Pojam svetosti podrazumijeva "čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta" (Jak 1, 27)

Katolička vjera jest jasna vjera. U katoličanstvu pojedini pojmovi imaju točno određeno značenje. Tako i pojam svetosti (na koju je čovjek pozvan) ima točno određeno značenje. Treba, stoga, pogledati kako se u klasičnim teološkim knjigama definira pojam svetosti.

Slijedeći sv. Tomu Akvinskog, Réginald Garrigou-Lagrange ovako definira pojam svetosti (De revelatione per Ecclesiam Catholicam proposita, vol. II., Rim, 1950., str. 18.):

"Sanctitas enim est virtus importans perfectam munditiam a terrenis ac firmissimam unionem cum Deo, et ordinans omnes actus virtutum ad Deum."

("Svetost je, naime, krepost koja donosi savršenu čistoću od zemaljskih stvari i najuže sjedinjenje s Bogom, te koja usmjerava sve čine kreposti prema Bogu.")

Radi postizanja ove svetosti, napisana su sva radovnička pravila: od najstarijih poput pravila sv. Pahomija i sv. Bazilija, pa do pravila sv. Benedikta i sv. Franje, kao i drugih pravila radovničkih zajednica.

Dakako, uvijek su postojala nastojanja da se i laike, koji žive u svijetu, povede putem svetosti. Dovoljno je pogledati treće redove i razne bratovštine, koje su se po čitavoj Europi osnivale još od Srednjega vijeka. Bratovštine su svojim članovima određivale razna dobra djela i pobožne vježbe, koje su ih vodile putem kršćanskog života.

Briga za vjerski život laika vidi se i u poznatim djelima svetaca, poput knjige sv. Franje Saleškoga Filotea ili Uvod u pobožan život i molitvenika sv. Ivana Bosca Opskrbljeni mladić.

Štoviše, sv. Alfonz Liguori naučava da je dužnost ispovjednika da pobožne duše vodi prema savršenosti. Tako sv. Alfonz ističe u svojem priručniku za ispovjednike (Praxis confessarii, n. 121.):

"Quod olim dixit Dominus Jeremiae, ecce constitui te super gentes ut evellas, et dissipes, aedifices et plantes, idem nunc repetit singulis Confessariis, qui non solum debent evellere vitia ex suis Poenitentibus, sed etiam debent in illis virtutes inserere."

("Ono što je Gospodin nekoć rekao Jeremiji: evo, postavio sam te nad narodima da čupaš i rušiš, i gradiš i sadiš, to sada ponavlja svim ispovjednicima, koji trebaju ne samo iščupati opačine iz svojih pokornika, nego trebaju također u njima posaditi kreposti.")

Sv. Alfonz pritom posebno misli na pokornike koji su već počeli s dubljim duhovnim životom:

"Non sunt quidem expellendi peccatores, ut superius diximus, e contra: sed opus est etiam multum Deo acceptum, sponsas illi adornare, animas scilicet spirituales excolere, ut in totum se illi donent, tradantque. Acceptior est oculis anima sola perfecta quam mille imperfectae. Unde cum videt Confessarius Poenitentem vivere immunem a culpis mortalibus, omnem curam adhibere debet, ut eum in viam perfectionis, et divini amoris introducat, illi repraesentando meritum, quod habet Deus ut ametur, et gratitudinem quam debemus Jesu Christo qui nos amavit usque ad moriendum pro nobis; nec non periculum in quo versantur omnes animae quae vocatae a Deo ad vitam perfectiorem, illi resistunt. In quatuor igitur praecipue posita est directio Confessarii quoad animas spirituales, scilicet in meditatione, in contemplatione, in mortificatione, et in frequentia Sacramentorum, et de omnibus sigilatim dicemus."

("Ne treba, doduše, otjerati grešnike, kao što smo gore rekli, baš naprotiv. No, djelo je također veoma ugodno Bogu, uresiti mu zaručnice, to jest odgojiti duše koje žive duhovnim životom, kako bi mu se u svemu darovale i predale. Ugodnija je očima samo jedna savršena duša, nego tisuću nesavršenih. Stoga, kada ispovjednik opazi da pokornik živi bez smrtnih grijeha, treba brižno nastojati da ga uvede na put savršenosti i božanske ljubavi, pokazujući mu da Bog zaslužuje da ga se ljubi, te kakvu zahvalnost dugujemo Isusu Kristu, koji nas je ljubio do toga da je za nas umro; isto tako, pokazujući opasnost u kojoj se nalaze sve duše koje su od Boga pozvane na savršeniji život, ali mu se odupiru. Stoga, vodstvo ispovjednika kod duša koje žive duhovnim životom, poglavito je usmjereno na četiri stvari, to jest na razmatranje, na kontemplaciju, na mrtvljenje i na često primanje sakramenata, i o svakoj ćemo posebno govoriti.")

Dakle, sv. Alfonz nije se ograničio samo na preporučivanje čestog primanja sakramenata, nego sa čestim primanjem sakramenata spaja i ostala sredstva duhovnog života: molitvu, razmatranje, mrtvljenje. Kod razmatranja osobit naglasak stavlja na razmatranje o posljednjim stvarima: o smrti, sudu, raju i paklu.

Od vremena pontifikata sv. Pija X. na poseban se način ističe česta sv. pričest kao sredstvo za obnovu kršćanskog društva. S pravom se ističe da dostojno primanje svetih sakramenata treba kod čovjeka stvoriti odbojnost prema grijehu, osobito prema bludnom grijehu.

U dekretu pape sv. Pija X. Sacra Tridentina Synodus (20. prosinca 1905.) o čestom primanju sv. pričesti, ističe se sljedeće:

"Desiderium vero Iesu Christi et Ecclesiae, ut omnes Christifideles quotidie ad sacrum convivium accedant, in eo potissimum est, ut Christifideles per sacramentum Deo coniuncti robur inde capiant ad compescendam libidinem, ad leves culpas quae quotidie occurrunt abluendas, et ad graviora peccata, quibus humana fragilitas est obnoxia, praecavenda... Unde S. Tridentinum Concilium Eucharistiam vocat 'antidotum, quo liberemur a culpis quotidianis et a peccatis mortalibus praeservemur'."

("A želja Isusa Krista i Crkve da svi Kristovi vjernici svakodnevno pristupaju svetoj gozbi jest najviše u tome da Kristovi vjernici, po sakramentu združeni s Bogom, odatle prime snagu za obuzdavanje požude, za čišćenje od lakih grijeha, koji svakodnevno pridolaze, i za očuvanje od težih grijeha, kojima je podložna ljudska slabost... Stoga, sveti Tridentski koncil Euharistiju naziva 'lijekom kojim se oslobađamo od svakodnevnih grijeha i čuvamo od smrtnih grijeha'.")

Dakle, primanje svete pričesti bi u čovjeku (uz ostale učinke) trebalo imati i učinak obuzdavanja ili suzbijanja požude ("ad compescendam libidinem").

Odlično je to objasnio fra Ante Antić:

"Zar srce koje je primilo Boga tako čista, koji je sama svetost, ne osjeća kako se u njemu rađa odvratnost prema nečistom grijehu, pa i samoj grešnoj pomisli? Jezik i usta, koja su imala sreću da nose svoga Stvoritelja i Spasitelja, neće se usuditi izgovarati nedolične riječi; oči, koje su živo u Euharistiji promatrale Isusa, koji je čišći od sunčanih zraka, neće gledati nedozvoljene predmete. Zašto neće to činiti? Jer je Euharistija lijek protiv svim našim zlim nagnućima, lijek našoj grešnoj pokvarenoj naravi."

Nemoguće je da netko dostojno prima svete sakramente, a istodobno živi kao rob požuda i strasti.
Međutim, kako bi se očuvali učinci sakramenata u duši, primanje sakramenata trebaju pratiti i ostala sredstva koja gore navodi sv. Alfonz: molitva, mrtvljenje, razmatranje o vječnim istinama. 

Uz vanjsko mrtvljenje, svakako je važno i unutarnje mrtvljenje, kao obuzdavanje znatiželje, a u naše vrijeme, primjerice, suzdržavanje od filmova, serija, zabavne glazbe, utakmica itd.

U Hrvatskoj se nastojanja da se kod katoličkih laika ostvari svetost mogu vidjeti u orlovskoj i križarskoj organizaciji 1920-ih i 1930-ih godina. U Zlatnoj knjizi bl. Ivana Merza vidimo sasvim konkretna pravila asketskog odgoja mladeži. Dakako, Zlatna knjiga propisuje češće primanje sv. sakramenata, ali usto od mladih traži i razne asketske vježbe: odricanje od dopuštenih užitaka, čeličenje volje, molitva, ispitivanje savjesti, temeljito učenje katekizma...

P. Ivan Jäger je ovako opisao bl. Ivana Merza:

"Zanimalo ga je sve što je smjeralo na obranu Crkve i raširenje Kraljevstva Kristova, a za ostalu svjetsku pljevu držao je oči oborenima."

Držao je oči zatvorene za "svjetsku pljevu". Nisu ga uopće zanimale svjetske zabave i ostale ispraznosti. Ovdje opet vidimo distanciranje od svijeta kao važno obilježje svetosti.

S tim u vezi, zanimljivo je da u gotovo svim našim starim katekizmima možete vidjeti pitanje: "Kako treba provesti pričesni dan (tj. dan u kojem se prima sv. pričest)?" - a daje se sljedeći odgovor: "Pričesni dan trebamo provesti bogoljubno i pobožno, kloneći se svjetovnog veselja."

Nažalost, često se na velike blagdane događa nešto sasvim suprotno: ljudi na sv. Misi prime sv. pričest, a zatim se prepuste svjetovnim zabavama. I tako se brzo uguše plodovi koje su primili iz svetih sakramenata.

Takvo ponašanje sigurno nije bio cilj pokreta za često primanje sv. pričesti u prvoj polovici 20. stoljeća. Nije bio cilj da se pod svaku cijenu poveća broj ljudi koji se pričešćuju na sv. Misi... Kao da je dovoljno da ljudi bilo kako primaju sakramente, pa makar ostali u istim grijesima u kojima su bili i prije.

Naprotiv, cilj je bio da se ljudi poprave, primjenjujući uz sakramente i ostala sredstva koja su gore navedena, poput molitve, mrtvljenja, razmatranja o četiri posljednje stvari...

Ako zanemarite ta sredstva, onda će i samo primanje sakramenata postati mlako i s vremenom nedolično. Izgleda da se takva mlakost počela sve više širiti već u godinama uoči Drugoga vatikanskog koncila.

Nadbiskup Franjo Šeper, koji je kao koadjutor upravljao Zagrebačkom nadbiskupijom umjesto pritvorenog kardinala bl. Alojzija Stepinca, objavio je za korizmu 1955. godine poslanicu o čestoj i dnevnoj sv. pričesti. Ta poslanica ima i poglavlje pod nazivom: "Za koga nije česta sv. pričest?"
Evo kako glasi (prema knjizi: Šeper – građa za životopis, sv. I., str. 36.-37.):

Dok sa Spasiteljem i s Crkvom pozivamo vjernike k čestoj sv. pričesti, moramo ipak sa žalošću u duši konstatirati jednu drugu činjenicu. Imade katolika koji pristupaju sv. pričesti možda i češće a usto provode život koji sablažnjava i kod kojih se ne vidi nastojanje da se poprave. To su npr. žene koje su zlobne prema bližnjemu, ogovaraju i kleveću ili ne vrše uredno svojih kućanskih dužnosti. To su žene i muževi koji nose na savjesti teške prestupke protiv bračnog i obiteljskog života, koji te prestupke možda i prešućuju u ispovijedi, ili ako ih ispovijedaju, čine to bez ozbiljne odluke da će svoj način života popraviti i urediti. Za ovakove i slične nije česta sv. pričest. Rekli smo već prije da je uvjet česte sv. pričesti ne samo da budemo čisti od teškoga grijeha, nego i to da ozbiljno nastojimo se boriti protiv grijeha, pa i lakih, i napredovati u dobru. Onima koji iz običaja i na laku ruku pristupaju sv. pričesti, dovikujemo riječima sv. Pavla: »Kojigod bude nedostojno jeo ovaj kruh ili pio Kalež Gospodnji, griješit će protiv Tijela i Krvi Gospodnje. Zato neka čovjek ispituje sebe, pa tada od Kruha neka jede i od Kaleža pije. Jer tko nedostojno jede i pije, osudu sebi jede i pije, jer ne razlikuje Tijela Gospodnjega« (1 Kor 11, 27-29). Ima jedna istinska riječ: »Sancta sancte«. To znači: svete stvari treba sveto obavljati. Svetinjama se treba dostojno približavati.

No, stvari su se nakon II. vatikanskog koncila znatno pogoršale. S jedne strane, "nova teologija" je potpuno relativizirala pojam grijeha, pa su pričesti počeli pristupati i ljudi s najtežim grijesima na duši. Uostalom, kako će se netko dobro ispovjediti ako uopće ne poznaje osnovni nauk o grijesima (koji su modernisti u cijelosti relativizirali)?

Osim toga, liturgijske reforme su na mnogo načina umanjile poštovanje prema Presvetom Sakramentu: ukidanje rubrika koje su propisivale pažljivu brigu o česticama hostije, minimaliziranje klečanja, skraćivanje euharistijskog posta, uvođenje laičkih djelitelja pričesti itd.
Sve to zajedno pridonosi mišljenju postkoncilskih vjernika da se pričest može olako shvatiti.

Čak i najveći podržavatelji postkoncilskih reformi u Hrvatskoj, poput Martina Krigina, morali su priznati otužno stanje u kojem se nalazi postkoncilska liturgijska praksa. Dakako, nisu to otvoreno govorili, nego između redaka.
Kirigin tako piše u listu Služba Božja (1998., br. 2., str. 191.-192.):

U vezi s koncelebriranim misama sam biskup M. Srakić tu piše: "Na jednom su biskupskom ređenju suslavitelji, kojih je bilo popriličan broj, izgovarali riječi Euharistijske molitve i pretvorbe kao "rulja" u Muci Isusovoj. Bio je to stravičan osjećaj i doživljaj." Ovdje možemo nadodati ono što je 29.11.1993. kard. Kuharić pisao malom liturgijskom skupu na Ćokovcu: "Na TV se moglo vidjeti jednu brojnu koncelebraciju u dvorani kao na nekom mitingu; sudionici su sjedili na stolicama mnogi bez ikakva liturgijskog znaka, a neki s nekakvim ručnicima oko vrata. Što se više gubi osjećaj za sveto, to se više najsvetije banalizira. Dolazimo do toga da se Euharistija sve manje poštuje. Ili se vjera gubi?"
...U spomenutom pismu kard. Kuharić piše: "Euharistija je živa prisutnost Uskrsnuloga. Žrtva i gozba su najsvetiji dar Crkvi da od njega živi, ali pričest je sakramenat živih!... Ne odgaja se dovoljno euharistijska vjera a ni savjest da je to sakramenat koji se prima čistom savješću, bez teškoga grijeha na duši. Znamo da ima u Crkvi pojava da svi idu na pričest jednostavno zato jer grijeha nema." Trebalo bi barem u većim gradovima više puta govoriti da rastavljeni i ponovno civilno vjenčani ne mogu pristupiti svetoj pričesti. U našim selima se međusobno bolje poznavaju pa se valjda to ne događa.

Ovo je napisano 1998. godine. Sada vidite u kakvom je jadnom stanju vjerski život u Hrvatskoj već desetljećima.

Kirigin kaže: "Trebalo bi barem u većim gradovima više puta govoriti da rastavljeni i ponovno civilno vjenčani ne mogu pristupiti svetoj pričesti. U našim selima se međusobno bolje poznavaju pa se valjda to ne događa."

Ne možete prepuštati takve stvari slučaju: "valjda se ne događa..."
S jedne strane, imate čitave postkoncilske generacije koje su odgojene u modernističkom stajalištima. Uzalud vi nekomu kažete da ne smije pristupiti svetoj pričesti u stanju smrtnog grijeha, ako ta osoba uopće ne razumije što je smrtni grijeh.

S druge strane, sastavljači nove liturgije uklonili su sve brane prema nedostojnom primanju sv. pričesti. U novom obredu mise, iz čitanja na Veliki četvrtak i Tijelovo, uklonjene su riječi sv. Pavla iz I. poslanice Korinćanima koje govore o svetogrdnom primanju pričesti:

"Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela." (1 Kor 11, 27-29)

Dodajmo tome da i u Hrvatskoj danas ima "modernih liturgičara" koji otvoreno negiraju da sv. Pavao na tom mjestu govori o primanju sv. pričesti u stanju smrtnog grijeha. Pritom ih nimalo ne brine što su njihova stajališta protivna stajalištima svetih otaca i cjelokupne Tradicije Crkve.

No, vratimo se na početak. Vidjeli smo gore u definiciji svetosti da je važno obilježje svetosti "perfecta munditia a terrenis" ("savršena čistoća od zemaljskih stvari"). To je ono što sv. Jakov Apostol ističe u svojoj poslanici: "čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta" (Jak 1, 27).

Jasno je i upozorenje sv. Ivana Apostola:

"Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka." (1 Iv 2, 15-17)

Što je svijet više pokvaren, to je potrebniji veći oprez prema zamkama i zasjedama svijeta.

No, baš na tom području pali su reformatori i revolucionari iz 1960-ih. Umjesto da se čuvaju neokaljanima od ovoga svijeta, oni su se predali svijetu, nastojali su ugađati svijetu, ugađati nekatolicima, pa i otvorenim neprijateljima vjere i Crkve. U skladu s takvim stajalištima, posvjetovnjačili su sve što god su dotakli: od liturgije do redovničkih pravila, od katekizma do crkvene arhitekture.

Kod modernista je i propovijed postala poligon za pričanje o prolaznim zemaljskim temama, a ne sredstvo za pouku i uzdizanje vjernika do svetosti. Uostalom, temeljna deviza modernizma ("prilagoditi se svijetu") protivna je samom pojmu svetosti.

Zato u modernističkom krivovjerju nema svetosti, niti je može biti. Kada modernisti govore o "svetosti", oni ne misle na gore navedenu tradicionalnu definiciju svetosti, nego na nekakve svoje ideje (bolje rečeno zablude) o pojmu svetosti.

Gdje nema ispravnog shvaćanja svetosti, ne može biti niti ispravnog bogoslužja.

Veliki isusovački teolog Leonard Lessius piše u svojoj knjizi De perfectionibus moribusque divinis (Antwerpen, 1620. god., str. 100.-101.):

"Cum enim sit ipsa puritas et sanctitas, in suis cultoribus summam puritatem requirit, iuxta illud Levitici 11. Sancti estote, quoniam ego sanctus sum, non enim summae puritati potest placere nisi quod purum est."

("Budući da je on sama čistoća i svetost, u svojim štovateljima traži najveću čistoću, prema onom u Levitskoj knjizi 11. Budite sveti, jer ja sam svet, jer vrhovnoj čistoći ne može ugoditi ništa što nije čisto.")

Ako, dakle, želite obnovu vjerskog života, počnite s promicanjem čistoće i svetosti u potpunom tradicionalnom smislu tih riječi.

 

Svrhe sv. Mise i plodovi sv. Mise

 

Prošloga tjedna na portalu Bitno.net prenesen je tekst Williama Saundersa pod nazivom: "Što točno znači slaviti misu na određenu nakanu?" Taj naziv dali su tekstu urednici Bitno.neta, dok je originalan naziv teksta: What does it mean to have a Mass “offered” for someone? 

Neću polemizirati s tim tekstom, ali ću reći da se na navedeno pitanje može precizno odgovoriti jedino ako prvo shvatimo koje su svrhe svete misne žrtve. A najlakši način da to shvatimo jest da pogledamo na koje su nakane prinošene žrtve u Starom zavjetu, jer su one bile pralik i proročanstvo novozavjetne Žrtve, sv. Mise.

Naime, Žrtvom Isusa Krista na Križu, kako kaže papa sv. Leon Veliki, "dogodio se očiti prelazak od Zakona na Evanđelje, od Sinagoge na Crkvu, od mnogih žrtava na jednu žrtvu" ("a Lege ad Evangelium, a Synagoga ad Ecclesiam, a multis sacrificiis ad unam hostiam evidens facta est translatio" - Serm. 68, 3 - Migne PL 54, 374).

Ili, kao što kaže tradicionalna rimska liturgija na VII. nedjelju po Duhovima u prikaznoj molitvi (secreta):

"Deus, qui legalium differentiam hostiarum unius sacrifícii perfectione sanxisti: accipe sacrifícium a devotis tibi famulis, et pari benedictione, sicut munera Abel, sanctifica; ut, quod singuli obtulerunt ad maiestatis tuae honorem, cunctis proficiat ad salutem. Per Dominum."

("Bože, koji si raznovrsne zakonske [starozavjetne] žrtve potvrdio po savršenstvu jedine žrtve, primi žrtvu od odanih ti slugu i posveti je istim blagoslovom kao žrtvu Abelovu, da bude na spasenje svima ono što pojedinci prikazaše na čast tvojega veličanstva. Po Gospodinu.")

Koje su žrtve bile propisane u Mojsijevu zakonu? Paljenice, okajnice (za grijehe), pomirnice...

Sv. Toma Akvinski ovako objašnjava njihovo značenje (Summa theologica, I-II, q. 102., a. 3., ad 10um):

"...inter omnia sacrificia holocaustum erat praecipuum, quia totum comburebatur in honorem Dei, et nihil ex eo comedebatur. Secundum vero locum in sanctitate tenebat hostia pro peccato, quae comedebatur solum in atrio a sacerdotibus, et in ipsa die sacrificii. Tertium vero gradum tenebant hostiae pacificae pro gratiarum actione, quae comedebantur ipso die, sed ubique in Ierusalem. Quartum vero locum tenebant hostiae pacificae ex voto, quarum carnes poterant etiam in crastino comedi. Et est ratio huius ordinis quia maxime obligatur homo Deo propter eius maiestatem, secundo, propter offensam commissam; tertio, propter beneficia iam suscepta; quarto, propter beneficia sperata."

("...među svim žrtvama, paljenica je bila glavna, jer se čitava spaljivala na čast Božju, i ništa se od nje nije blagovalo. Drugo mjesto po svetosti držala je žrtva za grijehe, koju su blagovali samo svećenici u trijemu, i to na sam dan žrtve. Treći stupanj držale su žrtve pomirnice radi zahvaljivanja, koje su se blagovale istoga dana, ali posvuda u Jeruzalemu. Četvrto pak mjesto držale su žrtve pomirnice iz zavjeta, čije se meso moglo blagovati i sutrašnjega dana. A razlog je ovoga reda to što je čovjek najviše obvezan [dužan] prema Bogu zbog njegova veličanstva, drugo, zbog počinjenih prekršaja, treće, zbog dobročinstava koja je već primio; četvrto, zbog dobročinstava kojima se nada.")

Dakle, Mojsijev zakon imao je posebno žrtvu klanjanja (paljenica kojom se priznaje Božje Veličanstvo i potpuna ovisnost čovjeka o Bogu), posebno žrtvu za grijehe, posebno žrtvu zahvale, žrtve prošnje... U Novom zavjetu sve su ove svrhe objedinjene u jednoj Žrtvi.

Sv. Misa je žrtva klanjanja, pomirbe, zahvale, prošnje i zadovoljštine za grijehe.

Hrvatski teolog Ivan Bujanović piše krajem 19. stoljeća u svojem udžbeniku Sveti sakramenti po nauku Katoličke Crkve (sv. I., Zagreb, 1895., str. 453.):

"Kako se je gdje koja svrha više i izravno htjela iztaknuti, tako se je žrtva i zvala; i prema tomu bilo je u starom zavjetu tri poglavite vrste žrtava:
1) paljenica (holocaustum) bila je žrtva klanjanja (sacrif. latreuticum);
2) žrtva za grijeh (sacrif. pro peccato) bila je žrtva pomirna (sacrif. expiationis sive sacrif. propitiatorium); i napokon
3) mirovna žrtva (hostia pacifica) bijaše žrtva hvale i prošnje (sacrif. eucharisticum et impetratorium)...
Ako gledaš na crkvu, koja prikazuje euharističku žrtvu (po svojim službenicima), onda je sigurno, da Bog uvijek prima žrtvu svoje zaručnice kao žrtvu poklona, hvale, pomirenja i prošnje."

Nakon što smo shvatili ove istine, možemo govoriti o plodovima svete misne žrtve. Nabrojimo ih ukratko Bujanovićevim riječima (Sveti sakramenti po nauku Katoličke Crkve, str. 523.):

"Iz svega toga što smo ozgor izložili razabire se, da bogoslovi punim pravom razlikuju u sv. misi trovrsni plod: opći, generalis, posebni ili srednji, specialis, medius ili ministerialis, i najposebniji, specialissimus, jer premda su sama imena novija i po školasticima uvedena, to je ipak sama stvar davno bila u crkvi poznata i priznata, osnovana bo je i slijedi iz naravi žrtve, odnosno iz naravi zadovoljštine i prošnje."

Pogledajmo pobliže kako Bujanović opisuje svaki od tih plodova.

1) opći plod sv. Mise (fructus generalis):

"Svećenik kao službenik crkve prije svega žrtvuje za vaskoliku crkvu. Zato sv. misa koristi najprije općemu dobru crkve, a za tim i svim pojedinim udovima, koliko i oni rade na općem njezinom dobru. Neizravno koristi i nevjernicima i udovima rastavljenim i otkinutim od crkve u svrhu, da i oni postanu njezini članovi. Taj plod sv. mise zove se: opći plod, fructus generalis."

2) posebni plod (fructus specialis):

"...iz naravi žrtve kao i iz naravi zadovoljštine i prošnje, kao takogjer i iz izvjesnog nauka apostolske predaje i sveudiljnog običaja crkve, koji potvrgjuju liturgičke knjige, slijedi, da se sv. misa može, a često iz stanovitih uzroka i pod stanovitim uvjetima i treba, da se prikazuje za stanovite osobe i u odregjenu svrhu. Taj plod zove se: posebni plod, fructus specialis. Pače neki bogoslovi misle (sr. Suarez l. c. disp. 79. sect. 9.), da je taj posebni plod tako vezan i zavisan od volje svećenikove, da on ne će nikomu pojedince koristiti, ako ga svećenik ne bude nikomu namijenio, nego da u tom slučaju ostaje u blagu crkve - in thesauro ecclesiae. Zato bogoslovi opominju, da svećenik osim glavne nakane kojom posebni plod namijenjuje stanovitoj osobi, učini i drugu nakanu - intentionem secundam, da tako taj plod, ako ne bude mogao koristiti onomu, komu ga je glavnom nakanom namijenio, koristi drugomu, ili barem njemu samomu (svećeniku). (v. Suarez l. c. disp. c. sect. 10. ad finem)."

3) najposebniji plod (fructus specialissimus):

"Napokon je sigurno, a tko da i dvoji o tom, da sv. misa kao pomirna i prosna žrtva i ex opere operato koristi i samomu svećeniku, koji ju prikazuje, ako je samo za milost spreman. Taj se plod u školama zove: najposebniji, fructus specialissimus."

Važno je da svećenik dobro poznaje ove istine i da o njima vodi računa kod služenja svete misne žrtve. Zato se (uz dogmatsku teologiju) o tim istinama govori i u moralnoj teologiji, jer svećenik ima moralnu dužnost da sv. Misu ispravno služi.

Pogledajmo kako o tim istinama piše D. Prümmer u svojem vodiču kroz moralnu teologiju (Vademecum theologiae moralis, str. 646.-650.).

 

 

 

Podsjećam da Prümmerov vodič kroz moralnu teologiju možete preuzeti ovdje: Vademecum theologiae moralis.

 

 

Gdje je pravo čudo, ondje je prava vjera

Ranije ovoga tjedna Crkva je proslavila blagdan Majke Božje Lurdske. Osim po ukazanjima Blažene Djevice Marije, Lurdsko svetište poznato je po brojnim čudesnim ozdravljenjima koja se nastavljaju sve do današnjega dana.

Čuda su važan znamen prave religije, kao što kaže sv. Robert Bellarmin: "ubi est verum miraculum, ibi sit vera fides" ("gdje je pravo čudo, ondje je prava vjera"). Sv. Robert o tome govori u drugom svesku De controversiis, gdje raspravlja o koncilima i o vojujućoj Crkvi, u IV. knjizi o obilježjima prave Crkve (De notis Ecclesiae, cap. 14.):

"Jam quod attinet ad secundum, quod miraculum sit testimonium sufficiens, et ubi est verum miraculum, ibi sit vera fides, facile probari potest. Si quidem vera miracula non possunt fieri, nisi Dei virtute; dicitur enim miraculum, quod superat vires omnium creaturarum, et ideo omnibus creaturis est mirabile, et propterea etiam in Scripturis dicuntur testimonia Dei, ut supra vidimus. Quare, quod miraculo confirmatur, Dei testimonio confirmatur, Deus autem non potest esse testis mendacii, igitur quod miraculo confirmatur verum sit necesse est."

("A što se tiče druge tvrdnje: da je čudo dovoljno svjedočanstvo, i gdje je pravo čudo, ondje je prava vjera; to se lako može dokazati. Naime, ako se prava čuda mogu dogoditi samo po Božjoj snazi; jer se čudom naziva ono što nadilazi snage svih stvorenja, pa je zato čudesno svim stvorenjima, i zbog toga se i u Pismima nazivaju Božjim svjedočanstvima, kao što smo gore vidjeli. Stoga, što se potvrđuje čudom, potvrđuje se Božjim svjedočanstvom: a Bog ne može biti svjedok laži; dakle, što se potvrđuje čudom, nužno je istinito.")

Katolička Crkva je u svim stoljećima obilovala čudima, koja na očigledan način pokazuju da je ona jedina prava Crkva.  

Više od 160 godina lurdska čuda stoje kao živo svjedočanstvo istinitosti Katoličke Crkve i katoličkog nauka. U Hrvatskoj je osobito bl. Ivan Merz poznat po isticanju lurdskih čuda kao dokaza istinitosti Katoličke Crkve. Merz je osobno svjedočio čudesnim ozdravljenjima u Lurdu. O tome je napisao i knjižicu Najnovija čudesa u Lurdu. Pogledat ćemo malo kasnije neke izvatke iz te knjižice, koji pokazuju kako blaženik na temelju lurdskih čuda dokazuje istinitost katoličkog nauka i katoličkog morala.

No, kako bismo shvatili bl. Ivana Merza, moramo prvo poznavati tradicionalni nauk Crkve, koji je i Merz dobro poznavao i koji je uvijek slijedio do najsitnijih detalja.

Stoga, trebamo na početku pogledati što Prvi vatikanski koncil naučava o čudima, a zatim što o čudima govore pojedini istaknuti katolički teolozi: papa Benedikt XIV., sv. Robert Bellarmin, Josip Stadler i Réginald Garrigou-Lagrange.

Nauk Crkve o čudima

Prvi vatikanski koncil naučava u dogmatskoj konstituciji o katoličkoj vjeri Dei Filius (24. travnja 1870.):

"Ut nihilominus fidei nostrae obsequium rationi consentaneum esset, voluit Deus cum internis Spiritus Sancti auxiliis externa iungi revelationis suae argumenta, facta scilicet divina, atque imprimis miracula et prophetias, quae cum Dei omnipotentiam et infinitam scientiam luculenter commonstrent, divinae revelationis signa sunt certissima et omnium intelligentiae accommodata."

("Kako bi ipak služba naše vjere bila u skladu s razumom, Bog je htio s unutarnjim pomoćima Duha Svetoga združiti vanjske dokaze svoje objave, to jest božanska djela, i to prije svega čuda i proročanstva; kako ona zorno pokazuju Božju svemoć i beskrajno znanje, najsigurniji su znakovi božanske objave i prilagođeni svačijem razumijevanju.")

Glede tog nauka, isti dokument donosi kanon koji osuđuje one koji negiraju da se vjerodostojnost prave religije pokazuje vanjskim znakovima (čudima i proročanstvima):

"Si quis dixerit, revelationem divinam externis signis credibilem fieri non posse, ideoque sola interna cuiusque experientia aut inspiratione privata homines ad fidem moveri debere; anathema sit."

("Ako netko kaže da božanska objava ne može biti vjerodostojna po vanjskim znakovima, i da se zato ljudi trebaju poticati na vjeru samo po iskustvu svakog pojedinca ili po privatnom nadahnuću; neka bude proklet.")

Nakon toga, slijedi kanon koji osuđuje one koji negiraju čuda:

"Si quis dixerit, miracula nulla fieri posse, proindeque omnes de iis narrationes, etiam in sacra Scriptura contentas, inter fabulas vel mythos ablegandas esse; aut miracula certo cognosci nunquam posse, nec iis divinam religionis christianae originem rite probari; anathema sit."

("Ako netko kaže da ne može biti nikakvih čuda, pa da zato sva pripovijedanja o njima, pa i ona koja su sadržana u Svetom pismu, treba odložiti među bajke i mitove, ili da se čuda nikada ne mogu sigurno spoznati, i da se po njima ne može ispravno dokazati božansko podrijetlo kršćanske religije; neka bude proklet.")

Važnost ovog nauka isticala se i u kasnijim dokumentima Svete Stolice. Papa sv. Pio X. odredio je u motupropriju Sacrorum Antistitum (1910. godine) da je svaki svećenik dužan položiti Antimodernističku prisegu.
U Antimodernističkoj prisezi svećenik, između ostaloga, priseže da priznaje čuda i proročanstva kao najsigurniji dokaz božanskog podrijetla kršćanske religije:

"Secundo, externa revelationis argumenta, hoc est facta divina, in primisque miracula et prophetias admitto et agnosco tamquam signa certissima divinitus ortae christianae Religionis, eademque teneo aetatum omnium atque hominum, etiam hujus temporis, intelligentiae esse maxime accommodata."

("Drugo, vanjske dokaze objave, to jest, božanska djela, i to prije svega, čuda i proročanstva, prihvaćam i priznajem kao najsigurnije znakove božanskog podrijetla kršćanske religije, i držim da su isti najprikladniji shvaćanju svih vremena i ljudi, također i ljudi ovoga vremena.") 

Nakon što smo ukratko vidjeli službeni nauk Crkve, pogledajmo kako pojedini katolički teolozi tumače pojedine dijelove tog nauka.

Svrha ili cilj čuda

U nauku o čudima nezaobilazan je autoritet: papa Benedikt XIV. (1675.-1758.), koji je kao teolog napisao najdetaljnije djelo o procesu beatifikacije i kanonizacije svetaca pod nazivom De servorum Dei beatificatione et canonizatione. Budući da u procesu beatifikacije i kanonizacije čuda imaju vrlo važnu ulogu, Benedikt XIV. posvetio je mnogo pozornosti temi čuda.

Kao i u svim Božjim djelima, prvotna svrha čuda jest slava Božja. Na temelju Svetoga pisma, Benedikt XIV. ovako dokazuje tu istinu (De servorum Dei beatificatione et canonizatione, lib. IV., p. I., cap. 4.):

"Finis generalis primarius miraculorum est gloria Dei, cum hic sit finis omnium operum ipsius: quapropter Proverb. 16. 4. legitur: Universa propter semetipsum operatus est Dominus; et Joan. 11. 4. Christus loquens de Lazaro infirmo a se resuscitando ait: Infirmitas haec non est ad mortem, sed pro gloria Dei, ut glorificetur Filius Dei per eam, Marthae autem subjicenti vers. 39. Domine, jam foetet quatriduanus in monumento; Salvator respondit: Nonne dixi tibi, quoniam, si credideris, videbis gloriam Dei?"

("Općenita prvotna svrha čuda jest slava Božja, jer je to svrha svih njegovih djela. Zbog toga se čita u Izrekama 16, 4: Sve je radi sebe učinio Gospodin; i Iv 11, 4, govoreći o bolesnom Lazaru, kojega je trebao uskrisiti, Krist kaže: Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji. A Marti koja je dodala u 39. stihu: Gospodine, već zaudara, četvrti je dan u grobu, Spasitelj je odgovorio: Nisam li ti rekao: Ako budeš vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?")

Zatim Benedikt XIV. dodaje da čuda služe dokazivanju istinitosti vjerskog i moralnog nauka, te svetosti pojedine osobe (u procesu kanonizacije):

"Inter fines miraculorum secundarios, qui tamen ad primarium ordinantur, recensentur tum confirmatio pro ostendenda veritate doctrinae Fidei et morum, tum attestatio verae sanctitatis alicujus. Cum Deus Moysen misisset ad populum, et ad Pharaonem in Aegypto, Moyses ait: Non credent mihi, nec audient vocem meam, uti habetur Exodi 4. 1. Deus autem ostendit ei omnia signa seu miracula, quae facturus erat coram populo et Pharaone..."

("Među drugotnim svrhama čuda, koje su ipak usmjerene prema prvotnoj svrsi, ubrajaju se i potvrda za pokazivanje istinitosti nauka vjere i morala, kao i svjedočanstvo o pravoj svetosti nekog [čovjeka]. Kada je Bog poslao Mojsija narodu i faraonu u Egiptu, Mojsije je rekao: Neće mi vjerovati, niti će poslušati moj glas, kao što stoji u Izl 4, 1. No, Bog mu je pokazao sve znakove ili čuda koja će učiniti pred narodom i faraonom...")

Benedikt XIV. pokazuje kako i u Novom zavjetu čuda služe za dokazivanje istinitosti nauka:

"Rursus Marci 16. 17. Christus Dominus miracula exhibuit uti signa verae fidei: Signa autem eos, qui crediderint, haec sequentur: In nomine meo daemonia ejicient, linguis loquentur novis, serpentes tollent, ibique Evangelista ait, Deum miraculis confirmasse veritatem rerum, quae ab Apostolis praedicabantur: Domino cooperante, et sermonem confirmante, sequentibus signis: et Sanctus Paulus miracula recenset inter signa sui Apostolatus 2. ad Corinth. 12. vers. 12. Signa tamen Apostolatus mei facta sunt super vos in omni patientia, in signis, et prodigiis, et virtutibus."

("Napokon, kod Marka 16, 17, Krist Gospodin pokazuje čuda kao znakove prave vjere: A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, govorit će novim jezicima, uzimat će zmije, i ondje evanđelist kaže da je Bog čudima potvrđivao istinitost stvari koje su apostoli propovijedali: Gospodin surađivaše i utvrđivaše riječ popratnim znakovima. I sveti Pavao ubraja čuda među znakove svojeg apostolstva u 2. Korinćanima, 12, 12: Znamenja pak mojega apostolstva ostvarena su među vama u posvemašnjoj postojanosti, u znakovima, i čudesima, i silnim djelima.")

Treba reći da i čuda koja Bog daje kao potvrdu svetosti nekog čovjeka, treba također gledati kao dokaz za istinitost prave vjere. Jer nitko ne može biti svet bez prave vjere, kao što kaže sv. Robert Bellarmin (De notis Ecclesiae, lib. IV., cap. 14.):

"Nam, cum miracula fiunt ad gloriam alicujus Sancti demonstrandam, illa miracula ostendunt, eum hominem vere esse Sanctum. Cum autem nemo sit vere sanctus sine vera fide: Justus autem meus ex Fide vivit, Hebr. 10. 38. eadem miracula ostendunt, et confirmant veram fidem."

("Naime, kada se čuda događaju kako bi pokazala slavu nekog sveca, ta čuda pokazuju da je taj čovjek zaista svet. No, kako nitko nije zaista svet bez prave vjere: Pravednik će moj živjeti iz vjere, Heb 10, 38, ista čuda pokazuju i potvrđuju pravu vjeru.")

Réginald Garrigou-Lagrange piše u svojoj knjizi De revelatione per Ecclesiam Catholicam proposita (vol. II., Rim, 1950., p. 74.):

"Finis miraculi debet esse semper gloria Dei quia miraculum est opus Dei, et ordo finium debet correspondere ordini agentium. Ad gloriam Dei concurrit miraculum, prout confirmat vel doctrinam a Deo revelatam vel sanctitatem alicuius servi Dei."

("Svrha čuda uvijek treba biti slava Božja, jer je čudo djelo Božje i red svrha treba odgovarati redu uzroka. Čudo se zbiva na slavu Božju ukoliko potvrđuje ili nauk koji je Bog objavio ili svetost nekog sluge Božjega.")

Čuda dokazuju i svetost Katoličke Crkve kao zajednice.
Sluga Božji Josip Stadler piše u svojem udžbeniku za fundamentalnu teologiju (Theologia fundamentalis, Zagreb, 1880., str. 224.):

"Ecclesiam romanam esse sanctam probatur etiam ex miraculorum dono, quod numquam ab Ecclesiae corpore abfuisse, nullo saeculo, verius dixerim, nullo anno non emicuisse, eadem volumina testantur. Neque miracula Ecclesiae incerta sunt aut dubia; sed examine probata saeverissimo, quod quamlibet rationabilem dubitationem de illorum veritate excludit, ut unusquisque cognoscere potest ex celeberrimo Benedicti XIV. opere De Beatificatione et Canonizatione Sanctorum praesertim lib. IV."

("Da je Rimska Crkva sveta dokazuje se također iz dara čuda, koji nikada nije nedostajao u tijelu Crkve, ni u jednom stoljeću, ili da točnije kažem, ni u jednoj godini nije uzmanjkao, kako svjedoče iste knjige. I čuda Crkve nisu nesigurna ili dvojbena; nego su potvrđena najstrožim ispitivanjem, koje isključuje svaku razumnu dvojbu o njihovoj istinitosti, kao što svatko može saznati iz slavnog djela Benedikta XIV. De Beatificatione et Canonizatione Sanctorum, osobito u IV. knjizi.")

Sv. Robert Bellarmin u svojoj propovijedi De gloria miraculorum (O slavi čudesa) ističe čuda i proročanstva kao očiti znak koji Katoličku Crkvu razlikuje i odvaja "od svih sinagoga Sotoninih" ("ab omnibus Satanae sinagogis"), pa su zaista slijepi oni koji to ne žele vidjeti:

"Hoc est discrimen inter Ierusalem, quae est Christi ecclesia, civitas Domini, civitas sancta, civitas regis magni, civitas super montem posita, et terras ac populos ethnicorum et haereticorum, quod cum terras et populos eorum tenebrae operuerint et caligo involverit, sola Hierusalem coelesti luce micat, sola claret miraculis, sola fulget prophetico lumine, sola radios suos in omnem partem orbis terrae diffundit..."

("Ovo je razlika između Jeruzalema, a to je Kristova Crkva, grad Gospodnji, sveti grad, grad velikoga Kralja, grad koji je postavljen na gori, i zemalja i naroda pogana i krivovjeraca, jer dok njihove zemlje i narode prekrivaju tmine i mrak, jedino Jeruzalem sjaji nebeskom svjetlošću, jedino se on ističe čudima, jedino on bliješti proročkom svjetlošću, jedino on širi svoje zrake na svaki dio čitave zemlje...")

Čudesno izlječenje donosi tjelesno zdravlje bolesniku. Međutim, daleko je važnije postići izlječenje duše od grijeha i vječno spasenje. Stoga, čuda često služe kao poticaj ljudima da se okane ispraznosti ovoga svijeta i da čine pokoru za grijehe. Spasenje duša je važna svrha radi koje Bog intervenira u svijetu putem čudesnih događaja i tako potiče duše na obraćenje i prihvaćanje prave vjere.

Posvetna milost je daleko vrjednija od tjelesnog zdravlja. Poznate su riječi sv. Tome Akvinskog: "bonum gratiae unius maius est quam bonum naturae totius universi" - "dobro milosti jednog čovjeka veće je od naravnog dobra čitavog svemira" (Summa theologica, I-II, q. 113., a. 9., ad 2um).

Te riječi ovako tumači Garrigou-Lagrange (De revelatione, vol. II., str. 51.):

"Totus, enim mundus corporeus quasi nihil est in comparatione alicuius animae immortalis, et praesertim in comparatione gratiae supernaturalis huic animae conferendae, 'bonum enim gratiae unius maius est quam bonum naturae totius universi' (I.a II.ae q. 113, a. 9, ad 2.)."

("Čitav je, naime, tjelesni svijet kao ništa u usporedbi s bilo kojom besmrtnom dušom, a osobito u usporedbi s nadnaravnom milošću koja ima biti udijeljena toj duši, 'jer dobro milosti jednog čovjeka veće je od naravnog dobra čitavog svemira' (I-II, q. 113, a. 9, ad 2.).")

U Katoličkoj Crkvi, dakle, postoje prava čuda koja pomažu ljudima da se obrate i da dođu do svojeg vječnog spasenja. Čuda koja, kao što je već spomenuto, dokazuju istinitost katoličke vjere. No, ova čuda treba prepoznati i razlikovati od lažnih čuda i prijevara.

Razlikovanje pravih čuda i lažnih čuda

Budući da se u današnjem općem kaosu često šire glasovi o lažnim privatnim objavama i lažnim čudima, važno je znati tradicionalne kriterije za razlikovanje pravih čuda i lažnih čuda.
Dakako, to je uvijek bilo vrlo važno, kao što piše Josip Stadler u svojem udžbeniku za fundamentalnu teologiju (Theologia fundamentalis, str. 44.):

"Verum quum negari non possit, ut veros prophetas ita et impostores in hoc miraculorum testimonio auctoritatem suam posuisse, et a falsis religionibus etiam miracula sua praedicari; necesse est, ut vera sciamus a falsis secernere."

("Zaista, kako se ne može zanijekati da su poput istinskih proroka i varalice položile svoj ugled u ovo svjedočanstvo čuda, i da lažne religije također propovijedaju svoja čuda: nužno je da znamo razlučiti prava čuda od lažnih.")

Papa Benedikt XIV. piše u gore spomenutom djelu De servorum Dei beatificatione et canonizatione (lib. IV., p. I., cap. 7., n. 14.):

"Diximus, miracula falsa a veris discerni, efficacia, utilitate, modo, fine, persona, et occasione, et ex his recte conjici posse, num quaedam miracula a bono, an a malo Angelo patrata sint."

("Rekli smo da se lažna čuda razlikuju od pravih prema svojem učinku, korisnosti, načinu, cilju, osobi i prigodi, i da se iz ovoga može ispravno zaključiti jesu li pojedina čuda učinjena od strane dobrog ili zlog anđela.")

Pravo čudo može učiniti samo Bog. No, Bog se može poslužiti ljudima ili dobrim anđelima u činjenju čuda. Đavao ne može učiniti pravo čudo, ali može na razne načine zavarati ljude i kod njih napraviti privid čuda.

Garrigou-Lagrange ističe da u utvrđivanju istinitosti čuda treba posebnu pozornost obratititi na fizičke i moralne okolnosti djela. U tome nam pomaže učenje sv. Tome Akvinskoga o sedam okolnosti ljudskog čina (Summa theologica, I-II, q. VII., a. 3.): "quis, quid, ubi, quibus auxiliis, cur, quomodo, quando" - "tko, što, gdje, kojim pomoćima, zašto, kako, kada".
Dakle, treba istražiti: tko je učinio čudo, što je učinio, kojim sredstvima, gdje ga je učinio, zašto ga je učinio, na koji način ga je učinio, kada ga je učinio.

Josip Stadler daje sljedeći kriterij (Theologia fundamentalis, str. 48.):

"At si quis effectum mirabilem ad propriam gloriam, aut lucrum, aut ad humanae curiositatis pabulum, aut ad suorum corruptionem, aut ad doctrinas manifeste impias, absurdas, falsasque confirmandas dirigat, hic certe vel arte propria vel mali daemonis operatur."

("Ali, ako netko čudesni učinak usmjerava na vlastitu slavu, ili dobitak, ili kao hranu ljudskoj znatiželji, ili na kvarenje svojih, ili kao potvrdu učenja koja su očito bezbožna, apsurdna i lažna, taj sigurno djeluje ili po vlastitom umijeću ili po zlom demonu.")

Kada se sve te okolnosti dobro istraže, može se utvrditi je li neko čudo pravo ili lažno. Tada se lako može uvidjeti da mnoga "čuda" o kojima se govori u lažnim religijama, npr. u budizmu i islamu: nisu stvarna čuda.

U lažnim religijama nema čuda koja bi mogla potvrditi njihov nauk

Govoreći o čudima kao znakovima prave Crkve, sv. Robert Bellarmin donosi sljedeći zaključak (De notis Ecclesiae, lib. IV., cap. 14.):

"His jactis fundamentis facile erit colligere apud Ethnicos, Turcas, Judaeos, Haereticos non esse veram fidem, nulla sunt enim apud eos vera miracula..."

("Položivši ove temelje, lako će se zaključiti da među poganima, Turcima, Židovima, krivovjercima nema prave vjere, jer kod njih nema pravih čuda...")

Kod pogana je stvar sama po sebi jasna, a što se tiče današnjih Židova i muslimana, sv. Robert Bellarmin kaže:

"De Judaeis post Christi adventum notum est, non habuisse eos ulla miracula, et id unum de piscina, quod adhuc durabat Christo praedicante, postea interiisse. De Mahumetanis testatur Damascenus lib. de centum haeres. circa finem, Mahumetum nullo testimonio probare potuisse suam legem."

("O Židovima nakon Kristova dolaska, poznato je da nisu imali nikakva čuda, i ono jedno čudo glede kupališta [usp. Iv 5, 2] koje je još trajalo dok je Krist propovijedao, kasnije je zamrlo. O muhamedancima svjedoči [sv. Ivan] Damaščanski u knjizi o sto krivovjerja, oko kraja, da Muhamed nije mogao dokazati svoj zakon nikakvim svjedočanstvom.")

Réginald Garrigou-Lagrange ovako govori o lažnim čudima (De revelatione, vol. II., str. 74.-75.):

"Si factum extraordinarium quocumque modo sit contrarium vel veritati, vel honestati, si sit ridiculum, non est opus Dei sed diaboli. Sic excluduntur multa paganismi praestigia, diis inhonestis attributa; item praestigia in libris Buddhismi narrata, sic v. g. Buddha cum rege serpentum pugnaturus, totum suum corpus convertit in ignem; alio tempore cucurrit per totum firmamentum caeli a parte orientali usque ad partem occidentalem, interim ex uno oculo mittens aquam ex altero ignem. Item discipuli Mahumeti narrant, eum divisisse lunam in duas partes eamque coegisse per manicam suam ire et postea duas partes in unam coniunxisse."

("Ako je izvanredni događaj na bilo koji način ili protivan istini, ili čestitosti, ako je smiješan, nije Božje djelo nego đavlovo. Tako se isključuju mnoge opsjene poganstva, koje su pripisivane nečasnim bogovima. Isto tako, i opsjene o kojima se pripovijeda u knjigama budizma, tako npr. da je Buda radi borbe s kraljem zmija pretvorio čitavo svoje tijelo u oganj; u drugo vrijeme trčao je po čitavom nebeskom svodu od istočnog kraja, pa sve do zapadnog kraja, a u međuvremenu iz jednog oka ispuštao vodu, a iz drugog vatru. Isto tako, Muhamedovi učenici pripovijedaju da je on razdijelio mjesec na dva dijela i prisilio ga svojim rukavom da ide, i nakon toga združio dva dijela u jedan.")

Što se tiče krivovjeraca i raskolnika, poznato je da su mnogi pokušavali učiniti čuda kao potvrdu svojeg nauka, ali nikada u tome nisu uspjeli. Papa Benedikt XIV. ističe sljedeće (De servorum Dei beatificatione et canonizatione, lib. IV., p. I., cap. 7., n. 5.):

"Diximus, miraculorum donum non fuisse restrictum ad tempora Apostolorum, sed post ea permansisse, et adhuc permanere in Ecclesia; Haereticos in sui erroris comprobationem saepe tentasse edere miracula, nunquam tamen eos vera miracula edere potuisse."

("Rekli smo da dar čuda nije bio ograničen na vremena apostola, nego je i nakon njih ostao, i još ostaje u Crkvi. Krivovjerci su često pokušavali učiniti čuda kao potvrdu svoje zablude, ali nikada nisu mogli učiniti prava čuda.")

Sv. Robert Bellarmin spominje kako su Luther i Calvin pokušavali lažirati čuda, ali nisu u tome uspjeli. No, općenito govoreći, rani protestanti nisu smatrali vanjske (vidljive) znakove poput čuda važnim dokazom za pravu religiju, jer su smatrali da se religija dokazuje privatnim nadahnućima kod pojedinaca. 

S tim u vezi, Garrigou-Lagrange ovako objašnjava razliku između Katoličke Crkve i krivovjeraca (De revelatione, vol. II., str. 281.):

"Sanctitas Ecclesiae catholicae manifestatur etiam perseverantia gratiae miraculorum, ut refertur in vita sanctorum; dum e contra Lutherus ait: 'A nobis qui negamus liberum arbitrium, miracula exigi non debent'. Calvinus ad regem Galliae scribit: 'quod miracula a nobis postulant, improbe faciunt'. Erasmus affirmat: 'nullus illorum adhuc exstitit, qui vel equum claudum sanare potuerit'. – Pariter nulla vera miracula pro schismate patrata sunt; facta quae nonnunquam referuntur, possunt causis naturalibus explicari, ut Martinov ostendit."

("Svetost Katoličke Crkve očituje se također u ustrajnosti milosti čudesa, kao što se navodi u životima svetaca; dok, naprotiv, Luther kaže: 'Od nas koji negiramo slobodnu volju, ne trebaju se tražiti čuda'. Calvin piše kralju Francuske: 'to što traže od nas čuda, nepošteno traže'. Erazmo potvrđuje: 'nije bilo još nijednoga od njih koji je mogao izliječiti barem šepavog konja'. – Jednako tako, nikakva prava čuda nisu učinjena u prilog [istočnog] raskola. Događaji koji se ponekad navode, mogu se objasniti naravnim uzrocima, kao što pokazuje Martinov.") 

 
Nakon što smo vidjeli nauk teologa u teoriji, prijeđimo na praksu koja se najbolje vidi na čudima u Lurdskom svetištu.

Bl. Ivan Merz i lurdska čuda

Cilj čudesnih ozdravljenja nije samo da ova ili ona osoba ozdravi od tjelesne bolesti, nego i da se dokaže istinitost katoličke vjere. Kao što je gore naglašeno, vječno spasenje je daleko vrjednije od tjelesnog zdravlja.

Lurd je mnogima pokazao put do jedine istinite vjere i do vječnoga spasenja.
Bl. Ivan Merz je bio pobožan katolik i prije posjeta Lurdu. Međutim, kako sam kaže, Lurd je bio jedan od čimbenika koji su ga potpuno uvjerili u istinitost katoličke vjere. Poznate su njegove riječi iz pisma majci:

"Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina."

Merz je objavio knjižicu pod nazivom Najnovija čudesa u Lurdu u kojoj opisuje svoje doživljaje na lurdskom hodočašću u kolovozu 1924. godine.

 
U opisu procesije na str. 5.-6., bl. Ivan Merz ističe da je narod zasvjedočio vjeru "u istinitost vjere katoličke, vjere izvan koje se nalazi samo laž i taština":

"U 4 1/4 po podne pođem k Špilji; no srećom bilo je toliko svijeta pred crkvom sv. Krunice, da sam morao pričekati na Procesiju s Presv. Oltarskim Sakramentom. Stajao sam na zgodnom mjestu, prema izlazu 'rue de la Grotte'. Prije nego li će procesija krenuti od Špilje, narod je molio krunicu. Svećenstvo je stajalo tu raskriljenih ruku i predvodilo te molitve. Iza svake se desetke tri puta otegnuto zapjevao divni, anđeoski koralni: 'Gloria Patri... ' te potresni i moćni 'Parce Domine, parce populo tuo, ne in aeternum irascaris nobis' – Poštedi nas Gospode, poštedi narod svoj, nemoj da se zauvijeke na nas srdiš. – Iza toga se ushićeno pjevao 'Magnificat', te pojedini stihovi psalma Lauda Jerusalem Dominum, lauda Deum tuum Sion, koji su se izmjenjivali sa zanosnim poklicima obožavanja: Hosana, hosana, hosana filio David.
Kada je orleanski kardinal Touchet počeo da sa Presvetim blagoslivlje svakoga pojedinog bolesnika, a jedan svećenik snažno zazivao: Gospode, mi ti se klanjamo; Gospode mi se ufamo u te; Gospode, mi te ljubimo; Gospode, onaj kojega ljubiš, bolestan je; Gospode, daj da progledam; Gospode, daj da prohodam... tada je jamačno mnogo oko proplakalo. Sav je narod jednodušno opetovao ove bolne usklike i tako zasvjedočio vjeru u prisutnost Galilejskog čudotvorca Isusa Krista, Sina Božjega, i u istinitost vjere katoličke, vjere izvan koje se nalazi samo laž i taština."

Na drugom mjestu bl. Ivan kaže da su "lurdska čudesa neoborive činjenice, koje nam govore, da izvan Crkve katoličke nema prave Crkve" (str. 19.-20.):

"Na vlastite oči vidjeh čudo; razum mi to kaže, a osjećaji i nagnuće ostaju skloni zlu i nesposobni da osjete svu veličanstvenost događaja, koji čovjeka okružuju. Ipak neka utjeha obuzme čovjeka: sve naše molitve, svi naši gorki časovi, sva naša nastojanja oko 'obnove svega u Kristu', cijelo naše uvjerenje o istočnom grijehu, o značenju trpljenja, o autoritetu – da, sve to šarenilo katoličke nauke nije puki fantom, izmišljotina, već prava pravcata istina.
– Osjetili mi u Lurdu nešto ili ne, to su unatoč tomu lurdska čudesa neoborive činjenice, koje nam govore, da izvan Crkve katoličke nema prave Crkve i da sve one, koji se svojevoljno ogriješuju o načela vjere i ćudoređa, čeka grozna, a možda i vječna osuda. – I zato je sav rad, koji ide za spasom duša, najuzvišeniji i najpotrebniji, što se uopće može da zamisli."

Zanimljivo je da se u tim trenucima bl. Ivan Merz sjetio otpalih svećenika u Hrvatskoj, pripadnika "žutog pokreta". 

Podsjećam vas da je "žuti pokret" bio liberalni modernistički pokret koji se proširio u jednom dijelu hrvatskog svećenstva nakon Prvog svjetskog rata. Dobio je naziv po žutim koricama knjižice "Savremene želje katoličkog nižeg klera Države SHS" (Bjelovar, 1919.) u kojem su pripadnici tog pokreta iznijeli svoje zahtjeve.
Žuti pokret tražio je "demokratizaciju" Crkve, ukidanje obveznog svećeničkog celibata, ukidanje obveze molitve časoslova, ublažavanje discipline posta i nemrsa, ukidanje obveze nošenja svećeničkog talara i dopuštenje da svećenici nose civilnu odjeću, te uvođenje narodnog jezika u liturgiju.

Nakon što ih je zagrebački nadbiskup Antun Bauer izopćio iz Crkve, pripadnici žutog pokreta osnovali su sektu ironičnog naziva "Hrvatska starokatolička crkva". Dakako, ona nije bila ni "stara", ni "katolička", nego posve modernistička i liberalna.

Bl. Ivan Merz, gledajući čuda u Lurdu, sjetio se tih nesretnika i kasnije zabilježio ove misli (str. 20.):

"Kada sam sve to vidio, pomišljao sam na naše otpale svećenike, na t. zv. Starokatolike i na njihov nesretni udes. A radi čega su ostavili Boga, Tvorca svijeta i svjetova, te lurdsku Čudotvorku? Radi čega djevičanski sjaj blistave, svete, jedine Crkve Katoličke? Oh, ako koji između tih nesretnika pročita ove retke, neka zna, da su tisuće i tisuće vjernika spremne zakleti se pred Bogom živim, da su lurdski događaji neprevarljivo istiniti."

Merz nije stao samo na riječima, nego je vođi otpadnika Kalođeri poslao sliku ozdravljenice iz Lurda kako bi mu dokazao da je Rimokatolička Crkva jedina prava Crkva Božja (str. 56.):

"Iz Lurda sam poslao starokatoličkom biskupu N. Kalođeri sliku ozdravljenice Parizot, kako sjedi u Liječnickom Uredu okružena mnogim liječnicima (slika na str. 14.). Ne bi li mu ona pokazala, da je Crkva rimokatolička, jedina prava Crkva Božja."

Lurdska čuda služe i kao potvrda katoličkog moralnog nauka, posebno nauka o čistoći i čednosti. Tome u prilog, bl. Ivan Merz navodi riječi jedne djevojke koja je čudesno ozdravila u Lurdu i koja upozorava druge djevojke o važnosti čednog odijevanja (str. 39.):

"Njene su konačne riječi glasile ovako: Ozdravila sam kod procesije sa presvetim Sakramentom. U tren oka osjetih, da mi je lakše. Ne htjedoh nikomu ništa reći. U bolnici sam pokušala da hodam, ali jer sam se bojala, da sam pod uplivom sugestije, govorila sam Djevici, da imam pouzdanja i da hoću da ozdravim, ako ona to hoće. – Ozdravljenica se na to okrene nekim prisutnim djevojkama, koje su prisluškivale, i reče im: 'Et vous, ne suivez pas la mode!' – A vi, ne povodite se za modom! Ako imate svilene čarape, a vi uzmite debele vunene. Ja sam od svoje bake uzela crvene (ili modre; doslovno se ne sjećam ove rečenice!). Nemojte hodati kratkih rukava, to sveta Gospa ne voli. Bluza neka vam bude do vrata."

Dakle, čuda potvrđuju cjelokupan katolički nauk, cjelokupan katolički moral, uključujući i one njegove dijelove koji neugodno zvuče "modernom čovjeku".

Govore nam također o vječnom spasenju onih koji umru u stanju posvetne milosti, ali i o vječnim mukama onih koji umru u stanju smrtnog grijeha.

Réginald Garrigou-Lagrange napisao je ove riječi (De revelatione, vol. II., str.. 405.):

"Quidam dicunt: 'durus est hic sermo', et putant, aeternitatem poenarum esse quid iniustum, Deo prorsus indignum. Isti autem frequenter iidem sunt, qui, videntes manifestissima miracula, vg. in sanctuario 'N. D. de Lourdes', nolunt originem divinam horum signorum admittere, et ea produci dicunt a viribus naturalibus ignotis, sicut Pharisaei dicebant de Christo: 'in principe daemoniorum eiicit daemonia' (Marc. III, 22; Matth. II, 24-32; Luc. I, 15, sqq). – Qui vero ita iudicant, manifeste iniuriam Deo faciunt, et semetipsos iudicant, secundum illud Domini: 'Qui credit in eum (in Filium Dei), non iudicatur; qui autem non credit, iam iudicatus est' (Ioan. III, 18)."

("Neki kažu: 'tvrd je ovo govor', i misle da je vječnost kazni nešto nepravedno, potpuno nedostojno Boga. Ali, ovi su često isti oni koji gledajući najočitija čuda, npr. u svetištu Naše Gospe Lurdske, ne žele priznati božansko podrijetlo ovih znakova, i govore da to čine nepoznate prirodne sile, kao što su farizeji govorili o Kristu: 'po đavolskom poglavici izgoni đavle' (Mk 3, 22; Mt 2, 24-32; Lk 1, 15, sl.). – No, oni koji tako sude, nanose očiglednu nepravdu Bogu, i sude sami sebi, prema onoj riječi Gospodina: 'Tko vjeruje u njega (u Sina Božjega), ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen' (Iv 3, 18).") 

Zaista, ljudi imaju tolike dokaze o istinitosti katoličkog nauka. Zato nemaju nikakav izgovor da odstupaju od tog nauka.

_______________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU: 

1) Papa Benedikt XIV.: De servorum Dei beatificatione et canonizatione (IV. knjiga - gdje se govori o čudima);

2) Sv. Robert Bellarmin: De controversiis (vidi str. 396., gdje se govori o čudima kao obilježjima prave Crkve);

3) Sv. Robert Bellarmin: Conciones - Propovijedi (propovijed De gloria miraculorum možete pronaći na str. 421.); 

4) Josip Stadler: Theologia fundamentalis (Zagreb, 1880. god.);

5) Réginald Garrigou-Lagrange: De revelatione per Ecclesiam Catholicam proposita (vol. II., Rim, 1950. god.); 

6) Bl. Ivan Merz: Najnovija čudesa u Lurdu (Zagreb, 1924. god.).

  

Alfred Loisy kao model modernističke infiltracije

Prof. Đuro Gračanin objavio je 1940. godine članak pod nazivom Ciljevi i putevi modernizma. Tekst je prvo objavljen u Bogoslovskoj smotri, a zatim je tiskan kao poseban rad. Povod za pisanje tog teksta bila je smrt francuskog svećenika Alfreda Loisyja (1857.-1940.), čovjeka kojeg se smatra "osnivačem modernizma". Gračanin izlaže zapanjujuće detalje iz života Alfreda Loisyja, oslanjajući se poglavito na njegove memoare koji su objavljeni 1930-ih pod nazivom Mémoires pour servir à l'histoire religieuse de notre temps (citira ih prema djelu M. J. Lagrange, M. Loisy et la modernisme).

Papa sv. Pio X. u svojoj enciklici Pascendi Dominici gregis naziva modernizam "zbrojem svih krivovjerja".
Kako je to krivovjerje nastalo? Kako se proširilo i kako je zahvatilo pripadnike klera? Odgovore na ta pitanja može vam pružiti proučavanje života "osnivača modernizma": Alfreda Loisyja.

Loisyjeva razmišljanja, odluke i postupci jesu paradigma modernističkog svjetonazora, koji se nije previše promijenio sve do današnjih dana. Proučavanje Loisyjeva slučaja može vam mnogo toga razjasniti o ponašanju novih naraštaja modernista.

Prije svega, može vam objasniti razmišljanje "progresista" koji su promicali reforme na Drugom vatikanskom koncilu i u postkoncilskim vremenima. A to je pitanje koje muči mnoge vjernike.

Naime, kad vjernik sazna što se stvarno dogodilo u 1960-ima i 70-ima, logično je da si postavi pitanje: Kako je moguće da su toliki biskupi i svećenici odbacili tradicionalnu liturgiju, koju su služili cijeloga života? Kako je moguće da su odbacili tradicionalnu teologiju u kojoj su nekoć bili formirani? Kako je moguće da su odbacili tradicionalno kanonsko pravo, katekizam, disciplinu, redovnička pravila, duhovnost, askezu...?

Kako taj preokret objasniti sa psihološke strane? Sigurno je da se tako velike promjene ne mogu dogoditi preko noći.

Mislim da slučaj Alfreda Loisyja može ponešto objasniti o samom mentalitetu "progresizma". Iako je Loisy je živio i djelovao u vremenu koje vam se može činiti davnim (druga polovica 19. stoljeća i prva polovica 20. stoljeća), to je zapravo bilo vrijeme kad su već postojale sve glavne ideološke struje koje i danas postoje: od liberalizma i kapitalizma do socijalizma i komunizma. I na području vjerskog života, ovo je vrijeme sukoba između istih skupina ideja koje se i danas sukobljavaju.

Gračanin smatra da je Loisy već 1882. godine (ili najkasnije 1886. godine) u srcu otpao od katoličke vjere, a ipak nastavlja djelovati kao svećenik sve do 1908. godine kad je izopćen iz Crkve.
Dakle, čovjek koji nema katoličku vjeru, koji ne vjeruje u ono što naučava Crkva, a ipak uporno djeluje kao svećenik više od 20 godina, pa čak i želi napredovati u crkvenoj hijerarhiji. I sve to samo s jednim ciljem: kako bi promicao reforme u Crkvi.

Radi jasnijeg obrazloženja, trebamo krenuti od početka.

Koje su idejne struje uvjetovale nastanak modernizma?
Gračanin ukazuje da je na Loisyja utjecalo njegovo vrijeme, obilježeno s jedne strane Kantovim rušenjem metafizike, a s druge strane isticanjem kritike kao "apsolutne gospodarice dana i izvora svake učenosti i mudrosti". Na Loisyjevu razmišljanju ostavile su snažan trag osobe s kojima se susretao ili čija je predavanja slušao (Renan, Duchesne). Nezanemariv utjecaj imao je i liberalni protestantizam, koji je dominirao u susjednoj Njemačkoj još od Scleiermacherovih vremena, a ukorijenio se i u Engleskoj, gdje je zahvatio najveći dio anglikanske elite. No, treba reći da je Loisy pao još niže od svih navedenih.

Loisy je htio uskladiti Katoličku Crkvu s modernim idejama, kako kaže Gračanin:

"Autentična crkvena tradicija i njezin istinski duh uspoređeni s ovim idejama izgledali su Loisy-u odveć nazadni i stoga se odlučio da reformira Crkvu, da joj dadne novi život uskladivši je s idejama vremena."

Kada je Loisy došao u kontakt s tim idejama? Čini se da Loisy u svojoj najranijoj mladosti nije dolazio u doticaj s protukatoličkim idejama. Iako je u mladosti bio religiozan (pa čak i sklon mistici), on nije u sjemeništu primio solidnu skolastičku naobrazbu. Bez temeljne skolastičke filozofije i teologije, on kasnije nije znao riješiti vjerske teškoće koje će mu se javiti. Uostalom, Loisy svoje sjemenišne studije nije niti dovršio. Zaređen je za svećenika 1879. godine, u dobi od samo 22 godine.

Već tri godine kasnije njegova vjera dolazi u pitanje, očito u vezi s njegovim povratkom u Pariz radi daljnjeg školovanja. U Parizu se susreće sa svim pravcima "moderne misli" i počinje kovati planove o reformama u Crkvi.
Gračanin ističe kako je Loisy vješto prikrivao svoje namjere:

"Iako je Loisy u duši već od 1882. (ili najkasnije 1886.) bio napustio bitne zasade katoličke vjere, njegov nastup kojim je započeo svoje reformatorsko djelo nije toga ničim odavao. U časopisu L'Enseignement biblique, koga je osnovao desetak godina kasnije on je pisao tako, da njegovih reformatorskih namjera nije gotovo ni bilo moguće zamijetiti."

A te "reformatorske namjere" Gračanin ovako opisuje:

"Loisy je, naprotiv, uvjeren da je moguće čitavu katoličku Crkvu, kao ustanovu, izmijeniti i on smatra da je pozvan, da tu izmjenu ostvari. Kod ovakovih divergencija između crkvene i njegove misli, on je jedan momenat smatrao da bi bilo najlogičnije napustiti Crkvu, ali on ipak ostaje u Crkvi. Iz brige možda za svoju dušu? Ne, nego iz brige za Crkvu, koje mu je ipak bilo žao. 'Napokon, nije li to značilo učiniti uslugu Crkvi, pozivajući je da se oslobodi tjesnogrudne i zastarjele nauke, koja bi kompromitirala njezino moralno djelovanje u sve izobraženijem svijetu'? (M. I., 175)."

Gračanin naglašava činjenicu da Loisy ostaje u Crkvi jedino s namjerom da je reformira:

"Loisy se dakle promišljeno i svijesno odlučuje da ostane u Crkvi. I to ne zbog toga da bi poradio na ukidanju ove ili one dogmatske zasade, nego zato da provede revoluciju, koja će stubokom izmijeniti nauku i duh Crkve. Njegovo djelo ne će dakle biti stvar slučaja ili nepredviđenog razvitka događaja, kako se to kadgod i s katoličke strane pretpostavljalo, nego posve namjeran pothvat. 'Ja sam svijesno pripravljao, kaže Loisy, pravu revoluciju... u francuskom katolicizmu: i ako tko tvrdi da je princip katoličkog modernizma bio već tu (u Enseignement biblique) postavljen... ja to ne ću poricati'. Nekad je doduše i manje kategoričan pa kaže: 'u to vrijeme ja sam i ne htijući pripravljao početak modernističkog meteža' (M. I, 175)."

Dok je ovo planirao, Loisy je smišljeno nastojao izgledati kao običan svećenik:

"O ovome svemu, dakako, u ono vrijeme nitko ništa nije znao i Loisy-a su mnogi držali ozbiljnim i pobožnim svećenikom. On je brižno pazio da ne oda svoje planove. Ta radilo se o tome da se zauzme Crkvu iznutra izmijenivši posvema njezinu konstituciju i nezinu nauku. U tu svrhu on je izradio bio, kako se naknadno vidi po njegovim Memoires-ima, poman plan toga osvajanja."

Dakle, ovdje gledamo osobu koja razmišlja o tome kako "zauzeti Crkvu iznutra" i prilagoditi je svojim idejama. Ne, to nisu teorije urote, nego stvari koje je sam Loisy priznao u svojim memoarima.

Gračanin navodi kao važno obilježje modernizma u njegovoj početnoj fazi: naizgled zadržati vanjske forme, ali ih isprazniti od njihova tradicionalnog sadržaja.

"Jednom riječju trebalo je ostati u Crkvi, da se tako Crkvu lakše modernizira. Loisy niječe da bi njegov plan bio komplot, ali priznaje da je svoje namjere morao provoditi s mnogo opreza. To je bilo potrebno, tvrdi on, jer je u Crkvi bilo mnogo ljudi posve jednostavnih i zadojenih rutinom, koji nisu ni slutili da se moderni čovjek 'mora odreći dogmi'. Da se ti dakle ne bi uznemirivali trebalo je sačuvati vanjske forme. Dogme su verbalno morale ostati iste, ali važno je bilo da ih se isprazni od njihova tradicionalnog sadržaja. Mase moraju ostati mirne, dok elita bude provodila unutarnju revoluciju. Ali i elitu treba pripravljati malo pomalo. Dati joj prilike i vremena da se postepeno uputi u novi tajni smisao dogmi."

Čak su se u početku suzdržavali od govora o reformama:

"No pri svem ovom ne će se, kaže Loisy, trebati odveć žuriti, ni razvikivati posvud da se radi o reformi, da se ne bi prepalo one koji vladaju (M. I, 211). Djelo je krupno i moglo bi doista zaprepastiti, kad bi odveć rano došlo na vidjelo."

Loisy je mislio da će zavarati Crkvu ako uspije pronaći "formule pune poštovanja" za svoje ideje.

"Pitanje je ipak hoće li Crkva i konačno na to pristati, o tom Loisy nimalo ne dvoji, jer će se 'pronaći formule pune poštovanja i koje će zadovoljiti razum'. Doskora će se ujedno uspostaviti jedan tok u pravcu slobode i taj će tok brzo postati neodoljiv. Crkva ga ne će zaustaviti, budući da će on sam domala biti Crkvom (M. I, 211). To će se sve zbiti tako nezamjetno, da će Crkva osvanuti jednoga dana modernistička..."

Međutim, nije sve krenulo onim tijekom koji je priželjkivao Loisy.

"Uza sav Loisy-ev oprez, kraj sveg doziranja pilula 'za posebnu uporabu teologa', njegovo je mišljenje postajalo sve bjelodanije i prvi je rezultat toga bio da su slušači iz sjemeništa Saint-Sulpice, koji su posjećivali njegova predavanja na fakultetu teologije u Parizu, prestali dolaziti. A malo zatim, 17. XI. 1893., uslijedio je i poziv biskupâ-zaštitnikâ Katoličkog Instituta, da Loisy preda demisiju kao profesor Sv. Pisma i zadrži jedino, ako hoće, katedru istočnih jezika. I u Rimu su već bili na čistu, kamo je smjeralo Loisy-evo naučavanje pa je iste godine, 18. XI., izašla enciklika Lava XIII. Providentissimus Deus o Sv. Pismu. Ta je enciklika naglašavala, da je Bog autor svih kanonskih knjiga te je također isključivala teoriju prema kojoj bi se inspiracija odnosila samo na dogmu i moral. Zbog toga ujedno nije moguće da bi Sv. Pismo sadržavalo kakvih zabluda."

Loisy se prividno pokorio Svetoj Stolici, ali je drugim sredstvima nastavio svoj rušilački rad:

"Godine 1896. on osniva la Revue d'historire et de littérature religieuse, u kojoj pod pseudonimima nastavlja širenje svojih ideja. One prolaze neosuđene i nakon godina još Loisy sebi čestita taj uspjeh: 'Na distanciju izgleda divno, da je časopis, kojim su upravljali svećenici, mogao s tim laičkim programom, izdržati dvanaest godina a da ne bude smrvljen pod crkvenim cenzurama. Ali mi smo počeli skromno i kroz nekoliko godina bili smo oprezni' (M. I, 394).
I zaista slabo je tko znao šta Loisy radi a još je manje tko slutio šta on sprema. U zbilji on je pripravljao svoje djelo Essai d'histoire et de critique religieuses, koje sedam mjeseci kasnije ponovno redigira pod naslovom Essai d'histoire et de philosophie religieuses. Međutim stanje je takvo, da Loisy to dvaput pisano djelo ne usuđuje se odjednom izdati, iako veli da je i u njem poduzeo mjere opreza na taj način što je napadao Sabatiera kojeg je inače, dijelio misli o relativnoj vrijednosti vjerskih simbola. To je bila, kaže on samodopadno, 'prava Suma onoga što će biti katolički modernizam', prava 'nova apologetika', ali on je dobro razumio da bi to djelo, kad bi ga odjednom publicirao, otvorilo oči katolicima. Zato je odlučio da ga servira kao i druge svoje stvari u doziranim pilulama pod raznim imenima. 'Što se tiče velikoga apologetskoga djela (spomenutog Essai-a) ja ću ga širiti što više moguće u malim količinama, pod pseudonimima, i, kako me ne smatraju da sam tako zaokupljen teološkim predmetima, ne će slutiti otkud to dolazi. Ja imam već tri ili četiri pseudonima spremna za potpisivanje svojih članaka'. U stvari imao ih je i više (A. Firmin, F. Jacobé, Jean de la Rochelle, Jacques Simon, Jean Lataix, Etienne Sharpe, Isidore Deprés)."

Kako bi lakše "reformirao Crkvu", Loisy je nastojao postati biskupom. O tim nastojanjima Gračanin piše:

"On je svoje reforme htio uostalom provesti posve mirnim putem. Iako na jednom mjestu svoja modernistička nastojanja naziva pravom revolucijom, ipak on nije pribjegavao nasilnim sredstvima. Što više, da bi što lakše i sa što manje buke mogao ostvariti svoje planove, on je kompetirao i na biskupsku stolicu – zapravo na dvije: u Monaku, a zatim u jednoj francuskoj biskupiji – i u tom cilju poduzimao razne korake. To bi bilo najidealnije, jer 'pokret se ne može provoditi dekretima, nego osobnom akcijom, sjedinjujući naučnu kompetentnost s crkvenim autoritetom' (M. II, 163). Crkva međutim nije htjela njegove kandidature. On ipak do posljednjeg časa poduzima sve, kako bi uredio barem svoje službene odnošaje s Crkvom. Još pred samu osudu koja će ga konačno ipak stići on traži celebret kod sekretara biskupijâ."

Dakle, Loisy se aktivno pokušavao infiltrirati u vrh crkvene hijerarhije radi provođenja svojih reforma, jer bi se njegov plan lakše provodio, kako kaže, "sjedinjujući naučnu kompetentnost s crkvenim autoritetom".

Upravo se na primjeru Alfreda Loisyja može zorno promatrati model modernističke infiltracije. Istu strategiju ponovit će novi modernisti u drugoj polovici 20. stoljeća. Poznavanje ovog modela djelovanja ključno je za razumijevanje revolucije iz 1960-ih.

Vidjeli smo da je Loisy u srcu otpao od katoličke vjere dok je još bio negdje između 25. i 29. godine života. Ipak, on uporno nastavlja djelovati kao svećenik kako bi lakše promicao svoje reforme. Izvana ostaje u Crkvi, ali s planom kako bi Crkvu promijenio.

Isto bi se moglo reći i za mnoge predstavnike "nove teologije" (Nouvelle théologie) u 1950-ima i 1960-ima. U nekom trenutku svojeg života, prestali su vjerovati u istine katoličke vjere, ali izvana ostaju u Crkvi, i to s izričitim ciljem "reformiranja Crkve".

Nažalost, slično bi se moglo reći i za mnoge biskupe na Drugom vatikanskom koncilu. Pitanje je kada su oni napustili tradicionalna katolička stajališta?
Bilo bi neobično da su oni 1962. godine odjednom promijenili svoja stajališta za 180°. To se očito dogodilo mnogo ranije, ali je izašlo na vidjelo tek na Drugom vatikanskom koncilu.

Kao što je Loisy godinama "glumio pravovjerje" kako bi njegova reformska nastojanja ostala nezapažena, tako su i mnogi neomodernisti "glumili pravovjerje" u 1940-ima i 1950-ima, kako ne bi bili otkriveni i kažnjeni od strane Svetog Oficija. Ali, nakon smrti pape Pija XII., osjetili su da je došao njihov trenutak i da mogu početi otvoreno iznositi svoje "reformske zahtjeve".

I Loisyjeve metode našle su pobornike među današnjim "progresistima". Vidjeli smo da Loisy nikada nije htio otvoreno iznijeti čitav svoj program, nego je u "doziranim pilulama", malo pomalo, širio svoje zablude. Zar to nije upravo ono što vidimo i kod novih modernista?

Ovakvi slučajevi neprijateljskog djelovanja, u kojima protagonisti koriste metode "trojanskog konja" i "pete kolone", dobro pokazuju zašto je Crkvi potrebna Inkvizicija. Zaista je potrebno imati jednu instituciju koja štiti Crkvu od ovakvih napada. Instituciju koja istražuje, otkriva i kažnjava osobe koje se infiltriraju u crkvenu hijerarhiju sa ciljem nanošenja štete crkvenom nauku.

Reći da Crkvi nije potrebna Inkvizicija može samo netko tko ne shvaća da Crkva ima stvarne neprijatelje. Neprijatelje koji žele uništiti ono blago koje Crkva čuva: depositum fidei - poklad ili polog vjere.

Sve ovo također pokazuje kako su bile opravdane mjere koje je papa sv. Pio X. uveo radi suzbijanja modernističkog krivovjerja, npr. antimodernistička prisega. Ukidanje tih mjera u 1960-ima omogućilo je da se modernizam nesmetano širi po kleru u dotad nezapamćenim razmjerima.

Ne može se reći da tadašnji ljudi nisu bili svjesni opasnosti modernizma. Đuro Gračanin je još na početku svojeg članka (koji je, podsjećam, napisan 1940. godine) jasno rekao da bi se Loisyjev tip modernizma mogao opet pojaviti u novijem vremenu:

"A ipak ta množina novih događaja nije nadoknadila razmaka i mi smo modernizmu i odveć blizu a da bi objektivno i posve sigurno mogli reći: on nepovratno spada u prošlost. On je prevalio, o tom nema sumnje, jednu etapu svoga razvoja, ali kao što kaže Jean Rivière: 'personne ne peut être sûr que sa marche soit définitivement arrêté', nitko ne može biti siguran da je njegov pohod konačno zaustavljen. Jedan je od glavnih njegovih osnivača, Alfred Loisy, umro, no nitko ne može reći da njegovi sumišljenici ne će jednoga dana pokušati ostvariti novi prodor. Sličnim metodama i sredstvima, s jednakom idejnom pozadinom i istim konačnim ciljem."

Gračaninov članak možete vidjeti ovdje: Đuro Gračanin - Ciljevi i putevi modernizma.