ponedjeljak, 10. svibnja 2021.

Prosni dani (Dies rogationum)


 

Ponedjeljak, utorak i srijeda prije blagdana Uzašašća Gospodnjega od starine se nazivaju prosnim danima. Na te se dane održavaju procesije i mole Litanije svih svetih.

Prosne dane uveo je u 5. stoljeću sv. Mamert, biskup grada Vienne u Galiji, kao odgovor na česte potrese i druge nevolje koje su pogađale to područje.

Najstariji izvor koji spominje prosne dane (koliko sam ja uspio pronaći) je propovijed sv. Avitusa o prosnim danima (Homilia de rogationibus, Patrologia Latina, tom. 59., p. 289.-294.).

Sv. Avitus je također bio biskup Vienne, drugi nasljednik sv. Mamerta. Njega je sv. Mamert osobno krstio. Odrastao je u tim vremenima, pa dobro poznaje okolnosti nastanka prosnih dana. Tadašnje velike nesreće potaknule su pokretanje ovih pokorničkih dana usred uskrsnoga vremena. Potresi, napadi divljih zvijeri, razne nesreće i napokon veliki požar u samoj uskrsnoj noći bile su povod zbog kojeg je sv. Mamert odredio pokoru uoči blagdana Uzašašća Gospodnjega.

Sv. Avitus kaže da je sv. Mamert zamislio prosne dane za vrijeme požara u uskrsnoj noći:

"Praedecessor namque meus, et spiritualis mihi a baptismo pater, Mamertus sacerdos, cui ante non paucos annos pater carnis meae accepto, sicut Deo visum est, sacerdotii tempore successit, totas in ea quam supra diximus vigiliarum nocte sancto Paschae concepit animo Rogationes; atque ibi cum Deo tacitus definivit quidquid hodie psalmis et precibus mundus inclamat."

("Moj je prethodnik, naime, i moj duhovni otac od krštenja, svećenik Mamert, koga je prije nemalo godina naslijedio u svećeništu moj otac po tijelu, prema Božjoj volji, u onoj noći bdjenja uoči svetoga Uskrsa, koju smo gore spomenuli, u duši je zamislio Prošnje; i tamo je s Bogom potiho odredio sve što danas svijet kliče u psalmima i molitvama.")


Franački povjesničar i teološki pisac sv. Grgur Tourski (538.-594.) u svom kapitalnom djelu Historia Francorum (Lib. II., cap. 34.) - inače, najvažnijem izvoru za raniju franačku povijest - detaljno opisuje nastanak prosnih dana na temelju propovijedi sv. Avitusa, i kaže sljedeće:

"Refert enim in quadam homilia, quam de Rogationibus scripsit, has ipsas Rogationes, quas ante Ascensionis dominicae triumphum celebramus, a Mamerto ipsius Viennensis urbis episcopo, cui et hic eo tempore praeerat, institutas fuisse, dum urbs illa multis terreretur prodigiis. Nam terrae motu frequenter quatiebatur: sed et cervorum atque luporum feritas portas ingressa, per totam, ut scripsit, urbem nihil metuens oberrabat. Cumque haec per anni circulum gererentur, advenientibus Paschalis solemnitatis diebus, exspectabat misericordiam Dei plebs tota devote, ut vel hic magnae solemnitatis dies huic terrori terminum daret. Sed in ipsa gloriosae noctis vigilia, dum Missarum celebrarentur solemnia, subito palatium regale intramuraneum divino igne succenditur, pavore omnibus perterritis, et ecclesiam egressis, credentibus ne aut hoc incendio urbs tota consumeretur, aut certe disrupta tellure dehisceret, sanctus sacerdos prostratus ante altare, cum gemitu et lacrymis Domini misericordiam imprecatur. Quid plura? Penetravit excelsa poli oratio pontificis inclyti, restinxitque domus incendium flumen profluentium lacrymarum. Cumque haec agerentur, appropinquante Ascensione, ut iam diximus, maiestatis dominicae, indixit populis ieiunium, instituit orandi modum... Cessantibus quoque exinde terroribus, per cunctas provincias dispersa facti fama, cunctos sacerdotes imitari commonuit, quod sacerdos fecit ex fide: quae usque nunc in Christi nomine per omnes Ecclesias in compunctione cordis et contritione spiritus celebratur. 

("Pripovijeda, naime, u jednoj propovijedi, koju je napisao o prosnim danima, da su te iste prošnje koje slavimo prije pobjede Gospodnjeg Uzašašća, ustanovljene od Mamerta, biskupa istog grada Vienne, kome je on i predstojio u to vrijeme, dok su taj grad plašili mnogi čudesni događaji. Naime, često je uznemiravan potresima; a u grad su ušli preko mostova divlji jeleni i vukovi, te po cijelom su gradu, kako piše, bez ikakvog straha obilazili. I nakon što se ovo događalo kroz cijelu godinu, kad su se približavali dani svetkovine Uskrsa, čitav je puk pobožno očekivao Božje milosrđe, da barem taj dan velike svetkovine donese kraj ovoj nevolji. No, u samom bdjenju slavne noći, dok su se slavile misne svečanosti, ubrzo se kraljevska palača unutar zidina zapalila božanskim ognjem; kad su svi uplašeni i izašli iz crkve, vjerujući da bi taj požar mogao proždrijeti cijeli grad, ili se barem raširiti, sveti je svećenik prostrt pred žrtvenikom s jecanjem i suzama molio Božje milosrđe. I što se dogodilo? Prodrla je do nebesa molitva slavnoga prvosvećenika i rijeka lijućih suza ugasila je požar u kući. Dok se to događalo, uz približavanje Uzašašća Gospodnjega veličanstva, kako smo rekli, odredio je puku post, ustanovio je način molitve... Kad su potom prošle nevolje, po svim se pokrajinama proširio glas o ovim događajima, sve je svećenike potaknuo da nasljeduju ono što je onaj svećenik učinio iz vjere: to se sve do sada slavi u ime Kristovo po svim crkvama u kajanju srca i skrušenju duha.")


Liturgijski pisci od 8. do 13. stoljeća svi u svojim djelima (više ili manje detaljno) opisuju ove okolnosti nastanka prosnih dana, kao i sam način na koji se održavaju. Navest ću samo dva primjera.

Benediktinski pisac Walafrid Strabo (c. 808.-849.) ovako piše o prosnim danima u svom liturgijskom djelu De rebus ecclesiasticis (cap. 28.):

"Triduanae autem litaniae, quae proximis diebus ante Ascensionem Domini annue per omnes Galliarum vel Germaniae Ecclesias celebrantur, in Galliis sunt constitutae. Temporibus siquidem Clodovei regis Francorum, qui cum gente sua primus Christianus effectus est, dum civitas Viennensium crebro terraemotu subrueretur et bestiarum desolaretur incursu, sanctus Mamertus, eiusdem civitatis episcopus, eas legitur pro malis quae praemisimus, ordinasse. Quas Aurelianensis synodus et eo tempore iubet fieri, et ab opere servili, ut plenius celebrentur, omnes vacare."

("A trodnevne litanije, koje se godišnje slave u nabliže dane prije Uzašašća Gospodnjega po svim crkvama Galije i Germanije, ustanovljene su u Galiji. U vrijeme, naime, Klodviga kralja Franaka, koji je prvi postao kršćaninom sa svojim narodom, dok je grad Vienne bio pogađan čestim potresima i pustošen navalama zvijeri; čita se da ih je ustanovio sveti Mamert, biskup istoga grada, zbog zala koja smo spomenuli. Ovo je Orleanski sabor u to vrijeme naredio da se obdržava i odredio da se svi uzdržavaju od sluganskih poslova, kako bi ih [litanije] mogli potpunije slaviti.")


Vilim iz Auxerrea u svom djelu Summa de officiis ecclesiasticis (p. II., tract. 3., 84.) ovako počinje poglavlje o prosnim danima:

"Tribus diebus ante Ascensionem fiunt rogationes, quae dicuntur letania minor. Maior autem letania est in festo beati Marchi, quae inventa fuit a beato Gregorio propter pestem inguinariam. Haec autem inventa est a beato Mamerto archiepiscopo Vienensi propter pestem luporuma." 

("Tri dana prije Uzašašća održavaju se prošnje, koje se nazivaju manja litanija. Velika litanije je, naime, na blagdan blaženoga Marka, koja je uvedena od blaženoga Grgura zbog opake kuge. A ovu je uveo blaženi Mamert, nadbiskup Vienne zbog kuge vukova.")

 

Zatim Vilim opisuje procesiju i misu prosnih dana: 

"Fit autem processio, in qua praecedit crux, ut diabolus expellatur a nobis illo vexillo, in quo triumphatus est, et ad significandum, quod diabolus, qui prius antecedebat, sequitur amissa potestate.
In principio antiphona cantatur: Exurge, Domine, praecedente cruce et capsis, in quibus sunt reliquiae sanctorum, ut vexillo crucis et orationibus sanctorum daemones, id est lupi, expellantur. Per campos etiam vadit, ut etiam a segetibus daemones expellantur.
Postmodum cantatur missa in aliqua ecclesia et incipit introitus: Exaudivit. Et rememorat Ecclesia praeterita Dei beneficia ad maiorem spem, et ut Dei largitas invocetur, ut per hoc coniciat futura. Ex eo enim, quod multociens exaudiuit, perpenditur, quod exaudiet. Exaudivit, inquam, de templo sancto suo, in quo habitat per gratiam, id est de Christo, scilicet et Ecclesia. Et quia non potest esse huiusmodi exauditio sine dilectione, sequitur versus: Diligam te, Domine.
Quia iterum non exaudiuntur nisi per confessionem, dicit Iacobus in epistola: Confitemini alterutrum peccata vestra. Et ut maior spes habeatur, additur exemplum de Helia, qui petiit, quod non plueret, et non pluit tribus annis et mensibus sex. Et postea, quod plueret, et pluitm. Si enim solus Helias exauditus est, multo fortius tota ecclesia exaudietur: manus enim Domini non est abreviatum."
 
("Održava se, naime, procesija koju predvodi križ, da se istjera đavao od nas onom zastavom u kojoj je pobijeđen, te da se naznači da je đavao, koji je prije bio predstojnik, sada na začelju izgubivši moć. 
Na početku se pjeva Exurge, Domine [Ustani, Gospodine], dok predstoji križ i kapse u kojima su relikvije svetaca, da se zastavom križa i molitvama svetaca istjeraju demoni, to jest, vukovi. Prolazi također i po poljima, da se i od usjeva istjeraju demoni.
Nakon toga, pjeva se misa u nekoj od crkava i počinje ulazna pjesma Exaudivit [Uslišao je]. I prisjeća se Crkva prijašnjih Božjih dobročinstava radi veće nade, i da se prizove Božja darežljivost: da se po njemu mole buduća dobročinstva. Iz toga, naime, što je prije mnogo puta uslišao, očekujemo da će i u buduće uslišati. Uslišao je, kažem, iz svoga svetoga hrama, u kojemu obitava po milosti, to jest, iz Krista i Crkve. I jer ovoga uslišanja ne može biti bez ljubavi, slijedi stih: Diligam te, Domine [Ljubim te, Gospodine].
I jer opet ne mogu biti uslišani bez ispovijedi, govori Jakov u poslanici: Ispovijedajte jedan drugome vaše grijehe. I da se postigne veća nada, dodaje se primjer Ilije, koji je molio da ne pada kiša, i nije padala tri godine i šest mjeseci. I kasnije da padne kiša, i kišilo je. Ako je, naime, i sam Ilija bio uslišan, mnogo će više biti uslišana cijela Crkva: jer ruka Gospodnja nije skraćena.")

Ovdje, naravno, primjećujete da je opis mise prosnih dana prije toliko stoljeća identičan misi koja je i danas u tradicionalnom Misalu.
 

 
Prijevod u Misalu fra J. Radića...
 

 




Možda ste primijetili da i jučerašnja nedjelja, 5. nedjelja po Uskrsu, ima vrlo slične motive kao misa prosnih dana. Tu nedjelju neki srednjovjekovni izvori zovu "Dominica rogationum". Nedjelja, koja prethodi prosnim danima, daje važne pouke o molitvi.

Samo da podsjetim koje ste riječi jučer čuli u Evanđelju (Iv 16, 23-24):
"U ono vrijeme: reče Isus svojim učenicima: Zaista, zaista vam kažem: ako što zatražite od Oca u moje ime, dat će vam. Dosada ništa niste molili u moje ime. Molite i primit ćete i vaša će radost biti potpuna."
 
To je svakako najbolji uvod u prosne dane. 
A sam način molitve ovih dana određen je u davnim vremenima i posvećen stoljetnom tradicijom.

Treba pobožno, ponizno i klečeći moliti Litanije svih svetih.
 
U praksi bi se mogle pojaviti nedoumice u crkvama pojedinih redovničkih zajednica: Treba li moliti općenite Litanije svih svetih (kako su propisane u Rimskom obredniku) ili pak posebne litanije svih svetih dotične redovničke zajednice.

U Hrvatskoj i BiH ta se dvojba pojavljuje zbog brojnih franjevačkih župa, pa se postavlja pitanje: Treba li u tim crkvama moliti Litanije serafskoga reda na prosne dane? Vidjeli ste da se u molitveniku i priručniku Serafsko cvijeće iz 1959. ističe da se u franjevačkim crkvama na prosne dane mole Litanije serafskoga reda.
 
Ali, što kažu službene liturgijske knjige?
 
Rimsko-serafski obrednik iz 1955. u rubrici o tom pitanju kaže sljedeće:
"Ubi Religiosus est Parochus et solus ut talis processionibus cum populo assistit, cantandae vel recitandae sunt Litaniae commu­nes ut in Rituali Romano, et Parochus, iisdem sic recitatis, obligationis suae satisfacit.
 
("Gdje je redovnik župnik, i sam kao takav sudjeluje u procesiji s narodom, treba pjevati ili recitirati općenite Litanije kako su u Rimskom obredniku; i župnik je tom recitacijom zadovoljio svojoj obvezi.")

U sljedećoj točki rubrike kažu ovako:
"In Conventibus, in quibus Religiosi omnes ex laudabili consuetudine processionibus intersint, si populus Litanias Ordinis recitare nolit, Religiosa familia non debet in alia processione neque in choro Litanias Seraphici Ordinis recitare, postquam Litanias communes in processione peragendas recitavit. Pariter si Religiosi Ordinis nostri cum clero saeculari ad has processiones peragendas convenire soleant, illa processio sufficiet, quin alia intra domesticos parietes peragatur, vel Litaniae Seraphici Ordinis repetantur."
 
("U konventima, u kojima svi redovnici po pohvalnom običaju sudjeluju u procesiji, ako puk ne želi recitirati Litanije Reda, redovnička zajednica nije dužna u drugoj procesiji, niti u koru, recitirati Litanije serafskoga reda, nakon što je recitirala općenite Litanije u procesiji. Isto tako, ako se redovnici našega reda običavaju okupiti sa svjetovnim klerom za obavljanje ovih procesija, bit će dovoljna ta procesija, da se ne treba obavljati druga unutar kućnih zidova ili ponavljati Litanije serafskoga reda.")


Rubrike i same Litanije serafskog reda potražite ovdje: Rituale Romano-Seraphicum.




O ovom pitanju također treba pogledati i rubrike brevijara, jer su po staroj disciplini redovnici ili klerici koji nisu sudjelovali u procesiji za prosne dane, dužni barem privatno izmoliti Litanije svih svetih.

A rubrike Rimsko-serafskog brevijara kažu sljedeće o Litanijama serafskog reda:
"Quae loco praecedentium, dicende sunt ab omnibus Breviario Romano-Seraphico legitime utentibus in Divini Officii recitatione."
 
("Koje umjesto prethodnih [općih Litanija svih svetih] trebaju govoriti svi koji se zakonito koriste Rimsko-serafskim brevijarom u recitaciji božanskoga oficija.")

Pogledaj na [312-318.] u Breviarium Romano-Seraphicum iz 1956. godine.



 

1 komentar: