Sv. Marko Križevčanin

Ova slika sv. Marka Križevčanina nalazi se u knjizi Saeculum Marianum Viennensis Congregationis iz 1686. godine. Natpis ispod slike glasi:

"D. Marcus Crisinus, Metropolitanae Strigoniensis Ecclesiae canonicus, pro fide catholica occisus ab haereticis, Cassoviae, 7. Septembris 1619."

("G. Marko Krizin, kanonik metropolitanske crkve ostrogonske, za katoličku vjeru ubijen od heretika, u Košicama, 7. rujna 1619.")

Na internetu imate jedno par godina starije izdanje iz 1678. god. Saeculum Marianum. Izdvojit ću nekoliko važnih stvari koje tamo pišu o mučeništvu sv. Marka Križevčanina.

Prvo, što su točno kalvinistički heretici nudili sv. Marku Križevčaninu, kad su ga silili da se odrekne katoličke vjere?

"Offerebant enim Crisino canonico haeretici cum libertate amplissimos reditos si ejurata religione Calvinum sequi in animum induceret, sed is sceleratam conditionem animose reiciiebat, asserens diaboli partes ab adversariis suscipi agendas, dum se a Christo et Ecclesia conniterentur avertere, pro qua cum Sociis patribus idem omnino contestantibus paratus semper fuisset, essetque etiamnum sanguinem et vitam profundere."

("Nudili su, naime, heretici kanoniku Krizinu, zajedno sa slobodom, i obilne prihode, ako odrekavši se vjere, odluči slijediti Calvina; ali je on zločinački prijedlog odlučno odbijao, govoreći da protivnici provode poslove đavolske strane, dok ga pokušavaju odvratiti od Krista i Crkve, za koju je - zajedno s ocima Družbe, koji su to isto svjedočili - uvijek bio spreman i sad je također, proliti krv i život.")

Drugo, mučitelji su jednom prilikom pokušali čak apelirati na domoljublje sv. Marka Križevčanina, tj. navesti ga da pod prizmom zajedničkog dobra domovine popusti u pitanju vjere.

"Urgebant inter atrocissimos dolores ingemiscentem canonicum haeretici: cur simul cum ipsis in bonum patriae non conspiraret, cur se eorum conatibus opponeret? 'Nequaquam', inquit Crisinus, 'me oppono illis qui bono patriae student, sed cum iis et sentio et conspirare volo: alii autem praeter catholicos, qui patriae bono se impendant, neutiquam sunt.' In rabie tam animosa protestatione acti in ipsum vehementius iterum desaevierunt, donec cum inter tormenta jam jam expiratum viderent, caput gladio a corpore revulserint, et in proximam cloacam enectum praecepitaverint."  

("Navaljivali su heretici na kanonika dok je uzdisao usred najstrašnijih boli: zašto se ne želi složiti s njima za dobro domovine, zašto se opire njihovim nastojanjima? 'Nipošto se', kaže Krizin, 'ne suprotstavljam onima koji rade za dobro domovine, već s njima osjećam i želim se složiti: ali nema drugih, osim katolika, koji se žrtvuju za dobro domovine.' U bijesu zbog tako odlučnog odgovora, opet su još okrutnije navalili na njega, sve dok mu nisu, vidjevši da je usred muka već na izdisaju, mačem odsjekli glavu, i izmučenoga bacili u obližnji kanal.")

A koliko danas ima onih koji bi, bilo u ime "domoljublja" ili kakvih drugih navodno "viših ciljeva", radili kompromise po vjerskim pitanjima? Kao da je bilo što zemaljsko važnije od vjere!
Koliko je samo na političkom području onih koji ne žele da spominjemo pitanje vjere i morala, "kako se ne bi dijelila desnica".
Pa i u "pro-life pokretu": koliko je onih koji ne žele da se previše ističe katolički identitet, kako bi pokretu privukli i pripadnike drugih religija. To je apsurdno!
Zar netko stvarno misli da će "multireligioznost" donijeti ikakav uspjeh?
A da ne govorimo o kompromiserstvu koje se provodi u ime "ekumenizma"... Znate već sve o protestantizaciji koju provode modernisti.


Zato na blagdan sv. Marka Križevčanina, izmolimo dolje navedenu molitvu: da se i naša domovina i cijeli svijet oslobode od modernističkog i protestantskog krivovjerja.

Iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše (1946. god., str. 411.-412.):

Sada ćete razumjeti zašto je obred posvete oltara trajao gotovo tri sata

Propovijed bl. Alojzija Stepinca kod blagoslova kripte i posvete oltara u crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu, 24. listopada 1937.

Oltar – ljestve Jakovljeve

Mojsije pripovijeda u prvoj knjizi Postanka: »I dođe Jakob na jedno mjesto. I ondje zanoći, jer sunce bješe zašlo. I uze kamen na onom mjestu i metnu ga sebi pod glavu i zaspa na onom mjestu. I usni, a to ljestve stajahu na zemlji, a vrhom ticahu u nebo. I gle, anđeli Božji po njima se penjahu i silažahu. I gle na vrhu stajaše Gospodin i reče: 'Ja sam Gospodin Bog Abrahama, oca tvojega, i Bog Isakov. Tu zemlju, na kojoj spavaš, tebi ću dati i sjemenu tvojemu. I sjemena će tvoja biti kao praha na zemlji te ćeš se raširiti na zapad i na istok i na sjever i na jug. I svi narodi na zemlji blagoslovit će se u tebi i u sjemenu tvojem. I evo ja sam s tobom. I čuvat ću te, kudgod pođeš. I dovesti ću te natrag u zemlju ovu, jer te neću ostaviti, doklegod ne učinim, što rekoh.'

A kad se Jakob probudi od sna, reče: »'Zaista je Gospodin na ovom mjestu, a ja nisam znao.' I uplaši se i reče: »Kako je strašno mjesto ovo! Ovdje je zaista kuća Božja i ovo su vrata nebeska. I usta Jakob u jutro rano i uze kamen što bješe metnuo sebi pod glavu i utvrdi ga za spomen i preli ga uljem.« (Post 28, 11–18).

Sada ćete razumjeti zašto je obred posvete oltara trajao gotovo tri sata. Ujedno ćete shvatiti, zašto biskup prema obredniku moli nad oltarom, da bude kao one Jakobove ljestve i kao onaj kamen pod njegovom glavom. Prije svega Jakob je označio ono mjesto kao sveto. Tako je sveto ovo mjesto oltara. Tu će stolovati sam Bog, Spasitelj Isus Krist pod skromnim prilikama kruha. Tu će se svaki dan obnavljati njegova krvna žrtva na križu nekrvnim načinom. Tu će on stolovati sa svojim božanstvom i čovječanstvom, pravi živi Bog. Iz toga slijedi, da moramo pristupati ovom svetom mjestu s najvećim počitanjem i strahom. Kad se Bog Mojsiju pokazao u gorućem grmu, zabranio mu je da bliže pristupi, i reče mu: Ne idi ovamo! Izuj obuću svoju s nogu svojih, jer je mjesto, gdje stojiš, sveta zemlja (Izl 3, 3–5). Ovdje na oltaru ne će se Gospodin pokazivati samo u gorućem grmu, nego s pravim svojim božanskim bićem, pa zato i mi moramo držati ovo mjesto svetim i k njemu pristupati puni svetoga straha i pobožnosti. To osobito vrijedi danas, kada toliki ljudi pod utjecajem bezbožnoga komunizma pokazuju toliko bezbožnosti prema našim oltarima i crkvama. Gotovo svaki dan moramo slušati, kako su oni došli do tolike podivljalosti, pa provaljuju u osamljene seoske crkve, odnose iz njih svetohraništa i kaleže, oskvrnjuju svete hostije i na taj način očituju svoju paklensku mržnju prema svetinji oltara.

Sveta žrtva, koja će se na ovom oltaru Bogu prikazivati, bit će ljestve, po kojima će svaki dan sam Bog, sam Spasitelj silaziti s neba na zemlju i ujedno će preko tih ljestava uznositi naše molbe i naše uzdahe na nebo.

Bog je Jakoba obilno blagoslovio. Tako će preko ovoga svetoga oltara dati i nama blagoslov na nebu i na zemlji. On je spreman dati nam sve ono, što nam je potrebno za dušu i tijelo. Tu je kao zalog njegovo obećanje, koje će sigurno ispuniti. On je jedini naš vjerni prijatelj, koji će nas nakon ovoga teškoga života uvesti u vječni raj, odakle nas je grijeh istjerao van.

Tako će biti ovaj oltar za nas besprekidan izvor milosti i dobara za dušu i tijelo. Te će milosti i ta dobra dobiti osobito svi prijatelji i dobročinitelji ovoga hrvatskoga narodnoga svetišta posvećenog Majci Božjoj, Kraljici Hrvata. Ovdje neka se razvija posebna pobožnost i posebna svetost u dušama svih vjernika. Ova kripta pokazuje, da će ovo svetište biti na ponos i diku našoj Katoličkoj crkvi. To je najveće svetište, koje se gradi u gradu Zagrebu.

[Tekst propovijedi je objavljen u listu Hrvatska straža, 26. listopada 1937., br. 244., str. 4–5.]

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 189.–190.

O glavnim značajkama tradicionalnog obreda posvete oltara možete čitati u tekstu isusovca Miroslava Vanina Ideja i svetost oltara objavljenom u časopisu "Život" u lipnju 1928. godine.

 

Vratimo se sada malo na gornju fotografiju izvornog izgleda kapele Majke Božje Lurdske iz 1936. godine. Prvi i izvorni izgled.

Nažalost, nakon Drugoga vatikanskog koncila ni ovo lijepo mjesto nije bilo pošteđeno radikalnih "reformskih zahvata"... Tako da "moderni oltar" više ne izgleda kao katolički žrtvenik.

Rimokatolička liturgija kao baština koju smo naslijedili od djedova

Proslava tisućgodišnjice Hrvatskog kraljevstva u Karlovcu 1925. godine - Sv. Misa na Jelačićevom trgu

Godine 1925., kad je cijela Hrvatska slavila tisućgodišnjicu uspostave Hrvatskog Kraljevstva, bl. Ivan Merz je napisao tekst "Hrvatske crkve", koji je objavljen u kalendaru "Danica" Društva sv. Jeronima.
U tom članku, Merz ističe da je upravo (tradicionalna) liturgija ono što povezuje Hrvate s njihovim davnim precima, kao i s vremenom stare hrvatske države:

"Zamislite si jedan čas! Kada stupite u jednu rimokatoličku crkvu i vidite upaljene svijeće, okićene oltare i svećenika odjevena u svečano misno ruho, zamislite sebi da ste za tisuću godina stariji i da se upravo toga dana slavi na Tomislavovu dvoru jedna velika svečanost. Lako ćete to učiniti, jer je sveta Misa u doba hrvatskoga kraljevstva bila skoro ista takva, kao što je i mi danas služimo po našim selima i gradovima. Rimokatolička služba Božja spada dakle među onu živu baštinu, koju su naši oci predali narednim naraštajima, i vrlo je malo stvari dandanas, koje bi bile tako živa i lijepa uspomena na dane naših djedova, kao baš sveta Misa.
Dok su se razni običaji promijenili tokom vjekova, rimokatolička Misa stoji poput čvrste hridine, kojoj podnožje počiva u prvoj hrvatskoj kršćanskoj prošlosti, a vrhunac joj siže u buduće vjekove, među našu unučad i praunučad. Sveta nas Misa povezuje poput čvrste niti s onima, koji počivaju u sjeni naših zvonika i koji će jednom za nama doći. Ona je dakle moćna veza našeg narodnog jedinstva i naše narodne svijesti."

Merzovo opažanje da (tradicionalna) liturgija kakva se služila u njegovo vrijeme, "počiva u prvoj hrvatskoj kršćanskoj prošlosti", prilično je točna.

Da zaista postoji čvrsta veza između liturgije u doba narodnih kraljeva i tradicionalne liturgije kakva se očuvala do danas, može se uvjeriti svatko tko malo prouči sačuvane liturgijske knjige iz vremena starohrvatske države, kao Splitski evanđelistar, Osorski evanđelistar, šibenski "Liber sequentiarum et sacramentorum" (izvorno se koristio u Puli u 11. stoljeću), ili nešto kasniji Splitski sakramentar.

Kako ovih dana proučavam Časoslov opatice Čike (nastao oko 1065. god.), jasno vidim poveznice s tradicionalnim Rimskim brevijarom.

Dat ću vam jedan primjer...

Spomenuo sam prošli tjedan da se u Čikinom časoslovu nalazi zavjetni oficij Presvetoga Trojstva.
Uzmimo subotnju večernju iz tog oficija.


Pogledajte dobro antifone, koje su navedene nakon rubrike pisane crvenim slovima "Sabb(ato) antiphona ad vesperum"...

Evo, da olakšam onima koji nisu navikli čitati srednjovjekovne rukopise...

Antifona za psalam 143. glasi:

"Gloria tibi Trinitas aequalis, una Deitas, et ante omnia saecula, et nunc et in perpetuum."

Antifona za psalam 144.

"Gloria laudis resonet in ore omnium, Patri genitoque Proli, Spiritui Sancto pariter resultet laude perenni."

Antifona za psalam 145.:

"Laus et perennis gloria Deo Patri et Filio, Sancto simul Paraclito, in saecula saeculorum.

Antifona za psalam 146.:

"Laus Deo Patri, parilique Proli, et tibi Sancte, studio perenni, Spiritus, nostro resonet ab ore, omne per aevum."

Antifona za psalam 147.:

"Ex quo omnia, per quem omnia, in quo omnia: ipsi gloria in saecula"

Antifona za Magnificat:

"Gratias tibi, Deus, gratias tibi vera et una Trinitas."

A sad pogledajte antifone za prvu večernju blagdana Presvetog Trojstva u jednom tipičnom primjerku tradicionalnog Rimskog brevijara iz 20. stoljeća.
Uočite da su sve antifone iste!

A onda kad pogledamo nedjeljnu večernju oficija Presvetoga Trojstva u Čikinom časoslovu, naiđemo kod Magnificata opet na istu antifonu kao u Rimskom brevijaru na blagdan Presvetoga Trojstva:

"Te Deum Patrem ingenitum, te Filium unigenitum, te Spiritum Sanctum Paraclitum, sanctam et individuam Trinitatem, toto corde et ore confitemur, laudamus atque benedicimus: tibi gloria in saecula."

Inače, ta je molitva uzeta iz razmatranja sv. Augustina (Meditationes, cap. 9.).

Ovo sve što sam naveo, samo je jedan primjer stoljetnog kontinuiteta u tradicionalnoj liturgiji. Tek toliko da potvrdimo točnost tvrdnji bl. Ivana Merza, navedenih na početku.

Trebamo istaknuti da je kontinuitet tradicionalne liturgije puno širi od pojedinih istih molitava. On se prvenstveno očituje (da se tako izrazim) u istom stavu, istom načinu razmišljanja, zbog čega čak i one mjestimične razlike u liturgijskim knjigama kroz stoljeća - ne mogu izbrisati suštinski isti "lex orandi".
Jer, čak i ako se poneke molitve razlikuju u nekim riječima ili izrazima, svejedno se njima moli na isti način, po istom principu i za iste ciljeve.

To je zato što su sve te molitve nadahnute istim izvorima: Svetim pismom (u njenom starom latinskom obliku) i djelima svetih otaca.
Spomenuo sam gore razmatranja (meditationes) sv. Augustina. Kad ih čitate, u njima lako prepoznajete isti način izražavanja kakav nalazite u tradicionalnoj liturgiji.
Želim iskoristiti ovu priliku, da potaknem sve one koji znaju latinski da čitaju Augustinove: Meditationes i Soliloquia.
Ako ste ih već pročitali, pročitajte ih još jednom. I još jednom! I još jednom!
Upravo su to oni čisti izvori na kojima su se nadahnjivali toliki sveci kroz povijest. Zato ne trebamo pitati kako su pojedine molitve iz tih djela došle u liturgiju.

Neće dopustiti da se u Hrvatsku uvuče sekta protestantska

U mjesecima uoči onog velikog dana 15. siječnja 1905., kad je sv. Pio X. proglasio blaženim Marka Križevčanina, hrvatski se narod sve više oduševljavao primjerom tog našeg mučenika.

Mons. Karlo Horvat je 1904. u Rimu napisao knjigu Život blaženog Marka Križevčanina, koja je ubrzo potom tiskana i u Zagrebu pod pokroviteljstvom Zagrebačke nadbiskupije.

U zaključku na kraju knjige, mons. Horvat je povezao borbu sv. Marka Križevčanina protiv protestantskog krivovjerja, sa općehrvatskom borbom za čistoću katoličke vjere u katoličkoj Hrvatskoj.
Horvat je kao vrsni povjesničar dobro znao da nije bilo gotovo nijedne sjednice Hrvatskog sabora u 16. i 17. stoljeću na kojoj se ne bi isticalo da je katolička vjera jedina vjera u Hrvatskoj, i da se treba pod svaku cijenu spriječiti ulazak protestantskim krivovjercima:

"Nema gotovo sabora hrvatskoga u XVI. i XVII. vijeku, na kojem ne bi oci naši izjavili na prvom mjestu, da im je vjera katolička najveća svetinja, te da ne će nikako dopustiti, da se u starodnevno Kraljevstvo Hrvatsko uvuče sjeme raskolničko (pod tim misle na sektu protestantsku). Pače svojim poslanicima, što ih šalju na zajedničke sabore u Ugarsku, uvijek prvu uputu daju, da svečano izjave, da od sv. vjere katoličke ni pod koju cijenu ne odstupaju i da druge vjere osim katoličke u kraljevstvu svom ne poznaju."

Zaglavak...

Pokažite puku vašim djelima, vašom pomnjom, vašim pregaranjem - što ste!

Dubrovački biskup Josip Marčelić (1847.-1928.) bio je učenik pape Leona XIII., primjer kako se upute papa Leona XIII. i sv. Pija X. mogu uspješno provesti u biskupiji.
Osnovao je mnoge ustanove za pomoć siromašnima, obnovio je mnoge stare crkve i izgradio brojne nove crkve.

Biskup Marčelić je bio duhovni otac bl. Marije Petković i suutemeljitelj njenog reda Kćeri milosrđa sv. Franje.
Danas se često navode njegova pisma blaženici, u kojima do najsitnijih detalja uređuje vođenje redovničke zajednice.

Izdvojio bih jednu biskupovu rečenicu koja se danas često preskače. Marčelić je u pismu 18. kolovoza 1919. tražio oprez u prepoznavanju pravog redovničkog zvanja:

"Prije nego koju djevojku primiš, otvori dobro oči. I provjeri, vodi li je k vama samo slava Božja, spas svoje duše i drugih duša."

Po tome se prepoznaju prava zvanja, kao i po volji za stvarnim odvajanjem od ovozemaljske ispraznosti.
Evanđelje kaže: "Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5, 3)
Danas, nažalost, malo tko razumije tu vrstu siromaštva.

U pismu bl. Mariji Petković od 5. kolovoza 1919., biskup Marčelić ističe:

"Pravo siromaštvo je u duhu najprije, blaženi duhom siromašni, tj. oni koji su svoje srce, svoj duh odcijepili od stvari ovoga svijeta. Ti su ljudi tako slobodni duhom, slobodni da se bore protiv svakoj napasti, da slobodno uzdignu svoje srce, svoj duh Bogu."

Potrebno je, dakle, da čovjek odvoji svoje misli od svega ovozemaljskoga kako bi mogao služiti Bogu. To se, dakako, odnosi prije svega na biskupe, svećenike, redovnike i redovnice.

U istom pismu biskup Marčelić poručuje redovnicama:

"Držite u redu crkvu, napose oltar sv. Vincence. Neka vam crkva uvijek bude čista. Pokažite tu puku vašim djelima, vašom pomnjom, vašim pregaranjem - što ste."

Cijela je zapravo Dubrovačka biskupija u vrijeme biskupa Marčelića bila u tome pravi uzor.


Sv. misa ispred crkve sv. Vlaha, 1912. god.

Desetljeće sv. Nikole Tavelića

Mogli bismo reći da je deset godina 1930.-1940. bilo u hrvatskom narodu: desetljeće Nikole Tavelića. To je bilo razdoblje najintenzivnijeg širenja pobožnosti prema našem mučeniku.

U kratkom vremenu, diljem naše domovine raširili su se oltari, kapelice, crkve, slike i kipovi u njegovu čast. Vrhunac je bilo hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju 1937., na čelu s bl. Alojzijem Stepincem, kada je u Jeruzalemu svečano posvećen oltar sv. Nikole Tavelića, u blizini mjesta njegovog mučeništva.
Mučenik koji se do tada štovao samo u franjevačkom redu i u svom rodnom kraju (Šibenik i okolica) - postao je općehrvatski svetac.

U katoličkom tisku počele su gotovo svakodnevno izlaziti njegove slike, crtice iz njegovog života, opisi mučeništva... U molitvenike su uvedene molitve njemu u čast (osobito za njegovu kanonizaciju), tražeći nebeski zagovor za hrvatski narod.

Naši su biskupi polagali velike nade u širenje pobožnosti prema sv. Nikoli Taveliću.
Budući da je sv. Nikola Tavelić cijeli svoj život posvetio borbi protiv krivovjerja, a i podnio mučeništvo u borbi protiv islama; postao je uzor novim hrvatskim naraštajima za borbu protiv krivovjerja našega doba - modernizma, liberalizma, vjerskog indiferentizma itd.

Kao primjer, evo naslovnica tjednika Obitelj (14. studenoga 1937.).

Kad malo pogledate opise njegovog mučeništva, koji su izlazili u tadašnjem katoličkom tisku, naglasak se stavljao upravo na borbu protiv heretika i muhamedanstva.

Evo opis mučeništva iz Glasnika sv. Josipa (lipanj 1939., br. 6.):

Kao što sam rekao, vrhunac štovanja sv. Nikole Tavelića, bilo je hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju 1937. i podizanje oltara našem mučeniku u Jeruzalemu.

Oltar je posvetio bl. Alojzije Stepinac i na njemu služio sv. misu za hrvatski narod.

Nakon uspješno završene svečanosti, bl. Alojzije Stepinac je poslao pismo šibenskom biskupu Jeronimu Mileti, u kojem je naglasio da će se na tom žrtveniku služiti stalne sv. mise za sreću hrvatskog naroda.

Pismo je objavljeno u šibenskom tjedniku Katolik, 8. kolovoza 1937.

Ovaj događaj je bio poticaj da su se posvuda po Hrvatskoj počeli graditi oltari na čast sv. Nikole Tavelića, na kojima su revni svećenici služili svete misne žrtve za spasenje hrvatskog naroda.

Evo vijest iz Katolika, 14. studenoga 1937.

A kakvo je ushićenje vladalo u Hrvatskoj, dok je bl. Alojzije Stepinac prinosio svetu misnu žrtvu na oltaru sv. Nikole Tavelića u Jeruzalemu, neka nam posvjedoči primjerak tjednika Obitelj (25. srpnja 1937.).

Baš te 1937. godine, prvi se put u svim hrvatskim biskupijama svečano slavio blagdan Nikole Tavelića. Zato evo pisma koje je tim povodom poslao vjernicima šibenski biskup Mileta (listopad 1937.).
Biskup Mileta je naglasio u čemu je suvremenost i značenje sv. Nikole Tavelića za naše vrijeme - jer nam je uzor u borbi protiv modernističkih hereza i bezvjerstva, i poticaj na ustrajnost u pravoj vjeri:

"Mučenički lik bl. Nikole svijetli danas svojim svetim životom u poganskom življenju našega doba, svojom revnošću i žarom u obrani katoličke vjere protiv sadanjih modernih hereza i bezvjerstva..."

Sam blagdan je proslavljen - kako i dolikuje - trodnevnicom i svečanom pontifikalnom misom u katedrali.

Proslava blagdana sv. Josipa

Pročitajte kako izgleda istinska i dostojna proslava blagdana sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske.
Bilo je to 19. ožujka 1939. u župi sv. Josipa na Trešnjevci. Bl. Alojzije Stepinac je služio svečanu pontifikalnu misu, a pomoćni biskup Franjo Salis-Seewis svečane vespere.


Glasnik sv. Josipa, travanj 1939., br. 4.

Inače, kamen temeljac za izgradnju crkve sv. Josipa položio je bl. Alojzije Stepinac 10. svibnja 1936.

A ovo je slikano prilikom blagoslova i otvaranja te crkve 21. lipnja 1942.

Obnoviti kršćanski život znači obnoviti crkveni život - crkvene običaje i predaje

Sv. Misa u župi sv. Jakova (Prelog, Međimurje), 1956. god.

Bl. Ivan Merz je jednom zapisao: "A obnoviti kršćanski život, znači obnoviti crkveni život - crkvene običaje i predaje." Drugim riječima, obnoviti kršćanski život, znači obnoviti Tradiciju.

Ivan je to pokazao vlastitim primjerom. Ne samo time što su na njegovu inicijativu izdani liturgijski molitvenici za laike (za praćenje tradicionalne mise) ili time što su njegovim poticajem neke crkve vratile gregorijansko pjevanje (koje su bile zapustile), nego i time što je tražio od svećenika da se strogo drže rubrika.

Evo jedan primjer iz 1923., kad je javno kritizirao kršenje rubrika u zagrebačkoj katedrali (izvor na stranici postulature):

Kritizirajući izvođenje lamentacija u zagrebačkoj katedrali kada su priređivači ispuštali neke tekstove da bi dali više mjesta umjetničkom izvođenju drugih liturgijskih tekstova Velikoga tjedna, Merz ovako piše u Narodnoj politici:

"Čudno je da oni (priređivači) ne znaju da Crkva zabranjuje ispuštanje i preskakanje liturgijskih tekstova. Oni ne znaju s kakvom je pomnjom sveta Crkva kroz cijelu svoju povijest branila najmanju riječ iz sv. Liturgije, jer je uvijek bila uvjerena da se u njoj kroz tisućljeća čuva njezina nauka. Nastavite s ispuštanjem tekstova, pa ćete s vremenom izopačiti i sam nauk sv. Crkve."

(Ivan MERZ, «Domaće vijesti», Narodna politika, Zagreb, 6/1923., br.75)

Zar ovo nisu proročke riječi, koje odlično opisuju i one koji su nakon II. vatikanskog koncila "reformirali liturgiju"?
To vrijedi ponoviti još jednom:

"Oni ne znaju s kakvom je pomnjom sveta Crkva kroz cijelu svoju povijest branila najmanju riječ iz sv. Liturgije, jer je uvijek bila uvjerena da se u njoj kroz tisućljeća čuva njezina nauka. Nastavite s ispuštanjem tekstova, pa ćete s vremenom izopačiti i sam nauk sv. Crkve."

Dakle, ako je Crkva "kroz cijelu svoju povijest branila najmanju riječ iz sv. Liturgije", onda to moramo činiti i mi. 
Imali smo mi nekada i biskupe koji su budno pazili na čistoću obreda. 
Nije slučajno, da ovdje u prvom redu treba spomenutii bliskog prijatelja bl. Ivana Merza: šibenskog  biskupa Jerolima Miletu - Naš biskup koji pazi na čistoću obreda.


No, da uključimo i drugog našeg velikog blaženika...
Bl. Alojzije Stepinac, osim što može biti uzor svakom svećeniku u služenju sv. mise, može naučiti i svakog običnog vjernika kako pravilno i plodonosno slušati misu. 

Pogledaj dobro ovu sliku... Pronađi bl. Alojzija Stepinca, i dobro promotri cijeli njegov stav...

Rubrike misala kao izvor vjerske pouke

Rubrike crkvenih knjiga obično govore o onome što treba učiniti, reći, izmoliti..., ali ne i zašto to treba učiniti/reći/izmoliti.
U prošlosti je bilo malo drugačije. Ako malo pogledate predtridentinske misale, primijetit ćete da rubrike nerijetko sadrže i kratke pouke o smislu i svrsi pojedinih liturgijskih radnji.

U Misalu zagrebačke crkve iz 1511. (koji sam spominjao prošli tjedan), u rubrikama imate čitave male rasprave, citate sv. Tome Akvinskoga, bl. Dunsa Scota i dr.
Možete naći i odredbe o pokorama koje su morali izvršiti svećenici, ako bi počinili neku pogrešku u služenju sv. mise.

Taj zagrebački misal je 60-ak godina stariji od Misala sv. Pija V.
Njegov sadržaj dobrim dijelom potječe od liturgijskih pravila koja je u zagrebačku crkvu uveo biskup bl. Augustin Kažotić početkom 14. stoljeća. A koristio se u zagrebačkoj katedrali sve do 1794. godine.

Stavljam ovdje neke od zanimljivih (i korisnih) pouka iz rubrika zagrebačkog misala.

Počinjemo s osnovama...
Prvo i osnovno što ćete naći u svakom starom misalu je stroga odredba da svećenik smije služiti misu samo u stanju posta...

"Primo, Missa debet celebrari a sacerdote ieiuno, et ita ieiuno quod a medio noctis nihil sumpserit quantuncunque modicum, etiam de quacunque re ut medicina."

("Prvo, misu treba celebrirati svećenik natašte, i tako natašte da od ponoći ništa nije uzeo, bez obzira kako malo, također ni od bilo koje stvari poput lijeka.")

"Primo, Missa debet celebrari a sacerdote ieiuno..."

U vezi toga dolazi zanimljivo objašnjenje za slučaj ako bi se svećeniku dogodilo da ujutro pere usta i slučajno proguta kapljicu vode...

"Item si presbyter in mane lavando os casualiter deglutiat guttam aquae, nec fecerit ex proposito potest celebrare, quia ea quae propter bonum et licitum facimus, si in eis aliquid praeter voluntatem acciderit, nobis non imputatur. (XXIII., q. V., cap.lo de accidendis). Deus enim amplius respicit ad cogitationes et spontaneas voluntates quam ad actus quod per simplicitatem aut necessitatem fiunt: adhiberi tamen debet diligentia."

("Isto tako, ako prezbiter ujutro dok pere usta slučajno proguta kapljicu vode, a nije to učinio s namjerom, može celebrirati, jer ono što činimo zbog dobroga i dopuštenoga, ako se u tome dogodi nešto mimo naše volje, neće nam se imputirati (XXIII., q.V., cap.lo de accidendis). Bog naime više gleda na misli i spontane volje nego na čine koji se događaju slučajnošću ili nužnošću; ali treba biti oprezan.")

Vidimo da je tim objašnjenjima bila svrha da umire osjetljivu savjest koja karakterizira svakog dobrog svećenika, ako bi im došao koji skrupul ovoga tipa.

Imali su osjetljivu savjest, jer se doista nastojalo da svećenik koji namjerava služiti misu, bude što čišći dušom i tijelom.
Poticalo se svećenike i da se ispovijede prije služenja mise...

"Quamvis quilibet Christi fidelis omni tempore et hora, quam cito se recognoverit alicuius criminis macula infectum, debet recurrere contritus ad confessorem si salutis suae imemor non existit. Hoc tamen praecipue debet meditari ac opera adimplere sacerdos sacrificium Domino oblaturus."

("Iako svaki Kristov vjernik u svako vrijeme i čas, čim se nađe zaraženim ljagom bilo kojeg zločina, treba skrušen požuriti ispovjedniku, ako nije zaboravio na svoje spasenje. Ali na to treba naročiti misliti i djelom izvršiti svećenik koji namjerava primijeti žrtvu Gospodinu.")

Poticaj za ispovijed

A sad evo jedan primjer kako se u rubrikama zagrebačkog misala navodi mišljenje sv. Tome Akvinskog (u ovom slučaju iz Summa theologica, III, q. 83., a. 6., ad 4um):

"Si autem non advertit aquam in calice loco vini, nisi posteaquam sumpserit, tunc secundum intentionem sancti Thomae parte tertia, quaestione LXXXIII., alia hostia et aliud vinum sumendum est et consecrandum. Alii autem tenent, quod propter scandalum nihil est reiterandum et maxime cum non sit ieiunus."

("A ako naime nije primijetio da je voda u kaležu na mjestu vina, osim tek nakon uzimanja, tada prema mišljenju svetoga Tome, u trećem dijelu, u pitanju LXXXIII., treba uzeti drugu hostiju i drugo vino i posvetiti. No, drugi drže da zbog sablazni ništa ne treba ponovno činiti i najviše zato što nije natašte.")

Treba naglasiti da se stari zagrebački obred nije previše razlikovao od rimskog obreda. Razlike su uglavnom u rasporedu nekih molitava i nekih drugih liturgijskih čina.
Tako, na primjer, u zagrebačkom obredu svećenik moli psalam "Judica me Deus" dok se približava oltaru; hodajući od sakristije prema oltaru.

Svećenik je imao mogućnost da odmah na početku mise ulije vino i vodu u kalež (slično kao u dominikanskom obredu). Rubrika ovako propisuje:

"Antequam sacerdos incipiat introitum missae si ei placuerit mittat vinum et aquam in calicem vel id facere poterit imediate ante evangelium, aut tempore hyemali et frigoris imediate post offertorium semper dicendo ut sequitur..."

("Prije nego što svećenik započne introit mise, ako mu odgovara neka ulije vino i vodu u kalež ili to može učiniti neposredno prije evanđelja, ili za vrijeme zime i hladnoće, neposredno poslije prikazanja, uvijek govoreći kako slijedi... [slijede propisane molitve]...")

Dakako, Zagreb je imao i svoj posebni Confiteor. Ovako glasi Confiteor zagrebačkog misala:

"Confiteor Deo omnipotenti et beatae Mariae Virgini et beatis apostolis Petro et Paulo et omnibus sanctis et vobis fratribus quia ego peccator peccavi nimis contra legem Dei mei: cogitatione, locutione, delectatione, consensu, visu, risu, verbo, tactu, opere et omissione, mea culpa. Ideo precor beatam Virginem Mariam, beatos apostolos Petrum et Paulum et omnes sanctos et vos fratres orare Deum pro me peccatore."

("Ispovijedam se Bogu svemogućemu i blaženoj Mariji Djevici i blaženim apostolima Petru i Pavlu i svima svetima i vama braćo, da sam ja grešnik sagriješio mnogo protiv zakona Boga moga: mišlju, govorom, uživanjem, pristankom, pogledom, smijehom, riječju, dodirom, djelom i propustom, moj grijeh. Stoga molim blaženu Djevicu Mariju, blažene apostole Petra i Pavla i sve svete i vas braćo, da se molite Bogu za mene grešnika.")

Zagrebački Confiteor

Kanon mise je, naravno, isti kao na cijelom Zapadu...

Te igitur...

Posebno je zanimljivo da se u zagrebačkom misalu izričito u rubrikama spominje termin transsupstancijacija.

Iznad riječi pretvorbe nalazi se napomena:

"Verbis sequentibus panis transsubstanciatur in Corpus Christi verum"
("Sljedećim riječima kruh se transupstancira u pravo Tijelo Kristovo")

"Verbis subsequentibus vinum transsubstantiatur in Sanguinem Christi verum"
("Riječima koje slijede vino se transupstancira u pravu Krv Kristovu")

Ono što je mene osobno najviše impresioniralo u zagrebačkom misalu su mise za pokojne.
Naime, mise za pokojne se u tom misalu doslovno nazivaju: "Missae pro liberatione a poena purgatorii" ("Mise za oslobođenje od kazne čistilišta").

Taj naziv dolazi kod gotovo svake molitve za pokojne i svakog obrasca mise za pokojne.
Misa za pokojne roditelje se naziva: "Missa pro liberatione de poena purgatorii animarum parentum" ("Misa za oslobođenje od kazne čistilišta duša roditelja").

"Pro liberatione a poena purgatorii animarum fratrum, sororum, familiarium, et benefactorum"
("Za oslobođenje od kazne čistilišta duša braće, sestara, rođaka i dobročinitelja")

Za kraj, dok čitamo zagrebački misal, trebamo imati na umu da u njemu dolazi do izražaja revnost bl. Augustina Kažotića. On je uredio liturgijske knjige zagrebačke crkve i zacrtao smjer koji je stoljećima slijedila Zagrebačka biskupija.
Čitajući stari zagrebački misal, mi zapravo upoznajemo bl. Augustina Kažotića.

Nevjernike je pozivao na vjeru, a grešnike na pokoru

Kip bl. Augustina Kažotića na pročelju crkve sv. Martina u Zagrebu

Bl. Augustin Kažotić je bio zagrebački biskup (1303.-1322.) i biskup Lucere u Italiji (1322.-1323.). Kako je on veoma zaslužan za obje biskupije, nakon njegove smrti nastale su dvije verzije oficija za njegov spomendan.

Prvu verziju, koja potječe još iz 14. stoljeća, koristi Crkva u Luceri.
Drugu verziju iz 17. stoljeća, koristila je zagrebačka crkva, i to sve do liturgijskih reformi iz 20. stoljeća.

Biskup Martin Borković (1667.-1687.) odredio je da se u cijeloj Zagrebačkoj biskupiji
3. kolovoza slavi kao spomendan bl. Augustina Kažotića, sa posebnom misom i oficijem u časoslovu.

Stavljam ovdje čitanja iz II. nokturna, koja govore o životu bl. Augustina.
Obratite pozornost koliko se naglašava misionarski žar bl. Augustina Kažotića, koji nije mirovao dok nije sve muhamedance u Luceri obratio na katoličku vjeru.


IV. ČITANJE
"Augustinus Traguriae in Dalmatia, sub Spalatensi Archiepiscopatu, parentibus nobilitate ac orthodoxae fidei pietate illustribus, natus est. Adolescens, ut totum se Deo manciparet, saeculari patrimonio dimisso, sacrae praedicatorum familiae nomen dedit, ibique in sectandis sancti Dominici, quem sibi patrem elegerat, vestigiis adeo incubuit, ut adhuc juvenis tanquam regularis observantiae exemplar omnibus proponeretur. Exacto tyrocinio Parisios, una cum fratre Jacobo Ursini studiorum causa missus, sanctum Thomam Aquinatem magistrum habuit: sub quo mirum est, quantum in scientia, pietate, ceterisque virtutibus profecerit."

PRIJEVOD:
"Augustin je rođen u Trogiru u Dalmaciji, pod Splitskom nadbiskupijom, roditeljima istaknutima plemstvom i pobožnošću prave vjere. Mladić, kako bi se potpuno predao Bogu, odbacivši svjetovnu imovinu, pridružio se svetoj obitelji propovjednika, i ondje se toliko predao slijeđenju stopa svetoga Dominika, koga je sebi izabrao za oca, da je već kao mladić svima istican kao primjer redovničke stege. Obavivši novaštvo, poslan je u Pariz, zajedno s bratom Jakovom Ursinijem, na studije; imao je Tomu Akvinskoga za učitelja: pod kojim, čudesno je koliko je u znanju, pobožnosti i drugim vrlinama napredovao."


V. ČITANJE
"In patriam reversus superiorum jussu, praedicationi verbi Divini addictus est, maxime interim salutis animarum studio inardescens, nihil unquam omisit, quo infideles ad fidem, peccatores ad poenitentiam revocaret. In oratione assiduus, cui incumbens plures noctes ducebat insomnes, illud sancti doctoris Augustini frequenter usurpabat: 'recte novit vivere, qui recte novit orare'. Ne vero sub modio virtutum ejus lucerna delitesceret, a Benedicto Undecimo ad Zagrabiensem episcopatum promotus fuit. Quo in munere humilitatis, poenitentiae, misericordiae erga pauperes laude, et praecipue indefessus in custodiendo grege sibi comisso, laboribus adeo enituit; ut Robertus rex Neapolis, audita ejus fama, summis precibus a Joanne Vigesimo secundo impetravit, pastorem illum praefici Ecclesiae Lucerinae, ut eam a Saracenorum erroribus, quibus infecta fuerat, expurgaret."

PRIJEVOD:
"Vrativši se u domovinu po odredbi poglavara, dao se na propovijedanje riječi Božje, najviše je međutim izgarao trudom oko spasenja duša; ništa nije nikada propustio da pozove nevjernike na vjeru, a grešnike na pokoru. U molitvi postojan, kojoj predan mnoge je noći proveo bez sna, onu izreku svetoga učitelja Augustina često je uzimao: 'recte novit vivere, qui recte novit orare'. Ali da ne bi njegova svjetiljka bila skrivena pod posudom vrlina, od Benedikta Jedanaestog je promaknut na zagrebačko biskupstvo. U kojoj se službi toliko isticao poniznošću, strpljivošću, milosrđem prema siromasima, i osobito neumoran u čuvanju stada koje mu je povjereno; da je Robert kralj Napulja, čuvši glas o njemu, ustrajnim zamolbama izmolio Ivana Dvadesetdrugoga da se taj pastir postavi u Lucersku Crkvu, da ju očisti od saracenskih zabluda, kojima je bila zaražena."


VI. ČITANJE
"Ad Lucernam Ecclesiam profectus, novae sponsae suae maculas a Saracenorum labe expurgaturus, mirum quas aerumnas, quos labores perpessus sit: donec orationis fervore, praedicationis efficacia, morum sanctitate, universum ovile suum catholicum videre meruit. Utque illud a quolibet futuro inquinamento servaret immune, Deiparae Virginis potenti patrocinio submisit totam Dioecesim, ac praecipue urbem Lucerinam, quam mutato nomine, civitatem sanctae Mariae appellari voluit: qua nomenclatura nostris etiam temporibus dicta civitas decoratur. Tandem meritis plenus, et miraculorum fama illustris, animam reddidit Creatori die tertia Augusti circa annum salutis 1323., aetatis vero suae 70; cujus corpus in ecclesia quam suo ordini aedificaverat, honorifice conditum, tot prodigiis a Deo insignitum ferunt: ut paucis post ejus obitum annis Carolus dux Calabriae supplices dederit litteras Joanni Vigesimo Secundo pontifici maximo, ut Augustinum beatorum fastis adscribere dignaretur. Clemens vero undecimus, ut in toto ejus ordine cum officio et missa de communi unius confessoris pontificis, benigne concessit."

PRIJEVOD:
"Pošavši u Lucersku Crkvu da očisti mrlje svoje nove zaručnice od saracenske propasti, čudesno je kolike je jade, kolike muke, prošao; dok nije gorljivošću molitve, učinkovitošću propovijedanja i svetošću ponašanja, zaslužio da vidi cijelo svoje stado katoličkim. I da ga sačuva od svake buduće nečistoće, podložio je cijelu biskupiju moćnoj zaštiti Bogorodice Djevice, a naročito grad Luceru, koji je promijenivši ime, želio nazvati gradom svete Marije; kojim se nazivom i u naše vrijeme rečeni grad ponosi. Napokon, pun zasluga, slavan glasom o čudima, dušu je vratio Stvoritelju, trećeg dana kolovoza oko godine spasenja 1323., a svoga vijeka 70; njegovo je tijelo s počastima sahranjeno u crkvi koju je izgradio svom redu, [i] kažu da je toliko slavno znamenjima od Boga, da je par godina nakon njegove smrti Karlo knez Kalabrije dao zamolbena pisma Ivanu Dvadesetdrugom, vrhovnom svećeniku, da se udostoji Augustina upisati u popis blaženika. A Klement Jedanaesti je blagohotno dopustio da se u cijelom njegovom redu slavi s oficijem i misom 'de communi unius confessoris pontificis'."


___________________

Oficij  bl. Augustina Kažotića, kao i sve posebne oficije Zagrebačke crkve, možete vidjeti u dodatku časoslovu koji je po odredbi nadbiskupa Jurja Haulika proglašen za cijelu Zagrebačku nadbiskupiju:

J. Haulik, Officia varia sanctorum, Zagreb, 1858. god.

Augustinov se nalazi na str. 197.-199.