nedjelja, 15. svibnja 2022.

Modernističke improvizacije i nevaljani sakramenti


 
U zadnje vrijeme, vjernike šokiraju otkrića nevaljanih krštenja, koja se javljaju kao posljedica modernističkog igranja s obredima u nemalom broju postkoncilskih župa zapadnog svijeta. Dakako, to povlači i pitanje valjanosti ostalih sakramenata kod dotičnih osoba, jer tko nije valjano kršten, ne može primiti ni ostale sakramente. Takva osoba zapravo uopće nije kršćanin.

Zapanjujuće je da mediji ovim skandalima ne pridaju veću pozornost, jer je ovdje riječ o većoj pogibelji, nego, primjerice, kod slučajeva zlostavljanja klerika ili financijskih malverzacija. Međutim, to nije iznenađenje s obzirom da urednici medija (pa i "vjerskih" medija) imaju većinom posve prizemni, ovozemaljski, materijalni pogled na život. Mislim pritom na izvjesnu nesposobnost da bilo koje pitanje sagledaju u svjetlu nadnaravne vjere, pa ih tako ne zanima pitanje vječnog spasenja duša.

No, pogledajmo uzroke problema...

U nedavno otkrivenim slučajevima nevaljanih krštenja, svećenici su u improviziranju kršili formu sakramenta, govoreći: "Mi te krstimo...", umjesto: "Ja te krstim..."

I sad se postavlja pitanje: Zašto su to činili? Što ih je potaknulo da govore baš: "Mi te krstimo", umjesto "Ja te krstim..."?

Odgovor se krije u cjelokupnoj koncepciji, mentalitetu, svjetonazoru koji stoji iza novog obreda krštenja, uvedenog u liturgijskim reformama nakon Drugoga vatikanskog koncila. To ćete uvidjeti jedino ako usporedite novi obred krštenja i tradicionalni obred krštenja.

U tradicionalnom obredu krštenja, naglasak je na čišćenju krštenika od istočnog grijeha i oslobođenju od đavolske vlasti pod kojom se nalazi svaki čovjek koji nije kršten. To se dobro se vidi u egzorcizmima u tradicionalnom obredu krštenja. I to je naglašavala cjelokupna kršćanska tradicija. Pogledajte samo kako o važnosti egzorcizma kod krštenja pišu sv. Augustin, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura...

Za razliku od toga, u novom obredu krštenja naglasak je na primanju novog člana u zajednicu. Zato se u novom obredu potiče da se krštenje obavlja za vrijeme nedjeljne mise. U mnogo slučajeva, to nalikuje na obred dobrodošlice, koji priređuje zajednica. Nije čudo da je to u mnogima izazvalo mišljenje da je krštenje čin cijele zajednice.

Upravo je to potaknulo one nesretnike da govore: "Mi te krstimo..." umjesto "Ja te krstim..."

No, postoji još jedan faktor u ovoj tragediji. To je pitanje teološke naobrazbe modernog klera. U modernom kurikulumu zanemaruje se pravi nauk Crkve o sakramentima.

Nauk Katoličke Crkve o sakramentima definiran je na Tridentskom koncilu. Tko ne poznaje dekrete i kanone Tridentskoga koncila, ne može imati ispravno shvaćanje sakramenata.

No, danas se na modernističkim učilištima razne nebulozne i sumnjive teorije stavljaju ispred nauka Crkve. Nije neobično da oni koji prolaze kroz takvu "formaciju", razvijaju potpuno kriva stajališta. Mnogi su od njih pali u (davno osuđene) protestantske zablude.

Uostalom, i sama praksa improviziranja i mijenjanja sakramentalne forme potekla je iz protestantizma. To je jedan od glavnih razloga zašto je nevaljana većina sakramenata kod protestanata.

Martin Luther je učio da uopće nije bitno kakvim se riječima netko koristi prilikom dijeljenja krštenja.

Do kakve apsurdnosti vodi taj Lutherov nauk, dobro je opisao sv. Robert Bellarmin u III. svesku De controversiis (De sacramentis in genere, lib. I., cap. 21.):
"At nostro tempore Martinus Lutherus, haereticorum omnium audacissimus, novam haeresim excogitavit, videlicet non requiri certa verba in sacramentis. Sic enim loquitur in libro De captivitate Babylonica, cap. de baptismo: Quocumque modo tradatur baptismus, modo non in nomine hominis, sed in nomine Domini tradatur, vere salvum facit. Immo non dubitem, si quis in nomine Domini suscipiat, etiamsi impius minister non det in nomine Domini, vere baptizatum esse in nomine Domini. Haec ille.
Itaque secundum Lutherum si quis dicit: Ego te baptizo in nomine Lutheri et Catharinae uxoris eius, vel etiam in nomine diaboli, erit verus baptismus, modo qui suscipit, accipiat in nomine Domini."

("Ali u našem je vremenu Martin Luther, najdrskiji od svih heretika, izmislio novu herezu: naime, da nisu potrebne točno određene riječi u sakramentima. Ovako on piše u svojoj knjizi O babilonskom sužanjstvu, poglavlje o krštenju: Na koji god način se predaje krštenje, dok god nije u ime čovjeka, već se daje u ime Gospodnje, doista spašava. Nadalje, ne sumnjam da ako netko prima [krštenje] u ime Gospodnje, pa makar ga opaki djelitelj nije dao u ime Gospodnje, da je doista kršten u ime Gospodnje. To on kaže.
I tako bi prema Lutheru, ako netko kaže: Ja te krstim u ime Luthera i njegove žene Katarine, ili čak u ime đavla, to bilo pravo krštenje, dok god ga onaj koji prima, primi u ime Gospodnje.")
 
Iz ovog razloga, mnoga su protestantska krštenja nevaljana ili barem sumnjiva. Zato je kod protestanata, koji se žele obratiti na katoličku vjeru, potrebno istražiti je li njihovo krštenje bilo valjano.
 
Prof. Ivan Bujanović o tome ovako piše u svom teološkom udžbeniku Sveti sakramenti po nauku Katoličke Crkve iz 1895. godine (str. 184.):
"Protestanti su, istina, zadržali katoličku formu, ali buduć da oni uče, da čovjeka opravdava sama vjera, ne drže mnogo do sakramenata i za to ne paze ni na formu, pa su kasnije stali u pojedinim svojim općinama i drugom formom krstiti. Tako n. pr. kažu da se sada u Hamburgu krsti: u ime oca i sina i kršćanskog duha t. j. u ime kršćanske općine. Tako i Rongiani, koji kao i Socinijani krst drže za pusti obred, krste u ime Boga i u ime općine. Zato crkva danas najprije strogo ispituje krst podijeljen u protestantskim vjerskim općinama, pa ako nije sigurno dokazano, da je podijeljen: u ime Oca i Sina i Duha Svetog naregjuje, da se barem uvjetno iznovice podijeli."
 
Uočite zapanjujuću sličnost između protestantskih zabluda i današnjih modernističkih zabluda - gdje se krštenje obavlja u ime zajednice.
 
Zbog čestih slučajeva nevaljanih krštenja kod krivovjeraca, tradicionalni Rimski obrednik predviđa za njih isti postupak krštenja kao i za židove, muhamedance i ostale nevjernike. Ukoliko se kod nekog krivovjerca utvrdi da nije bio valjano kršten, i on će se morati prilikom primanja krštenja javno odreći krivovjerja, jednako kao i židovi i muhamedanci svoje nevjere.
 


Danas se, na žalost, (zbog modernističkog "ekumenizma") prestalo s ispitivanjem valjanosti krštenja protestanata. Zato se, primjerice, u Americi događa da u Crkvu ulaze ljudi iz pojedinih protestantskih sekti, koji uopće nemaju valjano krštenje. Ako tome pridodate ljude koje su neodgovorni modernisti nevaljano krstili, onda to zaista postaje veliki problem.
 
Kako riješiti taj problem? Nitko iz novotarskog kampa ne predlaže nikakva rješenja, jer oni u svemu tome uopće ne vide nikakav problem. Jednostavno rečeno: nije ih briga ni za valjanost sakramenata, ni spasenje duša.

No, kome je doista stalo do spasenja duša i tko dobro promotri uzroke i posljedice navedenog problema, može doći do samo jednog zaključka: Jedino rješenje jest potpuni povratak tradicionalnom crkvenom nauku i tradicionalnim obredima Crkve.
 

Nema komentara:

Objavi komentar