Kako ekumenisti krivotvore riječi sv. Leopolda Mandića

 

Sv. Leopold Mandić zalagao se za obraćenje istočnih raskolnika na katoličku vjeru i za njihov povratak u Katoličku Crkvu. On je te svoje želje vrlo jasno izražavao u raznim svojim spisima i bilješkama tijekom cijeloga svojeg redovničkog života.

Međutim, već desetljećima modernisti i sljedbenici "nove teologije" pokušavaju sv. Leopolda prikazati kao predstavnika onoga što se danas naziva "ekumenizam". U tu svrhu, često izvrću smisao njegovih riječi, a ne ustručavaju se čak i krivotvoriti njegove izjave.

Pogledat ćemo, stoga, neke primjere ovog izvrtanja i krivotvorenja. To se mora napokon izvesti na čistac.

Naša je dužnost prema sv. Leopoldu da se njegove riječi točno prenose i da im se ne daje iskrivljeni smisao. Ako želimo da sv. Leopold bude uzor našem narodu, onda naš narod treba točno znati što je svetac govorio i zastupao. 

Nažalost, možemo konstatirati da su izvorne misli sv. Leopolda slabo poznate u našem puku.

Hrvatska javnost upoznala je život sv. Leopolda poglavito preko životopisa koje je napisao Pietro Bernardi da Valdiporro, a koji su u Hrvatskoj izlazlili u raznim (djelomično prerađenim) izdanjima kroz više desetljeća.

Ako uzmete izdanje iz 1976. godine, koje je objavila "Kršćanska sadašnjost" pod nazivom "Blaženi Leopold, kapucin iz Herceg-Novog", na kraju knjige pronaći ćete dodatak s prilozima vezanim uz život sv. Leopolda.

Među njima naći ćete presliku jednog rukopisa sv. Leopolda iz 1927. godine.
Pogledajte dobro rukopis i zatim pogledajte kako su urednici dolje preveli taj tekst.

Kao što možete vidjeti, urednici knjige taj su rukopis opisali ovako:

"Jedan od mnogih listića na kojima je o. Leopold ispisivao svoje zavjete za sjedinjenje kršćana, osobito istočne i zapadne Crkve, u jednu Kristovu Crkvu."

No, što je sv. Leopold ovdje zapravo napisao?
U navedenom rukopisu od 8. rujna 1927., sv. Leopold napisao je na latinskom jeziku sljedeći zavjet:

"Ego frater Leopoldus Mandic Zarevic credo et teneo Virginem Beatissimam Mariam, eo quod Corredemptrix humani generis, esse fontem moralem totius gratiae, nam ex plenitudine ejus omnes nos accepimus, qua de causa iuxta rationem mei ministerii pro Ejus adimplenda missione circa populos orientales, in ea parte in qua iuxta meum ministerium et meam vocationem sit per me adimplenda voveo me toto tempore vitae meae actualiter cum omni diligentia iuxta propositum mihi modum impendere omnes rationes vitae meae pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem.")

("Ja brat Leopold Mandić Carević vjerujem i držim da je Preblažena Djevica Marija, po tome što je Suotkupiteljica ljudskog roda, moralni izvor čitave milosti, jer iz njezine punine svi mi primismo. Iz tog razloga, prema traženju moje službe, za ispunjenje Njezine misije glede istočnih naroda, u onom dijelu u kojem je trebam ispuniti prema svojoj službi i svojem pozivu, zavjetujem se da ću čitavo vrijeme svojeg života sa svom brižljivošću usmjeriti sve snage svojeg života, prema načinu koji sam si zadao, za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkom jedinstvu.")

Ove zadnje riječi su urednici životopisa preveli ovako:

"...upotrijebiti sve sile svoga života za jedinstvo svih kršćana u jednoj Kristovoj Crkvi."

To je potpuna fabrikacija. Podmetnuli su riječi kojih u rukopisu nema, kako bi izgledalo kao da se sv. Leopold zalaže za moderni ekumenizam.

No, u rukopisu se jasno vide riječi sv. Leopolda: "pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem" ("za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkom jedinstvu").

Dakle, ovdje se ne spominje nikakvo "ekumensko jedinstvo svih kršćana". Sv. Leopold izričito govori o "katoličkom jedinstvu", a ne o nekakvom nejasnom "ekumenskom jedinstvu".

Godine 2015. Remigio Battel i Giovanni Lazzara priredili su cjelovito izdanje pisama i drugih spisa sv. Leopolda Mandića pod nazivom "Dall'intimo del mio povero cuore. Lettere e altri scritti di san Leopoldo Mandic".
Hrvatski prijevod izdala je 2018. "Kršćanska sadašnjost" i Hrvatska kapucinska provincija pod nazivom "Iz dubine svoga siromašnog srca - Pisma i drugi spisi svetog Leopolda Bogdana Mandića". U daljnjem tekstu koristit ću za to djelo naziv "Spisi".

U tom je djelu gore navedeni zavjet sv. Leopolda točno preveden. Nije bilo izvrtanja smisla i riječi kao u životopisu sv. Leopolda iz 1976. godine.

Međutim, na nekim drugim mjestima može se opaziti krivo prevođenje riječi sv. Leopolda, tj. izvrtanje njihova smisla kako bi ih se uskladilo s modernim "ekumenskim shvaćanjima".

Tako u bilješci 23. na str. 340., sv. Leopold Mandić kaže:

"Omnes rationes vitae meae devoveo pro schismaticis orientalibus ut ad catholicam unitatem redeant."

("Sva nastojanja svojega života zavjetujem za istočne raskolnike, kako bi se vratili katoličkom jedinstvu.")

No, pogledajte dolje kako su tu bilješku preveli u knjizi...

Kao što možete vidjeti, urednici su izraz "schismatici orientales" ("istočni raskolnici") preveli netočno kao "odijeljeni istočnjaci".
Ali, sv. Leopold u toj bilješci ne koristi termin "dissidentes orientales", ni "orientales separati", ni "orientales sejuncti", nego baš "schismatici orientales".
To se trebalo jasno vidjeti u prijevodu.

No, još veća pogreška nalazi se na str. 342., u prijevodu bilješke od 27. siječnja 1915.
U toj bilješci sv. Leopold kaže:

"O Virgo Beatissima tu in Cantico tuo cecinisti: Suscepit Israel puerum suum: recordatus misericordiae suae. Etiam ego ita nunc teneo eventurum, unio Dissidentes Orientales."

("O Preblažena Djevice, ti si u svojem hvalospjevu pjevala: Primio je Izraela slugu svojega, sjetivši se milosrđa svojega. Tako i ja sada držim da će se dogoditi unija odijeljenih istočnjaka.")

Završetak rečenice jest neobičan. Izgleda da nedostaje neka riječ ili riječi nakon riječi "unio". Bilo kako bilo, tu se nalaze riječi "unio" i "dissidentes orientales" (sve u nominativu).

Međutim, prevoditelji spisa sv. Leopolda stavili su u prijevod riječi kojih uopće nema u originalu: "jedinstvo crkve".
Pogledajte...

Dakle, prema njihovu prijevodu, ispada da je sv. Leopold napisao: "Tako sam ja sada siguran da će doći do jedinstva crkve."

No, sv. Leopold to nije napisao. Nigdje u navedenoj bilješci ne nalaze se riječi "jedinstvo crkve", nego se govori o uniji nesjedinjenih istočnjaka.

Vrlo je važno da točno utvrdimo koju terminologiju upotrebljava sv. Leopold. Moramo znati kako svetac naziva nesjedinjene istočnjake, a kako ih ne naziva.

Kako sv. Leopold NE NAZIVA odvojene istočnjake?

a) Sv. Leopold odvojene istočnjake nikada ne naziva "pravoslavnima"

Logično je zašto sv. Leopold nesjedinjene istočnjake ne naziva "pravoslavnima" - "ortodoksnima". Oni nisu "ortodoksni", nisu pravovjerni. Istočni raskolnici drže čitav niz krivovjernih stajališta: od negiranja nerazrješivosti ženidbe do negiranja čistilišta, i općenito govoreći, prilično mutnih i nejasnih ideja o prekogrobnom životu.

U crkvenoj tradiciji, izraz "ortodoksni" upotrebljava se isključivo za katolike. Zato i u samom kanonu mise svećenik moli "pro... omnibus orthodoxis, atque catholicae et apostolicae fidei cultoribus" - "za sve pravovjerne, i štovatelje katoličke i apostolske vjere"; ili kako stoji u novom prijevodu: "za sve pravovjerne promicatelje katoličke i apostolske vjere".

b) Sv. Leopold odvojene istočnjake nikada ne naziva "kršćanima"

Sv. Leopold nikada i nigdje nije nazvao odvojene istočnjake "kršćanima". To nije slučajno. Naš svetac bio je dobro školovan u tradicionalnoj katoličkoj teologiji.

Sv. Leopold je dobro znao za izreku sv. Ciprijana: "Cum Deo manere non possunt qui esse in Ecclesia Dei unanimes noluerunt." ("Ne mogu ostati s Bogom oni koji nisu htjeli ostati u jednodušno u Crkvi Božjoj.").
A Crkva Božja je samo jedna: Katolička Crkva.

Vidjet ćemo kasnije da je sv. Leopold održao i jedno predavanje svojoj subraći o učenjima sv. Ciprijana.

No, kako bismo to shvatili, treba prvo jasno naglasiti da je sama ideja da se "kršćanima" nazivaju osobe koje se nalaze izvan Katoličke Crkve: stvarno netradicionalna ideja. To je moderna ideja. Tu ideju nećete naći kod starih teologa.

Sve do 20. stoljeća, u službenim dokumentima Svete Stolice, krštene osobe koje se nalaze izvan Katoličke Crkve nazivaju se isključivo krivovjercima (haeretici) i raskolnicima (schismatici), zabludjelima (errantes) ili svojevoljno odvojenima (dissidentes).

U samom Zakoniku kanonskog prava iz 1917. godine, na mjestu gdje se govori o mješovitim ženidbama kan. 1060., nazivaju se osobama "koje su upisane u krivovjersku ili raskolničku sektu" ("sectae haereticae seu schismaticae adscripti").

U tradicionalnoj liturgiji molitva za njihovo obraćenje, koja se moli na Veliki petak, glasi ovako:

"Oremus et pro haereticis et schismaticis: ut Deus et Dominus noster eruat eos ab erroribus universis, et ad sanctam matrem Ecclesiam catholicam atque apostolicam revocare dignetur.
Oremus. Flectamus genua. Levate.
Omnipotens sempiterne Deus, qui salvas omnes, et neminem vis perire: respice ad animas diabolica fraude deceptas; ut, omni haeretica pravitate deposita, errantium corda resipiscant, et ad veritatis tuae redeant unitatem. Per Dominum."

("Molimo i za krivovjerce i raskolnike, da se Bog i Gospodin naš udostoji izbaviti ih od svih zabluda i ponovno ih prizvati svetoj majci Crkvi katoličkoj i apostolskoj.
Pomolimo se. Prignimo koljena. Ustanite.
Svemogući vječni Bože, koji spašavaš sve i ni za koga ne želiš da propadne, pogledaj na duše obmanjene đavolskom prijevarom, da se ostavivši svaku izopačenost krivovjerja, srca onih koji su zabludi pokaju i vrate u jedinstvo tvoje istine. Po Gospodinu.")

Ovu tisućljetnu molitvu možete pronaći već u najstarijim liturgijskim kodeksima. Ona odražava vjeru Crkvu i njezin odnos prema krivovjercima i raskolnicima: za koje jasno kaže da su "duše obmanjene đavolskom prijevarom", te moli da oni odbace krivovjerje i vrate se u Katoličku Crkvu.

No, u 1960-ima "koncilski reformatori" odbacili su ovu drevnu molitvu i zamijenili je modernom "inkluzivnom" molitvom, koja je u skladu s modernom idejom ekumenizma.
Izgleda da bi na isti način htjeli izmijeniti i smisao riječi sv. Leopolda Mandića, kako bi ih "uskladili" s modernom idejom ekumenizma.

Kako sv. Leopold naziva odvojene istočnjake?

Sv. Leopold Mandić odvojene istočnjake najčešće naziva "dissidentes orientales". Taj izraz obično se prevodi kao "odijeljeni istočnjaci", ali time nije u cijelosti obuhvaćeno značenje tog pojma.

Naime, riječ "dissidens" ne označava samo nekoga tko je objektivno odvojen ili odijeljen od drugih, nego nekoga tko se odvojio svojom vlastitom voljom. Odatle dolazi riječ "disident", koja označava nekoga tko se svojevoljno protivi vlastima nekog društva.
Latinska riječ dissidium, ii, n. označava neslogu, razdor.

U drugoj polovici 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća, pape su često u službenim dokumentima koristili izraz "dissidentes" za protestante i nesjedinjene istočnjake. To je vjerojatno razlog zašto sv. Leopold koristi taj termin.

Inače, nazivi koje sv. Leopold koristi za nesjedinjene istočnjake pokazuju svečevu sućut prema njihovu nesretnom položaju:
- "populi orientales dissidentes" ("odvojeni istočni narodi");
- "oves quae longe errant a tuo [ovili]" ("ovce koje lutaju daleko od tvojeg ovčinjaka")
- "filii errantes Orientis" - "zabludjela djeca Istoka" ili "lutajuća djeca Istoka".

Vidjeli smo gore da je sv. Leopold u jednoj od svojih bilježaka koristio naziv "schismatici orientales" ("istočni raskolnici").

No, što je sv. Leopold općenito mislio o raskolnicima?
To nam otkriva nacrt jednog predavanja iz patrologije o jedinstvu Crkve prema učenju sv. Ciprijana, koje je sv. Leopold trebao održati svojoj mlađoj subraći (Spisi, str. 417.-418.).

U tom predavanju sv. Leopold jasno kaže: "Schismaticus longe a salute" ("Raskolnik je daleko od spasenja").

Da, sv. Leopold je čvrsto vjerovao u dogmu Extra Ecclesiam nulla salus.

Sv. Leopold u tom predavanju navodi sljedeće pouke sv. Ciprijana:

"Quisquis ab ecclesia segregatus infidelibus se intrincat, a promissis Ecclesiae separatur, nec perveniat ad Christi praemia qui relinquit Ecclesiam Christi. Profanus est immo hostis est: qui non est mecum adversus me est et qui mecum non colligit, spargit (Mt 12, 30). Itaque qui pacem et concordiam Christi rumpet adversus Christum facit. Habere non potest Deum Patrem qui ecclesiam non habet matrem."

("Tko god se odvojen od Crkve miješa s nevjernicima, odvaja se od obećanja Crkve, i onaj tko napusti Kristovu Crkvu neće stići do Kristovih obećanja. Bezbožan je; štoviše, neprijatelj je: Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa (Mt 12, 30). Stoga, tko raskida mir i slogu Kristovu, djeluje protiv Krista. Ne može imati Boga za Oca, tko nema Crkvu za majku.")

Zato možemo reći da je i Leopoldova borba za povratak nesjedinjenih istočnjaka u Katoličku Crkvu: u konačnici borba za njihovo vječno spasenje. Jer, izvan Katoličke Crkve nema spasenja.

Nesjedinjeni istočnjaci su ovce bez pastira

Sv. Leopold Mandić često govori o nesjedinjenim istočnjacima kao ovcama bez pastira.
Tako piše u bilješci od 11. listopada 1937. (Spisi, str. 378.):

"Coram Deo: ad serviendum Domino Nostro Jesu Christo ut ipse Dominus dignetur adimplere pro grege suo Dissidentium Orientalium errantium veluti oves non habentes pastorem illam suam promissionem: Alias oves habeo quae non sunt de hoc ovili, et illas oportet Me adducere, et vocem meam audient et fiet Unum Ovile et Unus Pastor..."

("Pred Bogom: radi služenja Gospodinu našemu Isusu Kristu, kako bi se sam Gospodin udostojao ispuniti za svoje stado odijeljenih istočnjaka, koji lutaju kao ovce koje nemaju pastira, ono svoje obećanje: Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka, i njih trebam dovesti, i glas će moj čuti i bit će jedno stado i jedan pastir...")

Ako sv. Leopold smatra da su nesjedinjeni istočnjaci "kao ovce koje lutaju bez pastira", što time želi reći o njihovim patrijarsima i biskupima?
Time sv. Leopold jasno daje do znanja da istočno-raskolničke patrijarhe i biskupe ne smatra legitimnim crkvenim pastirima. Drugim riječima, njihovu hijerarhiju smatra nezakonitom.

To je potpuno suprotno od stajališta ekumenista, koji smatraju da su vođe svih "denominacija" legitimni "predstavnici kršćana". Uostalom, glavnu riječ na ekumenskim sastancima vode upravo voditelji raskolničkih i krivovjerskih skupina.

Što sv. Leopold želi?
Obraćenje i povratak istočnjaka u katoličko jedinstvo.

Godine 1908. sv. Leopold Mandić zavjetovao se Blaženoj Djevici Mariji da će raditi na "otkupljenju odijeljenih istočnjaka od raskola i zablude" ("in redemptionem Orientalium Dissidentium a schismate et errore").

Godine 1914. nazvao je to svojim životnim ciljem (Spisi, str. 338.):

"Finis vitae meae debet esse reditus Orientalium Dissidentium ad Catholicam Unitatem..."

("Cilj mojega života treba biti povratak odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo...")

U bilješci od 13. listopada 1917., sv. Leopold izričito govori o OBRAĆENJU (conversio) odijeljenih istočnjaka (Spisi, str. 347.):

"In hoc istanti 13-X-1917 hora meridi(ana) renovo vota mea pro conversione Di(ssi)dentium Orientalium omni affectu; mihi a gratia Dei datur."

("U ovom trenutku, 13-X-1917, u podnevnom času, obnavljam svoje zavjete za obraćenje odijeljenih istočnjaka svim žarom; to mi daje milost Božja.")

U bilješci od 31. ožujka 1936., sv. Leopold govori (Spisi, str. 372.-373.):

"Juxta meam vocationem jam mihi satis notam innovo Divino Cordi Jesu et Beatissimae Virgini Mariae humani generis Corredemptrici votum meum pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem."

("Prema mojem zvanju, koje mi je već dovoljno poznato, obnavljam Božanskom Srcu Isusovu i Preblaženoj Djevici, Suotkupiteljici ljudskog roda, moj zavjet za povratak odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo.")

Već samim time što govori o "povratku" ("reditus"), sv. Leopold jasno daje do znanja da su odijeljeni istočnjaci nekoć bili članovi Katoličke Crkve: prije nego što su stupili u raskol.

To je važno danas istaknuti, jer moderni ekumenisti šire zabludu kao da su odijeljene istočne zajednice ravnopravne Katoličkoj Crkvi, ili kao da su jednako stare kao i Katolička Crkva. Ekumenisti neprekidno pokušavaju stvoriti dojam kao da postoji (brojčano) više Kristovih Crkava koje su sve "ravnopravne"... ili pak da se Kristova Crkva sastoji "ogranaka", kao da su sve odvojene zajednice "ogranci" Kristove Crkve. To su zablude koje je papa Pio XI. osudio u enciklici Mortalium animos.

Nadalje, temeljni uvjet za povratak odijeljenih natrag u Katoličku Crkvu jest potpuno prihvaćanje cjelovite katoličke vjere.

Sv. Leopold Mandić u bilješci od 11. veljače 1918. govori o povratku odijeljenih istočnjaka "katoličkoj istini" ("ad catholicam veritatem"):

"Sanctus David, Deo inspir[ante], dixerat Spiritu Sancto: Credidi, propter quod locutus sum. Ita et ego coram Deo credo propter quod juro iterum ac statuo idest innovo vota pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam veritatem."

("Sveti David, po Božjem nadahnuću, rekao je u Duhu Svetomu: Vjerovao sam, zato sam govorio. Tako i ja pred Bogom vjerujem, zbog čega opet prisežem i potvrđujem, to jest obnavljam zavjete za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkoj istini.")

Budući da nam katolička istina mora biti putokaz u svim pitanjima života, treba nam to biti i u pitanjima povratka nesjedinjenih istočnjaka.

Sredstva za povratak nesjedinjenih istočnjaka u katoličko jedinstvo: sv. Misa, molitva i misije

27. rujna 1935., sv. Leopold Mandić napisao je sljedeću bilješku (Spisi, str. 368.):

"Juxta meam missionem ad quam ex gratia Dei sum vocatus, statuo finem vitae meae apostolatum pro Orientalibus Dissidentibus, ut redeant ad Unitatem Catholicam. Medium huius apostolatus erit celebratio Divinorum Mysteriorum juxta meum votum."

("Prema mojoj misiji, na koju sam pozvan po Božjoj milosti, određujem da je cilj mojega života apostolat za odijeljene istočnjake: kako bi se vratili katoličkom jedinstvu. Sredstvo ovog apostolata bit će slavljenje božanskih otajstava, prema mojem zavjetu.")

Dakle, sredstvo apostolata je sveta misna žrtva. U spisima sv. Leopolda često se može vidjeti kako namjenjuje svetu misu na nakanu povratka odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo.

Tako je sv. Leopold dana 24. travnja 1915. zapisao (Spisi, str. 344.):

"Hodie, idest 24 Aprilis 1915 celebrando Sanctam Missam me devovi Domino nostro Jesu Christo pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam unitatem."

("Danas, to jest 24. travnja 1915., slaveći svetu Misu zavjetovao sam se Gospodinu našemu Isusu Kristu za povratak odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo.")

1. listopada 1935., sv. Leopold daje sljedeći zavjet (Spisi, str. 369.):

"Voto me obstringo: quotiesquumque Sacrum sum facturus, ni impediar a justitia vel a pietate, omnis fructus Sancti Sacrificii erit pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem. Quando vero justitia vel pietas aliud me suadebit, tunc, intacta justitia et pietate, omnis fructus qui superest erit pro eodem fine."

("Obvezujem se zavjetom: kad god budem služio svetu žrtvu, ako me u tome ne spriječi pravednost ili pobožnost, sav plod svete žrtve bit će namijenjen za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkom jedinstvu. Kada mi pak pravednost ili pobožnost savjetuje drugačije, tada, bez diranja u pravednost i pobožnost, sav preostali plod bit će za istu svrhu.")

18. lipnja 1937., sv. Leopold bilježi (Spisi, str. 376.):

"Hodie Sacrum confeci supra sepulcrum Beati Gregorii Barbadici. Sanctum Sacrificium obtuli pro Dissidentibus Orientalibus, idest pro eorum reditu ad Catholicam Unitatem..."

("Danas sam služio svetu žrtvu nad grobom blaženoga Grgura Barbariga. Prikazao sam svetu žrtvu za odijeljene istočnjake, to jest za njihov povratak katoličkom jedinstvu...")

Sv. Leopold je u svojoj mladosti htio postati misionar u istočnoj Europi. Svetac je ovu želju i otkrio svojim redovničkim poglavarima, ali oni nisu pristali.

No, sv. Leopold je i dalje razmišljao o potrebi slanja misija u istočne zemlje kako bi radile na obraćenju nesjedinjenih istočnjaka i njihovu povratku u Katoličku Crkvu. Imao je plan da pripravi svoju mlađu redovničku braću za apostole i misionare na Istoku.

Naime, od 1910. do 1914. sv. Leopold obnašao je službu učitelja klerika, studenata filozofije u padovskom kapucinskom samostanu. Predavao im je i patrologiju (vidjeli smo gore izvatke iz jednog njegovog predavanja o učenjima sv. Ciprijana).

Leopoldova bilješka, koja nosi datume 21. srpnja 1914. i 3. kolovoza 1928. (Spisi, str. 338.), kaže sljedeće:

"Itaque usque dum ex obedientia meorum Superiorum fungar officio Directoris Nostrorum Juvenum, omni ope curabo prout ratio dictabit, ut praeparem Apostolos qui suo tempore hoc opus sint executuri."

("Stoga, dok god iz poslušnosti prema mojim poglavarima obavljam službu upravitelja naših mladića, nastojat ću svim silama, prema diktatu razuma, da pripravim apostole koji će u svoje vrijeme izvršiti ovo djelo.")

Tako je sv. Leopold htio pripraviti apostole za misijski rad: kako bi radili na povratku odvojenih istočnjaka u Katoličku Crkvu. I to je putokaz za današnje vrijeme. Tako i mi trebamo pristupiti pitanju protestanata i istočnih raskolnika. Treba im poslati misionare koji će ih obratiti na katoličku vjeru i vratiti ih u Katoličku Crkvu.

No, ekumenisti se tome protive. Oni ne žele obraćenje inovjeraca na katoličku vjeru. Ekumenisti govore o nekakvom drugačijem "jedinstvu" (koje ni sami ne znaju definirati). Oni ne žele ni čuti o tome da se protestanti i istočni raskolnici trebaju odreći svojih zabluda i hereza. Baš naprotiv, ekumenisti žele da se katolički nauk relativizira i "izmijeni" kako bi postao prihvatljiv nekatolicima. A samu pomisao da bi se nekatolici trebali obratiti na katoličku vjeru etiketiraju kao "prozelitizam".

Lako je, stoga, vidjeti da je ono što se naziva "ekumenizam" potpuna suprotnost od katoličkog misijskog žara sv. Leopolda Mandića.