusce tituli. Etenim Matri Redemptoris convenit in sensu proprio titulus Mediatricis universalis et corredemptricis, si associata est Christo in opere redemptionis generis humani per meritum et satisfactionem. Revera autem ita illi associata est perfecta communione voluntatis et dolorum, prout praebuit suum consensum mysterio Incarnationis - sic nobis dedit ipsum Redemptorem - et deinde, praesertim in Calvario, simul cum Christo de congruo meruit et satisfecit pro nobis omnibus; nunc denique in caelo cum Christo intercedit pro nobis et distribuit omnes gratias quas accipimus. Ergo praedictus titulus ei proprie convenit."

("Teološkim razlogom pokazuje se legitimnost ovog naslova. Naime, Majci Otkupitelja pristaje u vlastitom smislu naslov univerzalne Posrednice i Suotkupiteljice, ako je pridružena Kristu u djelu otkupljenja ljudskog roda po zasluzi i zadovoljštini. Uistinu, tako mu je pridružena savršenim zajedništvom volje i boli, tako što je pružila svoj pristanak otajstvu Utjelovljenja - tako nam je dala samog Otkupitelja - i zatim osobito na Kalvariji, zajedno je s Kristom zaslužila de congruo i zadovoljila za sve nas. Napokon, sada na nebu s Kristom posreduje za nas i dijeli sve milosti koje primamo. Dakle, spomenuti naslov pripada joj u vlastitom smislu.")

Dakako, Garrigou-Lagrange naglašava da Blažena Djevica Marija nije prvotni uzrok otkupljenja. Prvotni i glavni uzrok (causa principalis) otkupljenja jest Isus Krist. Jedino nas je Isus Krist mogao otkupiti "de condigno", jer je za otkupljenje bio potreban čin Bogočovjeka (actus theandricus) beskrajne ili neograničene vrijednosti (valoris infiniti). Krist je postavljen za glavu ljudskog roda (caput generis humani).

Blažena Djevica Marija sudjelovala je u otkupljenju podređeno Kristu (subordinata Christo) kao drugotni uzrok (causa secundaria).
Garrigou-Lagrange, nadalje, objašnjava:

"Dicitur 'subordinata Christo' non solum in hoc sensu quod est ei inferior, sed quia concurrit ad salutem nostram per gratiam quae provenit ex Christi meritis. Sic operata est in ipso et per ipsum."

("Kaže se 'podređena Kristu' ne samo u tom smislu što je niža od njega, nego jer je sudjelovala u našem spasenju po milosti koja potječe iz Kristovih zasluga. Tako je djelovala u njemu i po njemu.")

U istoj knjizi piše Garrigou-Lagrange (str. 385.):

"Solus Christus est perfectus Dei et hominum mediator: sed sunt alii mediatores secundum quid, seu secundarii et subordinati, prout dispositive vel ministerialiter cooperantur ad unionem hominum cum Deo."

("Jedino je Krist savršeni posrednik Boga i ljudi: ali postoje i drugi posrednici u nekom smislu ["secundum quid"], ili drugotni i podređeni, prema tome što dispozitivno ili ministerijalno sudjeluju u združenju ljudi s Bogom.")

Tako treba razmišljati i o posredništvu Blažene Djevice Marije:

"In hoc sensu B. Maria Virgo dicitur mediatrix universalis, id est subordinata Christo, prout cum ipso nobis meruit de congruo proprie ea quae Christus nobis merebatur de condigno, prout etiam satisfecit cum illo de congruo; nunc etiam prout intercedit pro nobis simul cum Christo 'semper viventi ad interpellandum pro nobis', et denique prout nobis distribuit omnes gratias quas accipimus."

("U tom se smislu Bl. Djevica Marija naziva sveopćom posrednicom, to jest podređenom Kristu, kao što je s njim zaslužila de congruo proprie ono što nam je Krist zasluživao de condigno, kao što je također s njim zadovoljila de congruo; a sada također kao što nas zagovara zajedno s Kristom 'koji uvijek živi kako bi nas zagovarao' (Heb 7, 25), i napokon kao što nam dijeli sve milosti koje primamo.")

Jasno se naglašava da je Krist zaslužio naše spasenje zaslugom "de condigno" (po pravici, po pravu, po pravednosti), dok su zasluge Blaženje Djevice Marije u djelu otkupljenja "de congruo" (po primjerenosti ili prikladnosti).

No, postavlja se pitanje: U čemu je razlika između posredništva Blažene Djevice Marije i zagovora drugih svetaca, npr. sv. Monike koja je izmolila (zaslužila "de congruo") obraćenje svojeg sina Augustina?

Odgovara Garrigou-Lagrange (str. 515.-516.):

"Differentia est quod B. Maria V. dedit nobis Redemptorem et cum eo obtulit sacrificium crucis merendo et satisfaciendo. S. Monica et alii sancti e contra non obtulerunt cum Christo ipsum sacrificium crucis, ideo non meruerunt de congruo acquisitionem gratiarum quae fluunt ex hoc sacrificio, sed solum applicationem earum, nec possunt dici 'corredemptores'."

("Razlika je u tome što nam je Bl. Djevica Marija dala Otkupitelja i s njime je prinijela žrtvu križa zaslužujući i zadovoljavajući [za grijehe]. Sv. Monika i drugi sveci, naprotiv, nisu prinijeli s Kristom samu žrtvu križa; zato nisu zaslužili de congruo stjecanje milosti koje potječu iz ove žrtve, nego samo njihovu primjenu, i ne mogu se nazvati 'suotkupiteljima'.")

Evo, zato druge svece ne možemo nazvati "suotkupiteljima". Oni se jesu borili za spasenje duša, ali nisu poput Blažene Djevice Marije sudjelovali u samom otkupljenju ljudskog roda na Kalvariji:

"Dicitur solum quod laborant ad salutem animarum. Non meruerint de congruo redemptionem objective sumptam. Unde S. Albertus Magnus dicere potuit: B. V. Maria non est assumpta in ministerium a Domino, sed in consortium et in adjutorium, secundum illud: 'Faciamus ei adjutorium simile sibi', Mariale, q. 42. In hoc B. Maria V. superat Apostolos et ea sola dici potest proprie Mediatrix universalis et Corredemptrix."

("Kaže se samo da su radili za spasenje duša. Nisu zaslužili de congruo otkupljenje u objektivnom smislu. Zato je sv. Albert Veliki mogao reći: Bl. Djevicu Mariju nije Gospodin uzeo u službu, nego u dioništvo i pomoć, prema onom: 'Načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu', Mariale, q. 42. U ovome Bl. Djevica Marija nadilazi apostole i ona se jedina može nazvati u vlastitom smislu univerzalnom Posrednicom i Suotkupiteljicom.")

Malo kasnije (str. 519.) Garrigou-Lagrange ovako zaključuje:

"Sic communiter dicitur quod S. Monica non solum suis orationibus obtinuit, sed meruit merito convenientiae non tamen de condigno conversionem Augustini; a fortiori B. Maria V. gratia plena, Mater Dei et mater spiritualis omnium hominum, nobis meruit de congruo proprie primam gratiam, immo et omnes gratias quas accipimus et etiam electis ultimam gratiam perseverantiae finalis, quam ipsi non possunt proprie mereri pro seipsis, quia sic principium meriti (seu status gratiae perdurans in articulo mortis) caderet sub merito."

("Tako se općenito kaže da sv. Monika svojim molitvama nije samo postigla, nego zaslužila zaslugom prikladnosti, ali ne de condigno, obraćenje Augustina; a fortiori Bl. Djevica Marija, milosti puna, Majka Božja i duhovna majka svih ljudi, zaslužila nam je de congruo proprie prvu milost; štoviše, sve milosti koje primamo, a također izabranicima i posljednju milost konačne ustrajnosti, koju oni sami ne mogu u vlastitom smislu riječi zaslužiti za sebe same, jer bi tako princip zasluge (ili stanje milosti koje traje u času smrti) palo pod zaslugu.")

Evo, kako teolog ukratko objašnjava ovu razliku između Marije i ostalih svetaca (str. 521.):

"In hoc sensu B. M. V. meruit de congruo proprie acquisitionem gratiarum quae fluunt pro nobis ex passione Christi, dum alii Sancti possunt solum mereri de congruo pro nobis non acquisitionem, sed applicationem gratiarum quae fluunt ex passione."

("U tom smislu, Bl. Dj. Marija zaslužila je de congruo proprie stjecanje milosti koje potječu za nas iz Muke Kristove, dok nam ostali sveci mogu samo zaslužiti de congruo ne stjecanje, nego primjenu milosti koje potječu iz Muke.")

Ove zasluge u stjecanju milosti jesu temelj za razumijevanje naslova Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti:

"Et sicut Christus meruit de condigno omnes gratias quas accipimus, ita B. M. V. meruit eas de congruo; et sicut Christus meruit pro hominibus electis omnes effectus praedestinationis, scil. vocationem, justificationem et glorificationem, B. V. M. hos effectus meruit electis hominibus de congruo. Sic est vere Mediatrix omnium gratiarum et dici potest et debet Coredemptrix ut subordinata Christo in opere salutis nostrae."

("I kao što je Krist zaslužio de condigno sve milosti koje primamo, tako ih je Bl. Djevica Marija zaslužila de congruo; i kao što je Krist zaslužio izabranicima sve učinke predestinacije, tj. pozvanje, opravdanje i proslavljenje, Bl. Djevica Marija je ove učinke zaslužila izabranim ljudima de congruo. Tako je uistinu Posrednica svih milosti i može se i treba nazvati Suotkupiteljicom kao podređena Kristu u djelu našega spasenja.")

Na kraju, Garrigou-Lagrange ističe da se učenjem o Marijinoj ulozi u djelu otkupljenja i spasenja nipošto ne umanjuje prvenstvo Isusa Krista, nego se još bolje potvrđuje:

"In hoc nullo modo minuitur primatus Christi, sed melius affirmatur, nam sicut Deus dedit creaturis dignitatem causalitatis, ita Christus dedit Matri suae dignitatem causalitatis quoad meritum et satisfactionem pro nobis."

("U ovom se ni na koji način ne umanjuje Kristovo prvenstvo, nego se još bolje potvrđuje; naime, kao što je Bog dao stvorenjima dostojanstvo uzročnosti, tako je Krist dao svojoj Majci dostojanstvo uzročnosti glede zasluge i zadovoljštine za nas.")

To je odgovor na prigovore i strahove onih ljudi koji misle da se isticanjem uloge Blažene Djevice Marije nekako umanjuje djelo Isusa Krista. Ne, nego time se još bolje potvrđuje. Što više znamo o Blaženoj Djevici Mariji, to više znamo i o Isusu Kristu.

2) Benedikt Henrik Merkelbach

Pogledat ćemo pouke još jednog poznatog teologa iz dominikanskog reda: Benedikta Henrika Merkelbacha (1871. - 1942.). Inače, Merkelbach je bio jedan od najvećih stručnjaka za moralnu teologiju u 20. stoljeću. Njegovo je najznačajnije djelo Summa theologiae moralis u tri sveska (1931. - 1940.).

No, Merkelbach je bio i stručnjak za mariologiju. Napisao je 1939. godine odličan udžbenik za mariologiju. Dominikanac je sve rekao već samim nazivom svojeg udžbenika:

"Mariologia - tractatus de Beatissima Virgine Maria Dei Matre atque Deum inter et homines Mediatrice"

("Mariologija - rasprava o Preblaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj i Posrednici između Boga i ljudi")

I u Hrvatskoj se čitala Merkelbachova Mariologia. To znamo po tome što je prof. Stjepan Bakšić napisao recenziju ove knjige u Bogoslovskoj smotri 1942. godine (vol. 30 no. 4.) u kojoj je knjigu toplo preporučio hrvatskim svećenicima.
Prof. Bakšić ovako govori o knjizi:

"U predgovoru označio je pisac svrhu svoje knjige ovim riječima: 'Naša je nakana podati kratko, jasno, metodičko i sintetičko izlaganje sviju osnovnih pitanja, koja se odnose na marijansko bogoslovlje; tako, da ono uzmogne biti učenicima škola na uporabu kod sticanja dovoljnog znanja o Bl. Majci Božjoj i Posrednici, i ujedno da bude kleru pravilo u propovijedanjima, po kojima će se istinita i dokazana nauka, sigurno i čvrsto utemeljena i oslonjena na dobre dokaze, moći razlikovati od pobožnog mišljenja sa sklizavim temeljem, od čistih mogućnosti bez ikakve vjerojatnosti.'
Ove programne riječi svoga djela auktor je doista u potpunom smislu riječi iskupio."

"Izneseni sadržaj dokazom je, da je pisac obuhvatio čitavu Mariologiju u potpunom njezinom okviru. Natanji pogledi u obradbu pojedinih traktata pokazuju, da auktorovu oku nije izmaklo nijedno pitanje, da se je obazreo na sve poteškoće, jednom riječju, da je obrazložio i dokazao svu pozitivnu nauku i osvijetlio sve probleme širokog područja Mariologije. Naročito treba istaknuti, da je osobito iscrpivo prikazano i osvijetljeno pitanje Marijinog općeg milosnog posredništva, o kojem se u posljednje doba u bogoslovskoj literaturi tako mnogo raspravlja. Sve pak svoje raspravljanje o tako širokom predmetu auktor je upravo majstorski podijelio i podao sistematsku i razrađenu sliku cjelokupne građe. Izlaganje mu je jasno, rečenice kratke, stil gladak i bujan. Najteži problemi prikazani su najvećom lakoćom i jasnoćom. Dokazivanje je puno logičke sile, pregledno i jasno, a dokazi čvrsti i snažni. Pisac se iscrpivo služi sv. Pismom i tradicijom, a svagdje, gdje je to moguće, nastoji podati i neko objašnjenje iz razuma."

"Ova knjiga jest zacijelo prebogato vrelo znanja o Bl. Djevici Mariji, koje nam je auktor predao u laganoj i privlačivoj formi. Knjiga će stoga biti od velike koristi ne samo bogoslovima za sticanje bogoslovske izobrazbe nego i svećenicima u duhovnoj pastvi, koji će u njoj naći i bogato vrelo za propovijedi i pouku, i moćno pomagalo za proširenje svoje izobrazbe, i prikladan predmet za svoje meditacije. Pomno čitanje ove knjige, još će ih više nadahnuti i oduševiti za plemenito natjecanje i rad u praktičnom širenju kulta Bl. Djevice Marije, za koju Bog hoće, da nam preko nje dolaze sva nebeska dobra i spasenje. Knjigu najtoplije preporučujemo."

Što, dakle, Merkelbach kaže o gore navedenim učenjima sv. Alberta Velikog?
U članku koji govori o Marijinu posredništvu, Merkelbach posvećuje cijeli jedan odjeljak učenjima sv. Alberta (str. 356.-358). Nakon navođenja citata velikog crkvenog naučitelja, zaključuje: "Sic B. Albertus vere est doctor marianus et marianae mediationis."

Nakon toga, navodi svoja opažanja (animadversiones), kao svojevrsne zaključke na kraju ovog poglavlja knjige.
Vrijedi ovdje navesti barem neke od tih zaključaka.

Prvo:

"Certum est, in doctrina catholica, B. Virginem partem habere in applicatione fructuum redemptionis, eamque impetrare non tantum in confuso quamdam distributionem gratiae pro humano genere et omnibus hominibus collective sumptis, sed et speciatim in particulari pro hominibus individuis, casibus particularibus, et determinatis gratiis; ut etiam de Sanctis tenet Ecclesia."

("Sigurno je u katoličkom nauku da Bl. Djevica ima udio u primjeni plodova otkupljenja, i u tome da ih izmoli: ne samo kao neko neodređeno dijeljenje milosti za ljudski rod i sve ljude kolektivno uzete, nego i posebno, pojedinačno za individualne ljude, za posebne slučajeve, i određene milosti; kao što također Crkva drži o svecima.")

Drugo:

"Quamvis ab initio pro hominibus intercesserit et, sicut omnes iusti, etiam oraverit pro salute totius humani generis et adventu Redemptoris, quem etiam in terram adduxit, non tamen probatur ad hoc iam habuisse mandatum speciale; sed a momento quo pronuntiando: Fiat mihi secundum verbum tuum, loco totius humanitatis consenserit incarnationi salvificae Verbi divini, venientis ad uniendam sibi naturam humanam, et ita redemptioni cooperari ceperit. Ab hoc momento mediatrix a Deo constituta est ad cooperandum toti operi salutis et ex officio intercedendi ad salutem."

("Iako je od početka zagovarala ljude i, kao svi pravednici, molila također za spasenje cijelog ljudskog roda i dolazak Otkupitelja, kojeg je također dovela na zemlju, ipak ne može se dokazati da je za to već imala poseban nalog; nego od trenutka kad je rekavši: Neka mi bude po riječi tvojoj, namjesto čitava čovječanstva pristala na spasonosno utjelovljenje božanske Riječi, koja je došla da si združi ljudsku narav, i tako je počela surađivati u otkupljenju. Od tog trenutka Bog ju je postavio za posrednicu u sudjelovanju u cijelom djelu spasenja i po službi zagovaranja za spasenje.")

Treće:

"Hinc munus ipsi est officialis mediatricis et interpellantis potentissimae ac universalis:
a) officialis: non solum intercedit de facto, sed de iure, nec solum de iure sed ex officio, quia ad hoc missa et deputata est;
b) potentissimae: quia ipsa Dei-hominis mater simul et hominum redimendorum intercedit ex munere curandi, una cum Christo, omnium saluti apud Deum;
c) universalis: non solum pro quibusdam personis aut in aliquibus casibus et ad determinatas causas, sed ad omnes causas et pro singulis casibus ac personis est constituta mediatrix in perpetuum: ad differentiam aliorum Sanctorum."

("Odatle je njezina službena zadaća posrednice i najmoćnije i sveopće zagovornice:
a) službena: ne samo da zagovara de facto, nego de iure, i to ne samo de iure, nego ex officio [po službi], jer je za to poslana i određena;
b) najmoćnija: jer sama majka Bogočovjeka, a istodobno i majka ljudi otkupljenika, posreduje po službi brige, zajedno s Kristom, za spasenje svih pred Bogom;
c) sveopća: ne samo za određene osobe ili u nekim slučajevima ili za određene slučajeve, nego za sve slučajeve i za svaki pojedini slučaj ili osobu postavljena je posrednicom zauvijek: za razliku od drugih svetaca.")

I Merkelbach daje brojne argumente za Marijin naslov Suotkupiteljice.
Izdvojio bih samo jedan (str. 339.):

"B. Virgo ad omnes omnino fructus redemptionis acquirendos sine ulla exceptione esse cooperatam, cum eius consensus in adventum Redemptoris et sacrificium redemptorium Crucis conditio fuerit et causa operis redemptorii: si enim ipsa non consensisset, Christus non venisset nec salvasset. Id autem non est opinio quaedam theologica, sed revelata veritas de qua, propter apparentes quasdam difficultates, dubitare non est theologi, sed reverenter eam accipere, eique alias nostri cognitiones naturales conformare ac reformare.
'Maria', ait Irenaeus, adv. haer. III, 22, 'obediendo et sibi et universo generi humano facta est causa salutis'."

("Bl. Djevica sudjelovala je u stjecanju baš svih plodova otkupljenja bez iznimke, jer je njezin pristanak na dolazak Otkupitelja i otkupiteljsku žrtvu Križa bio uvjet i uzrok otkupiteljskog djela. Naime, da ona nije pristala, Krist ne bi došao i spasio. A to nije neko teološko mišljenje, nego objavljena istina o kojoj teologu ne pripada sumnjati, zbog određenih prividnih teškoća, nego je treba s poštovanjem prihvatiti, i prilagoditi joj i preoblikovati ostale naše naravne misli.
'Marija', kaže Irenej, Adversus haereses III, 22, 'poslušnošću je postala uzrok spasenja i sebi i cijelom ljudskom rodu'.")

Nadam se da će nam ovaj tekst biti poticaj da i dalje čitamo i povećavamo svoje znanje o Blaženoj Djevici Mariji. Jer, kako se požalio još sv. Ljudevit M. Grignion Montfortski: Marija nije dovoljno poznata - i to je jedan od razloga zašto Isus Krist nije dovoljno poznat u svijetu.

Simptom tog neznanja je površnost koju možete primijetiti u mnogim modernim propovijedima. Oni će o Mariji reći samo da je bila ponizna službenica, i tu staju... Ali, nikada neće ništa reći o njezinim veličinama, odlikama, slavama po kojima nadvisuje sve anđele i svece, a kamoli o njeznoj ulozi u spasenju ljudskog roda. Zato takvi propovjednici nisu u stanju govoriti točno niti o Isusu Kristu: o njegovu Utjelovljenju, o njegovu životu i otkupiteljskom djelu. Jednostavno rečeno: ne možete govoriti o Isusu bez Marije.

S druge strane, postoje i oni koji bi zaista htjeli govoriti o tim temama, ali se ne znaju ispravno izraziti (zbog nedostatka pravilne filozofske i teološke formacije). U ovu kategoriju spadaju mnogi noviji autori i propovjednici, koji imaju dobre namjere, a jednostavno nemaju dovoljno znanja da precizno formuliraju pouku za puk.

Stoga, nema vam druge nego da uzmete stare knjige u ruke i počnete sustavno studirati ova pitanja.

__________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Sv. Albert Veliki – Opera omnia (vol. 37., Pariz, 1898. g.) – Mariale se nalazi na str. 5.-321.

2) Réginald Garrigou-Lagrange – De Christo Salvatore (Torino, 1949.)

3) B. H. Merkelbach – Mariologia (Pariz, 1939.)