 |
| Proslava tisućgodišnjice Hrvatskog kraljevstva u Karlovcu 1925. godine - Sv. Misa na Jelačićevom trgu |
Godine 1925., kad je cijela Hrvatska slavila tisućgodišnjicu uspostave Hrvatskog Kraljevstva, bl. Ivan Merz je napisao tekst "Hrvatske crkve", koji je objavljen u kalendaru "Danica" Društva sv. Jeronima.
U tom članku, Merz ističe da je upravo (tradicionalna) liturgija ono što povezuje Hrvate s njihovim davnim precima, kao i s vremenom stare hrvatske države:
"Zamislite si jedan čas! Kada stupite u jednu rimokatoličku crkvu i vidite upaljene svijeće, okićene oltare i svećenika odjevena u svečano misno ruho, zamislite sebi da ste za tisuću godina stariji i da se upravo toga dana slavi na Tomislavovu dvoru jedna velika svečanost. Lako ćete to učiniti, jer je sveta Misa u doba hrvatskoga kraljevstva bila skoro ista takva, kao što je i mi danas služimo po našim selima i gradovima. Rimokatolička služba Božja spada dakle među onu živu baštinu, koju su naši oci predali narednim naraštajima, i vrlo je malo stvari dandanas, koje bi bile tako živa i lijepa uspomena na dane naših djedova, kao baš sveta Misa.
Dok su se razni običaji promijenili tokom vjekova, rimokatolička Misa stoji poput čvrste hridine, kojoj podnožje počiva u prvoj hrvatskoj kršćanskoj prošlosti, a vrhunac joj siže u buduće vjekove, među našu unučad i praunučad. Sveta nas Misa povezuje poput čvrste niti s onima, koji počivaju u sjeni naših zvonika i koji će jednom za nama doći. Ona je dakle moćna veza našeg narodnog jedinstva i naše narodne svijesti."
Merzovo opažanje da (tradicionalna) liturgija kakva se služila u njegovo vrijeme, "počiva u prvoj hrvatskoj kršćanskoj prošlosti", prilično je točna.
Da zaista postoji čvrsta veza između liturgije u doba narodnih kraljeva i tradicionalne liturgije kakva se očuvala do danas, može se uvjeriti svatko tko malo prouči sačuvane liturgijske knjige iz vremena starohrvatske države, kao Splitski evanđelistar, Osorski evanđelistar, šibenski "Liber sequentiarum et sacramentorum" (izvorno se koristio u Puli u 11. stoljeću), ili nešto kasniji Splitski sakramentar.
Kako ovih dana proučavam Časoslov opatice Čike (nastao oko 1065. god.), jasno vidim poveznice s tradicionalnim Rimskim brevijarom.
Dat ću vam jedan primjer...
Uzmimo subotnju večernju iz tog oficija.
Pogledajte dobro antifone, koje su navedene nakon rubrike pisane crvenim slovima "Sabb(ato) antiphona ad vesperum"...
Evo, da olakšam onima koji nisu navikli čitati srednjovjekovne rukopise...
Antifona za psalam 143. glasi:
"Gloria tibi Trinitas aequalis, una Deitas, et ante omnia saecula, et nunc et in perpetuum."Antifona za psalam 144.
"Gloria laudis resonet in ore omnium, Patri genitoque Proli, Spiritui Sancto pariter resultet laude perenni."Antifona za psalam 145.:
"Laus et perennis gloria Deo Patri et Filio, Sancto simul Paraclito, in saecula saeculorum.Antifona za psalam 146.:
"Laus Deo Patri, parilique Proli, et tibi Sancte, studio perenni, Spiritus, nostro resonet ab ore, omne per aevum."Antifona za psalam 147.:
"Ex quo omnia, per quem omnia, in quo omnia: ipsi gloria in saecula"Antifona za Magnificat:
"Gratias tibi, Deus, gratias tibi vera et una Trinitas."
A sad pogledajte antifone za prvu večernju blagdana Presvetog Trojstva u jednom tipičnom primjerku tradicionalnog Rimskog brevijara iz 20. stoljeća.
Uočite da su sve antifone iste!
A onda kad pogledamo nedjeljnu večernju oficija Presvetoga Trojstva u Čikinom časoslovu, naiđemo kod Magnificata opet na istu antifonu kao u Rimskom brevijaru na blagdan Presvetoga Trojstva:
"Te Deum Patrem ingenitum, te Filium unigenitum, te Spiritum Sanctum Paraclitum, sanctam et individuam Trinitatem, toto corde et ore confitemur, laudamus atque benedicimus: tibi gloria in saecula."
Inače, ta je molitva uzeta iz razmatranja sv. Augustina (Meditationes, cap. 9.).
Ovo sve što sam naveo, samo je jedan primjer stoljetnog kontinuiteta u tradicionalnoj liturgiji. Tek toliko da potvrdimo točnost tvrdnji bl. Ivana Merza, navedenih na početku.
Trebamo istaknuti da je kontinuitet tradicionalne liturgije puno širi od pojedinih istih molitava. On se prvenstveno očituje (da se tako izrazim) u istom stavu, istom načinu razmišljanja, zbog čega čak i one mjestimične razlike u liturgijskim knjigama kroz stoljeća - ne mogu izbrisati suštinski isti "lex orandi".
Jer, čak i ako se poneke molitve razlikuju u nekim riječima ili izrazima, svejedno se njima moli na isti način, po istom principu i za iste ciljeve.
To je zato što su sve te molitve nadahnute istim izvorima: Svetim pismom (u njenom starom latinskom obliku) i djelima svetih otaca.
Spomenuo sam gore razmatranja (meditationes) sv. Augustina. Kad ih čitate, u njima lako prepoznajete isti način izražavanja kakav nalazite u tradicionalnoj liturgiji.
Želim iskoristiti ovu priliku, da potaknem sve one koji znaju latinski da čitaju Augustinove: Meditationes i Soliloquia.
Ako ste ih već pročitali, pročitajte ih još jednom. I još jednom! I još jednom!
Upravo su to oni čisti izvori na kojima su se nadahnjivali toliki sveci kroz povijest. Zato ne trebamo pitati kako su pojedine molitve iz tih djela došle u liturgiju.
Nema komentara:
Objavi komentar