Značaj

 

Jedna od najčešćih riječi s kojom ćete se susresti čitajući stariju hrvatsku duhovnu (ali i svjetovnu) literaturu je ZNAČAJ. Taj se izraz koristio u smislu određene čvrstoće, karekternosti, postojanosti i nepokolebljivosti u načelima. Kako se danas taj termin rijetko koristi, mislim da ga je potrebno pobliže razjasniti suvremenom naraštaju.

Na primjer, kad bl. Alojzije Stepinac kaže u Propovijedi na završetku uskrsnih konferencija, 14. travnja 1940.:

"Akademska omladina treba da zasvjedoči svoju ljubav prema domovini i prema narodu tako, da brižno izgrađuje svoj značaj, da čuva tijelo i dušu svoju čistu i neokaljanu, da se svestrano i solidno obrazuje, da snažnom rukom, netaknutim snagama uma i srca, potpuno spremna i na visini, mogne zahvatiti u narodne poslove, kad kucne njezin čas."

 

Što je ovdje značaj? Koje su karakteristike značajnosti? Kako se postaje značajnim? Jesmo li dužni biti značajni?

 

 

Što je značaj?

 

Precizno određenje pojma "značaj" pronaći ćete kod biskupa Antuna Mahnića. Mahnić ovako definira i opisuje značaj (Knjiga života, str. 20.):

"Značajan je, tko se svuda i svagdje, pa radio što mu drago, drži stalnih, određenih načela ili pravila. Načela se u značajnog čovjeka vežu u jednu cjelinu, potječući kao toliki izvoci iz jednog vrhovnog načela. Kao što sunčane zrake dobivaju svoje svijetlo iz zajedničkog vrela, u kojem su sve jedno; tako u značajnog čovjeka vrhovno načelo sadržaje sva druga.

Vrhovno načelo u značajnog čovjeka je poput centralnog sunca, oko kojega se kreće sav duševni život. Ono određuje pravac mišljenja i djelovanja; ono ga potiče na rad; od njega sve izvodi, na nj opet sve svodi. Po njemu sve sudi, sve upravlja; nijedan se naum, nijedan se nacrt ne prihvaća, a da se s njim ne podudara. Vrhovno načelo prema sebi kao uzoru uobličuje svega čovjeka; svaka misao, svako djelo u njemu se odrazuje. Značajni čovjek utiskuje biljeg svojega načela svemu štogod uradi; dok se nasuprot beznačajni čovjek tromo i trpno preinačuje prema kojemu drago vanjskome dojmu. Jedinost načela dakle dosljedno primijenjena različitim djelima i prilikama, sačinjava divotu značaja."

 

Značajnost kao karakteristiku čovjeka, Mahnić ovako određuje:

"Spremnost pak, prema jednomu osnovnomu načelu dosljedno i stalno udešavti misli i djela, zove se značajnost: njom biva značaj ono što jest. Značajnost je apstraktum, komu odgovara u konkretnosti značaj ili značajni čovjek, karakter. Iz ovoga, što je netom rečeno, slijedi, da je postojanost načela neophodni uvjet značajnosti."

 

Prema Mahniću, dva su temeljna uvjeta značajnosti:

"Dva su bitna momenta, koji uvjetuju značajnost: postojanost ili nepromijenivost načela i čvrstoća volje. Prva je to veća, što čvršće duh pristaje uz istinu, i što je dalje od bludnje: druga pak, što je prostija od neurednog nagnuća i požude, koja navodi na grijeh."

 

Nakon što smo upoznali same pojmove značaja i značajnosti, pogledajmo što oni predstavljaju u kršćanstvu.

Važnost značajnosti u kršćanstvu

Mahnić vidi znajčajnost (u gore opisanom smislu) kao jednu od temeljnih karakteristika kršćanstva (Knjiga života, str. 24.):

"Zaista kršćanstvom nam se ne samo objavio uzor-značaj sve savršenosti. Isus Krist, nego kršćanstvo nam također pruža sva sredstva, kojima služeći se možemo prema ovom uzoru preporoditi se i usavršiti. Koliko Svetaca, koji su niknuli iz kršćanstva, toliko i karaktera, što ih prema Božanskom uzor-značaju uzgojila katolička Crkva. Isus veli: 'Tko ustraje do konca, spasit će se' [Mat. 10, 22.] t. j. budi stalan u kršćanskom načelu i živi prema njemu; budi kršćanski značaj, ako hoćeš da se spaseš."

 

Kršćanstvo je, kako kaže Mahnić, religija značajnosti:

"Kršćanstvo je religija značajnosti, a Crkva katolička, kao predstavnica čistoga kršćanstva, zavod je, gdje se pojedini ljudi i narodi uzgajaju u značajnosti."

 

Sada kada znamo zašto je za kršćanina važno da bude značajan, pogledajmo kako se postaje značajnim, jer nitko se ne rađa značajnim...

 

Kako se stječe značajnost? 

 

Prema Mahniću, zadaća je odgoja djece: podizanje značajnih osoba (Knjiga života, str. 26.):

"Značajnost nije nikomu prirođena: nju treba steći ustrajnim vježbanjem i nastojanjem. O značajnosti vrijedi isto, što i o učenosti ili kreposti: dijete je gledom na značajnost neodređeno, ono može postati značajnim ili beznačajnim, ovu mogućnost privesti u djelo, značaj ostvariti - zadaća je uzgoja. Dvije su, kao što vidjesmo, duševne moći, na čijoj se uzajamnoj djelatnosti značajnost osniva: razum i volja."

 

Rad s mladim ljudima mora biti usmjeren na podizanje ČELIK-ZNAČAJEVA, kako bi se eliminirala svaka polovičnost ili polutanstvo:

"Stoga se i priprava za kršćanski rad na polju javnog života sastoji poglavito u tom, da se mladi čovjek sve više utvrđuje u kršćanskom mišljenju i življenju, sve dok ne postane štono riječ: 'cijeli čovjek' t. j. čelik značaj. Svaki polutanstvo - budi u načelu, budi u životu - cjepka čovjeka: polutan će lutati između istine i neistine, između Boga i svijeta, kršćanstva i liberalizma, te će već radi toga biti nesposoban za svaku radikalnu, preporodnu akciju. Polutanstvo je već osuđeno onim Isusovim riječima: 'Nitko ne može dva gospodara služiti.' (Mat. 6, 24.) I opet: 'Ljubi Gospoda Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom misli svojom.' (Mat. 22, 37.) Polutanstvo je loša građa za kuću Božju." 

 

Za stvaranje značaja, potreban je sustavni odgoj razuma i volje. Razum se odgaja temeljitim pručavanjem katoličkog nauka, dobrim duhovnim čitanjem i razmatranjem vjerskih istina. Volja se čeliči askezom, pokorom, disciplinom i odricanjem od užitaka.

 

Mnogima je to danas tvrd govor... No, ako pogledate sve velike ljudi u povijesti Crkve, vidjet ćete da su svi bili ljudi askeze i discipline. 

Mahnić ukazuje na značajne katoličke političare (Knjiga života, str. 135.):

"Askeza stvara idealiste, stvara muževe, djela, čelik-značajeve. Askeza uzgaja katoličkim narodima O'Connelle, Gracia Morene, Windthorste." 

 

Mi smo u našoj sredini imali sjajni i sveti značaj bl. Ivana Merza. Izvrsni primjer odgoja razuma i volje. Razum je odgojio temeljitim svakodnevnim studijem katoličkog nauka, a volju ustrajnom pokorom, molitvom, postom, i - prije svega - milošću svetih sakramenata.

 

Bl. Ivan Merz je značajnosti posvetio cijelo jedno poglavlje u svojoj Zlatnoj knjizi za članove orlovske organizacije. Zlatna knjiga opisuje značajnost katekizamskom metodom pitanja i odgovora. Pa, pogledajmo kako se tamo govori o značajnosti (Bl. Ivan Merz, Sabrana djela III., str. 294.-296.):

1. Što je prijeko potrebno da Orao živi kreposno i radi prema načelima orlovske organizacije?

Da Orao živi kreposno i radi prema načelima orlovske organizacije prijeko je potrebna značajnost.

2. Kada je Orao značajan?

Orao je značajan ako se u svojem življenju i djelovanju dosljedno i ustrajno vlada prema jasno spoznatim načelima.

3. Što je potrebno za značajnost?

Za značajnost je potrebna jasna spoznaja katoličkih načela, dosljednost i ustrajnost u njihovu izvađanju.

4. Kako će orao najbolje zadobiti, sačuvati i utvrditi jasnoću u načelima?

Jasnoću će u načelima Orao najbolje zadobiti, sačuvati i utvrditi ako savjesno vrši svoje orlovske dužnosti, marljivo i redovito sudjeluje u društvenome životu i neumorno radi u duhu orlovske organizacije.

5. Kako Orao dosljedno i ustrajno izvađa u životu jasno spoznata načela?

Jasno spoznata načela izvađa Orao u životu dosljedno i ustrajno ako vazda i svuda živi i radi tako kako mu nalaže njegovo katoličko uvjerenje i uzori orlovske organizacije te se od tih načela ne odriče ni za dlaku, bile poteškoće ne znam kakve, makar mu se bunila i vlastita narav.

6. Što je podloga značajnosti?

Podloga je značajnosti odlučnost i čvrsta volja.

7. Zašto treba odlučnosti i čvrste volje?

Odlučnosti i čvrste volje treba zato što se izvađanju naših načela protive neprijatelji kršćanstva, a kreposnome životu vlastita narav i njeni rđavi nagoni.

8. Čime pokazuje Orao odlučnost i čvrstu volju protiv vanjskih neprijatelja?

Orao pokazuje odlučnost i čvrstu volju protiv vanjskih protivnika time:da bez straha od postiđivanja i progona, u svim prilikama uvijek i dosljedno (bezobzirce) pobija rad protivnika vjere i naroda; potkopava njihov utjecaj, napore i pokuse ustrajno i u svakom slučaju; otkriva neprestano narodu njihove nakane.

9. Kako pokazuje Orao odlučnost i čvrstu volju prema vlastitim rđavim nagonima?

Orao pokazuje odlučnost i čvrstu volju prema vlastitim rđavim nagonima time da se neumorno vježba u svladavanju sama sebe.

10. Kako se Orao vježba u svladavanju sama sebe?

Orao se vježba u svladavanju sama sebe tako:

- da slabe strasti i nagone u sebi zatre odmah čim se pojave; svoje misli i pamet od grješnih i ružnih stvari odvraća neprestance i u svakoj prigodi pa im ni za tren ne da mjesta u duši;

- da se strasti i zločestoj misli, ako se već naselila u srcu, opire i bori se s njom dok je ne prevlada;

- da se za to marljivo moli, prima svete sakramente;

- da neumorno radi, uči se i marljivo sudjeluje u društvenome životu,

- da se ne poda lijenosti koja je majka svih opačina;

- prigodice se odriče i dopuštenih stvari, npr. pušenja, pića i kakve druge udobnosti, zabave ili navike da se tako vježba u svladavanju vlastite naravi.

11. Kako se Orlovi u svome društvu vježbaju u svladavanju samih sebe?

Orlovi se u svome društvu vježbaju u svladavanju samih sebe time:

- da se strogo i bezuvjetno drže discipline (stege) i u najmanjoj stvari;

- da se članovima nikada ne da prilika za ljenčarenje i besposlicu;

- da se priređuju izleti i vježbe koji će članove naučiti ustrajnosti;

- da se bezobzirce zatire nemuževna mekoputnost, raskoš u odijelu,

mušičavost, slatkoća, plačljivost, osjetljivost i želja za udobnošću;

- da će rano raniti i odrješito se dići s ležaja;

- da ne popušta nikad i nikome u onomu što se tiče načela, rada i programa naše organizacije, u vjerskome, a zatim u prosvjetnome i tjelovježbenome pogledu;

- da se nemilice vazda iz udruženja trijebe oni koji svojom lijenošću daju slab izgled, šire duh samovolje i nepokornosti te kvare druge svojom pokvarenošću.

12. Koji su najgori neprijatelji orlovske značajnosti, svladavanja samih sebe i discipline?

Najljući su neprijatelji orlovske značajnosti, svladavanja sebe i discipline: lijenost, samovolja, mušičavost i mekoputnost.

13. Što se među Orlovima posebice ne smije trpjeti?

Među Orlovima se posebice i ni pod kojim uvjetom ne smije trpjeti mekoputnost jer mekoputnost dušu naglo i sigurno iskvari i podruje temelje zdravoga ćudorednog življenja.

Sve ovo što smo dosada vidjeli, odnosi se na značajnost koja se očekuje od običnih laika. Razumljivo je da se od svećenika očekuje još veća razina značajnosti. Pa, progovorimo malo o tome...

 

 

Svećenici i značajnost

I među biskupima i svećenicima, Hrvatska ima mnoge uzore značajnosti. Biskup Josip Lang jedan je od najboljih primjera. 

 

P. Josip Vrbanek ovako opisuje biskupa Langa:

"To je Lang bio dok je 19 godina u školama, a i cijeli kasniji život, svetim zanosom izgrađivao vlastiti značaj, ne zadovoljavajući se tek običnom krepošću, već težeći krutom ozbiljnošću i junačkom dosljednošću upravo za svetošću."  

 

Biskup Lang je dugo bio duhovnik u sjemeništu, te je sudjelovao u formiranju zagrebačkih bogoslova. Evo, kako sam biskup Lang govori o odgoju značajnosti budućih svećenika (H. Kurschner, Životopis dr Josipa Langa biskupa, Zagreb, 1934., str. 38.-39.)

"U sjemeništu treba mladiće iz svijeta uzgojiti za ljude Božje, treba mladiće, koji su do sada možda uživali svu slobodicu volje svoje, uzgojiti za muževe koji će se u svemu pokoravati zakonu Božjemu; treba mladiće koji još do juče snivahu o veličini svijeta i svakoj udobnosti u svijetu, uzgojiti za muževe značajnike, koji će i uz najveće pregaranje znati i htjeti stajati na braniku sv. vjere, koji će htjeti i znati svom dušom i svim marom žrtvovati se za stado Kristovo i raditi za slavu imena Isusova. Pa što mislite, je li to lagan posao? Zar ne krasno je djelo, kad tko umije od tvrdoga i hrapavoga kamena izklesati i izdjelati kakav lijepi kip, kojemu se sve divi, ali je sto puta krasnije i veće djelo mlada čovjeka iz svijeta uzgojiti za čovjeka Božjega, za kreposna klerika i svećenika. O, to je djelo, kojemu se cijelo nebo divi."

 

Nakon što smo sve ovo vidjeli, upitajmo se kako danas stojimo sa značajnošću...

Gdje je danas značajnost?

Kad pogledate posljedice reformi nakon Drugoga vatikanskog koncila, čini se da im je jedna od glavnih karakteristika nestanak značajnosti (u gore opisanom smislu). Tko danas više uopće govori o značajnosti? Ni sam pojam se danas više ne spominje.

 

Nova liturgija, razvodnjavanje ili nestanak discipline, izmijenjena formacija svećenika, klimavost u moralu i nauku... Sve to sigurno nije pogodno tlo za odgoj značaja.

 

Ono na što se biskup Mahnić žalio u vezi sekularnih škola, danas bi se moglo primijeniti i na vjerska učilišta:

"Mjesto krepkih, odvažnih značaja škola uzgaja bezvoljne tlapavce bez čvrstih načela, bez djelatne volje."

 

Modernisti su usmjerili sve snage da katolike učine potpuno beznačajnima. I to ne samo u starom smislu, nego i u suvremenom smislu te riječi. Potpuno beznačajnima.

Bilo bi stoga vrijeme da ponovno otkrijemo pojmove značaja i značajnosti: i obnovimo ih u životu Crkve.