Ovih dana slavi se spomendan sv. Jakova Markijskog (1393. – 1476.), koji se zajedno sa sv. Bernardinom Sijenskim i sv. Ivanom Kapistranom, smatra jednim od velikih franjevačkih obnovitelja u 15. stoljeću. Kao propovjednik i inkvizitor, obišao je gotovo cijelu srednju i sjevernu Europu, a posebno one njezine dijelove u kojima se vodila borba za katoličku vjeru.
Razumljivo je, stoga, da ga je služba dovela i u hrvatske krajeve, koji su uvijek stajali na graničnom području prema nevjernicima, krivovjercima i raskolnicima. Godine 1432., sv. Jakov imenovan je izvanrednim pohoditeljem u Bosanskoj vikariji (koja je u ono vrijeme obuhvaćala prostor od Jadranskog mora do južne Ugarske), a zatim vikarom i povjerenikom u franjevačkom samostanu u Dubrovniku (1432.-1435.). Od 1435. do 1438. (ili 1439.) boravi u Bosni, prvo kao pohoditelj, a zatim kao vikar Bosanske vikarije.
Sv. Jakov Markijski je važan nama Hrvatima, između ostaloga, i zato što je dao značajno svjedočanstvo o sv. Nikoli Taveliću, koje je bilo važno u procesu kanonizacije prvog hrvatskog sveca.
Naime, sv. Jakov je 1449. godine u svojem govoru o uzvišenosti ili izvrsnosti franjevačkog reda (De excellentia Ordinis S. Francisci) spomenuo da je u Šibeniku vidio dva brata sv. Nikole Tavelića, te dao prvo svjedočanstvo o prezimenu našega sveca.
Njegov govor objavljen je u glasniku Archivum Franciscanum historicum, tom. IV., 1911., str. 303.-313. U tom govoru, nabrajajući mučenike franjevačkog reda, sv. Jakov Markijski kaže:
"Item frater Nicolaus de Taulicis de Silinico cuius duos fratres carnales vidi Sibinichi; - frater Deodatus de Ruticinio provintie Equitanie, frater Petrus de Narbona de provintia Provintie, sotius fratris Paulutii de Fulgineo, frater Stefanus de Laruch in vicaria Corseche multis annis in Ierusalem M°CCC°LXXXXI° die XI° Novembris audacter coram Cadi et triginta milia Saracenorum, et omnes contra fratres concitati, verberibus quasi mortui relicti die noctu<m>que, per tres dies sine cibo potuque. Celesti cibo recreati sunt. In tertio die in platea innumerabilibus ictibus corpora eorum incisa sunt. Bis ignis extinctus est super corpora eorum et tertium diem usque sero fecerunt ignem super ea, et tamen penitus fuerunt immaculata, et tamen fecerunt humari, ne Christiani acciperent."
("Isto tako, brat Nikola Tavelić iz Šibenika, čija sam dva brata po tijelu vidio u Šibeniku; brat Deodat iz Ruticinija, provincije Akvitanije, Petar iz Narbone iz provincije Provanse, suradnik brata Paoluccija iz Foligna, brat Stjepan iz Larucha [Lanich] u vikariji Korzike, mnogo godina u Jeruzalemu; 1391., dana 11. studenoga odvažno su istupili pred kadiju i trideset tisuća Saracena, i svi su pozvani protiv braće, izudarani su i ostavljeni kao mrtvi danju i noću, kroz tri dana bez hrane i pića. Krijepila ih je nebeska hrana. Trećega dana na ulici su njihova tijela isječena bezbrojnim udarcima. Dvaput se oganj ugasio nad njihovim tijelima i trećega dana načinili su oganj nad njima sve do večeri, a ipak su u potpunosti bila netaknuta, i onda su ih pak dali pokopati, da ih kršćani ne uzmu.")
Sv. Jakov Markijski najviše se pamti po svojem djelovanju u Bosni. Bila su to teška vremena kad je Bosnom harala krivovjerna sekta čiji su pripadnici sebe nazivali "krstjanima", dok ih katolički izvori nazivaju "patarenima" i "manihejcima". Po svemu sudeći, riječ je ogranku dualističkog krivovjerja bliskog katarima i albigenzima u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji.
Možda bi bilo točnije te ljude nazivati nevjernicima, nego krivovjercima, jer oni uopće nisu priznavali krštenje vodom, već samo "duhovno krštenje" polaganjem ruku i knjige evanđelja na "krštenika". Dakle, oni uopće nisu dijelili valjano krštenje… Zato je i pitanje kako se oni uopće mogu smatrati "kršćanima".
Franjevci su revnim djelovanjem uspjeli obratiti i pokrstiti tisuće tih sektaša, kako nam svjedoče povijesni izvori. Ipak, ostaci patarena ostali su u Bosni sve do turskog osvajanja.
Sv. Jakov Markijski napisao je raspravu pod nazivom Dialogus contra manichaeos in Bosna (Dijalog protiv manihejaca u Bosni) gdje obrazlaže i brani istine katoličke vjere o krštenju, ženidbi, Euharistiji, o stvaranju svijeta, o crkvama (jer su bosanski krivovjerci odbacivali gradnju crkvenih zgrada), o klanjanju križu, o prisezi i drugim istinama.
Osim na tom misijskom području, sv. Jakov je mnogo radio na obnovi franjevačkog reda u Bosni, inzistirajući na strogoći izvornog pravila. Zbog toga je došao u sukob s pojedinim franjevcima, pa i sa samim kraljem Tvrtkom II. Ipak, sv. Jakov nikada nije popuštao, pa je neke neposlušne franjevce istjerao iz Jajca (oni su potom otišli u Senj). Nema smisla sad dublje govoriti o biti i ishodu tog prijepora, ali jasno pokazuje kako sveci znaju zauzeti čvrst stav kad je u pitanju točno obdržavanje redovničkih pravila i odluka poglavara.
Fra Leonardo Čuturić piše u svojoj knjizi Franjevci među hrvatskim pukom (Sarajevo, 1926., str. 16.):
"Ovo, i što su neki redovnici radi propovijedanja stanovali izvan samostana, dođe do ušiju vrhovnom glavaru reda, fra Vilimu Kasalskom. On pošalje u Bosnu umna i sveta redovnika, fra Jakova Markijskoga, da uspostavi strogo franjevačko življenje, osobito siromaštvo i život u samostanu. Ovo je onaj veliki svetac sv. Jakov Markijski, od čijega sretnog boravka u Bosni ima još i danas uspomena. Sveti muž, došavši u Bosnu, kako je bio prema sebi strog, takim se pokaza i prema povjerenoj braći. Gdje je zatekao raslabljeno opsluženje franjevačkih pravila, to ispravi: preuzete posjede zabrani, svu braću u samostane skupi. Kralj Tvrtko Tvrtković pratio je dosta prijekim okom ovaj rad fra Jakova, smatrajući, da vjerovjesnici ne mogu živjeti od same proševine. No kasnije se je uvjerio o razložitosti fra Jakovljeva postupka, te se sam obveza na shodan način uzdržavati franjevce u svome kraljevstvu i podupirati ih u obraćanju krivovjeraca."
Kako se utjecaj sv. Jakova i u kasnijim vremenima osjećao u katoličkom puku u Bosni dobro je opisao još početkom prošlog stoljeća fra Julijan Jelenić u knjizi Kultura i bosanski franjevci (sv. I., Sarajevo, 1912., str. 54.-55.):
"Nu megju svim vjerovjesnicima bosanske vikarije iza fra Peregrina Saksonca najuplivniji je bio sv. Jakov Marhijski. Njegovo je djelovanje, njegov život, te istu njegovu osobu ne samo narod, nego donekle i povjest zavila u mite, koji opet pokazuju, kako si je on svojom svetošću i svojim govorima znao steći popularitet. Povjest ga predstavlja kao odvažna i za pravo čudesna čovjeka. Bosanska kraljica, žena Tvrtka II. Tvrtkovića napravi mu, kao što tvrdi Wadding, De Gubernatis, Greiderer, De Civezza i Fabianić, pred Bobovcem zasjede, nu on ih, odvažno stupivši pred zlikovce, prestrašiv ih i zasramiv, sretno izbjegne. Narod i danas u Sutjesci pokazuje izvor sv. Jakova; u Deževicama špilju, gdje je on stanovao i križ, gdje se je on Bogu molio; a u Tišini kod Šamca Žendrag, gdje je on za propovijedi i molitve krekećuće žabe tako prokleo, da tu ni danas ne krekeću, a čim se – veli – na drugu stranu ceste premjeste, krekeću. I u Fojnici je do skora bio brijest, za koga je narod držao, da je izrastao iz palice sv. Jakova Marhijskoga.
Ovakovi su sveti muževi kao: bl. Nikola Tavelić, bl. Deodat, sv. Jakov Marhijski svojim životom i svojim učevnim i vatrenim propovijedima mnoge krivovjernike obratili i pokrstili, a raskolnike s katoličkom Crkvom pomirili."
U franjevačkom redu blagdan sv. Jakova Markijskog slavi se 28. studenoga. Obrazac tradicionalne sv. Mise možete pronaći u tradicionalnom Rimsko-serafskom misalu (Missale Romano-Seraphicum).
Zborna molitva odlično izražava što Crkva zapravo moli po zagovoru sv. Jakova Markijskog:
"Deus, qui, ad animarum salutem et peccatores e vitiorum coeno ad viam virtutis revocandos, beatum Jacobum Confessorem tuum Evangelii praeconem eximium effecisti: concede propitius; ut ejus intercessione, a peccatis omnibus expiati, vitam consequamur aeternam. Per Dominum."
("Bože, koji si radi spasenja duša i poziva grešnicima da prijeđu iz nečistoće opačina na put kreposti, učinio blaženoga Jakova, ispovjednika svojega, istaknutim glasnikom Evanđelja: milostivo podaj da njegovim zagovorom, okajavši sve grijehe, postignemo vječni život. Po Gospodinu.")
A kako bi redovnik trebao biti uzor vjernicima izražavaju riječi Graduala (1 Tim 4, 12 i 16):
"Exemplum esto fidelium in verbo, in conversatione, in caritate, in fide, in castitate. Hoc enim faciens, et teipsum salvum facies et eos, qui te audiunt."
("Budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći. Ovo, naime, vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.")
Dakako, sve to treba činiti u poniznosti i strahu Božjem, kao što kaže prikazna pjesma: "In timore Dei sit tibi gloriatio." - "U strahu Božjem neka bude tvoja proslava."
Misne napjeve možete pronaći u Rimsko-serafskom gradualu iz 1951. godine (Missae propriae Ordinis Fratrum Minorum).
Nema komentara:
Objavi komentar