Rimski prvosvećenici osudili su liberalizam u nizu važnih učiteljskih dokumenata: papa Grgur XVI. u enciklici Mirari vos, papa bl. Pio IX. u enciklici Quanta cura, odnosno u Silabu (Syllabus errorum), papa Leon XIII. u enciklici Libertas. Nakon tih dokumenata, svakom katoliku mora biti jasno da je liberalizam zaista grijeh. Uostalom, to je bilo jasno i prije tih dokumenata: svakom savjesnom čovjeku jasno je da je liberalizam protivan naravnom zakonu.
Međutim, što to znači na pastoralnoj razini? Kako bi se jedan svećenik trebao postaviti prema liberalima u svojoj župi?
Ili, sasvim konkretno pitanje: Što bi svećenik trebao učiniti ako se pred njim u ispovjedaonici pojavi neki liberal?
Odgovore na ta pitanja možete pronaći kod klasičnih moralnih teologa. Uzet ćemo kao primjer Josepha Aertnysa.
Aertnys je bio redovnik Družbe Presvetog Otkupitelja (redemptoristi), koju je osnovao sv. Alfonz Liguori. U tradiciji tog velikog crkvenog naučitelja, Aertnys je napisao svoje najpoznatije djelo Theologia moralis secundum doctrinam S. Alphonsi de Ligurio (Moralna teologija prema nauku sv. Alfonza Liguorija). To je djelo doživjelo mnoga izdanja, stekavši velik autoritet kod moralnih teologa. Aertnys je za to djelo dobio i pohvalno pismo pape sv. Pija X.
Aertnys je bio i stručnjak za liturgiju. Njegovo djelo Compendium liturgiae sacrae iuxta Ritum Romanum (Kompendij svete liturgije prema rimskom obredu) također je doživjelo brojna izdanja.
No, mi ćemo danas uzeti njegovu pastoralnu teologiju (Theologia pastoralis) iz 1892. godine.
Pogledat ćemo kako Aertnys u toj knjizi odgovara na sljedeća pitanja:
1) Koje su glavne zablude liberalizma?
2) Što za vjernika znači crkvena osuda liberalizma?
3) Može li čovjek imati nesavladivo neznanje o zloći liberalizma?
4) Treba li ispovjednik pitati pokornika o grijehu liberalizma?
5) Treba li ispovjednik uskratiti odrješenje zbog grijeha liberalizma?
6) Koji su oblici sudjelovanja u grijehu liberalizmu?
7) Koje su dužnosti klera u borbi protiv liberalizma?
1) Koje su glavne zablude liberalizma?
Prije nego što počnemo govoriti o postupanju ispovjednika s liberalima, moramo znati što uopće mislimo pod pojmom liberalizma.
Papa bl. Pio IX. u Silabu (Syllabus errorum) pod zabludama liberalizma nabrojao je i osudio ove četiri zablude:
77. "Aetate hac nostra non amplius expedit, religionem catholicam haberi tamquam unicam status religionem, ceteris quibuscumque cultibus exclusis."
(77. "U ovom našem vremenu nije više prikladno držati katoličku vjeru kao jedinu vjeru države, a da svi ostali oblici štovanja budu isključeni.")
78. "Hinc laudabiliter in quibusdam catholici nominis regionibus lege cautum est, ut hominibus illuc immigrantibus liceat publicum proprii cuiusque cultus exercitium habere."
(78. "Pohvalno je, stoga, u nekim nominalno katoličkim zemljama, zakonom određeno da ljudi koji se ondje useljavaju smiju javno izražavati vlastitu [nekatoličku] vjeru.")
79. "Enimvero falsum est, civilem cuiusque cultus libertatem, itemque plenam potestatem omnibus attributam quaslibet opiniones cogitationesque publiceque manifestandi conducere ad populorum mores animosque facilius corrumpendos ac indifferentismi pestem propagandam."
(79. "Neistina je, dakako, da građanska sloboda svakog kulta [svake religije] i svakomu dano potpuno ovlaštenje da bilo kakve stavove i mišljenja javno iskazuje, lako dovodi do kvarenja običaja naroda, i promicanja kuge indiferentizma.")
80. "Romanus pontifex potest ac debet cum progressu, cum liberalismo et cum recenti civilitate sese reconciliare et componere."
(80. "Rimski prvosvećenik može se i treba prilagoditi i pomiriti s progresom, liberalizmom i suvremenom uljudbom.")
Kad netko drži navedene zablude, lako upada u tisuće drugih zabluda. Na primjer, ako netko misli da čovjek ima "pravo" ispovijedati bilo koju religiju, ili da je sasvim svejedno što čovjek vjeruje ili ne vjeruje… urušava se svaki kriterij objektivnog morala. Zato nije nikakva slučajnost da se danas uz pojam "liberalizam" prvenstveno veže krajnja permisivnost i odbacivanje tradicionalnog morala.
Aertnys se u svojoj Pastoralnoj teologiji bavi pitanjem kako svećenik treba postupiti s takvim ljudima u ispovjedaonici.
Zašto borbu protiv liberalizma treba voditi ne samo u vanjskom svijetu, nego i u ispovjedaonici?
"Errores Liberalismi nostra aetate longe lateque diffusi sunt, ac plurimorum etiam Catholicorum animos deceperunt. Errores illos in libris et e suggestu improbare non sufficit, verum etiam in confessionali persequendi sunt; secus impossibile erit pestem istam ex animis Catholicorum, magnatum praecipue, eradicare...
("Zablude liberalizma u našem vremenu proširile su se nadaleko i naširoko, i zavarale su također duše mnogih katolika. Nije dovoljno da se te zablude prekoravaju u knjigama i govornicama, nego ih treba proganjati i u ispovjedaonici, jer će u suprotnom biti nemoguće ovu kugu iskorijeniti iz duša katolika, a posebno moćnika...")
Aertnys upozorava na opasnost pripuštanja liberala sakramentima:
"...si Confessarii in sacro tribunali de hac labe altum silentium teneant, perinde ac si esset res non magni momenti, ejusmodi Catholici neque pravitatem Liberalismi agnoscent, neque necessitatem illum abjiciendi sentient, sed malum impune serpet."
("...ako ispovjednici na svetom sudištu [ispovijedi] muklo šute o ovoj kugi, kao da ovdje nije riječ o nekoj važnoj stvari, takvi katolici neće prepoznati opakost liberalizma, niti će osjetiti potrebu da ga odbace, nego će zlo nekažnjeno gmizati.")
Zato je važno da i sami ispovjednici dobro poznaju zablude liberalizma.
"Quapropter oportet ut Confessarii errores illos intantum noverint, ut de Liberalismi labe, qua forte poenitentes sunt infecti, judicium prudens proferre valeant, normamque agendi habeant cum ejusmodi poenitentibus."
("Zbog toga, potrebno je da ispovjednici toliko poznaju ove zablude, koliko je potrebno da donesu razboriti sud o kugi liberalizma kojom su pokornici možda zaraženi, i da imaju normu za postupanje s takvim pokornicima.")
Možemo razlikovati radikalni liberalizam i umjereniji liberalizam.
Radikalni liberalizam vidimo kod onih koji tvrde da je čovjek potpuno neovisan o bilo kakvim višim moralnim normama, tj. da je svaki čovjek sam sebi zakon. Umišljaju si da im je njihov vlastiti "razum" jedino pravilo vjerovanja i djelovanja, a ne vide koliko su takva stajališta nerazumna. Za radikalnog liberala, čovjek je sam sebi vođa.
Aertnys kaže da ima i manje radikalnih liberala, ali da ni oni ne priznaju Božju objavu:
"Radicali huic Liberalismo non omnes Liberales assentiuntur, sed plures eorum fatentur libertatem regendam recta ratione esse, atque adeo juri naturali sempiternaeque legi divinae subjectam esse oportere, legem autem positivam Dei, seu revelationem, nullam agnoscunt."
("Ne pristaju svi liberali uz ovaj radikalni liberalizam, nego mnogi od njih priznaju da slobodom treba upravljati ispravnim razumom, pa da zato treba biti podređena naravnom zakonu i vječnom božanskom zakonu, ali ne priznaju nikakav pozitivni Božji zakon ili objavu.")
Umjereni pak liberali priznaju da se život pojedinaca treba podložiti Božjem zakonu, ali negiraju da se država u svojem zakonodavstvu treba podložiti Božjem zakonu:
"Mitiores ajunt nutu omnium legum divinarum dirigendam utique vitam ac mores esse privatorum, non autem civitatis; in rebus publicis fas esse ad eas nullo modo in condendis legibus intueri. Propterea Liberalismus propugnat libertatem conscientiae, cultuum, praeli, docendi, consociationis."
("Umjereniji kažu da se, svakako, život i moral pojedinaca trebaju voditi svim božanskim zakonima, ali ne i države. U javnim stvarima ne smije se nipošto gledati na njih u donošenju zakona. Zbog toga, liberalizam se bori za slobodu savjesti, vjere, tiska, naučavanja i udruživanja.")
To su oni koji kažu da pojedinac u svojem privatnom životu može biti religiozan, ali da država ne smije priznati jednu religiju kao istinitu i urediti svoje zakone prema propisima te religije. Liberali traže da se svim religijama daju ista prava, kao da nema nikakve razlike između prave religije i lažnih religija.
Aertnys jasno kaže što to znači na političkom polju:
"Acceptus ut systema politico-religiosum Liberalismus proclamat separationem Status ab Ecclesia Catholica, illiusque indifferentiam circa varias confessiones religiosas."
("Uzet kao političko-vjerski sustav, liberalizam proglašava odvojenost države od Katoličke Crkve, i njezinu indiferenciju prema različitim religioznim konfesijama.")
I ovdje postoje različiti stupnjevi liberalnih stajališta: od radikalnijih koji traže apsolutnu odvojenost Crkve i države (ili čak podređenost Crkve liberalnoj državi) do umjerenijih koji dopuštaju određenu suradnju Crkve i države, ali odbijaju i samu pomisao da bi država trebala priznati jednu religiju kao pravu i istinitu vjeru.
Takva mišljenja često završe stavom indiferentizma, koji jednako dopušta sve religije, a nijednu ne priznaje kao državnu religiju.
Nažalost, takvo stajalište donosi i Ustav Republike Hrvatske (članak 41.): "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države."
Kao što je već spomenuto, uz ove državno-pravne aspekte, liberalizam donosi i krajnju permisivnost u moralnim pitanjima, koja s vremenom postaje sve gadnija i gadnija. Zapravo, riječ je o potpunoj eliminaciji javnog morala.
2) Što za vjernika znači crkvena osuda liberalizma?
Aertnys ističe da papinske osude liberalizma jesu nepogrešivi nauk Crkve. Osuda liberalizma u Silabu bl. Pija IX. ispunjava uvjete koje Prvi vatikanski koncil traži za papinsku nezabludivost:
"Porro, Liberalismi errores in quovis ejusdem gradu singuli damnati sunt infallibili Ecclesiae auctoritate, tamquam errores perniciosi et catholicae doctrinae adversantes. Etenim Pius IX Constit. Quanta cura. 8 Dec. 1864 cum adjecto Syllabo errorum, damnando Liberalismum, etiam sic dictum catholicum, ex Cathedra locutus est, i. e. omnium Christianorum Pastoris et Doctoris munere fungens, pro suprema sua Apostolica auctoritate, doctrinam de fide vel moribus ab universa Ecclesia tenendam definivit."
("Nadalje, sve zablude liberalizma u svakom svojem stupnju osuđene su nepogrešivom vlašću Crkve, kao pogubne zablude i protivne katoličkom nauku. Naime, Pio IX. konstitucijom Quanta cura od 8. prosinca 1864. s pridruženim Silabom zabluda, osuđujući liberalizam, pa i takozvani katolički liberalizam, govorio je ex cathedra, to jest obavljajući službu pastira i učitelja svih kršćana, svojom vrhovnom apostolskom vlašću definirao je nauk o vjeri ili moralu koji cijela Crkva treba držati.")
Zato, nastavlja Aertnys, tko god pristaje na zablude liberalizma, griješi protiv vjere:
"Quisquis ergo adhaeret errori infallibili auctoritate damnato, graviter peccat contra fidem, quinimo nonnulli errores Liberalismi radicalis haeresim continent."
("Dakle, tko god pristaje na zablude, koje su osuđene nezabludivom vlašću, teško griješi protiv vjere; štoviše, neke zablude radikalnog liberalizma sadrže krivovjerje.")
No, sada prelazimo na pitanje odnosa pojedinca prema liberalizmu, tj. pitanje odnosa pojedinačne ljudske savjesti prema grijehu liberalizma.
Kako bi trebao postupiti svećenik u ispovjedaonici ako se pred njim pojavi liberal?
3) Može li čovjek imati nesavladivo neznanje o zloći liberalizma?
Grijesi se često opravdavaju izgovorom da grešnik nije znao da je neki čin grijeh. Ali, ne zaboravimo da se kod neznanja razlikuju nesavladivo neznanje i savladivo neznanje.
Savladivo neznanje (ignorantia vincibilis) je neznanje koje čovjek može ukloniti ako uloži određeni trud. Nesavladivo neznanje (ignorantia invincibilis) je neznanje koje čovjek ne može ukloniti čak niti s uloženim trudom. Teško da biste mogli reći da neka pismena osoba koja može doći do starog katekizma (a to su u današnje doba praktički svi ljudi koji imaju pristup internetu) ima nesavladivo neznanje, tj. da nema nikakve mogućnosti da sazna što je grijeh, a što nije grijeh.
Može li, dakle, čovjek imati nesavladivo neznanje da su liberalna stajališta zla?
Aertnys odgovara:
"Quoad Liberalismum radicalem, negandum est; quia hujus errores adeo sunt aperti, contra primaria etiam principia morum pugnantes, ut vel rudes eorum falsitatem ac impietatem nullo negotio agnoscant."
("Što se tiče radikalnog liberalizma, treba odgovoriti negativno, jer su njegove zablude toliko očite, jer se protive i prvotnim moralnim načelima, da čak i neuki ljudi bez truda prepoznaju njihovu lažnost i bezbožnost.")
Ne može se reći da netko drži liberalna stajališta u dobroj vjeri.
Aertnys kaže da i za one koji drže umjerenije verzije liberalizma postoji pretpostavka da su u zloj vjeri:
"Quoad Liberalismum mitiorem, si rudes excipias, plerique, qui se dicunt Liberales, in mala fide esse existimandi sunt, et tamquam in mala fide constituti a Confessario tractandi sunt."
("Što se tiče umjerenijeg liberalizma, ako izuzmeš neuke ljude, kod mnogih od onih koji se nazivaju liberalima, treba smatrati da su u zloj vjeri, i ispovjednik s njima treba postupati kao s onima u zloj vjeri.")
Zanimljivo je i to što Aertnys navodi kao razlog zašto neznanje ne može biti izgovor: Zato što su dokumenti Svete Stolice, koji osuđuju liberalizam, toliko razglašeni (toliko se o njima govori u svijetu) da nikomu ne mogu biti nepoznati.
"Ratio est, quia documenta S. Sedis Liberalismum damnantia adeo propagata sunt, tanto strepitu tantaque contentione utrimque disputatum est de Liberalismi reprobatione, ut ignorantia invincibilis apud plerosque videatur moraliter impossibilis."
("Razlog je to što su dokumenti Svete Stolice, koji osuđuju liberalizam, toliko rašireni, s tolikom se bukom i prepiranjem na obje strane raspravlja o osudi liberalizma, da se čini da je nesavladivo neznanje kod mnogih moralno nemoguće.")
To posebno vrijedi za obrazovane ljude, kao i za one koji su po svojem staležu dužni znati za osudu liberalizma (npr. političari, novinari...):
"Id maxime valet de omnibus illis, qui ratione officii tenentur novisse Liberalismi falsitatem ac damnationem; tales sunt inter laicos v. g. Reges, ministri et consiliarii, senatores, deputati, praefecti provinciarum et civitatum, judices, advocati, similesque officiales, qui in legibus condendis vel exsequendis partem habent; quibus adde ephemeridum redactores."
("To najviše vrijedi za sve one koji su po svojoj službi dužni poznavati lažnost i osudu liberalizma. Takvi su među laicima npr. kraljevi, ministri i savjetnici, senatori, zastupnici, poglavari pokrajina i gradova, suci, odvjetnici i slični službenici, koji imaju udio u donošenju ili izvršavanju zakona; a njima dodaj i urednike novina.")
Ipak, Aertnys dopušta da bi moglo biti osoba koje drže neku blažu verziju liberalizma u dobroj vjeri:
"Dixi plerosque in mala fide versari; nam aliquot inveniuntur, qui Liberalismum mitiorem bona fide profitentur; tum quia suorum parentum, magistrorum, ac sociorum doctrina praeventi ejusmodi Liberalismum innoxium judicant, tum quia distinguere nesciunt inter mali tolerantiam majus aliquod vel malum vitandi causa, vel adipiscendi aut conservandi bonum, et mali libertatem quasi jure debitam."
("Rekao sam da se mnogi nalaze u zloj vjeri. Naime, mogu se naći neki koji u dobroj vjeri ispovijedaju umjereniji liberalizam; kako zbog toga što uslijed pouke roditelja, učitelja, prijatelja, procjenjuju da je takav liberalizam bezopasan, tako i zbog toga što ne znaju razlikovati između toleriranja zla kako bi se izbjeglo veće zlo, i davanja slobode zlu kao da je to dužnost po pravu.")
Ima i danas onih koji ne znaju razliku između tradicionalnog nauka Crkve da se nekatoličke religije mogu tolerirati u nekoj državi kako bi se izbjeglo veće zlo (npr. oružana pobuna nekatolika) i stajališta ideologije liberalizma da sve religije imaju "pravo" na istu slobodu.
4) Treba li ispovjednik pitati pokornika o grijehu liberalizma?
Znamo da je ispovjednik dužan ispitivati pokornika o njegovim grijesima ako je to potrebno radi cjelovitosti ispovijedi. Stoga, Aertnys postavlja pitanje: Treba li ispovjednik ispitivati pokornika o grijehu liberalizma?
Odgovor glasi: "Affirmative, sicut de aliis peccatis." ("Potvrdno, kao i o drugim grijesima.")
Naravno da ispovjednik neće pitati svakog pokornika o ovom grijehu. Sigurno je da ispovjednik neće o tom grijehu ispitivati neku staricu na selu. Ali, ako u ispovjedaonicu dođe liberalni političar ili neki novinar koji radi za liberalni medij, onda je sasvim na mjestu da ga se pita i o ovom grijehu.
Ipak, ne treba zaboraviti da liberalizam nije samo grijeh "viših slojeva stanovništva", pa će o tome pitati i "obične ljude" ako su javno poznati po svojim liberalnim stajalištima.
I sad se postavlja pitanje: Što ako neki notorni liberal odbija priznati svoj grijeh?
Aertnys kaže da mu ispovjednik treba uskratiti odrješenje?
"Quodsi poenitens interrogatus neget, et appareat formaliter mentiri, nullatenus est absolvendus."
("Ako pak pokornik upitan negira, i očito je da formalno laže, nipošto se ne smije odriješiti.")
Drugačija je situacija s osobama koje nisu baš notorni liberali, ali postoji opravdano pitanje o njihovim stajalištima.
Naravno, ispovjednik neće postupati netaktički, pa odmah pitati pokornika: "Jeste li vi liberal?"
Može doći do zaključka i pitanjima o vjeri i odnosu prema crkvenom nauku, pa zatim ispitivanjem čita li pokornik liberalne novine i pripada li kakvom liberalnom društvu. Ovdje treba procijeniti sve okolnosti, pa na temelju toga donijeti odluku.
5) Treba li uskratiti odrješenje zbog liberalizma?
Aertnys doslovno postavlja to pitanje: "An neganda sit absolutio propter Liberalismum?" ("Treba li uskratiti odrješenje zbog liberalizma?")
Ako se pokornik i nakon opomene ne želi okaniti liberalizma, treba mu uskratiti odrješenje:
"Juxta tradita de monitione, si, hac facta, poenitens obedire renuat, et pertinaciter adhaereat Liberalismo, indignus est absolutione."
("Prema onome što je rečeno o opomeni, ako nakon što je ona učinjena, pokornik odbija poslušati i tvrdokorno prianja uz liberalizam, nedostojan je odrješenja.")
Zašto ispovjednik treba uskratiti odrješenje zbog liberalizma?
Aertnys odgovara:
"Confessarius, qui ejusmodi Liberalismi sectatoribus absolutionem impertiret, scandalum praeberet; nam confirmaret eos in Liberalismo, quasi non esset tantum malum ut obstet receptioni Sacramentorum, et conniveret propagationi mali inter Catholicos, cum facile homines arbitrentur ea sibi licere, quae ab his, qui Ecclesiae Sacramenta frequentant, impune exerceri animadvertunt, inquit Bened. XIV in Constit. Apostolica. 26 Junii 1749."
("Ispovjednik, koji podari odrješenje takvim sljedbenicima liberalizma, dao bi sablazan: jer bi ih učvrstio u liberalizmu, kao da to nije toliko zlo da bi bilo zapreka primanju sakramenata, i zatvarao bi oči na promicanje zla među katolicima, jer si ljudi lako umisle da im je dopušteno ono što vide da nekažnjeno čine oni koji pohađaju sakramente Crkve, kaže Benedikt XIV. u konstituciji Apostolica od 26. lipnja 1749.")
Dakle, okorjeli sljedbenici liberalizma ne mogu pristupiti sakramentima. No, osim tvrdokornog pristajanja uz ideologiju liberalizma, postoje i drugi načini na koje se ljudi povezuju s tim zlom.
6) Suradnja u liberalizmu
Znamo iz moralne teologije da se sudjelovanje u zlu definira kao potpomaganje opakom činu drugog čovjeka. Može li se tako govoriti o sudjelovanju u grijehu liberalizma?
Aertnys kaže:
"Multi inveniuntur homines, qui non sunt stricte Liberales in doctrina, in praxi vero plurimum Liberalismo favent ob cooperationem, quam ipsi praestant."
("Nailazi se na mnoge ljude koji nisu strogo liberali po doktrini, ali u praksi mnogo pomažu liberalizmu, zbog suradnje koju mu pružaju.")
Aertnys navodi pet načina suradnje u liberalizmu:
1) podržavanje liberalnih novina, posebno pretplatom na takve medije;
2) glasovanje za liberalne kandidate na izborima;
3) kod zastupnika, "glasovanje za zakone koji su zaraženi liberalizmom" ("suffragium dando legibus Liberalismo infectis");
4) odobravanje neutralnih škola (nekatoličkih škola) i slanje djece u takve škole (dakako, gdje postoji izbor između različitih vrsta škola);
5) slavljenjem nekih građanskih praznika, koje su liberalne vlade uvele kao zamjenu za kršćanske blagdane.
Stvari se nisu mnogo promijenile od Aertnysova vremena do danas. I danas imate ogroman problem s "modernim vjernicima" koji kupuju liberalne novine, glasuju za liberalne stranke i šalju djecu u liberalne škole (čak i kad imaju mogućnost da to ne čine).
Zapravo, cijeli liberalni sustav ovisi o podršci takvih ljudi. Bez njihove podrške, brzo bi propao.
7) Dužnosti klera u borbi protiv liberalizma
Aertnys govori i o dužnostima klera u borbi protiv liberalizma, ističući:
"Caveant autem Pastores Ecclesiae, Concionatores, Confessarii, ne cooperatione negativa Liberalismo conniveant; sed sciant se ex officio teneri, quantum in ipsis est, ad eruendos Catholicos a Liberalismi peste, qua forte inficerentur, et ad impediendum quominus alii illius laqueis irretiantur."
("Neka paze pastiri Crkve, propovjednici, ispovjednici, da ne bi negativnom suradnjom zatvarali oči pred liberalizmom, nego neka znaju da su po službi dužni, koliko im je moguće, istrgnuti katolike iz kuge liberalizma, kojom su možda zaraženi, i spriječiti ih da ne padnu u njegove zamke.")
Aertnys kaže da su klerici dužni odvraćati vjernike od čitanja liberalnih novina i pridruživanja liberalnim društvima i strankama. Trebaju upozoravati roditelje da ne šalju djecu u "vjerski neutralne" škole. Trebaju poticati uglednije katolike da iskoriste svoj utjecaj u društvu kako bi se promicale katoličke ustanove, katoličke novine i katolička društva.
No, Aertnys upozorava da treba dobro paziti da se u ta katolička društva ne primaju takozvani "liberalni katolici":
"...cavendum est ne in hujusmodi associationes ulla ratione admittantur sic dicti Catholici Liberales, quos Pius IX falsos fratres appellabat..."
("...treba paziti da se u takva udruženja nipošto ne primaju takozvani liberalni katolici, koje je Pio IX. nazivao lažnom braćom...")
Aertnys je govorio o laicima. No, danas je mnogo veći problem to što su liberali ušli u kler. Što ćete učiniti ako osobe, koje su ogrezle u grijehu liberalizma, postanu biskupi?
Što ćete učiniti ako liberali preuzmu sjemeništa i teološke fakultete, i preurede ih po svojim stajalištima?
To su pitanja ovih postkoncilskih vremena.
Međutim, liberalizam u modernom kleru nikako ne opravdava laike koji pristaju uz ideologiju liberalizma.
Čak i ako danas ne mogu dobiti ispravnu pouku od liberalnih klerika, mogu po naravnom razumu spoznati da je liberalizam veliko zlo. Mogu jasno vidjeti kako se u režimu liberalizma besramno krše osnovni postulati naravnog zakona.
Uostalom, svi ljudi mogu jasno vidjeti posljedice liberalizma u demografskom propadanju Europe.
Stoga, nitko ne može imati izgovor da ne zna do čega dovodi takav svjetonazor.
Zato i danas knjige klasičnih teologa, poput Aertnysa, mogu poslužiti kao pomoć za postupanje s jadnim ljudima koji su zastranili. Mogu pružiti dobre pouke kako izliječiti takve ljude od liberalnih zabluda.
Aertnysovu Pastoralnu teologiju možete preuzeti ovdje: Theologia pastoralis.
