U zadnje vrijeme izjave jednog svećenika o braku između katolika i muslimana izazivaju brojne komentare na internetu. Naslovi koji se ovih dana šire po portalima govore: "Crkva dopušta brak s muslimanom, ali pod jednim uvjetom".
To nije točno. Bilo bi točnije da ti naslovi kažu: "Crkva zabranjuje brak s muslimanom, osim u izuzetnom slučaju ako se ispune ovi i ovi uvjeti..."
Riječ je o ženidbenoj zapreci različite vjere (disparitas cultus), koja ženidbu čini nevaljanom.
Zakonik kanonskog prava iz 1917. god. kaže u kanonu 1070. § 1.:
Nullum est matrimonium contractum a persona non baptizata cum persona baptizata in Ecclesia catholica vel ad eandem ex haeresi aut schismate conversa."
("Ništetna je ženidba sklopljena između nekrštene osobe s osobom krštenom u Katoličkoj Crkvi ili onom koja se u nju obratila iz krivovjerja ili raskola.")
Novi Zakonik kanonskog prava iz 1983. ima sličnu formulaciju, ali umjesto riječi "nullum est" ("ništetan je") donosi riječi "invalidum est" ("nevaljan je") - kan. 1086. § 1.:
"Matrimonium inter duas personas, quarum altera sit baptizata in Ecclesia catholica vel in eandem recepta nec actu formali ab ea defecerit, et altera non baptizata, invalidum est."
("Nevaljana je ženidba između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena i nije formalnim činom od nje otpala, a druga nije krštena.")
Da bi takva ženidba bila valjana, potrebno je dobiti dispenzu (oprost od zakona) kod nadležne crkvene vlasti. A za dobivanje te dispenze potrebno je ispuniti određene uvjete, među kojima se posebno ističe to da sva djeca budu krštena i odgojena u katoličkoj vjeri.
Međutim, čak i kad se (uz dispenzu) sklopi valjani brak s muslimanom, taj brak nije sakrament.
Zašto? Zato što sakramente može primiti samo krštena osoba. Krštenje se naziva vratima svih ostalih sakramenata. Bez krštenja ne može se primiti ni jedan drugi sakrament, pa tako ni sakrament ženidbe. Stoga, ženidba između krštene i nekrštene osobe nije sakramentalna.
Katolik koji se odluči za brak s nekrštenom osobom, sam sebe lišava sakramentalne milosti.
To je vrlo važna stvar o kojoj se premalo govori kad su u pitanju ovakvi brakovi.
Trebalo bi također ljudima pokazati odredbe sinoda iz prvih stoljeća Crkve, koje strogo zabranjuju veze i brakove sa židovima i poganima.
Naravno, na tim se sinodima nisu spominjali muslimani, jer u ono vrijeme islam još nije ni postojao. Muhamed je osnovao islam tek u 7. stoljeću.
Ipak, jasno je da se crkvene zabrane tih brakova odnose i na muslimane, kao i na sve druge nekršćane.
No, postavlja se pitanje: Zašto Crkva u izuzetnim okolnostima dopušta sklapanje braka s nekrštenim osobama?
Ako čitate klasične teologe, primijetit ćete da su oni smatrali da je ova dispenzacija namijenjena prvenstveno za područja gdje živi malo katolika, kao što su misijske zemlje, a ne za europske zemlje gdje katolici čine većinu stanovništva.
Bukvalno govoreći, kako u novootkrivenim misijskim zemljama živi malo katolika, tamošnji vjernici (ako žele zasnovati obitelj) često nemaju drugog izbora nego tražiti supružnika među nekatolicima. Za njih je prvenstveno namijenjen oprost od ženidbene zapreke razlike vjere.
Ali, to nikako ne možete reći za zemlje poput Hrvatske u kojima katolik lako može pronaći supružnika iste vjere. Koje bi opravdanje mogao imati hrvatski katolik da traži supružnika među pripadnicima druge religije?
Prümmer piše u svojem priručniku za moralnu teologiju (Manuale theologiae moralis, tom. III., Herder, 1960., str. 586.):
"In regionibus catholicis raro conceditur haec dispensatio, praesertim si agitur de matrimonio ineundo cum iudaeo."
("U katoličkim zemljama rijetko se udjeljuje ova dispenzacija, osobito ako se radi o sklapanju ženidbe sa židovom.")
Eto, u Prümmerovo vrijeme bila je rijetkost da netko u Europi dobije dopuštenje da sklopi brak s nekrštenom osobom.
A danas?
Što se promijenilo nakon svih postkoncilskih reformi?
Na stranicama Švicarske biskupske konferencije (za frankofoni dio Švicarske) možete vidjeti njihove upute za ženidbe s nekrštenim osobama. Ovdje oni otvoreno kažu da se dispenza za zapreku razlike vjere dodjeljuje "praktički uvijek".
Kako je moguće da ono što je prije Drugoga vatikanskog koncila bila rijetka iznimka, nakon Koncila postane nešto svakodnevno: što se dopušta "praktički uvijek"?
To možete usporediti s proglašenjima ženidbe ništetnom. Prije Drugog vatikanskog koncila, to je bila rijetkost s kojom se prosječan vjernik nikada ne bi susreo u svojem životu. A danas je traženje proglašenja ženidbe ništetnom postalo toliko često da su ga u Americi prozvali "Catholic Divorce" ("katolički razvod"), jer praktički svatko tko se želi razvesti, traži da mu se crkvena ženidba proglasi ništetnom. Razina relativizacije sakramenta ženidbe je dosegla zastrašujuće razmjere.
Dio te relativizacije je, svakako, i odviše liberalno dopuštanje brakova s nekatolicima.
Opet pitam: Koje bi moglo biti opravdanje da katolik u zemljama poput Hrvatske sklopi brak s nekrštenom osobom?
Nemojte samo govoriti o nekakvim neobjektivnim kriterijima poput "zaljubljenosti"... To su prolazne pojave, koje ne mogu biti čvrst temelj na kojem će čovjek graditi svoj život.
Čovjek je biće obdareno razumom i slobodnom voljom. Kad je riječ o životnim odlukama, poput odluke o životnom staležu, čovjek se ne može voditi strastima i požudama kao nerazumna životinja.
Ovdje se treba prisjetiti što je sveti arkanđeo Rafael učio mladog Tobiju o ženidbi.
Za kršćansko razumijevanje ženidbe iznimno je važna starozavjetna Knjiga Tobije, i to naročito ona upozorenja koja daje arkanđeo Rafael u Tob 6, 16-17 i Tob 6, 22.
U Vulgati ovako glasi Tob 6, 16-17:
"Tunc angelus Raphael dixit ei: Audi me, et ostendam tibi qui sunt, quibus praevalere potest daemonium. Hi namque qui coniugium ita suscipiunt, ut Deum a se et a sua mente excludant, et suae libidini ita vacent, sicut equus et mulus, quibus non est intellectus - habet potestatem daemonium super eos."
("Tada mu je anđeo Rafael rekao: 'Poslušaj me, i pokazat ću ti koji su oni koje može nadvladati demon. Naime, oni koji ženidbu tako primaju, da Boga isključuju od sebe i svojega uma, i tako se predaju svojoj požudi, poput konja i mazge, koji nemaju razuma - nad njima ima vlast demon.' ")
Drugo važno mjesto su one riječi iz Tob 6, 22, koje u Vulgati glase:
"accipies virginem cum timore Domini, amore filiorum magis quam libidine ductus"
("uzet ćeš djevicu sa strahom Gospodnjim, vođen više ljubavlju prema djeci [potomstvu], nego prema požudi")
Kako bi djeca zaista bila odgojena u katoličkoj vjeri redovito je potrebno da odrastaju u katoličkom okruženju, a ne u nekakvom "međureligijskom" okruženju. No, čini se da postkoncilski "progresisti" baš žele takva međureligijska okruženja.
Kakve informacije dobivaju obični vjernici o sklapanju braka s muslimanima?
Na internetskim stranicama Švicarske biskupske konferencije možete pronaći dvije brošure iz 2007. odnosno 2009. godine, koje daju upute o brakovima s muslimanima.
Ne znam jesu li obje brošure pisale iste osobe, ali se čini da je druga brošura nešto liberalnija od prve. Analizirat ćemo pobliže poruke ovih brošura, jer one pokazuju sve kontradikcije postkoncilskog pristupa ovakvim brakovima. S jedne strane, žele ispuniti zahtjeve kanonskog prava, a s druge strane, žele biti u dobrim odnosima s muslimanskom zajednicom u multikulturalnom društvu.
Kao prvo, uznemirujuće je što se u prvoj brošuri takav brak naziva "mariage catholico-musulman" ("katoličko-muslimanski brak") kao da je tu riječ o nekakvom sinkretističkom spajanju između dviju religija.
Ipak, brošura kaže da Crkva ne potiče sklapanje brakova s muslimanima, "posebno zbog posljedica koje to ima na vjerskoj, kulturnoj i društvenoj razini, te na razini međureligijskog dijaloga", navodeći da se i sami muslimani protive takvim brakovima. No, odmah zatim brošura kaže da se tu prvenstveno radi o "pastoralnoj službi" koju treba pružiti osobama kojih se to tiče... A znamo da riječ "pastoral" u rječniku "progresista" praktički podrazumijeva da je sve dopušteno.
Brošura nastavlja da Crkva poštuje "izbor jednog para za katoličko-muslimanski brak" ("le choix d’un couple pour un mariage catholico-musulman") i želi im pomoći "pastoralnim pristupom razlučivanju".
Autori brošure svjesni su da muslimani imaju potpuno drugačiji pogled na brak, jer ga oni gledaju prvenstveno kao ugovor:
"Brak u muslimanskoj tradiciji je prvenstveno ugovor pred muslimanskim svjedocima, kao i nagodba o odšteti za razvod."
Među poteškoćama s muslimanske strane ističe se dozvola poligamije (muškarac može imati više žena):
"U slučaju braka između katolika i muslimana, potrebno je posebno provjeriti je li muslimanski partner spreman ostati vjeran jednom supružniku i željeti mu dobro, te izjavljuje li katolički partner svoju predanost neraskidivosti njihove zajednice."
Evo jedne kontradikcije. Prva brošura kaže da "katolički partner" mora pokazati svoju "predanost neraskidivosti njihove zajednice". No, druga brošura kaže da je preporučljivo da prije braka sklope građanski ugovor pred javnim bilježnikom o svim spornim pitanjima, među kojima i o pravima u slučaju razvoda. Kako se onda netko može obvezati na neraskidivost braka, ako je već prije sklopio ugovor koji predviđa situaciju razvoda?
Kaže druga brošura o tom ugovoru:
"...preporučljivo ga je sastaviti pred bilježnikom prije vjenčanja. Na taj se način, u okviru švicarskog prava, mogu unaprijed riješiti sporna pitanja, kao što su provođenje vjenčanja, prava supružnika na obrazovanje djece (ne samo tijekom braka već i u slučaju rastave ili razvoda), vjerska pripadnost djece i supruge, nasljedna prava i rješavanje imovine, pravo na razvod braka, pravo na uzdržavanje za sebe i djecu, zaštita osobnih doprinosa i pravo na pravednu podjelu imovine u slučaju rastave ili razvoda."
Čini se da autore prve brošure posebno zabrinjava muslimansko stajalište o podređenosti žene svojem mužu. Ali, pritom ne navode što o podložnosti žena kaže Sveto Pismo, osobito apostoli sv. Pavao (Ef 5, 22-24; Kol 3, 18; Tit 2, 5) i sv. Petar (1 Pt 3, 1-5).
Umjesto Svetog Pisma, autori brošure pozivaju se na UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koja govori o ravnopravnosti muškaraca i žena.
Kontradikcije se mogu vidjeti i u načinu sklapanja takvog braka.
Prva brošura kaže:
"Privola se mora dati pred svećenikom ili njegovim izaslanikom u prisutnosti dvaju svjedoka, tijekom Liturgije riječi, bez euharistijskog slavlja. Niti jedna druga ceremonija vjenčanja prema islamskom obredu ne smije se održati. To ne isključuje muslimansko 'svadbeno slavlje', pod uvjetom da ne sadrži elemente suprotne vjeri katoličke strane."
Druga pak brošura kaže:
"U duhu deklaracije Drugog vatikanskog koncila "Nostra aetate" o odnosima Crkve s nekršćanskim religijama, sasvim je zamislivo da muslimanske tekstove, posebno one iz Kurana ili islamske tradicije, mogu čitati rođaci ili poznanici muslimanskog supružnika - pod izričitim uvjetom da ne zamjenjuju liturgijske i biblijske tekstove i da ne proturječe nijednoj kršćanskoj istini."
Nejasno je što autori misle pod tekstovima iz Kurana koji "ne proturječe nijednoj kršćanskoj istini"... Pa, već samo nazivanje Muhameda "prorokom" proturječi kršćanskoj vjeri.
Nadalje, u drugoj brošuri možete vidjeti očitu kontradikciju u pitanju odgoja djece iz takvih brakova. S jedne strane, autori spominju da katolička strana mora izraziti svoju volju da odgoji djecu u katoličkoj vjeri. No, s druge strane, kažu da djeca pripadaju "dvjema kulturama" i govore o nekom nejasnom "prenošenju vjere" (nije jasno koje vjere):
"Pripadnost dvjema kulturama može biti obogaćujuća za djecu, ali može predstavljati i izazove. Roditelji će morati biti svjesni prenošenja vjere."
A kažu i ovo:
"Muslimansko-kršćanski par nije bojno polje za teološke sporove, već mjesto gdje se najbolje od svake religije primjenjuje u konkretnoj praksi i pokazuje istinsko poštovanje prema vjeri onog drugog."
Čini se da potiču i sudjelovanje u aktivnostima druge vjerske zajednice:
"Poželjno je da se muslimansko-kršćanski par obveže ne samo na poštivanje vjerskih i zajedničkih obveza svakog partnera, već i da drugi partner djelomično sudjeluje u zajedničkom životu, barem u aktivnostima ili susretima bez vjerskih činova (prijateljska druženja, razmjene mišljenja)."
Očekuju valjda i da katolička strana treba učiti o islamu:
"Supružnici će morati vježbati međusobno slušanje i učiti o međusobnoj kulturi i religiji."
Jasno je da su ovakve stvari bile potpuno nezamislive prije Drugoga vatikanskog koncila i svih postkoncilskih ekumenskih i međureligijskih novina.
Dovoljno je spomenuti poslanicu "O kršćanskoj ženidbi" od 25. siječnja 1939., koju su popisali svi tadašnji hrvatski biskupi na čelu s bl. Alojzijem Stepincem.
Evo što ta poslanica kaže o mješovitim ženidbama:
"Da mogu zaručnici postići u braku doista željenu sreću, moraju da budu u svim važnim stvarima iste misli, istog osjećaja; a najvažnija je stvar sveta vjera. Brak može biti sretan samo tada, ako su jedno i drugo zadahnuti istim živim vjerskim osjećajima.
Ako supruzi nijesu složni u najvažnijoj stvari, to jest u vjeri, dolazi u obitelji često do mnogih nesuglasica: katolička je strana u opasnosti, da padne u vjerski nemar ili da uopće posvema zaboravi na svoje katoličke dužnosti.
Mješovite ženidbe nadalje otežavaju i uz povoljne okolnosti katolički odgoj djece: tako vode katoličkog roditelja i djecu u veliku opasnost.
S ovih razloga Crkva najstrože zabranjuje mješovite ženidbe i nikada ih ne odobrava.
Da se spriječe veća zla, katolička ih Crkva trpi iz važnih razloga, ali samo tada, kada je katolički odgoj djece osiguran i kada je odstranjena svaka pogibao duševne propasti.
Ako nekatolički zaručnik ne će da pristane na ove uvjete, Crkva ne može dopustiti mješovitu ženidbu.
I kad Crkva dopusti ženidbu s nekatoličkim drugom, moramo naglasiti da se ženidba smije sklopiti samo po katoličkom obredu. Katolička strana ne smije nikada, niti prije vjenčanja niti poslije vjenčanja, izjaviti svoju bračnu privolu pred nekatoličkim svećenikom. Crkveni zakon kazni ovakav griješni čin izopćenjem iz Crkve.
Ujedno moramo spomenuti, da ni pred Bogom ni pred Crkvom nije nikakav brak, ako se katolik vjenča po nekatoličkom obredu."
Pogledaj: Biskupska poslanica O kršćanskoj ženidbi.
Nema komentara:
Objavi komentar