 |
Posljednica na blagdan Pohoda Bl. Djevice Marije |
Zbog načela "Lex orandi, lex credendi", liturgija je u teološkim raspravama uvijek bila jedno od važnih sredstava za dokazivanje vjere Crkve, tj. za odgovor na pitanje: Što Crkva vjeruje?
Na primjer, jedan od glavnih argumenata za dogmu o čistilištu jest činjenica da se molitve za pokojne mogu pronaći u svim drevnim liturgijama. Štoviše, i na samim grobovima u katakombama mogu se vidjeti ispisane molitve za pokojne kršćane.
Na temelju tih izvora katolički teolozi dokazuju da je vjera Crkve od samog početka:
1) da čistilište postoji;
2) da se dušama u čistilištu može pomoći molitvom, svetom misnom žrtvom i drugim djelima.
Slično tome, jedan od glavnih argumenata za proglašenje dogme o uznesenju Blažene Djevice Marije 1950. godine bila je činjenica da se u liturgiji od starih vremena slavi blagdan Uznesenja Bl. Djevice Marije (Velika Gospa).
Ako ove iste kriterije primijenimo na pitanje Marijinih naslova, što ćemo dobiti?
Vidjet ćemo u nastavku.
No, prvo želim istaknuti da su me na pisanje ovog teksta potaknule riječi koje sam nedavno pročitao u starom tumačenju konstitucija dominikanskog reda (Expositio super Constitutiones Fratrum Praedicatorum) koje je napisao Humbert iz Romansa u 13. stoljeću.
Humbert je bio poglavar dominikanskog reda (učitelj Reda) u razdoblju od 1254. do 1263. godine. Bio je, dakle, četvrti nasljednik sv. Dominika na čelu Reda propovjednika.
Humbert je najpoznatiji po tome što je uredio dominikanske liturgijske knjige (dominikanski obred). No, Humbert je bio i izvrstan pisac. Napisao je brojna djela poglavito o redovničkom životu.
Objašnjavajući zašto je subota posvećena štovanju Blažene Djevice Marije, Humbert izričito Mariju naziva "Posrednicom svijeta" ("Mediatrix mundi"):
"...sicut sabbati dies est medius inter diem veneris quae est poenalis, et diem dominicam quae est dies gaudii, nec quis potest transire de illa die poenali ad diem gaudii, nisi per sabbati diem; ita nec de poenis hujus mundi ad gaudia coeli potest aliquis transire, nisi per ipsam Mediatricem mundi."
("...kao što se subotnji dan nalazi između petka, koji je kažnjenički [pokornički dan], i nedjelje, koja je dan radosti, i nitko ne može prijeći iz tog kažnjeničkog dana do dana radosti, osim preko subote; tako nitko ne može prijeći iz kazna ovog svijeta do radosti neba, osim po istoj Posrednici svijeta.")
Humbert se pritom poziva na posljednicu "Jubilemus in hac die", koja se pjevala subotom na zavjetnim misama o Blaženoj Djevici Mariji. Čak i navodi cijeli tekst te posljednice (vidi: B. Humbertus de Romanis, Opera de vita regulari, vol. II., ed. J. J. Berthier, Romae, 1889., str. 73.-75.).
Jedan stih u toj posljednici glasi ovako:
"Haec de poenis nos educit
Mediatrix, et adducit
Ad superna gaudia."
("Ona nas je izvela iz kazna
Posrednica, i privela nas
Do višnjih radosti.")
Dakako, ovu posljednicu možete vidjeti u Humbertovom liturgijskom kodeksu, koji je napisan negdje između 1254. i 1260. godine. Taj kodeks je prototip dominikanskih liturgijskih knjiga, iz kojeg su pripadnici ostalih dominikanskih samostana trebali prepisati svoje liturgijske knjige.
 |
| Posljednica Jubilemus in hac die u Humbertovom gradualu |
Napominjem da je papa Klement IV. bulom Consurgit in nobis od 7. srpnja 1267. potvrdio dominikansku liturgiju u Humberovoj redakciji i pritom odredio da u dominikanskoj liturgiji nitko ne smije ništa mijenjati.
Dakle, navedene stihove pjevali su i sv. Toma Akvinski, sv. Albert Veliki, sv. Vinko Fererski i toliki drugi.
Pjevao ih je i naš bl. Augustin Kažotić. I možda ih je baš on prenio u našu domovinu. Naime, istu posljednicu nalazimo i u Zagrebačkom misalu iz 1511. godine.
I više od toga. U Zagrebačkom misalu svaki blagdan Blažene Djevice Marije ima svoju posljednicu. Svaka od tih posljednica slavi Mariju divnim pohvalama, koje pokazuju kakvim je naslovima naša Crkva štovala Presvetu Bogorodicu.
Tako posljednica za osminu blagdana Uznesenja Marijina pjeva: "Salve decus virginum: mediatrix hominum: salutis puerpera." ("Zdravo uresu djevica, Posrednice ljudi, roditeljice spasenja.")
Posljednica za blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije naziva Mariju "spasiteljicom svijeta" ("salvatrix saeculi"):
"Veni salvatrix saeculi: sordes aufer piaculi." - "Dođi, spasiteljice svijeta: otkloni nečistoće grijeha."
Evo, tako se u Hrvatskoj stoljećima molio i pjevalo.
Naglašavam da su primjeri, koje smo vidjeli, samo jedan mali dio u velikom moru sličnih molitava, zaziva i pjesama kojima crkvena tradicija hvali Blaženu Djevicu Mariju.
Tragedija je što je mnogim modernim teolozima sve ovo potpuna nepoznanica. Oni su posve odsječeni od crkvene tradicije. Ne poznaju ništa drugo osim postkoncilskog modernizma.
No, sada treba pogledati svjedočanstva o Marijinim naslovima iz prve polovice 20. stoljeća: da vidimo kako su govorili naši sveci, biskupi i teolozi.
Ovdje prvo treba istaknuti sv. Leopolda Mandića, koji je često isticao Mariju kao Suotkupiteljicu i Posrednicu svih milosti.
U spisima sv. Leopolda Mandića nalazi se izjava u kojoj kaže da se "obvezao na službu Suotkupiteljice ljudskog roda" ("me obstrinxi in obsequium Corredemptricis humani generis") kako bi radio na otkupljenju nesjedinjenih istočnjaka od raskola i zablude ("in redemptionem Orientalium Dissidentium a schismate et errore").
U bilješci od 8. rujna 1927., sv. Leopold napisao je na latinskom jeziku:
"Ego frater Leopoldus Mandic Zarevic credo et teneo Virginem Beatissimam Mariam, eo quod Corredemptrix humani generis, esse fontem moralem totius gratiae, nam ex plenitudine ipsius omnes nos accepimus..."
("Ja brat Leopold Mandić Carević vjerujem i držim da je Preblažena Djevica Marija, po tome što je Suotkupiteljica ljudskog roda, moralni izvor čitave milosti, jer iz njezine punine svi mi primismo...")
Bl. Alojzije Stepinac naziva Mariju Posrednicom svih milosti u svojoj propovijedi o Lurdskim ukazanjima (prop. 3.):
"…iako je nisu gledali očima kao mala sv. Bernardica, imali svojim očima prilike gledati bezbrojna čudesna ozdravljenja, neprotumačiva po svjedočanstvu prvih liječničkih stručnjaka po naravnom redu, dakle po sudu Crkve samo po vrhunaravnoj sili, u ovom slučaju Majke Božje, kao djeliteljice milosti Božjih, posrednice svih milosti."
Kad se 1954. godine slavila stogodišnjica proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, naši biskupi objavili su zajedničku poslanicu svim katoličkim vjernicima na prostoru bivše države.
Naši biskupi počinju ovu poslanicu sljedećim riječima:
"Predragi vjernici! Za katoličke biskupe, koje je, prema riječima Sv. Pisma, Duh Sveti postavio, da upravljaju Crkvom Božjom (Act 20, 28), jedna je od najvećih časti, najslađih dužnosti i najnježnijih briga propovijedati i pronositi slavu Bl. Djevice Marije. Ta Ona je Majka jedinorođenog Božjeg Sina i Spasitelja našega Isusa Krista, a ujedno duhovna mati čovječanstva, suotkupiteljica naša i djeliteljica sviju milosti i svakog nebeskog dobra.
Evo te poslanice na naslovnici Vjesnika Đakovačke biskupije...
U toj poslanici naši biskupi naučavaju:
"Marija je sudjelovala kod našeg otkupljenja, jer je dragovoljno rodila Krista, za kojeg je znala, da će dati u krvavim bolima i smrti na Kalvariji svoj život kao žrtvu za oproštenje grijeha svijeta. Ona je dragovoljno za otkup svijeta žrtvovala Krista na križu, a sebe i bolove svoje pod križem. Zato kaže papa Benedikt XV.: 'Tako je mnogo trpjela i gotovo umrla Marija sa svojim trpećim i umirućim Sinom i tako se duboko odrekla svojih majčinskih prava i, koliko je do Nje, žrtvovala Sina svoga, da se s punim pravom može reći, da je s Kristom otkupila svijet' (Inter Sodalicia, 1918, AAS, 1918.).
No Ona sudjeluje i kod onog otkupljenja, koje se sada nastavlja do sudnjeg dana, a stoji u dijeljenju sviju milosti, koje su potrebne, za spasenje. Bez Nje se te milosti ne dijele, jer ih je Ona s Kristom i u ovisnosti o Kristu sve zaslužila na Kalvariji. Marija je osim toga s križa proglašena duhovnom majkom čovječanstva, jer je Krist rekao Ivanu i u njemu svemu čovječanstvu: 'Sinko, evo Ti Majke'. Majka je ona, koja život rađa, čuva i množi. Budući dakle, da je Marija proglašena duhovnom majkom čovječanstva, znači, da se duhovni život duša, t. j. život milosti, bez Marije niti rađa, niti umnožava, niti može očuvati. Marija je dakle djeliteljica sviju milosti. Zato i kaže Papa Pijo IX.: 'Božja je volja, da mi svaku milost, nadu i spasenje imademo po Mariji' (Enc. 1. II. 1849.)."
Te iste godine, zagrebački nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper objavio je zaista prekrasnu okružnicu o osobnoj posveti Mariji (vidi: Šeper - građa za životopis, Zagreb, 1982., str. 21.- 24.).
U toj okružnici Šeper jasno kaže da se "teolozi slažu u tvrdnji da sve milosti prolaze kroz ruke Marijine":
"Međutim, što bi nam koristili svi, pa i najveći uspjesi u pastvi, ako bismo sami zastranili s puta istine, ako se sami osobno ne bismo posvetili? A tko će nam tu više pomoći nego Marija? Svetosti nema bez Božje milosti, a milosti Božje daju nam se po Mariji. Zar ne primjenjuje njoj Crkva riječi: 'Qui mane vigilant ad me, invenient me?' (Izr 8, 17). A na te riječi dodaje s pravom sveti Alfons Liguori: 'Idem est recurrere ad Mariam et invenire Dei gratiam' (De Mariae gloriis, c. II. § 1). Upravo je dakle imperativ naših duša da se posvete Mariji.
Ali nije dosta sveto živjeti na ovom svijetu jedan dan ili mjesec, nego valja ustrajati do kraja u svetosti, u Božjoj milosti. A perseverantia finalis tako je veliki dar da prema nauci svetog Tridentskog sabora nitko toga dara ne može zaslužiti svojim silama de condigno, jer ne opominje uzalud Apostol: 'Qui se existimat stare, videat ne cadat' (1 Kor 10, 12). Perseverantia finalis tako je golemi dar da ga ne možemo zaslužiti, nego sigurno izmoliti skrušenom, srdačnom molitvom. I to ne molitvom jedan ili dva puta, nego ustrajnom molitvom dok smo živi, kao što veli sveti kardinal Bellarmin: 'Quotidie postulanda est, ut quotidie detur.' Ako se pak teolozi slažu u tvrdnji da sve milosti prolaze kroz ruke Marijine, onda očito i ova najveća milost, milost perseverantiae finalis. Koliki dakle poticaj da se posvetimo neokaljanoj Majci Božjoj jednim posebnim činom u ovoj njezinoj jubilarnoj godini!"
Šeperova konstatacija da se "teolozi slažu u tvrdnji da sve milosti prolaze kroz ruke Marijine" vrijedi i za hrvatske teologe.
Upravo je zadivljujuće kako su svi tadašnji hrvatski teolozi složno kao jedan govorili o Marijinoj ulozi.
Riječ o teolozima iz različitih teoloških škola, koje su se inače u mnogo toga razlikovale. Poznate su polemike između tomista i skotista o nizu filozofskih pitanja. Sjetite se samo žestoke polemike između fra Karla Balića i dominikanca Hijacinta Boškovića.
No, kad je u pitanju uloga Marije kao Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti - svi naši teolozi govorili su kao jedan. Svi! I tomisti, i skotisti, i sljedbenici Suarezova filozofsko-teološkog sustava - SVI. Ukratko, sve tradicionalne katoličke škole.
Nije mi poznat ni jedan jedini hrvatski teolog iz onog vremena koji se protivio Marijinu naslovu Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti.
Pogledat ćemo tu jednodušnost i jednoglasnost na nekoliko primjera.
Najpoznatiji hrvatski mariolog fra Karlo Balić piše u listu Nova revija (1928., god. VII. br. 1) u članku "Marija – Posrednica naša":
"Prvorođenica sviju stvorenja, radi svoga Sina, Prvorođenca stvorenja, Marija je u onom sada vječnosti, preodređena da bude suotkupiteljica - Mediatrix - Coredemptrix ljudskoga roda: ona mora da u redu otkupljenja zauzme ono mjesto, što ga je Eva zauzimala u redu izgubljenja. Ova tradicionalna nauka Crkve jasno je izražena već u Protoevanđelju onim riječima: 'I neprijateljstvo ću postaviti između tebe i žene... Ona će satrti tvoju glavu: ipsa conteret caput tuum' (Gen. III, 14, 15). To je objavljena nauka. Kontrast između Eve i Marije mora biti potpun i strašan. Adam i Eva, per modum unius, upropastili su ljudski rod. Novi Adam i nova Eva treba da per modum unius otkupe i spase ljudski rod. Žrtvu otkupljenja morala je Marija na svijet dovesti i Vječnomu Ocu prikazati. Sv. Pismo svjedoči, da se je to i dogodilo."
Fra Leonard Bajić piše u članku Kršćanski život i pobožnost prema Gospi objavljenom 1931. u Novoj reviji (br. 5.-6., god. X., str. 369.-370.):
"U Kristu je Bog-Čovjek rođen od Djevice-Bogorodice. Kako je utjelovljenom Bogu Čovjeku misijsko ime i značenje Krist, tako je Gospi pravo i službovinsko ime Bogorodice. Njezino Bogorodičinstvo vezalo Ju je s Bogom-Čovjekom, da u Kristovoj misiji otkupitelja Ona bude suotkupiteljica. Krist Bog je otkupljivao pomoću svoje čovječje naravi. Marija je davala ruku pomoću svojim bogorodičinstvom. Blagovijesno otajstvo povezalo je Gospu s Bogom stvarno pri naviještenju Gabrijelovu, jer toga stoput sretnog trena i Bog je postao čovjekom i čovjek-Gospa Bogorodicom, ali netom je u pravijeku, u Edenu, od milosrđa Božjeg zamišljen Krist, odmah je u ideji Božjoj oživjela i majka Njegova. Kako je Sin Božji od vijeka, tako hoće Crkva, da je s Njime od vijeka i Marija, kojoj stavlja u usta riječ Božju, da zajedno i Ona sa vječnom Mudrosti, Riječi Božjom, kaže o sebi: Ab aeterno ordinata sum (Mudr. 8, 23).
Gospa je, eto, u Kristu, po Kristu i sa Kristom prava naša suotkupiteljica."
Godine 1972. dominikanac Jordan Kuničić u jednom od svojih posljenjih članaka pod nazivom Egzistencijalizacija Marijina štovanja (objavljenom u Bogoslovskoj smotri, vol. 42 br. 2-3) ističe sljedeće pouke:
"Marijinu ulogu poznamo iz Objave. Do te uloge dolazimo deduktivnim putem. Prihvaćamo je vjerom. Što iz toga slijedi? Ako zapostavimo njenu prvu, nadnaravnu ulogu u poslu spasenja, ili, ako tu ulogu stavimo na periferiju i u centar postavimo Mariju kao ovozemnu djevojku, kao zaručnicu, kao majku pred teškim životnim situacijama, npr. u povodu smrti sina, izvrnuli smo vrednote naglavce. Marija je u prvom redu majka Spasiteljeva, suspasiteljica; i majka je Spasiteljeva tjelesnim, još više duhovnim materinstvom i pristankom na spasenje i otkupljenje obavljeno od njena Sina, i zbog toga i danas za nju ostaje glavna preokupacija: milosno, aktivno spašavati ljudske duše (LG br. 55—69). Znači da više naglašavamo spašavanje duša i njenu ulogu majke Onoga koji je došao spašavati i koji spasava još i danas."
"Kao što je nepotpuno, donekle i krivo, zastupati zatvoreni humanizam i zatvorenu antropologiju, tj. zatvarati čovječju sudbinu u okove vremena i prostora te mu zatvoriti pogled u transcendenciju, tako je nepotpuno i krivo zatvoriti Marijinu ulogu na horizontalno spašavanje čovjeka, na pasivno promatranje ili na pasivnu asistenciju Marijinu u poslu spasavanja čovjeka današnjice, u uvjetima njegove današnje egzistencije. Marijina spasiteljska uloga funkcionira i danas, jer Marija je po strukturalnim zakonima kršćanske egzistencije, kršćanske ontologije započete na krštenju, suspasiteljica, sudjeliteljica svih milosnih darova dušama. A to ona čini snagom veze Spasitelja s njom kao majkom, njenim svjesnim i dragovoljnim pristajanjem na otkupljenje."
"Nije moguće usvojiti duh Kristov, a ne usvojiti Marijin duh, jer je on s Kristovim najuže povezan. Uloga spašavanja svih faktora povezuje ih u zajednički SITIO. I nije dovoljno reći da molitve upravljene Mariji pred Božjim licem najviše vrijede, ne, suživljavanje kršćana s Marijom mora biti u znaku prenošenja Marije u život, u primanje nadnaravnih darova od Boga, jer je Marija suspasiteljica i sudjeliteljica svih milosti. To je kršćanski realizam."
Jednako su desetljećima govorila i druga njegova subraća.
U dominikanskom listu Gospina krunica (Zagreb, studeni 1933., br. 11), autor koji se potpisao inicijalima M. K. (možda p. Markolin Knego?), u članku pod nazivom Peto žalosno otajstvo piše:
"Skočanje i Kristova smrt na križu, sa svim svojim okolnostima pružaju nam bezbroj duhovnih pouka: nu, buduć da mi često promatramo ovo otajstvo u Marijinu Rozariju, za nas bez dvojbe, glavni plod ovog razmatranja biće duboka i živa samilost spram boli ove tužne Majke. Prva četiri žalosna otajstva ne napominju Mariju; no u ovom zadnjem nije mogla da bude Majka rastavljena od križa svog Sina. Proročanstvo starog Šimuna moralo se doslovce ispuniti. Marija je imala da bude naša Suotkupiteljica, stoga je vidimo na Kalvariju nepomičnu ispod križa Otkupitelja. Marija je imala da bude Majka naša, i ona je baš na Kalvariju, ispod križa primila tu uzvišenu misiju, iz ustiju umirućeg Krista: 'Ženo, evo sina tvoga'."
Dvije godine kasnije, u istom listu Gospina krunica nalazimo uvodnik o svečanom krunjenu kipa Majke Božje Bistričke.
.
Autor ovog uvodnika (potpisan slovom "L") malo kasnije piše:
"Eto zašto je slavlje Marijinog krunjenja u Bistrici bilo slavlje cijelog hrvatskog naroda. Marijino krunjenje u Bistrici bio je čin najprije naše vjere, Vjere, da je Marija Majka Božja, Majka Isusa, koji je naš Otkupitelj, a Marija po tom naša Suotkupiteljica."
Dominikanac Česlav Novak ističe u članku "Kraljice bez grijeha istočnoga začeta, moli za nas" (Gospina krunica, XV, 12, str. 194.):
"U kratko: BI. Dj. Marija je bez grijeha začeta, jer je imala postati Majka Božja, suotkupiteljica i naša majka, poraziteljica đavla i kraljica anđela."
Kako su govorili redovnici, tako je govorio i dijecezanski kler.
Zagrebački kanonik Pavao Lončar piše u listu Naša Gospa Lurdska (god. VII., br. 5.) u članku Ljepota i dobrota naše Gospe Lurdske:
"Tako umjetnici prikazuju lijepu Gospu, kako veže nebo sa zemljom, a vjernike s presvetim Trojstvom. Ta se veza osniva na tome, što je Ona Mati Božja, Mati Sina Božjega, koji je s neba na zemlju sišao, da nas otkupi. Ona je s Njim trpjela za naše spasenje. Ona je dakle naša Suotkupiteljica. A osim toga je Njoj izričito sam naš Spasitelj nas predao, kad Ju je postavio našom Majkom pod križem na Golgoti. To je i razlog, da ona neprestano brigu vodi za nas."
Slično govori i prebendar Dragutin Hren u članku Spremnost na žrtvu (Naša Gospa Lurdska, 1935., god. VIII., br. 11. str. 210.):
"Bl. Djevica je naša Suotkupiteljica i Ona je zato kroz cijeli život svojim žrtvama pratila Božanskog Spasitelja, pa nam je tako podala primjer svoje požrtvovnosti."
Napokon, naši biskupi su davali takve pouke vjernicima.
Primjerice, krčki biskup Josip Srebrnić u svojem pastirskom pismu vjernicima za korizmu 1943. godine piše:
"Uz Isusa gledamo uvijek i Mariju. Ako slavimo s posebnim blagdanom Krista Kralja, jer vjerujemo, da pripada Kristu savkoliki ljudski rod, jer je On Bog-čovjek i Otkupitelj svijeta, čvrsto smo uvjereni da pripada isto dostojanstvo i Mariji, jer je ona Majka Krista Kralja i Suotkupiteljica ljudskog roda, i da neće dugo trajati, kad budemo s posebnim blagdanom slavili kao Kraljicu svijeta i Prebl. Djevicu Mariju."
Iz navedenih primjera jasno vidimo da je u Hrvatskoj vladao potpuni konsenzus o Marijinim naslovima Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti.
Ne možete navesti ni jednog predkoncilskog teologa, svećenika ili biskupa koji se protivio tim naslovima. A kako bi ih i moglo biti, kad su sami pape častili Bogorodicu tim naslovima?
GLAVNI IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:
1) Humbert iz Romansa - De vita regulari (vol. II., ed. 1889.) - Humberova djela o redovničkom životu.
2) Humbertov liturgijski kodeks (prototip dominikanske liturgije iz 1256. god.) - Skenirani primjerak.
3) Dominikanski misal iz 1635. godine - Missale sacri Ordinis Praedicatorum
4) Zagrebački misal iz 1511. godine - Missale Zagrabiense (na stranicama HAZU)
5) Stajališta sv. Leopolda Mandića o Mariji kao Suotkupiteljici i Posrednici svih milosti opisao je p. Stefano Manelli, utemeljitelj reda franjevaca Bezgrješne, u članku o odnosu svetaca 20. stoljeća prema tim naslovima. Članak možete pronaći u sljedećem zborniku na engleskom jeziku.
6) Poslanica naših biskupa o stogodišnjici proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije: Vjesnik Đakovačke biskupije.
7) Članak Jordana Kuničića iz 1972. imate ovdje Egzistencijalizacija Marijina štovanja.
Ostale izvore možete lako pronaći na internetu.
Nema komentara:
Objavi komentar