subota, 26. veljače 2022.

"Prije smrti nemoj hvaliti nijednoga čovjeka" (Crkv. 11, 30)


Jedan od najpopularnijih žanrova u modernim vjerskim medijima su takozvana "svjedočanstva". U njima pojedini ljudi "svjedoče" o svojim životnim pričama, obraćenjima, iskustvima, izborima i opredjeljenjima. Pa, tako sve vrvi od priča tipa: "svjedočanstvo bivšeg dilera o obraćenju", "svjedočanstvo mladića o oslobođenju od kocke", "svjedočanstvo svećenika o zvanju", "svjedočanstvo djevojke o dubokom duhovnom iskustvu" itd. Takvim se pričama pridaje najveća važnost posebice u "karizmatskim" medijima.

U čemu je problem s takvim svjedočanstvima? Pa, jednostavno rečeno, problem je u tome što su ljudi, koji daju takva svjedočanstva, još uvijek živi i borave na ovom svijetu. Što to znači? To znači da lako mogu opet pasti.

Na primjer: Što ako taj bivši diler, čije ste svjedočanstvo prenijeli, kasnije opet padne i vrati se grešnom životu?
Što ako svećenik, čije ste svjedočanstvo prenijeli, par godina kasnije padne i napusti svećeničku službu?
Što ako djevojka, čije ste svjedočanstvo "duhovnog iskustva" prenijeli, za par godina otpadne i otiđe u neku sektu?
Onda iz tih njihovih "svjedočanstava", koja ste bombastično najavljivali, nastane još veća sablazan. Bilo bi bolje da niste prenosili nikakva svjedočanstva.

Mudro nam kaže Sveto pismo: "Ante mortem ne laudes hominem quemquam" - "Prije smrti nemoj hvaliti nijednoga čovjeka" (Crkv. 11, 30).

Dok god čovjek živi na ovom svijetu, ima promjenjivu volju. Može se popraviti, ali može se i pokvariti. Može ustati, ali može i pasti. Nije siguran. Ne zna kako će završiti. Ne zna u kojem će ga stanju zateći smrt.

To je razlog zašto Crkva ne može proglasiti svecem nijednog čovjeka koji još živi na ovom svijetu. Tek nakon smrti može početi proces beatifikacije i kanonizacije za pojedine izuzetno kreposne ljude. Tek nakon smrti može se objektivno sagledati život pojedinca. I to tek mnogo godina nakon smrti, a ne odmah, kad su dojmovi još svježi.

Ne možete proglasiti svecem nijednoga živućeg čovjeka. 
 
Gospodin kaže u Evanđelju: "Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti." (Mt 24, 13) 

No, dok god je čovjek na ovom svijetu, ne znate hoće li ustrajati u dobru sve do smrti ili neće.

Treba čitati djelo sv. Augustina De dono perseverantiae (O daru ustrajnosti).

Ovdje nam sv. Augustin daje vrlo otrježnjujuću pouku (De dono perseverantiae, cap. VIII. - PL 45, 1003):
"Hominibus autem videtur, omnes qui boni apparent fideles, perseverantiam usque in finem accipere debuisse. Deus autem melius esse judicavit, miscere quosdam non perseveraturos certo numero sanctorum suorum; ut quibus non expedit in hujus vitae tentatione securitas, non possint esse securi. Multos enim a perniciosa elatione reprimit quod ait Apostolus: Quapropter, qui videtur stare, videat ne cadat (I Cor. X, 12). Voluntate autem sua cadit, qui cadit; et voluntate Dei stat, qui stat."
 
("Ljudima se čini da su svi oni, koji izgledaju kao dobri vjernici, trebali primiti ustrajnost sve do kraja. Ali, Bog je prosudio da je bolje pomiješati neke koji neće ustrajati s određenim brojem svojih svetih: da oni kojima ne koristi sigurnost u iskušenju ovoga života, ne mogu biti sigurni. Naime, mnoge od pugubnog uzdizanja odvraća ono što kaže Apostol: Zbog toga, kome se čini da stoji, neka pazi da ne padne (1 Kor 10, 12). Svojom voljom pada onaj tko pada; i voljom Božjom stoji onaj tko stoji.")
 
Dakle, na ovome svijetu žive izmiješeno i dobri i zli ljudi. Među vjernicima: izmiješani su oni koji će ustrajati do kraja s onima koji neće ustrajati do kraja. Ne možete sigurno reći tko je tko, sve dok ne izađu iz ovoga svijeta.

Zato upozorava sv. Augustin (De dono perseverantiae, cap. XIII. - PL 45, 1012-1013):
"Ad quam vocationem pertinere nullus est homo ab hominibus certa asseveratione dicendus, nisi cum hoc saeculo exierit: in hac autem vita humana quae tentatio est super terram (Job. 7, 1), qui videtur stare, videat ne cadat (I. Cor. 10, 12). Ideo quippe (sicut jam supra diximus) non perseveraturi perseveraturis providentissima Dei voluntate miscentur, ut esse discamus non alta sapientes, sed humilibus consentientes (Rom. 12, 16), et cum timore et tremore nostram ipsorum salutem operemur: Deus est enim qui operatur in nobis et velle et operari, pro bona voluntate (Philipp. 2, 12 et 13)."

("Pripada li netko tom pozivu, ni za jednoga čovjeka ne mogu ljudi reći sigurnom tvrdnjom, osim kada izađe iz ovoga svijeta. A u ovom ljudskom životu, koji je iskušenje na zemlji (Job 7, 1), tko misli da stoji, neka pazi da ne padne (1 Kor 10, 12). Stoga, pošto su, kao što smo rekli, oni koji neće ustrajati izmiješani s onima koji će ustrajati, po najbrižnijoj Božjoj volji, da naučimo ne misliti visoko, nego težiti za poniznošću (Rim 12, 16), i sa strahom i trepetom radimo oko svoga spasenja. Jer Bog je onaj tko čini u vama, da hoćete i izvršite, kako mu je ugodno (Fil 2, 12-13).")
 
Treba se prisjetiti evanđeoske prispodobe o žitu i kukolju, koji rastu zajedno - izmiješano - sve do trenutka žetve, kad dolazi do velikog razdvajanja: "U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu" (Mt 13, 30).
 
O tome govori i prispodoba o ribarskoj mreži (Mt 13, 47-50):
"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi."

Vojujuća Crkva je kao ta ribarska mreža: u njoj ima svakovrsnih ljudi: i dobrih i zlih. U istim gradovima, u istim obiteljima, u istim redovničkim zajednicama, nerijetko ima i onih koji će otići u raj, i onih koji će otići u pakao.

Sv. Bernard stoga govori svojim slušateljima u propovijedi na blagdan Uzašašća Gospodnjega (Sermo II. in Ascensione Domini – PL 183, 303-304):
"Quis scit si omnium vestrum, quos hic video, nomina scripta sunt in coelis, et in libro praedestinationis adnotata? Vocationis enim et justificationis vestrae aliqua signa mihi videor intueri in conversatione huius humilitatis. Quanto putas gaudio replerentur omnia ossa mea, si id scire contingeret? Sed nescit homo, utrum sit dignus amore, an odio (Eccle. IX, 1). Propterea, dilectissimi, perseverate in disciplina quam suscepistis, ut per humilitatem ad sublimitatem ascendatis; quia haec est via, et non est alia praeter ipsam."

("Tko zna jesu li imena svih vas, koje ovdje vidim, zapisana na nebesima i naznačena u knjizi predestinacije? Naime, čini mi se da vidim pojedine znakove vašega poziva i opravdanja u boravku ove poniznosti. Što misliš kolikom bi se radošću ispunile sve moje kosti, kad bih to mogao znati? Ali, ne zna čovjek je li dostojan ljubavi ili mržnje (Crkv. 9, 1). Zbog toga, preljubljeni, ustrajte u disciplini koju ste prihvatili, da po poniznosti uzađete u visinu: jer to je put, i nema drugoga osim njega.")

O toj nesigurnosti govori sv. Bernard ovako na drugom mjestu (Sermo V. in festo omnium sanctorum - PL 183, 476):
"Quomodo namque secura laudatio, ubi nec ipsa vita secura? Non coronabitur nisi qui legitime certaverit, ait tuba illa coelestis (II Tim. II, 5). Et legem certaminis ab ore ipsius legislatoris ausculta: Qui perseveraverit usque in finem, hic salvus erit (Matth. X, 22). Nescis quis sit perseveraturus, nescis quis sit legitime certaturus, nescis quis coronam sit accepturus."
 
("Kako može biti sigurna pohvala, gdje ni sam život nije siguran? Ne okrunjuje se nitko osim onoga tko se zakonito bori, kaže ona nebeska trublja (2 Tim 2, 5). A zakon borbe poslušaj iz usta samoga Zakonodavca: Tko ustraje sve do kraja, taj će se spasiti (Mt 10, 22). Ne znaš tko će ustrajati, ne znaš tko će se zakonito boriti, ne znaš tko će primiti krunu.")
 
Jednako govori sv. Bernard i u propovijedi na Sedamdesetnicu (Sermo I. in Septuagesima - PL 183, 163):
"Quis potest dicere: Ego de electis sum, ego de praedestinatis ad vitam, ego de numero filiorum? Quis haec, inquam, dicere potest? reclamante nimirum Scriptura, Nescit homo si sit dignus amore an odio (Eccle. IX, 1). Certitudinem utique non habemus; sed spei fiducia consolatur nos, ne dubitationis huius anxietate penitus cruciemur. Propter hoc data sunt signa quaedam et indicia manifesta salutis, ut indubitabile sit eum esse de numero electorum, in quo ea signa permanserint. Propter hoc, inquam, quos praescivit Deus, et praedestinavit conformes fieri imaginis Filii sui, ut quibus certitudinem negat causa sollicitudinis, vel fiduciam praestet gratia consolationis. Hoc enim est unde semper solliciti, et in timore et tremore humiliemur necesse est sub potenti manu Dei, quoniam quales sumus, nosse possumus vel ex parte; quales autem futuri simus, id nosse penitus nobis impossible est."

("Tko može reći: Ja sam jedan od izabranika, ja sam jedan od predestiniranih za život, ja sam jedan od sinova [Božjih]? Tko ovo, pitam, može reći? - dok naprotiv kliče Pismo: Ne zna čovjek je li dostojan ljubavi ili mržnje (Crkv. 9, 1). Sigurnosti, svakako, nemamo, ali nas tješi pouzdanje nade, da se ne bismo posve mučili tjeskobom zbog ove dvojbe. Zbog toga postoje određeni znakovi i očite naznake spasenja, da je nedvojbeno da je onaj u broju izabranika, kod koga ti znakovi ostanu. Zbog toga, kažem, koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova [Rim 8, 29]; da onima kojima je uskratio sigurnost, kako bi se brinuli, ili udijeljuje pouzdanje kako bi se utješili. Naime, to je razlog zašto se uvijek trebamo brinuti i uvijek se trebamo u strahu i trepetu poniziti pod snažnom rukom Božjom, jer kakvi smo [danas] možemo znati berem djelomično, ali kakvi ćemo biti u budućnosti: to nam je u potpunosti nemoguće znati.")

Pogledajte samo sve opasnosti ovoga svijeta, koje stoje čovjeku na putu spasenja. S jedne strane, imate posljedice istočnog grijeha zbog kojih je ranjena ljudska narav sklona na grijeh i opterećena požudama. S druge strane, đavao i svijet koji neprestano napastuju čovjeka, pokušavajući ga navesti na grijeh. Tko u takvoj situaciji može reći da je siguran?
 
Ovdje bih vas podsjetio na sv. Alojzija Gonzagu, koji je umro u 23. godini života. 
Kad ga je sv. Robert Bellarmin (kao njegov ispovjednik i duhovni vođa) poticao na samrti da moli za produženje svog života, sv. Alojzije mu je odgovorio:
"...quomodo possum rogare, ut detinear in hoc saeculo, ubi tot sunt pericula et tentationes?"
 
("...kako mogu moliti da budem zadržan na ovome svijetu, na kojem su tolike opasnosti i napasti?")

 

Sv. Robert Bellarmin opisuje taj dramatični događaj u svojoj propovijedi na godišnjicu smrti sv. Alojzija, gdje jasno kaže se čak ni anđeoski mladić sv. Alojzije nije smatrao dovoljno jakim da bi mogao bezbrižno živjeti u opasnostima ovoga svijeta:  

"Denique in ultima aegritudine rogatus a me, ut pro sua vita longiore Deum oraret, negavit, se id facturum, quia non sciret si diutius viveret, an perseveraturus esset in bono proposito sit, parum de suis viribus confidebat."

("Napokon, kad sam ga tijekom posljednje bolesti zamolio da moli Boga za produženje svog života, rekao je da to neće učiniti, jer ne zna ako bude duže živio, hoće li ustrajati u dobroj odluci; malo se pouzdavao u svoje snage.")
 
Imajući sve navedeno na umu, vidimo koliko je nesiguran čovjekov položaj na ovom svijetu. Zbog toga je - da se vratimo na početak - potpuna besmislica forsiranje "svjedočanstava" još živih ljudi: za koje ne znate kako će završiti.
 
Apeliram stoga na sve medije da prestanu objavljivati raznorazna "svjedočanstva". Umjesto toga, radije ističite primjere svetaca, za koje znamo da su ustrajali do kraja i da su spašeni. Sveci nas svojim životom uče da se nikada ne hvalimo, nego da "sa strahom i trepetom radimo oko svoga spasenja" (Fil 2, 12).


Nema komentara:

Objavi komentar