Čemu stvarno služe sinode?

 

Papa Benedikt XIV. napisao je vrlo detaljnu raspravu o biskupijskim sinodama pod nazivom De synodo dioecesana. To je zasigurno najveće djelo koje ikada napisano o sinodama.

Benedikt XIV. počeo je pisati ovu raspravu u vrijeme dok još nije bio papa, a dovršio ju je nakon svojeg izbora za papu. Zanimljivo je da on sam u predgovoru ističe da se ono što je napisano u ovoj knjizi ne može smatrati nepogrešivim učiteljstvom, jer kad papa piše teološke knjige, smatra se da govori kao privatni teolog, a ne kao vrhovni sudac vjerskog nauka Crkve.

"Ea enim nobis et semper fuit, et adhuc mens est, ut sententiam nostram proponentes, hanc eatenus tueamur, quatenus illi ex rationibus et auctoritatibus, quae nos ad eam amplectendam impulerunt, satis roboris et firmitatis adesse dignoscatur; libentique animo subscribimus doctrinae Scriptoris egregii Melchioris Cani qui lib. 6. de Locis Theologicis cap. 8. in responsione ad nonum argumentum, de Libris agens, qui a summis Pontificibus conscripti publicantur, haec ait: Cum edunt Libros de re qualibet Romani Pontifices, sententiam suam ut homines alii docti, exprimunt, non tamquam Ecclesiae Judices de Fide pronunciant."

("Ovo nam je, naime, uvijek bila i još uvijek jest namjera, da iznoseći naše stajalište, branimo isto do one razine do koje se dovoljno razaznaje njegova snaga i čvrstoća po razlozima i autoritetima, koji su nas naveli da ga prihvatimo; i drage volje potpisujemo nauk izvrsnog pisca Melkiora Cana, koji u 6. knjizi De locis theologicis, pogl. 8., u odgovoru na deveti argument, govoreći o knjigama, koje se objavljuju, pisanima od strane vrhovnih svećenika, kaže ovo: Kada rimski prvosvećenici izdaju knjige o bilo kojoj stvari, iznose svoje stajalište kao i drugi učeni ljudi, a ne proglašavaju nauk o vjeri kao suci Crkve.")

U prilog tom stajalištu, Benedikt XIV. navodi primjer pape Inocenta IV.:

"Magnus ille Praedecessor noster Innocentius IV. Commentaria sua in libros Decretalium scripsit, cum summum Pontificatum gereret: Trahens moram Lugduni, post Concilium ibi celebratum, composuit Apparatum super Decretalibus: uti testatur Thomas Diplovatatius in Vita ipsius Innocentii antedictis Commentariis praemissa. Neque profecto Innocentius hoc sibi unquam arrogavit, ut, quidquid in eo Opere scripsisset, pro re definita haberetur; sed facile passus est, opiniones suas quas tamquam privatus Doctor proposuerat, ab aliis Doctoribus oppugnari: ut patet ex ipsa, quam citavimus, illius Vita; multoque magis ex ea, quam sibi amplissimam hac in re licentiam sumpserunt posteriores Canonistae, dum sententias ab Innocentio suis Commentariis insertas saepe deserere, et in alia omnia ire non dubitarunt."

("Onaj naš veliki prethodnik Inocent IV. napisao je svoje Komentare na knjigu Dekretala dok je obavljao službu vrhovnog svećenika: Dok je boravio u Lyonu, nakon koncila koji je ondje održan, sastavio je djelo 'Apparatus super Decretalibus': kao što svjedoči Toma Diplovataccio u Životu istoga Inocenta, koji se nalazi ispred Komentara. Svakako, Inocent nikada nije zauzeo stajalište da se sve ono što je napisao u tom djelu treba smatrati kao definirana stvar, nego je lako podnosio da drugi učitelji osporavaju njegova mišljenja, koja je iznio kao privatni učitelj: kao što je očito iz istog njegova Života, koji smo citirali, a još mnogo više iz one najšire slobode koju su kasniji kanonisti uzeli dok su često napuštali stajališta koja je Inocent unio u svoje Komentare, i nisu dvojili o tome da pođu posve drugim putem.")

Benedikt XIV., jedan od najvećih intelektualaca među papama, ostavio nam je raspravu o sinodama koju bi danas trebalo pobliže pogledati. On vrlo detaljno (iz svih gledišta) analizira djelovanje sinoda. Kad pogledate temeljitost i svestranost njegove analize, snagu argumenata i dokaza, pa i sam stil pisanja, morate ustvrditi jednu stvar: Nijedan današnji teolog ne bi bio sposoban napisati ovakvu knjigu. I to je jedna od posljedica uništenja teološkog obrazovanja nakon Drugoga vatikanskog koncila... Ali, to je već druga tema.

Benedikt XIV. donosi obilje podataka o raznim mjesnim sinodama u prošlosti, kao i o sinodama održanima u njegovo vrijeme, o njihovim dobrim odredbama, ali i pogrešnim odlukama.

Ukratko, u ovoj knjizi najviše se govori o tome što sinode smiju, a što ne smiju određivati.

Iskustvo Crkve može nas mnogo toga naučiti o ovoj važnoj temi. Inače, nikada u povijesti Crkve nije održano toliko sinoda kao u razdoblju nakon Tridentskog koncila. U gotovo svim značajnijim biskupijama održane su sinode radi provedbe odluka koncila, te obnove discipline u kleru i vjerskog života u puku. Stoga, ako nas ijedno razdoblje u povijesti Crkve treba naučiti o pravom sinodalnom procesu, onda je to tridentinsko razdoblje.

Sinode, dakako, nisu imale nikakvo pravo da odlučuju o pitanjima nauka Crkve ili da donose odluke iz nadležnosti Svete Stolice. 

No, iako mjesni biskup na sinodi ne može odlučivati o crkvenom nauku, on može i mora osuditi zablude ili hereze ako su se pojavile na području njegove biskupije.

Papa Benedikt XIV. piše u spomenutoj raspravi (De synodo dioecesana, lib. IV., cap. III., 7.):

"...quamvis enim nequeat Episcopus quaestiones definire ad Fidei doctrinam pertinentes non tamen prohibetur, ne aut in Synodo, aut extra Synodum, cavendos jubeat errores, jam ab Ecclesia proscriptos..."

("...iako, naime, biskup ne može definirati pitanja koja se tiču nauka vjere, nije mu zabranjeno da ili na sinodi, ili izvan sinode, zapovjedi da se ljudi čuvaju zabluda koje je Crkva već osudila...")

Čemu, dakle, služe sinode? Ovako odgovara papa Benedikt XIV. (lib. VI., cap. I., 1.):

"Solum itaque generatim afferimus, debere Episcopum in sua Synodo constituere, quae ad vitia coercenda, virtutem promovendam, depravatos populi mores reformandos, et Ecclesiasticam disciplinam aut restituendam, aut fovendam, necessaria et utilia esse judicaverit."

("Stoga, samo općenito navodimo da je biskup dužan na svojoj sinodi odrediti ono što procijeni da je nužno ili korisno za suzbijanje opačina, promicanje kreposti, reformu oronulih običaja puka, te za obnovu ili podržavanje crkvene discipline.")

Eto, tome služe sinode, a ne uvođenju nekakvih novotarija. Uspješne sinode u prošlosti karakteriziralo je ne nekakvo prilagođavanje zabludama, nedisciplini i opačinama, nego osuđivanje zabluda, promicanje discipline i suzbijanje opačina.

A kako se to provodilo u praksi, vidjet ćemo na primjeru sinoda Zagrebačke biskupije u 17. stoljeću.

Odredbe gotovo svih važnijih sinoda koje su održane na području tadašnjeg Ugarsko-hrvatskog kraljevstva možete pronaći u knjizi isusovca Karla Péterffyja Sacra concilia Ecclesiae Romano-Catholicae in Regno Hungariae (Sveti sabori Rimokatoličke Crkve u Kraljevini Ugarskoj) izdanoj u Požunu 1742. godine.

 

Čim je pisac došao do Zagrebačke biskupije, odmah je naglasio revnost zagrebačkih biskupa u čuvanju discipline i suzbijanju zabluda (str. 393.):

"Qua porro accuratione Zagrabienses Episcopi disciplinae servandae, arcendisque erroribus intenderint, succedentes pulchra serie Synodi commendant."

("Kojom su, nadalje, točnošću zagrebački biskupi nastojali u čuvanju discipline i suzbijanju zabluda, sljedeća serija sinoda lijepo poručuje.")

Najveći zagrebački biskup 17. stoljeća bez sumnje je Martin Borković (1597. - 1687.).

Péterffy ovako opisuje Borkovića:

"Martinus Borkovics ex ordine S. Pauli Primi Eremitae, cui annos duodecim summa cum laude praefuit, natus in oppido Domasovitz, annis sexaginta duobus major, die XIX. Novembris anno MDCXLVII. ad Episcopi sedem assumptus est. Prima illi curarum, ut malum funestissimum, haeresim, in bellico tumultu, clam de finibus Regni Croatiae obtrudentem, procul arceret."

("Martin Borković iz reda sv. Pavla prvog Pustinjaka, koji je bio na čelu [biskupije] dvanaest godina uz najveće pohvale, rođen je u naselju Domagović, a dok je imao više od šezdeset i dvije godine, dana 19. studenoga 1647., uzdignut je na biskupsku stolicu. Prva njegova briga bila je da daleko odgurne najpogubnije zlo, krivovjerje, koje je u ratnom vihoru potajno navalilo na granice Kraljevine Hrvatske.")

Biskup Martin Borković predvodio je četiri (ili pet) sinoda Zagrebačke biskupije.

 

Péterffy prvo navodi zaključke i odredbe Zagrebačke sinode iz 1669. godine. U tim odredbama možete vidjeti iskrenu brigu za spasenje duša.

Prva odredba o dijeljenju sakramenata, poučavanju i školama kaže:

"Parochus, per cujus incuriam sine confessione et communione moritur parochianus, suspenditur ab officio, aut parochia privatur."

("Župnik zbog čije je nebrige župljanin umro bez ispovijedi i pričesti, neka se suspendira od službe ili liši župe.")

 

Možete li zamisliti da se danas primjenjuje ova odredba? Uostalom, nebriga za umiruće nije ograničena samo na slučajeve kada svećenik zanemari posjetiti bolesnika, nego i ako općenito ne pripravlja vjernike za smrt dok su još mladi i zdravi. Mislim da je jedan od glavnih razloga zašto danas mnogi ljudi umiru bez sakramenata to što se premalo propovijeda o četiri posljednje stvari: o smrti, sudu, raju i paklu. 

Isto tako, modernističko odobravanje grešnog života župljana lako dovodi do toga da oni otvrdnu u grijesima. A osoba koja je okorjela u grijesima teško da će uopće zvati svećenika na samrti.

Zagrebačka sinoda iz 1669. godine pokazuje također brigu za duše u čistilištu. Posebnom odredbom nalaže se svim svećenicima u biskupiji da služe Requiem za pokojnog svećenika, nakon što su obaviješteni o njegovoj smrti:

"Pro singulo hujus Dioecesis sacerdote demortuo, per alios una missa: de Requiem, dicenda. Mortem demortui significent suo ordine per Dioecesim Vice-Archidiaconi, Archidiaconi, Episcopus."

("Za svakog umrlog svećenika ove biskupije, neka drugi služe jednu misu de Requiem. Smrt preminuloga neka oglase svojim redom po biskupiji zamjenici arhiđakona, arhiđakoni, biskup.")

Sljedeća sinoda Zagrebačke biskupije održana je 1673. godine. Prvo poglavlje sinodalnih odluka je danas vrlo aktualno, jer govori o ispravljanju svećenika koji neispravno služe misu (De corrigendis non recte celebrantibus):

"Diffamati Parochi, aut Presbyteri, quod recte non celebrent, probentur coram Archidiacono, aut alio idoneo; et non se corrigentes suspendantur a celebratione usque ad informationem Domini Episcopi, vel ejus Vicarii."

("Oglašeni župnici ili prezbiteri, koji neispravno celebriraju, neka se iskušaju pred arhiđakonom ili drugim prikladnim službenikom; i ako se ne poprave, neka se suspendiraju od celebracije sve do obavještavanja gospodina biskupa ili njegova vikara.")

Kada bi se danas primijenile ovakve mjere, brzo bi se stalo na kraj liturgijskim zloupotrebama. No, bojim se da danas kod nadležnih nema iskrene volje da se zaustave nedostojne prakse, zloupotrebe i svetogrđa modernista.

Sljedeća Zagrebačka sinoda, održana 1687. godine, mnogo nam govori o zauzetosti biskupa Borkovića oko obrane katoličke vjere od prodora protestantizma.

 

Prvo poglavlje sinodalnih odluka govori o važnosti prave vjere i o obrani Kraljevine Hrvatske od navala protestantskog krivovjerja:

"Cum sine fide impossibile sit placere Deo, et regnum istud per intemeratam Catholicam fidem, sub obedientia sanctae Romanae Ecclesiae, omnium Ecclesiarum Matris, et Magistrae illibate conservatam Deo omnipotenti placere, usque in praesens studuit; ea propter sacra haec Dioeceana Synodus universas haereses, et falsa dogmata damnando, et rejiciendo, Archidiaconis, et Ecclesiarum pastoribus, sub districtione divini judicii mandat, et praecipit: quatenus intra Archidiaconatus ex parte hac Dravi sitos, diligenter investigent; an quispiam hujusmodi labe infectus fixum domicilium locaverit, vel alias perniciosa dogmata intra oves Christi disseminaverit, vel disseminet; et si quempiam repererint, sine ulla mora, et dilatione Illustrissimo et Reverendissimo Domino Ordinario deferant, ut ejusmodi zizania debitis, et oportunis remediis in tempore eradicentur."

("Kako je bez vjere nemoguće ugoditi Bogu, i ova je Kraljevina po neokaljanoj katoličkoj vjeri, pod posluhom svetoj Rimskoj Crkvi, majci i učiteljici svih Crkava, očuvavši [vjeru] neokaljanom nastojala sve do sada ugoditi svemogućem Bogu. Zbog toga, ova sveta biskupijska sinoda, osuđujući i odbacujući sva krivovjerja i lažne nauke, nalaže i zapovijeda arhiđakonima i pastirima Crkve, pod kaznom božanskog suda, da unutar arhiđakonata koji se nalaze na ovoj strani Drave, pažljivo istraže je li ondje smjestio svoje stalno prebivalište ijedan čovjek zaražen takvom zarazom ili je na drugi način širio pogubne nauke među Kristovim ovcama ili bi ih širio; i ako pronađu nekoga takvoga, neka ga bez ikakvog oklijevanja ili odgađanja dovedu presvijetlom i prečasnom gospodinu ordinariju, kako bi se takav kukolj na vrijeme potrebnim i prikladnim lijekovima uklonio.")

Konkretan primjer takvog postupka pokazao se u slučaju izvjesnog Stjepana Jankovića, koji je širio Lutherovo krivovjerje po hrvatskim krajevima.

Evo kako zagrebačka sinoda određuje da se ima postupiti s tim čovjekom:

"Et quia ad relationem Archidiaconi Varasdinensis sacrae huic Synodo innotuit, Stephanum Jankovich haeretica labe infectum vilipendens longanimitatem, et tolerantiam, qua saepius etiam privatim, et publice monitus, ut ad unitatem Ecclesiae Christi per demissam, et veram reconciliationem rediret, diuturno tempore toleratus fuit; ille vero non solum in perfidia sua proterve, et contumaciter etiamnum perseveret, verum etiam proles suas veneno haereseos inficiendo, ad scholas Lutheranorum Legradinum amandasse diceretur, ut sic innocentes animas perimat et virus malitiae suae diffundat: ideo decernitur, ut sacra Sedes contra eundem Jankovich ad instantiam Fisci spiritualis, velut contra haereticum notorium missis consuetis monitoriis procedat, et si sic ad paternas ejusmodi monitiones haeresim suam abjuraverit, ac ad gremium sanctae Matris Ecclesiae redierit, bene quidem; sin minus, veluti contumax, er protervus haereticus per omnes Cathedras ab omnibus Christi fidelibus vitandus denuntietur, atque apud Celsissimum Dominum, et Regem nostrum Apostolicum juxta ditamen sacrorum canonum, et regni hujus leges, mandatum pro brachio saeculari expetatur; quo haec perfida pestis e regni limitibus ejiciatur, et tutela prolium cuipiam pio Catholico, qui eosdem in scholis Catholicis erudiri faciat, ac in recta fide, et timore Dei educabit, commendabitur."

("I jer je po izvještaju Varaždinskog arhiđakonata obznanjeno ovoj svetoj sinodi da je Stjepan Janković, koji je zaražen krivovjerskom ljagom, podcjenjujući velikodušnost i snošljivost, kojom je često i privatno i javno opominjan da se vrati jedinstvu Kristove Crkve po poniznom i pravom pomirenju, toleriran dugo vremena. No, on je ne samo drsko i tvrdokorno ustrajao u svojoj nevjeri, nego kažu da je i svoju djecu, zarazivši ih otrovom krivovjerja, upisao u luteranske škole u Legradu da tako upropasti nevine duše i proširi otrov svoje zloće. Stoga, određuje se da Sveta stolica na traženje duhovne riznice postupa protiv istog Jankovića kao protiv notornog krivovjerca, slanjem uobičajenih upozorenja i ako se na ta očinska upozorenja odrekne svojeg krivovjerja, dobro. No, ako to ne učini, neka se sa svih katedra oglasi kao okorjeli i tvrdokorni krivovjerac, kojega svi Kristovi vjernici trebaju izbjegavati; i neka se kod našeg preuzvišenog gospodara i našeg apostolskog kralja, prema odredbi svetih kanona i zakonima ovoga kraljevstva, potraži nalog za svjetovnu ruku kojom bi se ova podmukla kuga izbacila iz granica ovoga kraljevstva, i da se skrbništvo nad djecom preporuči nekom pobožnom katoliku, koji bi ih dao na pouku u katoličke škole i odgojio ih u ispravnoj vjeri i strahu Božjem.")

Među odlukama ove sinode nalazimo i odredbe o životu i čestitosti klerika, o slavljenju blagdana, postu i nemrsu, gdje se opet tražila obnova tradicionalne discipline.

 

Sve u svemu, vidimo da je glavna tema sinoda: obnova i učvršćenje pravovjernog nauka i discipline. 

Prema tome, očito je da današnji neomodernisti imaju gledište o sinodama koje je potpuno suprotno od onoga koji su one imale kroz povijest Crkve. A nije ni čudno... kao što su neomodernisti izopačili sve pojmove, tako su izopačili i pojam "sinode", koja u njihovoj ideologiji postaje sredstvo za "mijenjanje nauka" i uvođenje nekatoličkih doktrina.

A tu je i novi pojam "sinodalnosti" u kojem se jedan proces odlučivanja proglašava vrhovnim idealom i svrhom samome sebi. No, svaki razuman čovjek treba uvidjeti sinode nisu same sebi svrha. 

Sinode su dobre ako donose dobre odluke koje učvršćuju pravu vjeru i crkvenu disciplinu. Ali, nisu sve sinode takve. U prošlosti je bilo i zlih sinoda, kao što je bila Sinoda u Pistoji 1786. godine, koju je osudio papa Pio VI. u svojoj buli Auctorem fidei, 28. kolovoza 1794.

 

Sada je pitanje je li današnjim "sinodalistima" uzor krivovjerna Sinoda u Pistoji ili su im pak uzor pravovjerne katoličke sinode poput sinoda Zagrebačke biskupije koje smo gore spomenuli.

_____________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

 

1) Papa Benedikt XIV.: De synodo dioecesana

2) Karlo Péterffy: Sacra concilia Ecclesiae Romano-Catholicae in Regno Hungariae

 

 

Po zagovoru Bezgrješne do čistog života vjernika

Slaveći blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, pozvani smo da nasljedujemo ili da barem nastojimo nasljedovati Marijine kreposti, osobito čistoću. Međutim, to se ne može postići bez molitve.

Sveto Pismo nam govori: "Svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ" (Jak 1, 17). Tako je i čistoća dar koji dobivamo od Boga. Dar za koji trebamo moliti Boga.

Gospodin kaže u Evanđelju: "Molite i primit ćete" (Iv 16, 24). Ove su riječi velika utjeha, ali su jednako tako i veliko upozorenje: Ako ne budete molili, nećete primiti.

Ako netko nikada ne moli za dar čistoće, je li onda neobično da stalno pada u ponor bludnosti? Je li čudno da takav čovjek ide iz jednog bludnog grijeha u drugi, iz jedne nečistoće u drugu, i tako u krug? Ako vi ljude ne učite da mole za dar čistoće, je li onda čudno da mase grcaju u nečistoći?

Modernisti već dugi niz godina plasiraju ideju kao da je bludnost "neizbježna" ili da je razbludan život velikog broja ljudi "normalno stanje stvari", pa zato žele Crkvu "prilagoditi" takvom stanju društva... S time da kod njih riječ "prilagoditi" znači: proglasiti dopuštenima sve grijehe, opačine i izopačenosti.

Nasuprot njihovim zabludama, Crkva je uvijek isticala da postoje sredstva kojima se može (i mora) čuvati čistoća. Među tim sredstvima, jedno od najvažnijih jest: molitva za čistoću.

Treba istaknuti da čistoća nije nešto opcionalno, kao da bi bilo svejedno živi li čovjek čistim životom ili pak živi u najgoroj bludnosti. Čist život nije samo ideal, nego to je obveza svakog čovjeka. Tko sebe naziva kršćaninom, mora vjerovati i u ove riječi Svetoga pisma:

"Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje – da se suzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga." (1 Sol 4, 3)

"Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik – taj idolopoklonik – nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu. Nitko neka vas ispraznim riječima ne zavarava: zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne." (Ef 5, 5-6)

Vojnik u borbi mora upotrijebiti sva sredstva kako bi porazio neprijatelje. Tako i vjernik u borbi za vječni život mora upotrijebiti sva sredstva kako bi porazio neprijatelje svojega spasenja i očuvao čistoću. Molitva je jedno od najvažnijih sredstava.

Moliti za čistoću nije neki teški i neostvarivi zadatak. To je zapravo prilično jednostavno. Sv. Alfonz Liguori i drugi duhovni učitelji preporučuju da molimo na tu nakanu triput Zdravo Marijo s određenim zazivom Bezgrješnoj.

Treba naglasiti da je ova pobožnost dobila važnu potvrdu Svete Stolice. Uoči blagdana Bezgrješnog Začeća, 6. prosinca 1904., papa sv. Pio X. objavio je dekret u kojem navedenu pobožnost preporučuje i obdaruje sa 300 dana oprosta. 

 

 

Sv. Pio X. u ovom dekretu ističe sv. Alfonza kao velikog branitelja dogme o Bezgrješnom Začeću i promicatelja štovanja Presvete Bogorodice, te s time povezuje navedenu pobožnost:

"S. Alphonsus Maria de Ligorio non solum strenuus extitit defensor Immaculatae Conceptionis B. M. V., sed etiam fuit promotor indefessus cultus erga B.mam Virginem sine labe conceptam, et praesertim promovit inter fideles praxim quotidie recitandi mane et vespere ter Salutationem Angelicam addendo cuique earum hanc invocationem 'per tuam Immaculatam Conceptionem, o Maria, redde purum corpus meum et sanctam animam meam', asserens huiusmodi exercitationem efficacem esse ad castitatem servandam contra diabolicos incursus."

("Sv. Alfonz Marija Liguori bio je ne samo odvažan branitelj Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, nego je također bio neumoran promicatelj štovanja Blažene Djevice bez grijeha začete, a osobito je među vjernicima promicao praksu da se svakodnevno izmoli ujutro i navečer tri anđeoska pozdrava dodajući svakom od njih ovaj zaziv 'Po tvojem Bezgrješnom Začeću, o Marijo, učini čistim moje tijelo i svetom moju dušu', tvrdeći da je takva vježba učinkovita za čuvanje čistoće protiv đavolskih nastraja.")

 

Kako, dakle, treba obavljati ovu pobožnost? Treba tri puta izmoliti Ave Maria, i nakon svakog dodati zaziv:

"Per tuam immaculátam Conceptiónem, o María, redde purum corpus meum et sanctam ánimam meam."

("Po tvojem Bezgrješnom Začeću, o Marijo, učini čistim moje tijelo i svetom moju dušu.")

 

Kao što ste mogli vidjeti, papa sv. Pio X. navodi tvrdnju sv. Alfonza da je ta pobožnost "učinkovita za čuvanje čistoće protiv đavolskih nastraja" ("efficacem esse ad castitatem servandam contra diabolicos incursus").

Iz riječi kojima sv. Pio X. obdaruje oprostima ovu pobožnost, možemo zaključiti da se ona može obavljati i ujutro i navečer, a najbolje bi bilo i ujutro i navečer: 

"Iamvero quinquagesimo imminente anno, ex quo Pius IX Praedecessor Noster rec.mem. B.mam Deiparam ab originali labe immunem declaravit, peropportunum existimavimus laudabilem Alphonsi praxim christiano populo commendare, atque ut inde uberiores fructus percipiantur, coelestes etiam Ecclesiae thesauros, quorum dispensationem Nobis tradidit Altissimus, reserare statuimus. Quamobrem de Omnipotenti Dei misericordia ac BB. Petri et Pauli Apostolorum Eius auctoritate confisi, omnibus et singulis utriusque sexus Christifidelibus, qui corde saltem contriti ter Salutationem Angelicam, addita cuilibet Salutationi supradicta invocatione, sive mane sive vespere devote recitaverint, tam mane quam vespere tercentum dies de iniunctis eis seu alias quomodolibet debitis poenitentiis in forma Ecclesiae consueta relaxamus: quas poenitentiarum relaxationes etiam animabus Christifidelium, quae Deo in charitate coniunctae ab hac luce migraverint, per modum suffragii applicari posse, indulgemus."

("Dok se sada približava pedeseta godina otkako je Pio IX., naš prethodnik sretne uspomene, proglasio Preblaženu Bogorodicu slobodnom od istočnog grijeha, smatrali smo vrlo prikladnim preporučiti kršćanskom puku Alfonzovu pohvalnu vježbu, a kako bi se odatle ubrali obilniji plodovi, odlučili smo otvoriti i nebesku riznicu Crkve, čiju nam je raspodjelu predao Svevišnji. Zbog toga, uzdajući se u milosrđe svemogućega Boga i autoritet bl. Petra i Pavla, Njegovih Apostola, svima i svakom pojedinom Kristovom vjerniku oba spola, koji barem u srcu raskajani tri puta izmole Anđeoski pozdrav, dodajući svakom pozdravu gore rečeni zaziv, bilo da ih pobožno izmole ujutro bilo navečer, otpuštamo im kako ujutro tako i navečer tristo dana pokorâ, koje su im određene ili na koje su, inače, bilo kojim načinom dužni, u obliku koji je uobičajen u Crkvi. Dopuštamo da se ova otpuštenja pokorâ mogu također namijeniti na način zagovora za duše Kristovih vjernika, koje su prešle iz ovoga života sjedinjene u ljubavi s Bogom.")

Evo, imamo sredstva za čuvanje čistoće u svojim rukama. Ta sredstva uopće nisu teška. Sada je jedino pitanje: Jesu li ljudi voljni upotrijebiti ta sredstva? 

Ali, neka nitko ne kaže da mu je nemoguće čuvati čistoću. To nitko nema pravo reći... Jer mu sva sredstva za čuvanje čistoće stoje na raspolaganju.

Osim ove pobožnosti, Tradicija Crkve daje nam i druge pobožnosti u kojima se štuje Bezgrješno Začeće Blažene Djevice Marije, a istodobno moli za čistoću vjernika.

Posebno se ističe molitva Tota pulchra es, Maria, koju bi (barem redovnici) trebali naučiti napamet.

 

 

I ovu je molitvu Crkva nekoć obdarila oprostima. Neke redovničke zajednice, poput franjevaca, svečano pjevaju taj responzorij. Stari franjevački obrednik (Rituale Romano-Seraphicum) određuje da se pjeva subotom nakon večere.

 

Posebna pobožnost franjevaca prema Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije ima vrlo duboke korijene. Blagdan se slavio u franjevačkom redu od 1263. godine, a u opću Crkvu uveo ga je 1477. godine franjevači papa Siksto IV.

Teološku obranu istine o Bezgrješnom Začeću dao je vođa franjevačke škole, bl. Ivan Duns Škot. Osim toga, franjevci su širili u kršćanskom puku slavu Bezgrješne Bogorodice. Sv. Leonard Portomauricijski je kucao na vrata kardinala i biskupa tražeći potpise da se Bezgrješno Začeće proglasi dogmom. Napokon, papa bl. Pio IX., pripadnik Trećeg reda sv. Franje, proglasio je dogmu o Bezgrješnom Začeću, 8. prosinca 1854.

U franjevačkom misalu (Missale Romano-Seraphicum) kod blagdana Bezgrješnog Začeća, Bezgrješna Bogorodica naziva se zaštitnicom serafskog reda ("seraphici ordinis patrona").

 

Rubrika starog Misala ističe posebnu povlasticu franjevačkih svećenika da svake subote smiju služiti zavjetnu misu o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije:

"Item, ex privilegio, quolibet Sabbato extra Octavas privilegiatas, et Octavas quaslibet B. Mariae Virginis, atque extra Quadragesimam, Quatuor Tempora et Vigilias, Missae omnes, praeter conventualem, permittuntur de Conceptione Immaculata, ut supra, cum variationibus post Epistolam pro varietate Temporum, juxta Rubricas, omisso etiam, extra Tempus Paschale, Alleluja ad Offertorium, atque, si tertia Oratio de Tempore juxta Rubricas addenda sit, dicitur, Oratio de Spiritu Sancto."

("Isto tako, po povlastici svake subote izvan povlaštenih osmina, i svih osmina Blažene Djevice Marije, te izvan korizme, kvatri, osim konventualne mise, dopuštaju se mise o Bezgrješnom Začeću, kao što je gore, uz razlike nakon Poslanice prema raznolikosti doba godine, u skladu s rubrikama, izostavivši također izvan Uskrsnog vremena Aleluja u prikaznoj pjesmi, a ako prema rubrikama treba dodati molitvu iz službe de Tempore, govori se molitva o Duhu Svetomu.")

Ovim tekstom pokazao sam da sva sredstva za štovanje Bezgrješne Bogorodice stoje na raspolaganju vjernicima, redovnicima i svećenicima: od jednostavnih molitava do svečanih misa. To su ujedno sredstva kojima se može izmoliti krepost čistoće, koja je toliko potrebna u današnjem razuzdanom svijetu. Pitanje je samo hoće li kršćani iskoristiti ta sredstva.