Mjesec srpanj donosi nam spomen na prelazak u vječni život jednog značajnog hrvatskog dominikanca: Nikole Milinovića, utemeljitelja dominikanskog samostana na Čiovu, koji je umro u srpnju 1451. godine.
Milinović je pripadao pokretu unutar dominikanskog reda koji je težio povratku strožem obdržavanju izvornih pravila i tradicija Reda propovjednika. Taj se pokret javio krajem 14. stoljeća kao reakcija na popuštanje redovničke discipline nakon epidemije kuge sredinom tog stoljeća. Pokret je imao snažnu podršku bl. Rajmunda Kapuanskog i bl. Ivana Dominicija.
Pripadnici tog pokreta znali su da ne mogu "prisiliti" na stroži život one redovnike koji to ne žele, pa su se zato odlučili od njih jednostavno odvojiti. Osnivali su posebne samostane u kojima se točno obdržavala izvorna strogoća dominikanskih konstitucija.
Tako je Nikola Milinović odlučio osnovati samostan na otoku Čiovu, iako je već postojao dominikanski samostan u obližnjem Trogiru.
I obični vjernici u Trogiru podržavali su osnivanje samostana sa strožom disciplinom na Čiovu, jer su znali da će to biti korisno za njihove duše.
Ovu činjenicu ističe i sam papa Eugen IV. u buli od 29. svibnja 1432., kojom odobrava osnivanje čiovskog samostana:
"...ipsi singularem devotionem gerentes ad Fratres Ordinis Predicatorum, de observantia nuncupatorum, propter ipsorum laudabiles, et salutares fructus, cupiunt pro suarum animarum salute, Ordinem ipsum propagare..."
("...oni imajući osobitu pobožnost prema braći Reda propovjednika, koji se nazivaju opservantima, zbog njihovih hvale vrijednih i spasonosnih plodova, žele za spasenje svojih duša, proširiti taj Red...")
Milinović je u čiovskom smostanu živio sveto do kraja svojeg života. O njegovim krepostima svjedoči više izvora.
Spominje ga Martyrologium illyricum na datum 13. siječnja (J. Coleti, Martyrologium illiyricum, 1818., str. 24):
"B. Nicolai ex Ordine Praedicat. omnium virtutum splendore, et signorum gloria admirabilis."
("Bl. Nikole iz Reda propovjednika, divnog po slavi svih kreposti i znamenja.")
U bilješci martirologija dodaju se sljedeći podaci:
"Natione Dalmata, e familia Milinovichia, et Coenobii Dominicani S. Crucis ad Tragurium Fundator, in quo sanctissime obiit; ejus sepulchrum Daemonibus energumenos obsidentibus terribile..."
("Rodom Dalmatinac iz obitelji Milinović, i utemeljitelj dominikanskog samostana sv. Križa kod Trogira, u kojem je vrlo sveto umro, njegov je grob strašan za demone koji opsjedaju opsjednute...")
Taj grob nalazio se ispred crkve. D. Farlati u opisu dominikanskog samostana na Čiovu u svojem djelu Illyricum sacrum (tom. IV., 1769., str. 405.) iznosi sljedeće podatke:
"Ante januam eamdem conditus est Nicolaus Milinovichius conditor idem ac praeses primus ejusdem coenobii, ut declarat tum ejus effigies in operculo sepulcrali caelata, tum epitaphium lapidi circa illam inscriptum. Lapis hic tegit ossa Venerabilis Fratris Milinovich, primi fundatoris, et Prioris hujusce Sanctae Crucis conventus, qui III. Julii MCCCCLI. diem clausit extremum."
("Ispred istih vrata pokopan je Nikola Milinović, utemeljitelj i prvi starješina istog samostana, kao što govori i njegova slika uklesana na nadgrobnoj ploči i epitaf na kamenu napisan uokolo po njemu: Ovaj kamen pokriva kosti časnog brata Milinovića, prvog utemeljitelja i priora ovog konventa Svetog Križa, koji je III. srpnja MCCCCLI. završio posljednji dan.")
Prikaz tog nadgrobnog spomenika donosi dominikanski list Gospina krunica u broju za prosinac 1932. (god. XVI., br. 12.).
U tom broju Gospine krunice možete vidjeti tekst o dominikanskom samostanu na Čiovu, koji govori o njegovu značenju za taj kraj:
"Nedaleko romantičnog Trogira, na otoku Čiovu, sa sjeverne strane, prema krasnim Kaštelima, u samoći, uz borovu šumicu, na samom moru, savio je gnijezdo ubavi Dominikanski samostan sv. Križa. Baš ove godine na 17. lipnja navršilo se ravnih 500 godina, što je to tiho samostansko boravište otvoreno. Toga dana, 1432, Papa Eugen IV izdao je bulu, kojom dopušta č. Nikoli Milinoviću dominikancu, da otvori samostan sv. Križa na Čiovu. Od onda do danas samostan je bio mirni dom, u kojem su redovnici dizali svoja srca Bogu, u njemu se naukom i molitvom hranili i napajali, da onda vjernom puku priopće propovijedanjem, ispovjedanjem i školom bogatstvo svojeg razmatranja."
Taj članak kaže sljedeće o Nikoli Milinoviću:
"Sam njegov utemeljitelj O. Nikola Milinović odlikovao se je svetačkim životom. To jamče najstariji pisci, a i sam njegov grob. U nekom starom Martirologiju Ilirskom na 13 siječnja stoji zapisano slijedeće: 'Blizu Trogira Bl. Nikole (blagdan) iz Reda Propovjednika, divnoga sjajem svih kreposti i čudesa, rodom Dalmatinca, iz obitelji Milinović, i utemeljitelja dominikanskog samostana sv. Križa kod Trogira, u kojem je sveto umro; njegov je grob sotonama koji muče obsjednute strahovit.'
To potvrđuje i njegova nadgrobna ploča, na kojoj je slika mrtvoga redovnika prekriženih ruku sa zrakama oko glave, običnim znakom svetosti, a naokolo slijedeći natpis latinskim jezikom: Ovaj kamen krije kosti časnoga brata Nikole Milinović, prvog utemeljitelja i prijora ovoga samostana sv. Križa, koji je 15 jula 1451 umro.'…
Sama ploča već se ne nalazi na crkvenom podu, kako je sigurno stajala u početku, već se čuva u kripti pod velikim oltarom. To su redovnici učinili za to, da se ploča ne bi od pobožnoga puka, koji je dolazio da se moli na grobu sluge Božjega potpuno izlizala i tako i slika i natpisa nestalo, kao što je nažalost nekoliko riječi već nečitljivo. Same su kosti časnoga sluge spremili postrance u dva kuta živca kamena i pokrili pločom."
Članak naznačuje i Milinovićevu brigu za liturgiju:
"Ništa onda začudno, da je taj vrijedni sluga Božji, pravi redovnik dominikanac, podigao crkvu i samostan u duhu svoga reda tako da je s te strane crkva i samostan sv. Križa jedan od najbolje uređenih i potrebama redovnika dominikanaca odgovarajućih samostana. U lijepoj crkvi, od kamena građenoj, nalazi se jako lijepi kor. Dominikancu je i glavna dužnost i glavno sredstvo odgoja koralna liturgijska molitva!"
Što primjer Nikole Milinovića poručuje današnjem naraštaju?
Želja za povratkom izvornoj strogosti reda, koju je pokazivao Nikola Milinović, karakteristika je mnogih velikih ljudi u povijesti katoličkog redovništva.
Ako pogledate povijest redovništva, vidjet ćete da je uvijek ta težnja za povratkom izvornoj disciplini vodila obnovi redovničkih zajednica, a često i osnivanju novih redova.
Tako su se cisterciti odvojili od benediktinaca iz želje za strožim obdržavanjem Pravila sv. Benedikta. Kasnije, kad su i cisterciti popustili u disciplini, od njih se odvajaju trapisti iz želje za strožom disciplinom.
U karmelskom redu, reforma sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa bila je zapravo nastojanje za povratkom izvornoj strogosti karmelskog reda. Tako je nastao novi red: bosonogi karmelićani.
U franjevačkom redu želja za strogim obdržavanjem pravila sv. Franje odvojila je opservante od konventualaca, a kasnije i kapucine.
U dominikanskom redu u 15. stoljeću, redovnici koji su tražili povratak strogom obdržavanju dominikanske tradicije, osnivali su posebne samostane. Ipak, nije došlo do formalne podjele reda (kao kod franjevaca i karmelićana), jer je naposljetku cijeli dominikanski red prihvatio zahtjeve redovnika koji su tražili strožu disciplinu.
No, ako su se u prošlosti uvijek redovnici, koji htjeli strože obdržavanje tradicionalnih pravila i izvorne discipline, odvajali od redovnika koji to nisu htjeli, zašto bi danas bilo drugačije?
Znamo da su redovničke zajednice prošle drastičnu "modernizaciju" u postkoncilskim godinama, koje se mnoge od njih izmijenile do razine neprepoznatljivosti. Ipak, u njima ima i onih koji žele povratak tradicionalnoj liturgiji i disciplini.
Povijesno gledajući, logično rješenje bilo bi da potonji osnuju posebne redove ili barem odvojene samostane u kojima bi se obdržavala tradicionalna disciplina, kao što je to u svoje vrijeme učinio Nikola Milinović.
Nema komentara:
Objavi komentar