Dominikansko pjevanje je verzija gregorijanskog pjevanja koja se od 13. stoljeća koristi u dominikanskoj liturgiji. Ovo pjevanje ima posebno mjesto u dominikanskoj baštini, a njegovi počeci sežu još u vrijeme sv. Dominika.
Treba spomenuti da se u glazbenoj teoriji posebno proslavio dominikanac Jeronim Moravski (Hieronymus de Moravia) svojom raspravom Tractatus de musica napisanom oko 1275. godine.
Svrha tog djela bila je pouka mladih dominikanaca u glazbenoj teoriji i praksi. Srednjovjekovni dominikanski antifonari na svojem početku obično donose dijelove Jeronimove rasprave o glazbi, koji su služili redovnicima kao osnovna pouka o pjevanju.
Dominikanski procesionari iz prve polovice 20. stoljeća donose poseban dio pod nazivom "Regulae cantus ecclesiastici regularis juxta ritum S. Ordinis Praedicatorum" ("Pravila crkvenog redovničkog pjevanja prema obredu sv. Reda propovjednika"), kao što možete vidjeti u Procesionaru Reda propovjednika iz 1930. godine.
Znamo da su i dominikanci u Hrvatskoj stoljećima pjevali liturgije prema pravilima svojeg reda. Dovoljno je pogledati stare liturgijske kodekse, koji se čuvaju u dominikanskim samostanima u Dalmaciji.
No, još uvijek nije dovoljno istraženo pitanje koliko je dominikansko pjevanje utjecalo na običan hrvatski puk koji je prisustvovao liturgijama u dominikanskim crkvama, tj. koliko je dominikansko pjevanje utjecalo na pučko pjevanje u župama koje su bile pod pastoralnom brigom dominikanaca.
Danas ćemo analizirati jedan članak koji se bavi tim pitanjem, a objavljen je 1975. godine u zborniku Spomenica dominikanskog samostana u Bolu 1475-1975, povodom 500. godišnjice dominikanskog samostana u Bolu na Braču.
U tom zborniku možete pronaći članak istaknutog etnomuzikologa Jerka Martinića pod nazivom "Bolski pučki koral". Martinić u tom radu pokazuje kako je dominikansko pjevanje utjecalo na pučko crkveno pjevanje u Bolu na Braču.
Martinićev motiv bio je očuvanje tradicionalnog pučkog pjevanja, radi čega je obavljeno i snimanje starih napjeva, o čemu kaže:
"Notna transkripcija izvedena je na temelju magnetofonske vrpce, na kojoj smo snimali 12. kolovoza 1975. u Bolu. Napjeve su (pri snimanju) izvodili: Dinko Karninčić Bilić (Batinić), Dinko Marinković, Tomo Cvitanić, Juro Adulmar, Ivo Marinković Šimko, Dasen Vrsalović, o. Tonči Dešković (župnik)."
Analizirajući notne zapise, Martinić dolazi do ovog zaključka (str. 356.):
"Polazeći od notnih zapisa, očite su (u odnosu na tekst) dvije skupine: (strogo) liturgijskih i paraliturgijskih napjeva. Što se bolskog pjevanja tiče, napjevi liturgijskih tekstova odavaju (u većini slučajeva) neospornu sličnost s koralnim pjevanjem (dominikanskim ili rimskim)."
Pritom daje sljedeću važnu napomenu:
"Ako se prisjetimo da bolskom župom već pet stoljeća upravljaju dominikanci, onda je jasno da koralno pjevanje - vlastito svim dominikanskim zajednicama - nije moglo a da ne utječe (kroz tako dugi niz godina) i na formiranje 'vlastitih' pučkih napjeva bolske župe. Znamo također da su dominikanci, kao i ostali redovnici, bili sve do nedavno strogo obvezatni sve liturgijske čine obavljati isključivo latinskim jezikom. Ta obveza morala je, bez sumnje, imati utjecaja i na odvijanje župskih obreda, posebno onih pri kojima je samostanska zajednica sudjelovala. Stoga nije čudo što se u bolskim (strogo liturgijskim) obredima, latinski jezik (u odnosu na druge župe otoka Brača) najdulje održao."
Martinić postavlja hipotezu kako su pučki pjevači prilagodili svojim potrebama pjevanje koje je čuli od dominikanaca:
"Dovoljan je i kraći osvrt na bilo koji od 'bolskih misa', pa da se bez mnogo oklijevanja uoči njihovo porijeklo. Kad bi nam danas bilo moguće promatrati nekim usporenim filmom sve prijelazne faze 'udaljavanja' od prvotnih (koralnih), do njihovih danas 'oblikovanih' forma, bilo bi to neobično interesantno. Na žalost jedan takav proces možemo samo zamisliti i donekle sebi predstaviti izdvajanjem uvjetnih elemenata samih promjena. Jedan od takvih bitnijih elemenata je svakako ritam. Onaj prvotni bio je pučkom pjevaču, bez ikakve sumnje, prebrz. On ga takva nije mogao prihvatiti, još manje trajno usvojiti. Morao ga je preinačiti, ponajčešće (vrlo) usporiti (vidi br. 33, adventsko-korizmena misa) da bi konačno uspio izraziti sve ono što je u pojedinim prigodnim danima (korizmenim, blagdanskim ili običnim) htio. Na tako usvojeni 'vlastiti' ritam bilo je onda mnogo lakše unositi nove melizme (fjorete), nekoje prijašnje odbacivati, ili prema svom ukusu transformirati. Stvoreni su tako bolji uvjeti da se pojedini napjevi izvode višeglasno, ponajviše ipak dvoglasno na 'donju ili gornju' tercu, silazeći katkada (posebno u kadencama) na donju kvintu i katkada oktavu. Nizu svih promjena pridružit će se i novo oblikovane završne kadence."
Martinić iznosi pojedine notne zapise bolskih napjeva, koji su nastali kao pučka verzija tradicionalnih liturgijskih obreda. Kao primjer navodi božićni običaj: "Neposredno pred božićnu misu 'polnoćku' pjeva se (božićna) jutarnja."
Ovdje vidimo kako su različite tradicije crkvenog pjevanja oblikovale pučko pjevanje:
"Prva tri čitanja pjevaju se prema 'benediktinskom' koralu; druga tri čitanja pjevaju se prema 'dominikanskom' koralu (jednostavan ton evanđelja)."
Slično vidimo i u Velikom tjednu: "Sve donedavno pjevala se jutarnja s pohvalama na Veliku srijedu, Veliki četvrtak i Veliki petak navečer."
"Prva tri čitanja, kroz sva tri dana, pjevaju se po dominikanskom koralu."
Martinić posebno ističe Molitvu proroka Jeremije (Oratio Jeremiae prophetae), koju donosi treće čitanje u jutarnjoj Velike subote (str. 357.):
"Napjev 'Molitva Jeremije proroka' naprotiv, prema svim izgledima samo je bolski. Na ovaj tekst postoje različite melodije u drugim mjestima Brača i Hvara, ali s bolskom melodijom nemaju gotovo ništa zajedničko. I s pravom. Ako malo bolje analiziramo ovaj bolski napjev, brzo ćemo doći do zaključka, što inače na prvi pogled ne bi izgledalo, da i on svoje porijeklo 'vuče' od dominikanskog korala (vidi: Triduum ante Pascha O. P., str. 238.), koji se tako, ponajviše 'igrom terciranja', uz nekoje druge manje, ali vrlo vješte i uspjele preinake, razvio u jednu od najljepših bolskih melodija."
Martinić je ovo pisao 1975. godine, kad je u bolskoj župi još bilo starijih vjernika koji su držali na životu staru tradiciju:
"Unatoč brojnim liturgijskim kao i drugim: ekonomskim, socijalnim i kulturnim promjenama, bolsko pučko crkveno pjevanje još uvijek nije utrnulo... Njezine žive forme susrećemo gotovo svake nedjelje i blagdana, a na poseban način za božićnih i korizmenih dana."
No, Martinić priznaje da "strahuje" za budućnost ove duhovne baštine:
"Da narod u crkvi pjeva svojim vlastitim, već ustaljenim načinom, to je uvijek izgledalo kao sasvim normalna stvar. Tek danas, kad dolazimo u situaciju da strahujemo za budućnost ove i te kako vrijedne duhovne baštine, pitanja se sama sebi nameću. Svakako da je momentalno najvažnije kako to narodno blago sačuvati?"
I s pravom je strahovao, jer danas od te baštine nije ostalo gotovo ništa. A zašto je nestala ta narodna baština? Zato što joj je osnova bila tradicionalna liturgija. Čim je tradicionalna liturgija uklonjena iz župa, bilo je samo pitanje vremena kada će nestati i cjelokupna narodna baština koja se razvila oko tradicionalne liturgije.
Nažalost, istu stvar možete uočiti diljem Dalmacije.
Tijekom stoljeća u Dalmaciji se razvila čitava jedna pučka kultura vezana uz tradicionalne obrede Crkve. Ta stoljetna hrvatska katolička tradicija je gotovo u potpunosti nestala u samo dvije generacije nakon Drugoga vatikanskog koncila.
Zašto? Zato što je temelj te pučke kulture bila tradicionalna liturgija. Nestankom tradicionalne liturgije iz dalmatinskih župa, cijela pučka tradicija je postepeno nestala.
Ostali su samo ostaci ostataka: pojedine procesije (kao procesija za Križem na Hvaru) i nešto pučkih napjeva. No, sve to nije ni 1% od onoga što ste imali prije Drugoga vatikanskog koncila.
Ta pučka baština je toliko temeljito izbrisana, da mlađi naraštaji o njoj ništa ne znaju… A kako bi i mogli znati, kad je nikada nisu susreli u svojim župama?
Nakon uvođenja nove liturgije, originalna hrvatska katolička kultura zamijenjena je uvezenim protestantskim šansonama, "karizmatskim" i "neokatekumenskim" pokretima; gitarama i drugim instrumentima, te nekim "novim stilovima" koji su njihovi promicatelji predstavljali kao "razumljive modernom čovjeku".
Nema komentara:
Objavi komentar