Papinske osude tzv. biblijskih društava

"cunctas supradictas Societates Biblicas 

dudum a nostris Decessoribus reprobatas 

Apostolica rursus auctoritate condemnamus"

("sva gore spomenuta biblijska društva, 

koja su odavno odbacili naši prethodnici, 

iznova apostolskom vlašću osuđujemo")

Papa Grgur XVI., enciklika Inter praecipuas

 

Vjerojatno ste čuli da je organizacija koja se naziva "Hrvatsko biblijsko društvo" izradila novi prijevod Biblije na hrvatski jezik, koji je objavila u suradnji s nakladnom kućom "Verbum" i listom "Naša ognjišta".

Mnogi su komentirali tu vijest, a da se uopće nisu zapitali: Što su to "biblijska društva"? Kada su osnovana? Kakav je odnos Katoličke Crkve prema tim organizacijama?

Biblijska društva su protestantske organizacije koje su se javile krajem 17. stoljeća u Engleskoj. U 18. stoljeću proširila su se u protestantskim dijelovima Njemačke, a i drugdje po Europi. Ipak, najveći su utjecaj stekla na engleskom govornom području. U Londonu je 7. ožujka 1804. osnovana organizacija pod nazivom "British and Foreign Bible Society". Od te organizacije potječu moderna "biblijska društva".

Budući da protestanti ne priznaju učiteljsku vlast Katoličke Crkve u pitanjima vjere i morala, pa tako ni u pitanjima o istinitom smislu Svetoga pisma, temeljno je protestantsko načelo postalo ono čudno mišljenje da svaki vjernik treba posjedovati Bibliju (na narodnom jeziku) i vlastitim proučavanjem doći do njezina značenja. Zato "biblijska društva" tiskaju prijevode bez ikakvih komentara i tumačenja.

Trebamo naglasiti da se protestantizam od svojih početaka u 16. stoljeću širio putem samovoljno izrađenih prijevoda Biblije na narodne jezike, koji se u velikoj mjeri razlikuju tradicionalnog Svetog pisma.

Dovoljno je da se samo jedna riječ krivo prevede, pa da cijela rečenica dobije iskrivljeno značenje. A protestantski prijevodi obiluju pogreškama, jer su izrađeni bez ikakvog obzira na crkvenu tradiciju. Zato bi se i ta "biblijska društva" prije trebala nazvati: društva za iskrivljavanje Biblije.

Katolička Crkva je najoštrije osudila ova "biblijska društva".
Ubrzo nakon njihova osnutka, "biblijska društva" prvi je osudio papa Pio VIII. breveom od 29. lipnja 1816., zatim papa Leon XII. enciklikom Ubi primum od 5. svibnja 1824.; papa Pio VIII. enciklikom Traditi humilitati od 24. svibnja 1829., papa Grgur XVI. enciklikom Inter praecipuas machinationes od 7. svibnja 1844., te papa bl. Pio IX. enciklikama Qui pluribus od 9. studenoga 1846. i Nostis et nobiscum od 8. prosinca 1849. Zabranu prijevoda Biblije, koje su izdala "biblijska društva", spominje i papa Leon XIII.

Kad pogledate taj dugi niz papinskih osuda, onda stvarno možete zaključiti da su "biblijska društva" za vjeru izrazito opasne organizacije.

Nažalost, nemamo vremena da analiziramo svaki od navedenih papinskih dokumenata. Ograničit ćemo se, stoga, samo na osude koje su izrekli papa Grgur XVI. i papa bl. Pio IX. U njima je vrlo dobro izraženo sve što jedan prosječan katolik treba znati o "biblijskim društvima".

Papa Grgur XVI. - enciklika Inter praecipuas machinationes

Enciklika pape Grgura XVI. Inter praecipuas machinationes (7. svibnja 1844.) najopširniji je papinski dokument koji govori o "biblijskim društvima". Pogledajmo najvažnije pouke iz te enciklike.

Papa Grgur XVI. počinje encikliku ovim riječima:

"Inter praecipuas machinationes, quibus nostra hac aetate Acatholici diversorum nominum insidiari cultoribus Catholicae veritatis, eorumque animos a sanctitate Fidei avertere connituntur, haud ultimum tenent locum Societates Biblicae, quas in Anglia primum institutas, ac longe hinc lateque diffusas..."

("Među poglavitim smicalicama, kojima u ovo naše doba nekatolici raznih imena vrebaju na štovatelje katoličke istine, i njihove duše nastoje odvratiti od svetosti vjere, nipošto nije posljednje mjesto ono koje drže biblijska društva, koja su prvo osnovana u Engleskoj i odatle su se naširoko i nadaleko raširila...")

Papa Grgur XVI. podsjeća biskupe kako je već sv. Petar Apostol upozoravao da neuki i nepostojani ljudi ("indocti et instabiles") iskrivljuju Pavlove poslanice, slično kako to rade pogrešni prijevodi protestantskih društava:

"Sed vos quidem minime latet, Venerabiles Fratres, quorsum haec Societatum earumdem molimina pertineant. Probe enim nostis consignatum in sacris ipsis Litteris monitum Petri Apostolorum Principis, qui post laudatas Pauli epistolas, esse ait in illis quaedam difficilia intellectu, quae indocti, et instabiles depravant, sicut et ceteras Scripturas, ad suam ipsorum perditionem: statimque adjicit: vos igitur fratres, praescientes custodite, ne insipientium errore traducti excidatis a propria firmitate (2 Petr. III. 16. 17)."

("No, vama nipošto nije nepoznato, časna braćo, kamo spadaju ova društva i njihova nastojanja. Dobro, naime, znate da je u samim Svetim pismima zabilježeno upozorenje Petra, prvaka apostola, koji nakon hvaljenja Pavlovih poslanica, kaže da u njima ima ponešto teže za razumijevanje, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma, na svoju vlastitu propast: i odmah dodaje: vi, dakle, braćo, pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni zabludom bezumnika, otpali od svoje postojanosti (2 Pt 3, 16-17).")

Dakle, sami apostoli upozoravaju na opasnost iskrivljavanja Svetoga pisma. Nemojte zaboraviti da su sva krivovjerja u povijesti nastala zbog pogrešnog tumačenja Svetoga pisma.

Papa Grgur XVI. ističe da su krivovjerci već u antičkim vremenima pokušavali mijenjati tekst Svetoga pisma:

"Hinc et perspectum Vobis est vel a prima christiani nominis aetate hanc fuisse propriam haereticorum artem, ut repudiato verbo Dei tradito, et Ecclesiae Catholicae auctoritate rejecta, Scripturas aut manu interpolarent, aut sensus expositione interverterent (Tertullianus lib. de Praescriptionibus adversus haereticos cap. 37. 38.)."

("Odatle vam je i dobro poznato da je već od prvih vremena kršćanskog imena ovo bilo vlastito krivovjercima: da su odbivši predanu Božju riječ i odbacivši autoritet Katoličke Crkve, ili rukom interpolirali Pisma, ili su im smisao iskrivili tumačenjima (usp. Tertulijan, de Praescriptionibus adversus haereticos cap. 37. 38.).")

Zatim, Grgur XVI. ističe da se zbog neukosti ili nepažnje prevoditelja vrlo lako mogu uvući pogreške u prijevode na narodne jezike:

"Nec denique ignoratis, quanta vel diligentia vel sapientia opus sit ad transferenda fideliter in aliam linguam eloquia Domini: ut nihil proinde facilius contingat, quam ut in eorumdem versionibus per Societates Biblicas multiplicatis gravissimi ex tot interpretum vel imprudentia vel fraude inserantur errores, quos ipsa porro illarum multitudo et varietas diu occultat in perniciem multorum."

("Napokon, nije vam nepoznato kakva je pažljivost i mudrost potrebna za vjerno prevođenje Gospodinovih riječi na drugi jezik: da se zato ništa lakše ne bi dogodilo, nego da se u same prijevode, koje umnažaju biblijska društva, uvuku najteže zablude; bilo zbog nerazboritosti, bilo zbog prijevare tolikih prevoditelja, a što samo njihovo mnoštvo i raznolikost kroz duže vrijeme prikriva na propast mnogih.")

Nadalje, običaj je tih "biblijskih društava" (od njihova osnutka do danas) da tiskaju prijevode Biblije bez ikakvih tumačenja. U tome se kod njih očituje već spomenuto temeljno protestantsko načelo: da svatko može tumačiti Bibliju po svojem vlastitom nahođenju. Uostalom, to je razlog zašto se protestantizam raspao na tisuće sekta: jer svatko tumači Bibliju kako želi.

I to je razlog zašto se protestanti nikada neće ujediniti, bez obzira na sve pokušaje njihovih ekumenista. Naime, ako vi nemate jedan središnji autoritet, tj. učiteljstvo koje je nadležno za autentično tumačenje Svetoga pisma, onda vam samo čitanje Biblije neće mnogo pomoći da se složite čak niti oko temeljnih vjerskih istina.

A što su oni mislili? Da će dati svakom laiku u ruke prijevod Biblije na narodni jezik, i da će onda on sam utvrđivati sadržaj kršćanske religije? Vidimo kako je to završilo.

Papa Grgur XVI. u enciklici precizno upozorava i na tu zabludu "biblijskih društava":

"Ipsarum tamen Societatum parum aut nihil omnino interest, si homines Biblia illa vulgaribus sermonibus interpretata lecturi in alios potius quam alios errores dilabantur; dummodo assuescant paullatim ad liberum de Scripturarum sensu judicium sibimetipsis vindicandum, atque ad contemnendas Traditiones divinas ex Patrum doctrina in Ecclesia Catholica custoditas, ipsumque Ecclesiae magisterium repudiandum."

("Ipak, sama društva malo ili nimalo ne zanima ako ljudi, koji će čitati ove Biblije prevedene na pučke jezike, padnu u sve veće i veće zablude, dok se postepeno ne naviknu na prisvajanje slobodnog suda o smislu Pisama i na prezir prema božanskim Tradicijama, koje se po nauku otaca čuvaju u Katoličkoj Crkvi, i da treba odbaciti i samo učiteljstvo Crkve.")

Grgur XVI. podsjeća da je čelnicima protestantske "reformacije" jedno od glavnih oruđa bilo iskrivljeno tumačenje Biblije prevedene na narodne jezike:

"...Luterani Calvinianique Acatholici, incommutabilem Fidei doctrinam incredibili prope errorum varietate oppugnare ausi, nihil intentatum relinquebant ut fidelium mentes deciperent perversis explicationibus sacrarum Litterarum, editisque per suos asseclas novis illarum in popularem sermonem interpretationibus..."

("...luteranski i kalvinistički nekatolici, drznuli su se napasti nepromjenjivi nauk vjere gotovo nevjerojatnom raznolikošću zabluda; ništa nisu ostavili netaknuto kako bi prevarili umove vjernika izopačenim tumačenjima svetih Pisama, koje su njihovi sljedbenici izdali u njihovim novim prijevodima na pučki jezik...")

Slično protestantima, i jansenisti u 17. i 18. stoljeću podigli su viku protiv Crkve, jer ne daje svim vjernicima slobodu u čitanju Svetog pisma na narodnom jeziku.
O tome papa Grgur XVI. kaže sljedeće:

"Non defuere interim novi ex Jansenii schola Sectarii, qui hanc Ecclesiae Sedisque Apostolicae prudentissimam oeconomiam mutuato a Luteranis Calvinianisque stilo reprehendere non sunt veriti, quasi Scripturarum lectio unicuique fidelium generi omni tempore, atque ubique locorum utilis et necessaria esset, atque ideo nemini posset auctoritate ulla interdici.

("Međutim, nije nedostajalo ni novih sektaša iz Jansenove škole, koji se nisu ustručavali ovu vrlo razboritu uredbu Crkve i Apostolske Stolice napadati, posudivši stil od luterana i kalvinista, kao da je čitanje Pisama korisno i nužno svakoj vrsti vjernika u svakom vremenu i na svakom mjestu, te da se nikakvom vlašću ne može zabraniti.")

Ovu jansenističku zabludu osudili su papa Klement XI. i papa Pio VI., kako nas podsjeća Grgur XVI.:

"Hanc vero Jansenianorum audaciam graviori censura reprehensam habemus in solemnibus judiciis, quae toto plaudente Catholico Orbe contra illorum doctrinas tulerunt bini rec. mem. Summi Pontifices, nimirum Clemens XI in Constitutione Unigenitus anni 1713, et Pius VI in Const. Auctorem Fidei 1794."

("Ovu pak drskost jansenista imamo osuđenu težim cenzurama u svečanijim presudama, koje su protiv njihovih učenja, uz pljesak čitavog katoličkog svijeta, donijela dvojica vrhovnih svećenika poštovane uspomene, to jest Klement XI. u konstituciji Unigenitus godine 1713. i Pio VI. u konstituciji Auctorem fidei 1794.")

Iz navedenog vidimo da je osuda politike "biblijskih društava" sadržana već u crkvenim osudama protestantizma i jansenizma. Papa Grgur XVI. to lijepo potvrđuje:

"Ita igitur antequam instituerentur Societates Biblicae, jamdudum in commemoratis Ecclesiae Decretis fideles praemuniti fuerunt adversus haereticorum fraudem in specioso illo divinas Litteras ad communem usum diffundendi studio latentem."

("Tako, dakle, prije nego što su osnovana biblijska društva, već su odavno vjernici u spomenutim dekretima Crkve upozoreni protiv prijevare krivovjeraca, koja se krije pod izlikom nastojanja za širenjem božanskih Pisama u opću upotrebu.")

I sad dolazimo do ključnog trenutka u enciklici Grgura XVI.
Papa Grgur XVI. svojom vrhovnom apostolskom vlašću osuđuje "biblijska društva" i njima slične organizacije:

"...cunctas supradictas Societates Biblicas dudum a nostris Decessoribus reprobatas Apostolica rursus auctoritate condemnamus; et nostri pariter Supremi Apostolatus judicio reprobamus nominatim et condemnamus memoratam novam societatem Christiani Foederis superiore anno Neo-Eboraci constitutam, et alia ejusdem generis sodalitia si quae jam ei accesserint aut in posterum accedent."

("...sva gore spomenuta biblijska društva, koja su odavno odbacili naši prethodnici, iznova apostolskom vlašću osuđujemo; i jednako tako vrhovnim apostolskim sudom poimenično odbacujemo i osuđujemo spomenuto novo društvo Kršćanskog saveza, koje je prošle godine osnovano u New Yorku, i druga društva iste vrste, ako su mu već pristupila ili će mu kasnije pristupiti.")

Nadalje, papa Grgur XVI. daje do znanja svim katolicima da im je zabranjeno učlaniti se u "biblijska društva":

"Hinc notum omnibus sit, gravissimi coram Deo et Ecclesia criminis reos fore illos omnes, qui alicui earumdem Societatum dare nomen, aut operam suam commodare seu quomodocumque favere praesumpserint."

("Zato, neka svima bude znano da će biti krivci preteškog zločina pred Bogom i Crkvom svi oni koji se učlane u bilo koje od tih društava ili se usude pomagati im ili ih podržavati na bilo koji način.")

Papa Grgur XVI. također potvrđuje tradicionalne odredbe Crkve o prevođenju Svetog pisma na narodne jezike. Podsjeća da su knjige, koje se ne drže crkvenih odredaba, zabranjene općim zakonima o zabranjenim knjigama.

Osude pape bl. Pija IX.

Papa bl. Pio IX. u više dokumenata osuđuje "biblijska društva".
U enciklici Qui pluribus od 9. studenoga 1846. osuđuje "biblijska društva" odmah nakon osude tajnih društava (masoni, karbonari...):

"Hoc volunt vaferrimae Biblicae Societates, quae veterem haereticorum artem renovantes, divinarum Scripturarum libros contra sanctissimae Ecclesiae regulas vulgaribus quibusque linguis translatos, ac perversis saepe explicationibus interpretatos, maximo exemplarium numero, ingentique expensa omnibus cuiusque generis hominibus etiam rudioribus gratuito impertiri, obtrudere non cessant, ut divina traditione, Patrum doctrina, et catholicae Ecclesiae auctoritate reiecta, omnes eloquia Domini."

("Ovo žele podmukla biblijska društva, koja obnavljajući staru spletku heretika, knjige božanskih Pisama, prevedene na sve pučke jezike protivno pravilima presvete Crkve, te često protumačene izopačenim objašnjenjima, ne prestaju u najvećem broju primjeraka i uz velike troškove, besplatno dijeliti ljudima svake vrste, pa i neukima, kako bi odbacivši božansku tradiciju, nauk otaca i autoritet Katoličke Crkve, sve Gospodinove riječi tumačili po svojem privatnom sudu i izokretali njihov smisao, i tako pali u najveće zablude.")

Bl. Pio IX. zatim podsjeća na encikliku Grgura XVI. Inter praecipuas i ponavlja osudu "biblijskih društava":

"Quas Societates suorum Decessorum exempla aemulans recol. mem. Gregorius XVI, in cuius locum meritis licet imparibus suffecti sumus, suis Apostolicis Litteris (encyc. Inter praecipuas machinationes) reprobavit, et Nos pariter damnatas esse volumus."

("Ova je društva Grgur XVI., poštovane uspomene, na čije smo mjesto došli premda nejednakih zasluga, nasljedujući primjere svojih prethodnika, svojim apostolskim pismom (enciklika Inter praecipuas machinationes) odbacio i Mi jednako tako želimo da budu osuđena.")

U enciklici Nostis et nobiscum od 8. prosinca 1849., papa bl. Pio IX. kaže sljedeće:

"Inter diversa insidiarum genera, quibus vaferrimi Ecclesiae humanaeque Societatis inimici populos seducere annituntur, illud certe in praecipuis est, quod nefariis consiliis suis iamdiu paratum in novae Artis librariae pravo usu invenerunt. Itaque in eo toti sunt, ut impios libellos et Ephemerides ac Pagellas mendacii, calumniarum et seductionis plenas edere in vulgus, ac multiplicare quotidie non intermittent. Immo et praesidio usi Societatum Biblicarum, quae a Sancta hac Sede iamdudum damnatae sunt, Sacra etiam Biblia praeter Ecclesiae regulas in vulgarem linguam translata, atque adeo corrupta, et in pravum sensum infando ausu detorta difundere, illorumque lectionem sub Religionis obtentu fideli plebi commendare non verentur."

("Među raznim vrstama zasjeda, kojima podmukli neprijatelji Crkve i ljudskog društva nastoje zavesti narode, zasigurno je poglavito sredstvo koje su u svojim bezbožnim namislima davno našli u opakom korištenju novog književnog umijeća. I tako su se čitavi dali na izdavanje narodu bezbožnih knjižica i dnevnika i listova punih laži, kleveta i zavođenja, a ne ustručavaju se svakodnevno ih umnožavati. Štoviše, korištenjem okrilja biblijskih društava, koja su odavno osuđena od ove Svete Stolice, ne srame se širiti i svete Biblije, prevedene na narodne jezike mimo pravila Crkve, i toliko iskvarene, i besramnom drskošću srozane u izopačenom tumačenju, a njihovo čitanje preporučuju vjernom puku pod izlikom bogoštovlja.")

Trebamo spomenuti i encikliku Quanta cura od 8. prosinca 1864., koja donosi znameniti Silab (Syllabus errorum).
U Silabu bl. Pija IX. osuđuju se i "biblijska društva", i to u istom pasusu kao i socijalizam, komunizam, tajna društva (masoni, karbonari...) i društva liberalnih klerika ("Societates clerico-liberales").

H. Denzinger, Enchiridion symbolorum, ed. XI., Friburgi Brisgoviae, 1911., str. 467.

Kad ove činjenice iznesete današnjim modernistima, nastaje muk. Što će vam modernisti odgovoriti na sve ove papinske osude? Ništa.

Modernisti su lukavi. Oni vam nikada neće reći u lice ono što stvarno misle: "Svi pape prije Drugoga vatikanskog koncila bili su u krivu." - To oni misle, ali to neće nikada otvoreno reći.

Modernisti žele da se navedeni dokumenti jednostavno ne spominju. Oni žele da tradicionalni katolički nauk padne u zaborav.

Njima je nužno da i svećenici i laici zaborave tradicionalni katolički nauk, jer jedino neinformiranim ljudima mogu podmetati svoje zablude.

Međutim, koliko je meni poznato, čak ni postkoncilski pape nikada nisu ukinuli zabranu "biblijskih društava", kao što nisu ukinuli ni zabranu učlanjivanja u masonske lože.

Osude "biblijskih društava" ponavljaju se i u postkoncilskim izdanjima Denzingerova Enchiridiona.

Zašto se onda dopušta tim društvima da utječu na moderne prijevode Biblije?
Naime, taj utjecaj javlja se već u 1960-ima i 1970-ima: bilo izravno (kad članovi tih društava sudjeluju u samom prevođenju) bilo neizravno (kad se kao predložak za prevođenje koriste takozvana "kritička izdanja" tekstova koja su izdala ta društva).

I to je jedna od tih postkoncilskih apsurdnih situacija: Društva koja su na papiru i dalje osuđena (i zabranjena), sudjeluju u izradi novih prijevoda Biblije.

Osim toga, ovdje se vidi kako je postkoncilska protestantizacija nastupala: prvo tiho i prikriveno, a zatim sve otvorenije i bezobzirnije. Nekoć katolički narodi odjednom su se našli izloženi praksama koje nemaju veze s katoličkom tradicijom i koje su puno bliže vjerovanjima nekatoličkih skupina.

I hrvatski narod bio je izložen vrlo intenzivnoj protestantizaciji nakon Drugoga vatikanskog koncila: preko protestantizacije u liturgijskoj reformi, zatim preko širenja kripto-protestantskih pokreta poput "karizmatskog" i "neokatekumenskog" pokreta, pa putem raznih "ekumenskih inicijativa" i moderne vjerske literature, protestantske glazbe; i napokon, putem novog ikonoklazma: "modernih crkava" koje izgledaju kao prazne dvorane.

Protestantizacija je dosegla takve razmjere da u Hrvatskoj ima nemali broj ljudi koji su katolici samo po imenu. Izjašnjavaju se kao katolici, ali im je razmišljanje posve protestantsko.

Velik doprinos protestantizaciji dali su i moderni prijevodi Biblije, koji su napustili tradicionalna katolička biblijska pravila.
Ovdje spada ne samo novi prijevod "Hrvatskog biblijskog društva", nego i "Zagrebačka Biblija" iz 1968. godine, koju je izdao državni izdavač "Stvarnost" (i koji je zapravo bio inicijator izrade tog prijevoda).

Taj prijevod je 1974. otkupila izdavačka kuća "Kršćanska sadašnjost"... To je desetljećima bio jedini dostupan prijevod hrvatskoj javnosti. No, moramo reći da je taj prijevod izrazito netradicionalan, posebno u prijevodu Starog zavjeta. Vjerojatno ste i sami vidjeli mnoge primjere neukih vjernika koji su čitanjem tog prijevoda stekli posve pogrešne i nekatoličke predodžbe o značenju riječi Svetoga pisma.

Ovdje se nužno treba povući i pitanje prijevoda postkoncilske nove liturgije, tj. odgovornosti urednika tih prijevoda i onih koji su ih trebali nadzirati.

Je li njima stalo do točnih prijevoda? Nije.

Kako to znamo?
Da je njima stalo do točnih prijevoda, onda bi barem riječi "pro multis" u pretvorbi točno preveli kao "za mnoge". No, oni uporno inzistiraju na krivom prijevodu "za sve ljude". Time pokazuju da su im liberalne agende važnije od točnosti prijevoda.