Svečani blagoslov ljiljana prema franjevačkom obredu

U obredniku franjevačkoga reda (Rimsko-serafski obrednik) određuje se poseban svečani obred blagoslova ljiljana na blagdan sv. Antuna Padovanskoga. Franjevački obred blagoslova ljiljana detaljniji je i svečaniji od onoga u (općem) Rimskom obredniku.

Pogledat ćemo ovaj blagoslov prema Rimsko-serafskom obredniku iz 1931. godine.

Blagoslov ljiljana ima podosta liturgijski karakter. U blizini oltara, na strani poslanice, treba staviti stolić na koji se polože ljiljani u onoj količini koja se čini dovoljnom prema broju redovnika ili vjernika ("ea copia, quae pro religiosorum numero sufficiens videbitur"). Ovdje se na prigodnom mjestu stavi i križ za procesiju.

Celebrant treba obući amikt, albu, štolu i plašt bijele boje; đakon dalmatiku, a podđakon tunicelu također bijele boje. Ne stavljaju manipul.

Nakon što na uobičajen način pristupe oltaru, celebrant poljubi oltar, otiđe na stranu poslanice i započne u ferijalnom tonu:

V. Adjutorium nostrum in nomine Domini.
R. Qui fecit caelum et terram.
V. Dominus vobiscum.
R. Et cum spiritu tuo.
Oremus.
Deus, a quo omne bonum sumit initium, et semper ad potiora progrediens percipit incrementum: ✝ concede, quaesumus, supplicantibus nobis; * ut quod ad laudem Nominis tui inchoare aggredimur, aeternae tuae sapientiae munere perducatur ad terminum. Per Christum Dominum nostrum. R. Amen.

(V. Pomoć je naša u imenu Gospodina.
R. Koji je stvorio nebo i zemlju.
V. Gospodin s vama.
R. I s duhom tvojim.
Pomolimo se.
Bože, od koga svako dobro dobiva početak, i uvijek napredujući nabolje prima rast: ✝ podaj, molimo, nama koji prosimo; * da ono čemu smo pristupili na slavu tvoga Imena, darom tvoje vječne mudrosti bude privedeno kraju. Po Kristu Gospodinu našemu. R. Amen.)

Zatim celebrant stojeći na istome mjestu, stavlja i blagoslivlja tamjan, a nakon što đakon u sredini oltara izmoli "Munda cor meum", okreće se njemu i daje mu blagoslov, pruža mu ruku da poljubi i evanđelje kako se to čini na svečanoj Misi.

Đakon pjeva Evanđelje (Mt 6, 24-33):

"U ono vrijeme, reče Isus svojim učenicima: Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati."

Nakon Evanđelja i kađenja, celebrant se okreće oltaru i na strani poslanice pjeva ferijalnim tonom:

V. Justus germinabit sicut lilium.
R. Et florebit in aeternum ante Dominum.
V. Domine, exaudi orationem meam.
R. Et clamor meus ad te veniat.
V. Dominus vobiscum.
R. Et cum spiritu tuo.
Oremus.
Deus, Creator et Conservator generis humani, sanctae puritatis amator, dator gratiae spiritualis, et largitor aeternae salutis, ✝ benedictione tua sancta, bene ☩ dic haec lilia, quae pro gratiis exsolvendis, * in honorem sancti Antonii Confessoris tui, supplices hodie praesentamus, et petimus benedici. Infunde illis, salutari signaculo sanctissimae ☩ Crucis, rorem caelestem; ✝ tu benignissime, qui ea ad odoris suavitatem depellendasque infirmitates, humano usui tribuisti, tali virtute reple et confirma, ut, quibuscumque morbis adhibita, seu in domibus locisque posita, vel cum devotione portata fuerint, * intercedente eodem famulo tuo Antonio, fugent daemones, continentiam salutarem inducant, languores avertant, tibique servientibus pacem et gratiam concilient. Per Christum Dominum nostrum. R. Amen.

(V. Pravednik će pupati kao ljiljan.
R. I cvast će dovijeka pred Gospodinom.
V. Gospodine, usliši molitvu moju.
R. I vapaj moj k tebi da dođe.
V. Gospodin s vama.
R. I s duhom tvojim.
Pomolimo se.

Bože, Stvoritelju i Uzdržavatelju ljudskoga roda, ljubitelju svete čistoće, djelitelju duhovne milosti i davaoče vječnoga spasenja, ✝ blagoslovom svojim svetim blago ☩ slovi ove ljiljane, koje ti na čast svetoga Antuna ispovijedaoca tvoga danas ponizno prikazujemo i za koje molimo, da ih blagosloviš. Izlij na njih po spasonosnom znaku presvetoga ☩ križa nebesku rosu; ✝ ti najdobrostiviji, koji si ih dao ljudima za porabu, da ugodno mirišu i odgone nemoći, napuni ih i pokrijepi takvom snagom, da za koje god bolesti posluže, ili se postave u kuće i mjesta ili se budu pobožno nosili, * po zagovoru istoga sluge tvoga Antuna odgone zle duhove, potiču na spasonosnu uzdržljivost, suzbijaju slabosti i podaju mir i milost službenicima tvojim. Po Kristu Gospodinu našem. R. Amen.)

Stavivši tamjan u kadionicu, celebrant poškropi ljiljane blagoslovljenom vodom govoreći "Asperges me", bez psalma; zatim ih tri puta okadi, ne govoreći ništa. Nakon toga se dijele ljiljani i počinje procesija s ljiljanima (slično kao procesija sa svijećama na Svijećnicu).
Za vrijeme procesije pjeva se poznata pjesma sv. Antunu: Si quaeris miracula.

Nakon procesije, dvojica pjevača zapjevaju:

V. Ora pro nobis, beate Antoni.
R. Ut digni efficiamur promissionibus Christi.

(V. Moli za nas, blaženi Antune.
R. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.)

I celebrant stojeći pred najnižom stepenicom oltara, dodaje:

Oremus.
Subveniat plebi tuae, quaesumus, Domine, praeclari Confessoris tui beati Antonii devota et jugis deprecatio: ✝ quae in praesenti nos tua gratia dignos efficiat, * et in futuro gaudia donet aeterna. Per Christum Dominum nostrum. R. Amen.

(Pomolimo se.
Neka pomogne puku tvojemu, molimo, Gospodine, prejasnoga tvoga ispovjednika Antuna predan i postojan zagovor: ✝ koji neka nas učini u sadašnjem životu dostojnima tvoje milosti, * i u budućem nam dade vječne radosti. Po Kristu Gospodinu našemu. R. Amen.)

Kao što vidite, blagoslov ljiljana je koristan, lijep i sadržajan obred. Trebalo bi ga vratiti gdje god je to moguće.
Rimsko-serafski obrednik iz 1931. možete preuzeti ovdje: Rituale Romano-Seraphicum.

Nadahnitelj vjere, učitelj znanja, izvor ljubavi, znamen čistoće i uzrok sve kreposti

Tijekom cijele duhovske osmine, od blagdana Duhova do subote uoči blagdana Presvetoga Trojstva, u tradicionalnom se časoslovu moli himan Veni Creator.
Ta zasigurno najpoznatija molitva Duhu Svetomu, proširila se i u mnoge druge crkvene obrede. Osobito je česta na otvaranju važnih događaja, poput skupština na kojima se trebaju donijeti važne odluke, i općenito u svim situacijama u kojima je ljudima potrebno prosvjetljenje odozgo.

Himan Veni Creator sastavio je sv. Raban Mauro u 9. stoljeću. Zato je vrlo zanimljivo pogledati što je sv. Raban propovijedao na blagdan Duhova.

Sačuvane su njegove propovijedi za svaki dan duhovske osmine, osim za duhovsku kvatrenu subotu. Naravno, ne mogu sada ovdje prenijeti sve što je sv. Raban izrekao u tim propovijedima, ali barem da pogledamo neke vrijedne misli, koje bi nam mogle pomoći u sadašnjem vremenu.


Na subotu prije blagdana Duhova (vigilija, duhovsko bdijenje), kad se u staro vrijeme svečano dijelio sakrament krštenja, sv. Raban poučava vjernike o važnosti krštenja. Između ostaloga, odgovara na pitanje zašto čak i krštene ljude na ovome svijetu pogađaju razne nesreće i patnje:

"Baptismus enim a poena aeterna non a praesentis vitae supplicio liberat. Quod si a poena praesenti homines liberarentur per baptismum, ipsum putarent baptismi praemium, non illud aeternum. Attamen soluto reatu peccati manet quaedam temporalis poena, ut illa vita ferventius requiratur quae erit a poenis omnibus aliena. Nullus negat fidelium etiam post baptismum quo peccata delentur quotidie quandiu in isto saeculo sumus, ad Dominum nos debere converti, quod quamvis sine intermissione sit quotidie agendum nunquam tamen fecisse sufficiet."

("Krštenje, naime, oslobađa od vječne kazne, a ne od kazne ovoga života. Jer, kad bi se ljudi po krštenju oslobađali od sadašnje kazne, mislili bi da je to nagrada za krštenje, a ne ona vječna nagrada. A ipak, nakon odrješenja od krivnje za grijeh, ostaje određena vremenita kazna, kako bi se s većim žarom tražio onaj život koji je slobodan od svih kazna. Neka nitko od vjernika ne niječe da se također i nakon krštenja, kojim se brišu grijesi, dok god smo na ovom svijetu trebamo obraćati Gospodinu, a to - premda se treba bez prestanka činiti svaki dan - nikada nije dovoljno učinjeno.")

Na misi duhovskog bdijenje, u Evanđelju se čitaju ove Kristove riječi:

"Ako me ljubite, držite moje zapovijedi. A ja ću moliti Oca koji će vam dati drugoga Utješitelja da ostane s vama zauvijek, Duha istine koga svijet ne može primiti jer niti ga vidi niti ga pozna." (Iv 14, 15-17) 

Zašto svijet ne može primiti Duha Svetoga? Evo kako to tumači sv. Raban:

"Mundus ergo eum accipere non potest, id est, mundiales homines, qui non habent invisibiles charitatis oculos, quibus solummodo Spiritus Sanctus videri potest et sciri sciendoque intelligi."

("Svijet ga, dakle, ne može primiti, to jest, svjetovni ljudi, koji nemaju oči nevidljive ljubavi, kojima se jedino može vidjeti Duh Sveti i spoznati, te spoznavši razumjeti.")

Na sam blagdan Duhova, sv. Raban propovijeda:

"Quicunque enim Spiritu Sancto adimpleri desiderant, carnis domicilium necesse est ut mentis contemplatione transcendant."

("Koji god se žele napuniti Duha Svetoga, nužno je da prijeđu preko tjelesnog staništa razmatranjem duše.")

Na ovaj se blagdan također govori o Crkvi, jer su pripadnici svih naroda čuli apostole kako propovijedaju na svom jeziku, te im se pridružili i krstili se. I sv. Raban oduševljeno govoreći kolika je to radost za Crkvu, poziva vjernike da štuju taj blagdan.:

"...ad venerationem pentecostes unanimiter incitemur, exsultantes in honore Spiritus Sancti, per quem omnis catholica Ecclesia sanctificatur, omnis anima rationabilis imbuitur, qui inspirator fidei, doctor scientiae, fons dilectionis, signaculnm castitatis, et totius est causa virtutis. Gaudeant fidelium mentes quod in toto mundo unus Deus Pater et Filius et Spiritus Sanctus omnium linguarum confessione laudatur." 

("...na štovanje se blagdana Duhova jedinstveno potičemo, kličući u čast Duha Svetoga, po kome se cijela Katolička Crkva posvećuje, svaka razumna duša ispunjava; koji je nadahnitelj vjere, učitelj znanja, izvor ljubavi, znamen čistoće, i uzrok sve kreposti. Neka se raduju duše vjernika što se po čitavom svijetu ispoviješću svih jezika slavi jedan Bog Otac i Sin i Duh Sveti.")

Sv. Raban mnogo govori o Crkvi i na druge dane duhovske osmine, osobito na duhovski utorak, jer se na taj dan čita u Evanđelju:

"U ono vrijeme reče Isus farizejima: Zaista, zaista vam kažem: Tko ne ulazi u ovčinjak na vrata, nego drugda, taj je tat i razbojnik." (Iv 10, 1)

Zato sv. Raban na duhovski utorak propovijeda protiv raznih krivovjeraca, koji bi htjeli ući kroz neka druga vrata, te napominje:

"Hoc tenete, in ovile Christi Ecclesiam catholicam esse credite. Quicunque vult intrare in ovile, per ostium intret, id est, per Christum, et Christum verum Deum, et verum Filium Dei praedicet, et non solum Christum praedicet, sed et Christi gloriam quaerat, non suam: nam multi quaerendo gloriam suam, oves Christi sparserunt potius quam congregaverunt. Humilis est enim janua Christus Dominus Deus noster, qui intrat per hanc januam oportet ut humiliet se, ut sano capite possit intrare."

("Ovo držite, da vjerujete da je u ovčinjaku Kristovom: Katolička Crkva. Tko god želi ući u ovčinjak, neka uđe kroz vrata, to jest kroz Krista, i neka propovijeda Krista pravoga Boga i pravoga Sina Božjega, i ne samo da Krista propovijeda, nego i traži slavu Kristovu, a ne svoju: naime, mnogi su tražeći svoju slavu, prije raspršili ovce, nego ih sabrali. Ponizna su vrata Krist Gospodin Bog naš: tko ulazi kroz ta vrata potrebno je da se ponizi kako bi mogao ući zdrave glave.")

Eto, to je nekoliko misli iz propovijedi sv. Rabana Maura o duhovskom vremenu, koje sam želio podijeliti s vama.

Na kraju vas podsjećam da što češće molite njegov himan Veni Creator. 

Stoljećima su taj himan molili sveti ljudi - i klerici i laici. Primjerice, bl. Ivan Merz i bl. Karlo Austrijski svaki su dan molili Veni Creator.
Molitva je stoljećima obdarena oprostima (pogledaj: Enchiridion indulgentiarum iz 1952. na str. 183.-185.)

Potrebno je također u ovo vrijeme godine razmatrati o darovima Duha Svetoga.

Jednu dobru pouku o razmatranju možete pronaći u molitveniku za sjemeništarce Sursum corda (Zagreb, 1944.).

30. svibnja - Dan kršćanskog domoljublja

Procesija na spomendan sv. Ivane u Orléansu

30. svibnja slavi se spomen dvoje svetih ljudi, koji su postali simbol kršćanskoga domoljublja: sv. Ferdinand III. i sv. Ivana Orleanska. Zato bismo mogli reći da je to na neki način Dan kršćanskog domoljublja. Zanimljivo je da baš na taj dan dolazi i novi-stari dan državnosti Republike Hrvatske.
Trebali bi se stoga i Hrvati u svom domoljublju ugledati na sv. Ferdinanda III. i sv. Ivanu Orleansku.

Sv. Ferdinand III. bio je vladar španjolskih država Kastilje i Leóna u prvoj polovici 13. stoljeća. Istaknuo se u borbama protiv muhamedanskih osvajača, te je u njegovo doba španjolska Reconquista doživjela neke od svojih najsjajnijih pobjeda. Podupirao je također širenje dominikanaca, franjevaca i drugih redova. Umro je 30. svibnja 1252., a njegovo se neraspadnuto tijelo nalazi u katedrali u Sevilli. Svetim ga je proglasio papa Klement X. 1671. godine.

O tom svetom kralju ovako govori Rimski martirologij:

"Hispali, in Hispania, sancti Ferdinandi Tertii, Castellae et Legionis Regis, ob virtutum praestantiam cognomento Sancti; qui, fídei propagandæ zelo clarus, tandem, devictis Mauris, ad caeleste regnum, terreno relicto, feliciter evolavit."

("U Sevilli, u Španjolskoj, svetoga Ferdinanda Trećega, kralja Kastilje i Leóna, koji je zbog istaknutih kreposti prozvan Svecem, koji je gorljivošću za širenje vjere, porazivši Maure, napustio zemaljsko a sretno uzletio k nebeskom kraljevstvu.")

Na isti dan slavi se i sv. Ivana Orleanska, o kojoj Rimski martirologij govori:

"Rotomagi, sanctæ Ioannæ Arcensis Virginis, Puellae Aurelianensis appellatae, quae cum fortiter pro patria dimicasset, tandem, in hostium potestatem tradita, iniquo iudicio condemnata est et igne combusta; atque a Benedicto Decimo quinto, Pontifice Maximo, Sanctorum fastis adscripta."

("U Rouenu, svete Ivane Arške djevice, prozvane Orleanskom Djevojkom, koja je, nakon snažnog vojevanja za domovinu, predana u ruke neprijatelja, na nepravednom suđenju osuđena i spaljena ognjem; a od vrhovnog svećenika Benedikta Petnaestoga, upisana u spomendane svetaca.")

Štovanje ove svetice u našim je krajevima naročito širio bl. Ivan Merz. Još kao student u Francuskoj, Merz je sudjelovao u velikoj proslavi sv. Ivane u Orleansu 8. svibnja 1921.

Za našega blaženika, proslavljena francuska nacionalna junakinja bila je uzor kršćanskog domoljublja, kao i kreposti odlučnosti, požrtvovnosti, spremnosti na trpljenje, te čistoće i čednosti. Ona je trebala biti uzor ženske grane orlovskog pokreta: Sveze hrvatskih orlica.

Od svake se orlice očekivalo da nasljeduje kreposti sv. Ivane Orleanske. Kako bi se to što uspješnije provelo, bl. Ivan Merz je 1926. objavio knjigu Junački život sv. Ivane od Arka.

Osim što knjiga donosi vrlo detaljan životopis sv. Ivane, daje praktične upute kako da djevojke slijede primjer svetice u svom životu i radu.

No, ovo djelo također mnogo govori o svom autoru, bl. Ivanu Merzu. U njoj možete točno pratiti Merzovo nadnaravno shvaćanje povijesnih događaja, kao i njegovo suprotstavljanje iskrivljavanju povijesti od strane "prosvjetiteljskih" pisaca.

Tako Merz piše o povijesnoj važnosti sv. Ivane Orleanske za Francusku:

"I sada svi katolici svijeta, unatoč nazovi-povjesničarima, unatoč Schilleru, Voltaireu i Shawu, čvrsto vjerujemo da je sam Bog u svom beskrajnom milosrđu poslao Djevicu Ivanu da oslobodi svoj narod i tako spasi svoju domovinu od krivovjerja protestantizma u koje bi jamačno zapala da je ostala pod engleskim gospodstvom."

Merz ističe da je sv. Ivana u svom javnom djelovanju vršila trostruki apostolat: ćudoredni, vjerski i politički.

Ćudoredni apostolat: Borila se protiv psovki, kockanja i razbludnoga života koji je vladao u vojničkim taborima. Isto je njezina nošnja stajala, kako već rekosmo, u službi ćudorednoga apostolata.
Vjerski apostolat: Organizirala je i dala organizirati molitve, pjevanja crkvenih pjesama, Veni Creator, propovijedi. Pozivlje vojnike da vrše kršćanske dužnosti.
Politički apostolat: Ovaj je ćudoredni apostolat podvostručio snagu vojske. Njena je politička koncepcija posve u skladu s enciklikom Immortale Dei Leona XIII. U dvorcu Loches (Logis du Roi) jasno je pokazala da kralja smatra tek zastupnikom Božjim u brizi za vremenito javno blagostanje građana. Stoga i razumijemo apostolsko značenje njezina vojnog poklika: "Živio Krist, on je kralj Francuske."
"Ovo je Ivana, djevica iz Orléansa, koja se mnogo moli za narod, za cijeli francuski puk', veli o njoj sv. liturgija (Magn. Ant.). Ivani je bio bliži cilj: raditi među pojedincima, obiteljima i javnosti da uzmogne postići svoj posebni daljnji cilj: spasiti svoj narod.

Merz ovako objašnjava zašto je sv. Ivana simbol kršćanskog rodoljublja:

"Njezin socijalni apostolat među pojedincima u obiteljima i u javnosti te ćudoredni, vjerski i politički apostolat kod nje su opet sredstva i pokazuju da pravo rodoljublje mora graditi odozdo i da se mora služiti svim tim navedenim sredstvima. Prema tome je sv. Ivana najljepše utjelovljenje rodoljubne misli. Ona je bila dobri duh svoga naroda; oduševljavala je vojsku da potjera neprijatelja iz domovine, a da nije nikoga ubila. Bila je utjelovljena veza domovine i vjere. Spasila je svoju domovinu i tako spriječila da Francuska postane kasnije protestantskom zemljom. Ona je postala vojnikom Božjim i pokazala da rodoljubna misao dobiva tek onda pravo značenje ako se stavi u službu kraljevstva Božjega."

Kao što je apostolat sv. Ivane Orleanske bio trostruki - ćudoredni, vjerski i politički - tako Merz smatra da bi i apostolat hrvatskih orlica treba biti trostruki: ćudoredni, vjerski i politički.

U ćudorednom smislu, potrebno je da svaka djevojka najviše drži do čednosti, u odijevanju i ponašanju, da nikada nikome ne da povoda za grijeh.

"Ponajprije je to ćudoredni apostolat. To je borba protiv svega onoga što kvari ćudoređe. Ovamo spada borba protiv nečednih modernih plesova, protiv psovke, protiv nepristojnih zabava."

Što se tiče vjerskog apostolata, Merz ističe:

"Ivana je također uzor vjerskoga apostolata. I Orlica se brine da svijet što češće prima sv. sakramente, da se vrše crkvene zapovijedi, pohađaju propovijedi, organiziraju misije i duhovne vježbe i dr."

Merz nakon toga govori o političkom apostolatu orlovstva:

Napokon je Orlica kao njena Orlička organizacija nosilac kršćanskoga političkog apostolata. To nije stranačka politika jer Orlička organizacija stoji izvan i iznad svake političke stranke. Načelne smjernice kršćanske politike, koje ispovijeda Orlovstvo, zajedno sa sv. Ivanom, jesu da vladari ne vladaju u svoje ime, već vladaju u Kristovo ime koji je Kralj svakoga naroda. I kao što Krist hoće da vladari vladaju na korist građana, a ne na svoju vlastitu korist, isto tako Orlovstvo traži od vladara da se brinu za javno blagostanje građana, a napose da daju Crkvi ona prava i onu čast koja joj pripada, kao od Boga ustanovljeno savršeno društvo sa zadaćom da vodi ljudski rod svojim posebnim sredstvima u nebesku domovinu. Politički je vojni poklik cijeloga Orlovstva: "Živio Krist, On je Kralj Hrvata!"

Evo, u kojem smislu i orlice, poput sv. Ivane Orleanske, moraju postati simbolom kršćanskog rodoljublja:

"Simbol kršćanskoga rodoljublja: Orlička organizacija ovom svojom posebnom preporodnom djelatnošću među pojedincima, obiteljima i u društvu postaje simbolom pravoga rodoljublja. Ova se orlovska rodoljubna misao bori protiv poganskoga shvaćanja naroda koje drži da je narod izvor svega dobra i sam sebi svrhom. Orlovski nacionalizam stavlja rodoljubnu misao u službu kraljevstva Božjega. Kao što je Ivana bila utjelovljena veza vjere i domovine, isto je i svaka Orlica. Tako i svaka Orlica kada misli o dobrobiti svojega naroda, uvijek sebe pita je li ovo ili ono na slavu Kristova kraljevstva, na dobro svete Crkve, na vječno spasenje neumrlih duša."

U završnoj riječi, Merz navodi i popričesnu molitvu Mise na blagdan sv. Ivane Orleanske:

Orlice ne vjeruju samo to da je sveta Ivana divna povijesna ličnost koja je negda živjela, a sada je samo uzorom, već one znaju da je Ivana u zemlji živih i njezina misija nije dovršena. One znaju da je među ostalim zadaćama Ivane bdjeti nad Orličkim pokretom i zato sav Orlički pokret, sjedinjen sa svetom liturgijom, svoju nebesku zaštitnicu ovako moli: "Svemogući Bože, učini da mi, nahranjeni ovom nebeskom hranom kojom se tako često hranila sveta Ivana da pobijedi, pomoću ove hrane spasa zadobijemo pobjedu nad našim neprijateljima."

Koliko je orlicama bio važan blagdan sv. Ivane Orleanske dovoljno govori to što je cijeli obrazac mise tog blagdana uvršten u vjerski vodič za djevojke Katolička učenica iz 1926. godine, koji imate ovdje: Katolička učenica.

Dani litanija

Ranije ovoga tjedna imali smo prosne dane, koji dolaze na tri dana - ponedjeljak, utorak i srijedu - prije blagdana Uzašašća Gospodnjega. Ti se dani zovu također i Dani litanija, jer se na te dane svečano u procesijama pjevaju Litanije svih svetih.

Sv. Raban Mauro, koji je živio u doba Karla Velikog i njegovih nasljednika (780.-856. g.), ostavio nam je dvije propovijedi za prosne dane, iz kojih možemo mnogo toga saznati o izvornom ozračju tih dana. U ono vrijeme to su bili dani posta i pokore, unatoč tome što se nalaze u uskrsnom vremenu.

Sv. Raban ovako započinje prvu od tih propovijedi (Homilia XIX. in Litaniis):

"Oportet, fratres charissimi, ut conventus istius causam non ignoretis, quo, secundum patrum praecedentium constituta omnes in unum viri et feminae, pueri et senes, convenistis. Ad conciliandum ergo nobis Dei misericordiam tempus est opportunum ut per jejunia et castigationem corporis, per preces et compunctionem cordis remissionem peccatorum nostrorum, et gratiam in conspectu ejus invenire mereamur. Legimus enim in prophetis quia cum Ninive civitati subversio divinitus immineret, et juxta sententiam Domini (Jon. III.) destruendi illam tempus ingrueret consistentes in ea aliud non habuisse praesidium, nisi ut abjectis copiosis epulis, jejunia continuata susciperent, et divitiarum ambitione deposita, humilitatem se paupertatis induererent? Scilicet, ut exinde remedium perciperent unde his perditio contingebat; hoc est, ut iram Divinitatis, quam luxuriando provocaverant, abstinendo lenirent, et offensam quam in eos superbia contraxerat, humilitas mitigaret. Dicitur enim in illa tribulatione ipse rex deposita imperiali purpura, regali ambitione submota, membra sua cilicio praecinxisse atque in sacco et cinere se diebus ac noctibus volutasse, homines et jumenta pariter jejunasse atque ad Deum in fortitudine clamasse. Omne Ninivitarum regnum tunc interisset, nisi illud poenitentia patrona servasset."

("Potrebno je, ljubljena braćo, da ne budete u neznaju o cilju ovog skupa, na kojem su se svi zajedno okupili muževi i žene, djeca i starci, prema odredbama otaca koji su nam prethodili. Stoga je prigodno vrijeme za izmirenje s Božjim milosrđem; da preko postova i trapljenja tijela, preko molitava i skrušenosti srca, zaslužimo zadobiti oproštenje grijeha u njegovim očima. Čitamo, naime, u prorocima, kad je gradu Ninivi prijetilo uništenje od Boga, i prema odredbi Božjoj (Jon. 3.), približavalo se vrijeme da bude uništen, njegovi stanovnici nisu imali drugu zaštitu, nego da odbacivši obilno gošćenje, prihvate postojani post, i odbacivši pohlepu za bogatstvom, obuku se u poniznost siromaštva? Dakle, da odatle uzmu lijek, odakle im je prijetila propast; to jest, da gnjev Božanstva, koji su izazvali razuzdanošću, ublaže uzdržljivošću, da uvredu koju je u njima izazvala oholost, ublaži poniznost. Kaže se, naime, da je u toj nevolji i sam kralj odbacivši carski grimiz, otklonivši kraljevsku pohlepu, svoje udove ogrnuo kostrijetom i provodio dane i noći u vreći i pepelu; ljudi i životinje zajedno su postili i u kreposti zazivali Boga. Čitavo bi kraljevstvo Ninivljana tada propalo, da ga nije sačuvala zaštita pokore.")

Sv. Raban javno proziva i prekorava ljude koji su odbijali sudjelovati u svečanoj javnoj pokori prosnih dana:

"Igitur, fratres, quod valde dolendum est, aliqui vestrum non solum in his sanctis diebus haec non faciunt, sed quod pejus est, prae caeteris diebus turpius vivunt, sceleratius agunt, nam cum isti dies adveniunt, instruunt sibi convivia, praeparant domos, ut luxuria in eis diligentius exerceatur; et non in saccis neque in lugubri habitu, sed compti et ornati in publicum viri feminaeque procedunt, quasi dies sint laetitiae et non magis poenitentiae. Cum autem sanctae cruces et sanctorum reliquiae cum litaniis a clero exportantur, ipsi non insistunt precibus. neque sequuntur vexillum sanctae crucis cum laudibus, sed super phaleratos resiliunt equos, discurrunt per campos, ora dissolvunt risu, alterutrumque se praecurrere gestiunt, in altum clamorem cum cachinno extollunt; et non solum haec faciendo ipsi inutiles fiunt, sed etiam alios ab intentione precum impediunt..."

("Stoga, braćo, ono zbog čega treba veoma žaliti je to što neki od vas u ovim svetim danima ne samo da ovo ne čine, nego što je još gore, od svih dana još nečasnije žive i grešnije čine; naime, kad dođu ovi dani, pripravljaju si gozbe, pripremaju kuće kako bi se pomnije u njima vršila raskalašenost; i ne u vreći i odjeći žaljenja, nego ukrašeni i urešeni javno hodaju muževi i žene, kao da su dani radosti, a ne pokore. A kada kler nosi svete križeve i relikvije s litanijama, ovi ne slijede molitvama, niti prate zastavu svetoga križa s hvalama, nego skaču na okićene konje, razjure se po poljima, usta razvežu smijehom, međusobno se utrkuju jašući, podižu viku grohotom se smijući; i ne samo da su tako čineći beskorisni sami sebi, nego također i druge zaprječuju od namjere molitve...")

Zatim upozorava vjernike da se klone takvih ljudi:

"Obsecro autem vos, fratres, ut talium mores et consortia devitetis et si eos a talibus ineptiis abstrahere possitis, satagite; sin autem, cavete ne cum talibus pereatis; dies enim modo compunctionis et poenitentiae celebramus."

("Preklinjem vas, braćo, da izbjegavate vladanje i društvo takvih, i ako možete njih odvratiti od takvih nepodopština, potrudite se; a ako ne možete, pazite da ne propadnete s takvima, jer sada slavimo dane skrušenosti i pokore.")
 

Kad pogledate što sv. Raban navodi kao razloge za te pokorničke dane, prepoznat ćete aktualnost njegove poruke:

"Et licet omni tempore, fratres charissimi, nobis oporteat Dei misericordiam corpore contrito et corde compuncto requirere, et ab illo indulgentiam peccatorum fideliter postulare et nunc tamen propter imminentem peccatis nostris debitam et gravissimam siccitatem, infestationem paganorum, atque pestilentiam cum mortalitate, ingenti rugitu vel gemitu assiduis orationibus et largioribus eleemosynis, debemus Dei misericordiam implorare, ut ipse nobis et benedictionem aquarum coelestium tribuat, pacem reddere dignetur, peccatorum indulgentiam dare, et prospera dignetur pro sua pietate concedere."

("I premda u svako vrijeme, ljubljena braćo, trebamo tražiti Božje milosrđe umrtvljena tijela i skrušena srca, i od njega vjerno moliti oproštenje grijeha, a sada još više zbog zaslužene i preteške suše koja prijeti radi naših grijeha, navale pogana i kuge s pomorom: velikim plačem ili jecanjem trebamo moliti Božje milosrđe postojanim molitvama i obilnijim milostinjama, da nam on udijeli i blagoslov nebeskih voda, udostoji se vratiti mir, dati oprošenje grijeha, i da se udostoji udijeliti dobra zbog svoje blagosti.")

Tako su, ukratko, izgledali prosni dani u Franačkoj.
U Rim ih je uveo papa sv. Leon III., ali bez obveznog posta. No, njihov se pokornički značaj može vidjeti u ljubičastoj boji koja se zadržala liturgiji tih dana.

Kao što i samo ime govori, prosni dani su dani molitve. Kad pogledate propovijedi svetaca kroz stoljeća na prosne dane, uvidjet ćete da su na te dane najčešće propovijedali o važnosti molitve.

To je sasvim razumljivo s obzirom na evanđeoski odlomak koji se čita na prosne dane u tradicionalnoj misi (Lk 11, 5-13):

"U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: Tko od vas ima prijatelja i pođe k njemu u ponoći i reče mu: 'Prijatelju, uzajmi mi tri kruha, jer mi je prijatelj došao s puta i nemam što da metnem pred njega', a on da iznutra odgovori: 'Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, moja su djeca sa mnom u sobi, ne mogu ustati da ti dam!' Ali ako on ustraje kucati, kažem vam, ako i ne ustane da mu dade zato što mu je prijatelj, ustat će radi njegova navaljivanja i dat će mu koliko god treba. I ja vama kažem: Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli dobiva, koji traži nalazi, i koji kuca otvara mu se. Ako tko od vas zamoli u oca kruha, zar će mu dati kamen? Ili ribu, zar će mu mjesto ribe dati zmiju? Ili ako zamoli jaje, zar će mu dati štipavca? Kad dakle vi, koji ste zli, znate djecu obdariti dobrim darovima, koliko će više dobra duha dati vaš nebeski Otac onima koji ga mole."

Sv. Robert Bellarmin u svojim propovijedima na prosne dane detaljno objašnjava što i kako moliti. Izdvojio bih ove njegove riječi:

"Quoniam igitur 'quid oremus, sicut oportet, nescimus' (Rom. 8, 26), primum omnium petamus a Deo, ut aperiantur oculi nostri, ut Spiritus adjuvet infirmitatem nostram, ut morbos et aegritudines nostras omnes cognoscamus. Deinde eas probe cognitas sigillatim aperiamus medico illi coelesti ac divinissimo, atque ab illo humillima et ardentissima supplicatione flagitemus, ut is unctione gratiae suae eas curare pro sua infinita clementia ac benignitate dignetur: neque solum vitiorum curationem, sed et virtutum incrementum et conservationem postulemus, ac praecipue fidei, spei et charitatis, nec non humilitatis, castitatis, poenitentiae, patientiae, justitiae ac sobrietatis: neque vero pro nobis solum, sed etiam pro orbe universo preces effundamus, ut omnes homines unum et verum Deum agnoscant, colant, venerentur, adorent; pro pastoribus et sacerdotibus Ecclesiae, ut ii fideles omnes ad salutis portum sua vigilantia et solicitudine dirigant; pro regibus et principibus, ut quietam, et tranquillam vitam agamus in omni pietate et castitate. Neque pro capitibus solum; sed etiam pro membris ecclesiae universae orabimus; pro defunctis quoque, ut eis gloriam et requiem aeternam largiatur. Postremo omnibus amicis, affinibus, benefactoribus nostris, omnibus afflictis, captivis, aegrotis, morientibus, opus misericordiae exiguo labore impendemus, si eos, et eorum calamitates atque aerumnas in illis benignissimis manibus reponamus, quae cruci affixae pro omnium salute et liberatione fuerunt. Haec igitur in oratione postulanda sunt."

("Budući da mi 'ne znamo što da molimo kako treba' (Rim 8, 26), prije svega molimo od Boga da nam se otvore oči, da Duh pomaže našoj nemoći, da spoznamo sve naše bolesti i slabosti. Zatim, dobro ih spoznavši pojedinačno, otvorimo ih ovome nebeskom i prebožanstvenom liječniku, i od njega tražimo poniznom i najgorljivijom molbom, da se on udostoji zbog svoje neograničene blagosti i dobrote izliječiti ih pomazanjem svoje milosti; i ne samo izliječenje od opačina, nego molimo i uvećanje i održanje kreposti, i naročito vjere, ufanja i ljubavi, također i poniznosti, čistoće, pokore, strpljivosti, pravednosti i trijeznosti: i ne molimo samo za nas same, nego molitve uprimo za cijeli svijet, da svi ljudi jednoga i pravoga Boga spoznaju, štuju, časte, klanjaju mu se; za pastire i svećenike Crkve, da oni svojom budnošću i nastojanjem sve vjernike vode u luku spasenja; za kraljeve i poglavare, da provodimo tih i miran život u svakoj pobožnosti i čistoći. I ne samo za glavare, nego treba moliti također i za udove čitave Crkve; za pokojne, da im se udijeli slava i pokoj vječni. Naposljetku, za sve naše prijatelje, rođake, dobročinitelje; za sve bijednike, zarobljenike, bolesnike, umiruće: time ćemo malim trudom učiniti djelo milosrđa, ako njih i njihove nevolje i teškoće stavimo u one preblage ruke, koje su bile pribijene na križ za spasenje i oslobođenje svih. Ovo, dakle, treba tražiti u molitvi.")

Značajno je da sv. Robert Bellarmin ističe na početku da čovjek ne može sam od sebe znati što da moli i kako da moli, navodeći riječi sv. Pavla: "ne znamo što da molimo kako treba" (Rim 8, 26). Dakle, čovjek ne zna sam od sebe što treba moliti, nego ga tome uči Gospodin preko svoje Crkve.

Upravo je zbog toga važno držati se točno tradicionalnih molitava, kako su nam predane iz baštine Crkve.

Evo, u Litanijama svih svetih imamo u pojedinim prošnjama sve ono što navodi sv. Robert Bellarmin. Važno je i danas držati ih se cjelovito, bez skraćivanja.

Možete ih naći na latinskom jeziku na kraju svakog (pretkoncilskog) brevijara, a na hrvatskom u Rimskom obredniku iz 1929., te u brojnim starim molitvenicima.
Svi su ti izvori danas lako dostupni na internetu.

Treba naglasiti jednu važnu stvar. U crkvama koje pripadaju redovničkim zajednicama, Litanije svih svetih trebaju se moliti po njihovim posebnim obrascima koji uključuju i pojedine svece tih redova.

Tako se u franjevačkim crkvama trebaju moliti Litanije u koje su uključeni i sveci franjevačkog reda. Možete ih naći u molitveniku Serafsko cvijeće iz 1959. godine.

Sv. Ivan pred Latinskim vratima (6. svibnja) - Dan katoličke mladeži

Jedini apostol koji nije umro mučeničkom smrću bio je sv. Ivan Evanđelist.
No, to ne znači da ga pogani nisu pokušavali ubiti. Pokušavali su, ali nisu uspijevali. Blagdan sv. Ivana pred Latinskim vratima obilježava upravo jedan takav događaj.

Evo kako je opisan u Rimskom martirologiju:

"Romae sancti Ioannis, Apostoli et Evangelistae, ante Portam Latinam; qui, ab Epheso, iussu Domitiani, vinctus Romam est perductus, et, iudicante Senatu, ante eandem portam in olei ferventis dolium missus, exivit inde purior et vegetior quam intravit."

("U Rimu svetoga Ivana, apostola i evanđelista, pred Latinskim vratima; koji je iz Efeza doveden svezan u Rim po naredbi Domicijana, i po presudi Senata, ispred istih je vrata bačen u bačvu vreloga ulja, a izašao je odatle čišći i svježiji nego što je ušao.")

Zašto je Gospodin poštedio sv. Ivana od mučeništva? 
Obično se navode dva razloga. Prvo, sv. Ivan je jedini od apostola bio pod Kristovim križem na Kalvariji. Drugo, za razliku od nekih drugih apostola, sv. Ivan nije bio oženjen. Upravo je čisto i savršeno djevičanstvo bila posebna krepost sv. Ivana.
I kako kaže sv. Jeronim: "zato je više ljubljen od Gospodina" ("ideo plus amatur a Domino").

Na današnji se blagdan u tradicionalnom časoslovu čitaju ona mjesta iz djela sv. Jeronima Contra Jovinianum, gdje braneći i veličajući djevičanstvo i celibat, ističe i čisto djevičanstvo apostola sv. Ivana Evanđelista.

Sv. Jeronim ističe i ostale kreposti sv. Ivana po kojima se isticao među drugim apostolima i evanđelistima.
Posebno je važno ono što piše u 6. čitanju, gdje sv. Jeronim kaže:

"Sed et ipsum ejus Evangelium multum distat a ceteris. Matthaeus quasi de homine incipit scribere: Liber generationis Jesu Christi, fílii David, fílii Abraham; Lucas a sacerdotio Zachariae; Marcus a prophetía Malachiae et Isaiae. Primus habet faciem hominis, propter genealogiam; secundus faciem vituli, propter sacerdotium; tertius faciem leonis, propter vocem clamantis in deserto, Parate viam Domini, rectas facite semitas ejus. Joannes vero noster quasi aquila ad superna volat, et ad ipsum Patrem pervenit, dicens: In principio erat Verbum, et Verbum erat apud Deum, et Deus erat Verbum.")

("Ali i samo njegovo Evanđelje je mnogo drugačije od ostalih. Matej kao da počinje pisati od čovjeka: 'Knjiga rodoslovlja Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova'; Luka od svećeništva Zaharijina; Marko od proroštva Malahije i Izaije. Prvi ima lice čovjeka, zbog rodoslovlja; drugi lice teleta, zbog svećeništva; treći lice lava, zbog glasa koji viče u pustinji: 'Pripravite put Gospodinu, izravnajte njegove staze'. A naš je Ivan kao orao uzletio u visine, i došao do samoga Oca, govoreći: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ.")

Zbog svega navedenoga, sv. Ivan Evanđelist je u vrijeme bl. Ivana Merza izabran za zaštitnika Hrvatskog orlovskog saveza. Upravo se blagdan sv. Ivana pred Latinskim vratima slavio kao dan katoličke mladeži.

Povezanost simbolike bila je sasvim jasna. Orao je simbol sv. Ivana Evanđelista, a to je bio i simbol Merzove organizacije.

Dakle, sv. Ivan Evanđelist bio je zaštitnik orlovske organizacije. Pogledajte dobro kako bl. Ivan Merz objašnjava zašto je baš sv. Ivan Evanđelist izabran za zaštitnika hrvatskog orlovstva (Zlatna knjiga, II, 6):

"6. Zašto je sv. Ivan Evanđelist zaštitnik našega orlovstva?
Sveti je Ivan Evanđelist zaštitnik orlovstva:
- jer ga sama sveta Crkva uspoređuje s orlom koji se je svojim letom dovinuo do nedoglednih visina Božanske riječi;
- jer je on radi svoga djevičanstva bio miljenikom Spasiteljevim i time postao pravim uzorom omladine;
- jer je on na Posljednjoj večeri, počivajući na grudima Isusovim, čuo kucaje Božanskoga Srca te nam tako pokazao gdje će orao naći okrjepu i pobudu za svoj apostolski rad."

Uočite da je sve što bl. Ivan Merz ovdje ističe upravo ono što nam govore riječi sv. Jeronima u čitanjima časoslova na blagdan sv. Ivana pred Latinskim vratima. Po ovakvim detaljima možete primijetiti koliki je utjecaj imao časoslov, i općenito liturgija, na oblikovanje stavova bl. Ivana Merza - i preko njega na orlovsku organizaciju.

Nažalost, mnogi današnji vjernici ne znaju za blagdan sv. Ivana pred Latinskim vratima, jer je uklonjen iz liturgije tijekom 1960-ih. U novom obredu iz 1969. taj se blagdan općenito ne slavi.

U Misalu iz 1962. možete ga pronaći na kraju Misala, među misama za neka mjesta (Proprium sanctorum pro aliquibus locis).

Što možemo naučiti iz Improperia?

Improperia - Puče moj (Popule meus) u Kodeksu iz Einsiedelna, napisanom oko 960-970. godine

Nadam se da ste na Veliki petak malo zastali na pjesmu Puče moj koja se pjeva tijekom klanjanja Križu. To je izvorno skup antifona i responzorija, koji su pod nazivom Improperia (lat. "prijekori") sastavni dio liturgije Velikoga petka već više od tisuću godina.

Vrijedi razmatrati o riječima i porukama koje tamo nalazimo, jer na izvrstan način približavaju vjernicima istine katoličke vjere o dvije Kristove naravi.
Katolička vjera nas uči da su u Kristu dvije naravi: božanska i ljudska. I dvije volje: božanska i ljudska. Ali, u Kristu je samo jedna osoba, i to božanska: vječna druga božanska osoba: Sin, koji je jednako vječan kao i Otac i Duh Sveti.

Nadalje, katolička vjera nas uči da su sva vanjska djela Božja - djela Presvetoga Trojstva - zajednička svim trima božanskim osobama. Prema tome, i stvaranje svijeta, kao i sva ona velika djela o kojima čitamo u Starom zavjetu, djela su svih triju božanskih osoba: i Oca i Sina i Duha Svetoga.

Te su istine vrlo lijepo izražene u napjevima Puče moj. U njima Krist govoreći iz svoje božanske naravi nabraja sva dobročinstva koja je učinio Židovima: Ja sam te izveo iz zemlje egipatske, Ja sam te vodio kroz pustinju četrdeset godina, Ja sam te hranio manom u pustinji, Ja sam udario Egipat s prvorođencima njegovim, Ja sam potopio faraonovu vojsku u Crvenom moru, Ja sam potukao kanaanske narode, Ja sam ti dao kraljevsko žezlo...

Nakon svakog nabrojanog dobročinstva, Krist progovara i iz svoje ljudske naravi, nabrajajući što je sve pretrpio u svojoj ljudskoj naravi: suđenje, križ, bičeve, trnova kruna, koplje, spužva natopljena octom...

Radi razumijevanja cijelog konteksta, treba pogledati cijeli obred...

Napominjem da je sam naziv Puče moj (Popule meus) nadahnut riječima proroka Miheja, kako ih donosi Vulgata (Mih 6, 3-5):

"Popule meus, quid feci tibi? Aut quid molestus fui tibi? Responde mihi. Quia eduxi te de terra Aegypti, et de domo servientium liberavi te, et misi ante faciem tuam Moysen, et Aaron, et Mariam. Popule meus, memento, quaeso, quid cogitaverit Balach, rex Moab, et quid responderit ei Balaam, filius Beor, de Setim usque ad Galgalam, ut cognosceres justitias Domini."

("Puče moj, što učinih tebi? Ili čime sam te zamorio? Odgovori meni. Jer sam te izveo iz zemlje egipatske, i oslobodio te iz zemlje ropstva, i poslao pred tobom Mojsija, i Arona, i Mariju. Puče moj, sjeti se što je bio naumio Balak, kralj moapski, i što je njemu odgovorio Bileam, sin Beorov, od Šitima do Gilgala, da spoznaš pravde Gospodnje.")

Srednjovjekovni liturgičar Durandus (1230.-1296.) u svom djelu Rationale divinorum officiorum (lib. VI., cap. 77.) ovako piše o Improperia:

"Consequenter sacerdos post orationes crucem velatam bajulat, ad dextrum cornu altaris: ibique crucem super humeros tenens, in persona Christi Iudaeis improperat beneficia Domini, dicens: 'Popule meus, quid feci tibi?' In quibusdam tamen ecclesiis duo presbyteri bajulant illam: ad notandum, quod in Christi persona duae fuerunt naturae divinitatis videlicet et humanitatis. Quod dicitur: 'Popule meus, quid feci tibi, aut in quo contristavi te: responde mihi, quia eduxi te de terra AEgypti', etc. ad divinitatem refertur. Quod vero sequitur: 'Parasti salvatori tuo crucem', ad humanitatem: et sic de aliis sequentibus verbis."

("Potom svećenik nakon molitava, nosi pokriveni križ do desne strane oltara: i ondje držeći križ na ramenima, u osobi Kristovoj spočitava Židovima dobročinstva Gospodnja, govoreći: 'Puče moj, što učinih tebi?' U nekim crkvama dva svećenika nose [križ]: kako bi naglasili da su u Kristovoj osobi bile dvije naravi: božanska naime i ljudska. To što se kaže: 'Puče moj, što učinih temi, ili u čem ožalostih tebe, odgovori meni, jer sam te izveo iz zemlje egipatske' itd. odnosi se na božanstvo. A ono što slijedi: 'Pripravio si križ Spasitelju svome' odnosi se na čovještvo: i tako kod drugih riječi koje slijede.")

Durandus nabrojana dobročinstva povezuje s optužbama koje su Židovi na suđenju iznijeli protiv Gospodina:

"Notandum quod Iudaei tres accusationes contra Christum proposuerunt, scilicet quod tributum negasset, quod se regem fecisset, et quod se Filium Dei dixisset: contra quos tres in eius personam accusationes dicuntur, scilicet 'popule meus', ubi Christus eis exprobrat tria beneficia sua, scilicet liberationem de AEgypto; regimen in deserto et introductionem  in terram optimam, quasi dicat: 'Tu accusas me de negatione tributi, potius deberes gratias agere, quia te liberavi a tributo sive a servitute AEgypti. Tu accusas me, quia me regem dixi potius deberes gratias agere; quia te rexi in deserto, et regulariter pavi. Item accusas me, quia Filium Dei me dixi, potius deberes gratias agere, quia terram lacte et melle manantem contuli tibi'."

("Naglasimo da su Židovi iznijeli tri optužbe protiv Krista, to jest: da je uskratio porez, da se pravio kraljem i da je rekao da je Sin Božji: nasuprot njima, govore se tri optužbe u njegovoj osobi, to jest: 'puče moj', gdje Krist spočitava njima tri svoja dobročinstva, i to: oslobođenje iz Egipta, vodstvo u pustinji i uvođenje u najbolju zemlju, kao da govori: 'Ti me optužuješ za uskratu poreza, a prije bi mi trebao zahvaljivati, jer sam te oslobodio od poreza ili od ropstva u Egiptu. Ti me optužuješ jer sam se nazvao kraljem, a trebao bi mi prije zahvaljivati, jer sam te upravljao u pustinji i redovito hranio. Isto tako, optužuješ me jer sam rekao da sam Sin Božji, a trebao bi mi zahvaljivati jer sam ti udijelio zemlju u kojoj teče mlijeko i med'.")

Često nas i liturgija, kao i sveti oci, potiču na razmišljanje o božanstvu Kristovu, i pri tome nam stavljaju pred oči velika Božja djela opisana u Starome zavjetu. Jer Krist je onaj isti Bog koji je stvorio svijet. Isti Bog koji je kaznio čovječanstvo općim potopom. Isti Bog koji je uništio Sodomu i Gomoru zbog sramotnih opačina. Isti Bog koji je govorio Abrahamu, Mojsiju i prorocima. Isti Bog koji je izveo izabrani narod iz Egipta i doveo ga u obećanu zemlju. Isti Bog koji je potopio faraonovu vojsku u Crvenom moru. Isti Bog koji je porazio kanaanske narode. Isti Bog koji je dao i Zakon, uredbe i obrede koje je obdržavao izraelski narod. Isti Bog koji je i kaznio taj narod kad je postao neposlušan, asirskim i babilonskim ropstvom.
Taj isti Bog se utjelovio i postao čovjekom.
Sve je ovo važno imati pred očima, jer bez toga ne možete ni približno shvatiti koliko se Bog ponizio time što se utjelovio, uzeo ljudsku narav i dobrovoljno dao da bude raspet za naše spasenje.

Kako lijepo kaže prorok Baruh (prema Vulgati - Bar 3, 36-38):

"Hic est Deus noster, et non aestimabitur alius adversus eum. Hic adinvenit omnem viam disciplinae, et tradidit illam Jacob puero suo, et Israel dilecto suo. Post haec in terris visus est, et cum hominibus conversatus est."

("On je Bog naš, i nitko se ne može usporediti s njime. On je pronikao sav put stege, i predao ga sluzi svom Jakovu, i Izraelu svom ljubljenome. Nakon toga viđen je na zemlji, i s ljudima se družio.")

Apostoli u svojim poslanicama jasno ističu Kristovo božansko djelovanje u Starome zavjetu. Tako sv. Pavao piše u I. poslanici Korinćanima:

"Jer ne bih, braćo, htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom i svi prijeđoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist." (1 Kor 10, 1-4)

Jednako se jasno izražava i sv. Juda Tadej u svojoj poslanici. Pritom vas moram upozoriti na jednu važnu stvar. U postkoncilskom prijevodu Biblije "Kršćanske sadašnjosti" (Duda-Kaštelan) ovako je prevedeno Jud 5-7:

"Želim vas podsjetiti, premda jednom zauvijek sve znate, kako je Gospodin izbavio narod iz Egipta, a zatim uništio nevjerne. I anđele, koji nisu čuvali svojeg dostojanstva, nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga Dana, okovane u mraku vječnim okovima; kao Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju."

U Vulgati na označenom mjestu izričito piše ISUS:

"Commonere autem vos volo, scientes semel omnia, quoniam Jesus populum de terra Aegypti salvans, secundo eos, qui non crediderunt, perdidit: angelos vero, qui non servaverunt suum principatum, sed dereliquerunt suum domicilium, in judicium magni diei, vinculis aeternis sub caligine reservavit. Sicut Sodoma, et Gomorrha, et finitimae civitates simili modo exfornicatae, et abeuntes post carnem alteram, factae sunt exemplum, ignis aeterni poenam sustinentes."

("Želim vas podsjetiti, premda jednom zauvijek sve znate, kako je Isus izbavio narod iz zemlje egipatske, a zatim uništio one koji nisu vjerovali; a anđele, koji nisu čuvali svoje vrhovništvo, nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga dana, okovane u mraku vječnim okovima. Kao što Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju.")

Također i u mnogim grčkim Biblijama na tom mjestu piše ISUS (Ἰησοῦς λαὸν ἐκ γῆς Αἰγύπτου σώσας), ali u nekim rukopisima piše Gospodin. Pa su na temelju toga, prevoditelji postkoncilskih "modernih prijevoda" odlučili slijediti ove potonje (zanemarujući Vulgatu i tisućljetnu zapadnu tradiciju). To je zapravo još jedan primjer kako su se postkoncilski prevoditelji uvijek odlučivali za ona rješenja koja su netradicionalna. Postkoncilski prevoditelji su se baš trudili da "moderne Biblije" budu što različitije od stare Vulgate.

Inače, evo kako je nadbiskup Šarić 1940-ih preveo taj pasus:

"A napomenut ću vam samo to - jer vi već znate sve jedanput za uvijek - da je Isus doduše izbavio narod iz zemlje egipatske, ali je potom upropastio one koji ne vjerovaše. I anđele, koji ne održaše svojega dostojanstva, nego ostaviše svoje prebivalište, zadržao je vječnim okovima u mraku za sud velikoga dana. Kao što Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su griješili kao i oni bludom i išli za protunaravnom nasladom, postavljaju se za primjer sa svojom kaznom vječnoga ognja."

Šarić u bilješkama ispod teksta daje tumačenje: 

"Sva objava Božja u riječi i u djelu dogodila se je već u Starom Zavjetu po Kristu, posredniku između Boga i ljudi. Zato mu se ovdje pripisuje i oslobođenje Izraela iz ropstva egipatskoga, uništenje nevjernika, kazna palih anđela i propast pokvarenih gradova Sodome i Gomore. - 'Da je Isus'; drugi rukopisi čitaju: 'Da je Gospodin'; Vulgata: 'Da je Isus'. Sv. Juda misli na onoga, koji se zove Anđeo Gospodnji u 2 Mojs 23, 20 sl.; 4 Mojs 20, 16. A taj je bio Isus Krist."   

Pitao bih danas svakoga tko čita ovaj tekst: Jeste li ikada razmišljali kad klečite pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, da se pred vama nalazi isti Bog koji je stvorio svijet; koji je kaznio pale anđele; koji je kaznio Adama i Evu istjeravši ih iz raja zemaljskoga; koji je kaznio čovječanstvo općim potopom; koji uništio Sodomu i Gomoru; koji je izveo Izraelce iz Egipta i kaznio Egipćane; koji istjerao kanaanske narode i predao obećanu zemlju Izraelcima, koji je Izraelce kažnjavao kad bi upali u grijeh idolopoklonstva, koji je dao Zakon sv. Mojsiju i obećanja svetim prorocima, i koji je napokon sam osobno došao na zemlju - utjelovivši se radi nas ljudi i radi našega spasenja i davši se raspeti za naše otkupljenje...

Jeste li ikada o tome razmišljali?
Nažalost, mnogi ljudi o tome nikada nisu razmišljali, jer imaju razne krive, nejasne ili čak nekatoličke predodžbe o Kristu, koje su dobili iz hollywoodskih filmova ili od modernističkih propovjednika, ili pak iz kojekakvih sumnjivih knjiga, portala, foruma... Ili jednostavno zato što nisu bili ispravno poučeni na postkoncilskom "modernom vjeronauku".
Pitanje je što si takvi ljudi uopće misle kad slušaju Puče moj na Veliki petak.

No, kad bismo vidjeli svojim tjelesnim očima tko stoji pred nama u Presvetome Oltarskom Sakramentu, pali bismo na zemlju dršćući od straha. Ipak, očima vjere moramo vidjeti upravo to. Sveci su to vidjeli. Zato su se svi veliki sveci odlikovali ljubavlju i strahopoštovanjem prema Presvetom Sakramentu.

Bl. Alojzije Stepinac u pismu vlč. Vinku Komeričkom 2. lipnja 1957. pišući o važnosti pripreme svećenika za sv. misu, ističe:

Mojsiju nije bilo dopušteno približiti se ni gorućem grmu: "Ne appropies huc; solve calceamenta de pedibus tuis, locus enim, in quo stas, terra sancta est." (Izl 3, 5) Nama je dano približiti se ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupati nego Mojsije gorućem grmu?

Jakov je nakon sna, u kojem je vidio silaziti i uzlaziti anđele Božje, povikao izvan sebe: "Vere Dominus est in loco isto et ego nesciebam. Quam terribilis est locus iste! Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli." (Post 28, 16-17)

Što bismo istom morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji, gledamo, ne ljestve s anđelima, nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo pretvorbu, ili bolje, On preko nas jadnih ljudi, kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu! 

Nadam se da shvaćate zašto je važno razmatrati o veličini Presvetog Sakramenta, o veličini i veličanstvenosti svete misne žrtve. Zato je važno čitati knjige poput Chaignonove Svećenik na oltaru.

S jednim pasusom te knjige zaključujem ovaj tekst...

Pobjeda pod vodstvom Majke Božje

U povodu blagdana Gospe Lurdske želim vam obratiti pozornost na predavanje bl. Ivana Merza pod nazivom Bezgrešno Začeće (objavljeno u VI. svesku Sabranih djela bl. Ivana Merza, str. 468.-474.). U predavanju Merz objašnjava prvenstveno blagdan Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije (8. prosinca), ali govori i o ostalim Marijinim blagdanima, uključujući i blagdan Gospe Lurdske (koji je usko vezan uz dogmu o Bezgrješnom Začeću). Osvrće se i na spomendane pojedinih svetaca koji su bili istaknuti štovatelji Majke Božje.

Predavanje je vrlo bogato liturgijskim tumačenjima i informacijama, te praktičnim poukama za tešku borbu koju svaki katolik - član vojujuće Crkve - mora voditi na ovome svijetu. Velika je šteta što ovaj tekst ne koriste češće današnji katolički aktivisti u borbi za pobjedu katolicizma u javnom životu.

Možda je razlog to što se ovo Merzovo predavanje uvelike oslanja na tradicionalni Rimski brevijar (posebice na čitanja iz matutina), koji postkoncilski "moderni" svećenici i vjernici slabo poznaju.
Zato ću navodeći citate iz predavanja, dati ponegdje i potrebna tumačenja iz brevijara, kako bi neupućenima bile jasnije riječi našega blaženika.

U Svetome pismu ima mnogo mjesta koja Crkva posebno pripisuje Majci Božjoj, i koja su stoga sveci kroz povijest koristili u tumačenju Gospinih kreposti.
Za ovo predavanje bl. Ivana Merza naročito su važna ona biblijska mjesta koja se također koriste i u opisu vojujuće Crkve.

Jedno od tih mjesta je rečenica iz Pjesme nad pjesmama (4, 4):

"Sicut turris David collum tuum, quae aedificata est cum propugnaculis; mille clypei pendent ex ea, omnis armatura fortium."

("Vrat je tvoj kao toranj Davidov, koji je sagrađen s obrambenim kulama: tisuću štitova visi na njemu, sve oružje junaka.")

Drugo je mjesto iz Pjesme nad pjesmama (6, 10):

"Quae est ista quae progreditur quasi aurora consurgens, pulchra ut luna, electa ut sol, terribilis ut castrorum acies ordinata?"

("Koja je ova koja uzlazi kao rana zora, lijepa kao mjesec, izabrana kao sunce, strašna kao dobro uređen bojni red?")

Ovaj stih je inače i capitulum u prvom času u oficiju Blažene Djevice Marije.
I upravo s tim stihom bl. Ivan Merz počinje svoje predavanje o Bezgrješnom Začeću. Merz je preveo taj stih ovako:

"Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama?"

Spomenuo sam da Ivanovo predavanje ima izrazito borbenu poruku, pa tako kaže:

"Kako naša organizacija u svojim članovima treba gajiti duh kršćanske srčanosti, to je naša nakana da pokažemo kako je Bezgrješna Djevica uzor svake srčanosti – da je ona pravi vojvoda. Stoga donosimo neke stavke iz Brevijara i Misala koji se odnose na junaštvo i srčanost naše premile Gospe."

Ovako bl. Ivan Merz govori o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije:

Kada je Gospodin Bog odlučio da će nakon pada naših praroditelja Adama i Eve ljudskom rodu poslati Otkupitelja, istodobno je odlučio da će Isusu dati junačku Majku koja će već od prvoga časa svoga začeća satrti glavu Sotoninu. Stoga Brevijar i pjeva: „Tada Bog reče zmiji: 'Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. Ona će ti glavu satirati.' – Aleluja” (Post 3,14–15). (IV., 522) Brevijar prikazuje Bezgrešnu uopće kao vojskovođu koji je zaraćen s paklom. Sv. Sofron, što ga citira Brevijar, tumači: „Ovo otajstvo smlavit će snagu pokvarenosti i otet će paklu njegovu pobjedu.“ (IV., 527) Kada se Gospa rodila u preblaženoj punini vremena, ispunilo se Božje proročanstvo. Sveti Bernard govori na usta Brevijara da je obilježje Gospino što je ona jaka žena. „Koju drugu ženu misliš da je Bog navijestio kada je rekao zmiji: 'Stavit ću neprijateljstvo između tebe i žene?' I ako još sumnjaš da je govorio o Mariji, poslušaj što slijedi: 'Ona će ti satrti glavu.' Kome je prepuštena ova pobjeda ako ne Mariji? Bez dvojbe to bijaše ona koja je smrskala glavu otrovne zmije; ona koja je uništila svaki utjecaj lošega duha bilo da ovaj napastuje tjelesnim zamislima ili ohološću duha. Koju je drugu ženu tražio Salomon kada je govorio: 'Tko će da nađe snažnu ženu?' Ovaj je mudrac poznavao slabost toga spola, kržljavost njezina tijela, prevrtljivost njezina duha. Ali budući da je pročitao božansko obećanje, to mu se učinilo prikladnim da onaj koji je pobijedio pomoću žene bude sa svoje strane pobijeđen od Žene i stoga je uskliknuo u žaru svoga zanosa: 'Tko će naći snažnu ženu?' To znači: ako o ruci jedne žene ovisi i naše sveopće spasenje i povratak nevinosti i pobjeda nad neprijateljem, to je bezuvjetno potrebno da se nađe jedna jaka žena koja bi bila kadra da izvede takvo djelo“ (sv. Bernard, IV., 533–534). Snaga i srčanost Marijina nije bila brutalna, već dio njezine svetosti. Misal pjeva u svojem Introitu (Ulazna pjesma) za blagdan Bezgrešne da je Bog obukao ovu jaku ženu u „haljine svetosti i da ju je ogrnuo plaštem pravde“, a Brevijar nadopunjuje tu misao kličući: „Tvoja je odjeća, o Marijo, bijela kao snijeg, a tvoje je lice poput sunca“ (A. 2. JC.). Ako je Bezgrešna uzor nama Orlovima, ako je ona uistinu naša Kraljica i naš vojvoda, to i mi moramo nastojati da naša srčanost i borbenost protiv zabluda i opačina u društvu budu plod naše svetosti i neoskvrnjenosti, da i odjeća naše duše bude „bijela kao snijeg“.

Merz nastavlja svoje tumačenje na temelju časoslova:

Promotrimo dalje svojstvo Marijine srčanosti. Jedan himan pjeva o Mariji kao o „kuli do koje ne može zmaj“ (IV., 511); ona je „propast starog Egipta“ (sv. Tarazije, IV., 539). Po Bezgrešnoj će „novi Izrael biti izbavljen iz ropstva duhovnih Egipćana i biti nahranjen, kao što je stari narod bio u pustinji nahranjen manom i vodom iz stijene“ (sv. Tarazije, IV., 539). Isti sv. Tarazije ovu snagu Marije uspoređuje s lahorom govoreći: „Da si pozdravljen, blagi lahore, koji progoniš sa zemlje duha zlobe“ (sv. Tarazije, IV., 541). A taj blagi lahor ima toliku snagu da svako zlo snagom ruši: „To si ti“, govori Brevijar, „koju je Daniel… proglasio slikom velike gore; ti si zaista ona gora s koje će se Krist, ugaoni kamen, otkinuti i doći će da uništi i u prah pretvori nakane zmije koje se ukazuju na tisuću načina“ (sv. Tarazije, IV., 540). Prema tome, svi nas ovi stavci iz Brevijara upućuju da nema pobjede bez Marije jer je ona pobijedila glavnoga i bitnoga neprijatelja ljudskoga roda: Sotonu. Za čovjeka su jedino Sotona i njegovi saveznici neprijatelj. Želimo li prema tome da sudjelujemo u borbi protiv Sotone i njegovih saveznika, protiv pohote tijela, očiju i oholosti duha, ne preostaje nam ništa drugo nego da postanemo vojnici Bezgrešne Vojvotkinje jer jedino je ona sa svojim Sinom, kako veli Pio IX. „izvojštila najpotpuniju pobjedu nad starom zmijom“ (IV., 525).

Ovdje možda treba malo zastati, da onima koji ne znaju malo pojasnimo odakle bl. Ivan Merz crpi ove pouke.
Prije liturgijskih reformi sredinom 20. stoljeća, blagdan Bezgrješnog Začeća imao je osminu. Tijekom svakoga dana u toj osmini u brevijaru se čitalo što su kršćanski pisci pisali o Bezgrješnoj Gospi: sv. Jeronim, sv. Sofronije, sv. German, sv. Tarazije, a najviše iz bule pape Pija IX. Ineffabilis Deus - koja je bila tako raspoređena u čitanjima časoslova, da bi se cijela pročitala u tih osam dana osmine blagdana Bezgrješnog Začeća.

Sedmi dan osmine Bezgrješnoga Začeća, Rimski brevijar iz 1894. god.

 

Nadahnut čitanjima časoslova, bl. Ivan Merz nastavlja:

A proglašenje svetkovine Bezgrešnoga Začeća po papi Piju IX. dne 8. XII. 1854. nije ništa drugo, veli Brevijar, nego „vrhovni i neprevarljivi proglas o pobjedi Djevice Majke Božje koju je izvojštila nad prestrašnim neprijateljem ljudskoga roda“. Ovu svoju vojničku i junačku i pobjedničku misiju Marija bez prestanka vrši u životu Crkve. Prolistat ćemo samo Misal i Brevijar i uvjerit ćemo se kako Marija kroz svu povijest pomaže Crkvi u njezinoj teškoj borbi.

Sada počinje dio predavanja u kojemu bl. Ivan navodi pojedine svece koji su uz pomoć Majke Božje vojevali protiv krivovjerja. Počinje sa sv. Dominikom:

Sveta nas liturgija uči da je „Marija sama uništila sve hereze“ (III., 411). I razumljivo je da je Marija bila ona koja je rekla sv. Dominiku da propovijeda krunicu kao moćno sredstvo protiv krivovjerja i opačina“ (isto).

Kao drugi primjer, Merz navodi sv. Bernarda, a zatim sv. Feliksa de Valois:

Promotrimo dalje crkvenu povijest na temelju liturgije. Sv. Bernard (+1153.) ubraja se među najveće obnovitelje ljudskoga društva. Sam je osnovao oko 160 samostana i propovijedao drugu križarsku vojnu. Odakle mu ta borbenost i taj viteški duh? Liturgija nam veli da je bio pjesnik koji je opjevao Marijinu veličinu. Uistinu, možda je najteže vrijeme za kršćane bilo kada su muslimani stali provaljivati u Europu. Prijetila je opasnost da će u ropstvu mnogi slabi kršćani otpasti od vjere. Stoga je bilo od najveće važnosti da se ti robovi otkupe i tako sačuvaju od vječne propasti. Bezgrešna je potakla osnutak trinitarskoga reda za otkup robova. Nošnja je tih trinitaraca bila bijela, a sprijeda su imali plavo-crveni križ. Najljepše nam govori Brevijar prigodom svetkovine sv. Feliksa Valoa (20. X.) kako je Gospa voljela ovaj junački red. Brevijar nam pripovijeda: „Na tome je mjestu primio veliku milost od Djevice Majke. U predvečerje rođenja Majke Božje Božjim dopuštenjem sva braća ostadoše spavati i nijedan nije ustao da moli jutarnju; Feliks, koji je bdio, po svom običaju preteče sat i ušavši usred kora vidje u njemu Blaženu Djevicu odjevenu odjećom reda na kojoj bijaše križ, a u njenoj su pratnji bili nebeski duhovi jednako odjeveni. Feliks se njima pridruži, a Majka Božja, pošto je intonirala božanske hvale, s njom je pjevao cijelu službu“ (III., 561–562).

Merz nastavlja sa sv. Petrom Nolaskom i njegovim suradnicima...

"U isto doba nastao je jedan drugi viteški red. Liturgija ga slavi pod svetkovinom Naša Gospa od Otkupa (24. IX.). Ovaj su viteški red osnovali sv. Petar Nolasko, sv. Raymond de Pegnafort i Jakov, kralj Aragonije. Tada je bio najveći i najljepši dio Španjolske pod barbarskim jarmom Saracena. Mnogima je prijetila opasnost da se odreknu kršćanske vjere. Djevica je htjela učiniti kraj tako velikom zlu i stoga se ukaže blagim licem sv. Petru Nolasku i reče mu da bi njoj i njezinu Sinu bilo drago kada bi u njezinu čast osnovao red sa zadatkom da se zarobljenici oslobode turske tiranije. – Ti su redovnici položili četvrti zavjet koji ih obvezuje da će postati dragovoljni taoci muslimana, ako to bude iziskivalo oslobođenje od Turaka."

Zatim Merz dolazi do sv. Ignacija Lojolskoga, osnivača Družbe Isusove:

"Ova ljubav Djevice prema vojničkoj i viteškoj odlučnosti osobito odskače u svetkovini sv. Ignacije Lojolskoga, osnivača isusovaca (31. VII.). Brevijar spominje da je sv. Ignacije položio svoj mač na oltar Djevice u Mont Seratu, a sama ga je Gospa učinila vitezom Krista i vojujuće Crkve."

Iz svega navedenoga, bl. Ivan Merz zaključuje:

"Iz dosadašnjih se izvadaka iz sv. Liturgije uvjerismo da Gospa poput viteške Kraljice i vojvode napada na sve ono što bilo izravno, bilo neizravno ugrožava vječno spasenje duša. Ona je svojim Bezgrješnim Začećem izvojštila bitnu pobjedu nad bitnim neprijateljem; sva njezina djelatnost kroz povijest tek je očitovanje i u neku ruku produženje te njezine odlike Bezgrješnoga Začeća. Ona svladava krivovjerja, ali isto tako navaljuje na one građanske i političke poretke koji ugrožavaju spasenje duša."

Dakle, ovdje imamo i određenu političku poruku. Potrebno je boriti se protiv političkih poredaka koji ugrožavaju spasenje duša.

"Tko će pomoći ako ne Gospa i njezina krunica? Krunica je svladala, kako vidjesmo, albigenško krivovjerje; krunica je svladala, kako nam veli sv. Litrugija, politički poredak osmanlijskoga carstva koji je prijetio propašću Crkvi u Europi. Svetkovina Svete krunice, što se slavi 7. listopada, ustanovljena je kao spomen na bitku kod Lepanta (7. X. 1571.). Upravo su toga dana sve bratovštine sv. krunice molile da Turčin bude pobijeđen. Molitva je bila uslišana. Papa Klement XI. proširio je tu svetkovinu na cijelu Crkvu jer molitvi krunice pripisuje pobjedu Karla VI. nad Turčinom god. 1716.
Brevijar, razmatrajući o ovom sudjelovanju Bezgrešne u ljudskoj povijesti zaključuje: „Kada nam je Gospa po molitvama krunice pomogla da pobijedimo naše zemaljske neprijatelje, dat će nam da pobijedimo paklene“ (Ros. III., 413.)."

I sad dolazimo do današnjeg blagdana Gospe Lurdske. Poslušajte kako bl. Ivan Merz tumači značaj tog blagdana:

Napokon spomenimo još svetkovinu Gospe Lurdske od 11. veljače. Svojim ukazanjem i čudesima u Lurdu Gospa naviješta borbu materijalističkoj filozofiji koja niječe vrhunaravni svijet. Sveta Liturgija nam zaista govori da je Gospa „strašna poput vojske poredane u bojne redove“. Proroci su govorili da će to biti „jaka žena“, a Crkva nas na usta Liturgije uči da je ona svojim Bezgrešnim Začećem izvojštila odlučnu pobjedu nad zmijom i da Ona kroz svu ljudsku povijest vrši svoju junačku i borbenu misiju. „Moćna je Djevica poput tornja Davidova,“ pjeva Crkva, „tisuću štitova na njoj visi i sve oružje junaka“ (Cant. 4, 4, Ros III, 404).

Sve ove pouke bl. Ivan vidi u samoj tradicionalnoj liturgiji (Misal i časoslov). I na temelju njih zaključuje što je zadaća katoličkih boraca:

"I naše orlovsko oružje mora biti u službi naše Kraljice. I mi u našim pobjedama nad samim sobom i u borbi s neprijateljima Crkve, u privatnom i javnom životu moramo tražiti zaštitu i pomoć kod Pobjednice. Bez nje je uzalud naše nastojanje; s njom, kako nas uvjerava sveta Liturgija, pobjeda je posve sigurna. No da uzmognemo što bolje upoznati Mariju i način borbe za ideale Katoličke akcije što ga trebamo pod njezinim vodstvom voditi, potrebno je početi proučavati svetu Liturgiju i da sami započnemo živjeti životom suvremenoga katolika – životom vojnika i viteza Bezgrješne Kraljice. Sjedinimo na kraju naše molitve s molitvama sv. Liturgije i doći ćemo do uvjerenja da je u tim molitvama najdublja mudrost nerazdruživo povezana s najvećim sjajem umjetničke ljepote."

Na kraju bih samo napomenuo, ako želite ukratko na jednom mjestu pronaći većinu slika, misli i molitava na kojima je Crkva stoljećima gradila tumačenja o Gospinoj veličini, pogledajte Mali oficij Blažene Djevice Marije.

Tko samo prolista Mali oficij, odmah će mu postati jasno zašto je za katolike neophodna borba protiv krivovjerja. Beskompromisna borba pod vodstvom Gospe, koja je sama uništila sva krivovjerja.