Španjolski i portugalski kraljevi velikim su dijelom zaslužni za širenje katoličke vjere po cijelome svijetu. Od Indije i Filipina do srednje i južne Amerike, veliki misijski pothvati u Novom svijetu od 16. do 19. stoljeća, bili bi nezamislivi bez aktivne podrške španjolske i portugalske krune.
Tijekom tog se vremena Crkva proširila na sve kontinente i dobila više novih vjernika nego ikada prije u svojoj povijesti. Okvir koji je to omogućio bilo je širenje španjolskih i portugalskih prekomorskih posjeda.
To nije bilo slučajno. Božja Providnost se često koristila državama za proširenje vjere. Tako se u antičkim vremenima poslužila Rimskim Carstvom za proširenje Crkve.
Sjetimo se ovdje one čuvene propovijedi pape sv. Leona Velikoga na blagdan sv. Petra i Pavla (dijelovi koje se čitaju i u tradicionalnom časoslovu na blagdan apostolskih prvaka, 29. lipnja), gdje sveti papa govori kako je širenje Rimskog Carstva omogućilo da se kršćanstvo proširi:
"Ut autem huius inenarabilis gratiae per totum mundum diffunderetur effectus, Romanum regnum divina providentia praeparavit: cuius ad eos limites incrementa perducta sunt, quibus cunctarum undique gentium vicina et contigua esset universitas. Dispositio namque divinitus operi maxime congruebat, ut multa regna uno confoederarentur imperio, et cito pervios haberet populos praedicatio generalis, quos unius teneret regimen civitatis."
("Kako bi bi se, naime, po čitavom svijetu proširio učinak ove neizrecive milosti, Božanska Providnost je pripravila rimsko vladanje: čije je povećanje dovedeno do tih granica, kojima bi posvuda svim narodima bila u susjedstvu i bliska općenitost. Priprava je, naime, veoma dolikovala božanskom djelu, da se mnoga kraljevstva saveznički ujedine u Carstvo, i kako bi općenito propovijedanje [vjere] imalo brz otvoren pristup narodima, koje je držalo vladanje jednoga grada.")
Jasno, situacija s Rimskim Carstvom je specifična, i podosta drugačija od španjolske i portugalske situacije. Rimsko Carstvo je polako s vremenom postalo katoličko, a Španjolska i Portugal su od početka bile katoličke države.
No, u oba slučaja imamo primjere kako proširenje države omogućuje ili barem olakšava širenje vjere.
Ako pogledamo samo broj obraćenika, onda treba priznati da je u vrijeme španjolske i portugalske prekomorske ekspanzije obraćeno više ljudi, nego u doba Rimskog Carstva. Već bi nam zbog toga ta vremena trebala biti zanimljiva.
Kako su katolici u tome uspjeli? Zašto su tada mogli, a danas ne mogu?
Mislim da bi ovaj tekst mogao dati barem neke naznake, ako već ne odgovore.
Ovih se dana dosta govori o kolonijalizmu. Šire se potpuno neutemeljene optužbe na račun povijesti čitavih naroda. U tome nerijetko sudjeluju i modernistički pseudoteolozi, pogotovo oni bliski krivovjerskoj "teologiji oslobođenja", koji se žele prikazati kao nekakvi borci za prava "potlačenih domorodaca".
Ali, najjadnije je kad vidite da govore o stvarima o kojima nemaju pojma. Danas nam o "kolonijalnoj prošlosti" drže prodike ljudi koji nikada u životu nisu pročitali nijedan dokument iz 16. ili 17. stoljeća. Ljudi koji uopće ne poznaju izvore.
Da karikiram, ne može netko tko je pročitao dva članka na Wikipediji iznositi sudove o bilo kojoj temi, a ponajmanje o povijesnim događajima.
Mi ne smijemo biti takvi. Kad govorimo o osjetljivim povijesnim temama, onda moramo govoriti isključivo na temelju izvora.
To je, ukratko, ono što ću učiniti u ovome tekstu. Citirat ću izvorna pisma sv. Pija V. upućena španjolskim i portugalskim vlastodršcima, u kojima se točno može vidjeti što im je savjetovao glede širenja katoličke vjere u Novom svijetu.
Pisma Pija V. objavljena su u zbirci Apostolicarum Pii Quinti Pontificis Maximi epistolarum libri quinque, tiskanoj 1640. godine.
U pismima Pija V. možete primijetiti dvije glavne teme. S jedne strane, gorljivo zauzimanje za obraćenje domorodaca u novootkrivenim prekomorskim zemljama. S druge strane, konstantno pozivanje vlasti da prema domordcima postupaju blago i nježno, uz svijest da upravo takav pristup olakšava i pospješuje širenje katoličke vjere.
Važno je također spomenuti da sv. Pio V. poziva španjolske i portugalske vlasti da uvedu red i disciplinu među europske doseljenike u tim krajevima, kako došljaci ne bi svojim neprimjerenim ponašanjem sablaznili domorodce. I tada, kao i danas, velika zapreka širenju vjere su katolici koji ne žive po propisima vjere. Takvi svojim sablažnjivim ponašanjem mogu proizvesti potpuno krivi dojam o vjeri kod dobronamjernih nevjernika. Zato je potrebno bez iznimke upregnuti takve u disciplinu.
Počinjem s pismom sv. Pija V. španjolskom kralju Filipu II. od 17. kolovoza 1568.
Na početku papa govori o svojoj pastirskoj dužnosti da se brine za širenje vjere:
"Cum oporteat nos pro officio pastorali, quod nobis licet indignis commissum fuit, curam habere, non solum eorum qui fidem Christianam susceperunt, sed eorum etiam qui ad eam suscipiendam facile adduci possunt, veluti populorum Indiae, qui ad Hispaniae Regnum nostris temporibus adiuncti fuerunt; magnopere in Domino laetamur, te, vti Regem vere Catholicum, sicuti a felic. record. praedecessoribus nostris optatum fuit, qui eam orbis terrarum partem maioribus tuis subigendam attribuerunt, eosque populos illorum fidei commiserunt, curasse, vt sacrum Evangelium in illis provinciis praedicaretur, ac fides Catholica propagaretur."
("Budući da trebamo zbog svoje pastirske službe, koja nam je, premda nedostojnima, povjerena: da brinemo ne samo za one koji su primili kršćansku vjeru, nego također i o onima koji bi se lako mogli pridobiti da je prihvate, poput naroda Indije, koji su u naše vrijeme pridruženi Španjolskom Kraljevstvu; veoma se radujemo u Gospodinu, da ti, kao uistinu katolički kralj, i kao što su željeli naši prethodnici sretne uspomene, koji su taj dio svijeta povjerili tvojim starima da ga podlože, i tamošnje narode povjerili njihovoj vjernosti, brinući se da se sveto Evanđelje propovijeda u tim pokrajinama i da se širi katolička vjera.")
Sv. Pio V. potiče kralja da pojedinim upraviteljima prekomorskih zemalja dade do znanja da su se dužni brinuti za širenje katoličke vjere. Pri tome ističe važnost dobrog primjera vjernika. Izričito traži da se ne tlače domorodci, nego da se prema njima postupa s ljubavlju, kako bi gledajući dobre primjere kršćana zavoljeli pravu vjeru.
"...vt populos illos ditionis suae, hac occasione oblata, eis quam diligentissime commendare velit, ac praecipue mandare, vt propagationi sanctae fidei, et animarum saluti intenti sint, quarum rerum caussa ea orbis terrarum pars ab initio ipsis maioribus tuis concessa fuit; vt, cum ex laudabili eorum regimine qui illis praerunt, tum bonis exemplis eorum qui Christianam doctrinam tradent, iugum Christi suave et leve esse sentiant, neque ab illis ipsis opprimantur, qui eos tamquam teneras in vinea Domini plantas alere ac fovere, et amorem in eis Christianae Religionis accendere atque augere debent; et ea omnia caveantur, quibus ipsi offendi, et Christiana Religio detrimentum capere posset: qui autem nondum Christi fidem susceperunt, ad eam suscipiendam, charitate et dexteritate adhibita, alliciantur."
("...da im te narode svoga podložništva, u ovoj pruženoj prilici, najpažljivije preporuči i izričito naloži, da budu predani širenju svete vjere i spasenju duša, zbog kojeg je razloga na prvome mjestu taj dio svijeta od početka bio dodijeljen tvojim starima; da, vidjevši pohvalno vladanje onih koji im predstoje, kao i dobre primjere onih koji im predaju kršćanski nauk, osjete da je jaram Kristov sladak i lagan, i da ne budu tlačeni od onih istih koji su ih dužni hraniti i njegovati kao krhke stabiljke u vinogradu Gospodnjem, i zapaliti i povećavati u njima ljubav prema kršćanskoj vjeri; i da se čuvaju svega onoga što bi ih moglo povrijediti i iz čega bi kršćanska vjera mogla zadobiti štetu: neka se one koji još nisu prihvatili vjeru Kristovu navede da je prihvate, primjenjujući ljubav i blagost.")
Zatim sv. Pio V. govori o mnogostrukim blagodatima širenja vjere:
"Certum enim habeat Maiestas tua, ex propagatione Religionis suum quoque in illis partibus Regnum Deo propitio ac favente firmatum et auctum iri, et sibi talium in eos populos et Religionem meritorum, non solum in hac vita, sed in altera etiam, praemium paratum fore."
("Naka vaše veličanstvo bude sigurno, da će promicanjem vjere, uz Božju milost i pomoć, svoje kraljevstvo u tim krajevima učvrstiti i proširiti, steći za sebe takve zasluge među tim narodima i vjerom, ne samo u ovom životu, nego je također i u drugom čeka pripravljena nagrada.")
Samo dan nakon toga, 18. kolovoza 1568., papa sv. Pio V. piše potkralju Perua, Franciscu Toledu, koji je u ime španjolskog kralja upravljao tim dijelom Južne Amerike.
U tom pismu on potiče potkralja:
"...ad fidem orthodoxam in illis partibus propagandam, et quam plurimos animas Christo lucrandas. Ut vero et qui adhuc infirmi sunt, in fide confirmentur, et qui idolorum cultores, Christi fidem suscipiant; necesse est pro tua prudentia intelligas, illos ita regi atque tractari debere, ut ipsi quidem divinae erga se misericordiae beneficium indies magis agnoscant; infideles autem atque idolatrae eorum exemplo atque imitatione ad veritatem agnoscendam invitentur."
("...na promicanje prave vjere u tim krajevima, i na stjecanje što većeg broja duša za Krista. Da se uistinu i oni koji su još slabi, učvrste u vjeri, i oni koji su štovatelji idola, prihvate Kristovu vjeru; nužno je da to shvatiš svojom razboritošću, da nad njima treba vladati i postupati, da oni svakim danom sve više spoznaju dobročinstva bošanskoga milosrđa prema sebi; a da se nevjernici i idolopoklonici njihovim primjerom i oponašanjem pozovu na spoznaju istine.")
Zatim sv. Pio V. potiče potkralja da dobro pazi na ponašanje europskih doseljenika, da se domorodci ne bi sablaznili zbog njihovih zlih primjera:
"Illud quoque, quantum fieri potest, providendum est, ne eorum, qui ex his Occidentis partibus in eas provincias commigrarunt, pravis moribus offendantur."
("Za ovo se, naime, koliko je moguće, treba pobrinuti, da se ne uvrijede zlim ponašanjem onih koji su se iz ovih zapadnih krajeva doselili u one provincije.")
Slično je sv. Pio V. pisao i potkralju Nove Španjolske (područja pod španjolskom vlašću u srednjoj i sjevernoj Americi, manjim dijelom i Južnoj Americi) 8. listopada 1567.
I tu prvo govori o nadi u širenje Crkve:
"Deum autem precamur, ut qui te istuc adeo feliciter perduxit ad istos populos regendos, Nobilitati tuae semper adsit, detque et concedat, ut sancta Ecclesia in istis partbus, sub tuo felici regimine, ad divini sui nominis gloriam, et animarum salutem, propagetur et crescat."
("Molimo naime Boga, da on koji te je sretno doveo sve do tamo da vladaš nad tim narodima, uvijek bude na pomoć tvojoj plemenitosti, i da dade i udijeli, da se sveta Crkva u tim krajevima, pod tvojim sretnim vladanjem, na slavu svoga božanskoga imena, i na spasenje duša, proširi i raste.")
Papa se i ovdje zauzima za obranu novoobraćenih Indijanaca, kao i za pažljivo postupanje prema poganima, kako se ovi ne bi bojali prihvatiti pravu vjeru:
"Nihil autem aeque necessarium esse pro sua prudentia intelligit, ac Christianos novos diligenter a militum et aliorum Christianorum iniuriis tueri atque defendere, et Gentiles ita tractare, ut ne a suscipienda Christi fide deterreantur, sed potius modis omnibus alliciantur."
("Ništa nije toliko potrebno kao to da tvoja razboritost razumije, i pažljivo brani i štiti nove kršćane od povreda vojnika i ostalih kršćana, i tako postupa prema poganima, da se ne plaše prihvaćanja Kristove vjere, nego radije na svaki način pridobe.")
Iste je poruke sv. Pio V. uputio i portugalskim vladarima.
U pismu portugalskom potkralju 11. listopada 1567., papa prvo hvali ulogu portugalskih kraljeva u širenju katoličke vjere do krajeva zemlje.
"Audimus enim, quantopere isthic iam Ecclesia Catholica creverit, quantusque Gentilium numerus quotannis ab idolorum cultu, ad Christi fidem converti soleat. Ex quibus Ecclesiae incrementis, et tot animarum salute, tanta cor nostrum laetitia exultat, ut eam non facile explicare possimus. Quanta vero hoc nomine laus Serenissimis Portugalliae Regibus debeatur, cuncti Christiani populi nationesque noverunt: eorum enim cura, studio et admirabili animi magnitudine perfectum est (Deo pios illorum conatus et coepta iuvante) ut usque in ultimos orbis terra fines sacrum Evangelium pervenerit, et ii qui in tenebris ambulabant, lucem verae Religionis aspicere, ac Creatorem et Saluatorem suum agnoscere coeperint."
("Slušali smo, naime, koliko je već Katolička Crkva narasla, koliki se broj pogana svakodnevno od štovanja idola obraća na Kristovu vjeru. Zbog ovog rasta Crkve i spasenja tolikih duša, takvom radošću kliče naše srce, da je ne možemo lako objasniti. Kolika se doista na to ime duguje hvala presvjetlim kraljevima Portugala, znaju svi kršćanski puci i narodi: njihovim, naime, trudom i čudesnom velikodušnošću postignuto je (uz Božju pomoć njihovim pobožnim nastojanjima i pothvatima) da je sve do zadnjih krajeva zemlje došlo sveto Evanđelje, i da su oni koji su hodali u tmini, ugledali svjetlo prave vjere, te počeli spoznavati svoga Stvoritelja i Spasitelja.")
Sv. Pio V. potiče na daljnji rad oko obraćenja pogana, preporučujući nadležnima brigu za te duše, koje bi propale, da nisu upoznale pravu vjeru. Pitanje obraćenja nevjernika je pitanje časti Božje, ali također i pitanje dužnosti vladara.
Zato sv. Pio V. govori portugalskom upravitelju:
"Si sola Domini nostri Iesu Christi gloria ageretur, deceret, tam Catholicos viros pro eius honore etiam sanguinem sine ulla dubitatione profundere, qui suum ipse pro nostra salute in ara Crucis effudit; sicuti vestrae nationis plurimi summa sua cum gloria profuderunt, qui nunc meritorum suorum fructum percipiunt. Sed praeter Dei honorem, praeter animarum salutem, agitur quoque Christianissimi filii nostri Regis vestri gloria, agitur vestrum et vestrae inclytae nationis decus. Quo plures enim Gentiles Christi fidem susceperint, eo Regis nomen gloriosum gloriosius reddetur, imperium eius in istis partibus firmius stabilietur, maiores acquirentur vires, ad barbaras nationes divino auxilio subigendas, et Regno Portugalliae adiungendas; vestra porro et vestrae nationis laus, et in Religionem Christianam merita crescent."
("Kad bi se radilo samo o slavi Gospodina našega Isusa Krista, već bi zbog toga dolikovalo da katolički muževi za njegovu čast proliju i krv bez ikakvog oklijevanja, koji je sam svoju krv prolio za naše spasenje na žrtveniku Križa, kao što su je i mnogi iz vašega naroda prolili na svoju najveću slavu, koji sada primaju plod svojih zasluga. Ali, osim časti Božje, osim spasenja duša, radi se ovdje i o slavi vašega najkršćanskijega kralja, našega sina, radi se o uresu vašem i vašega slavnog naroda. Naime, što više pogana prihvati Kristovu vjeru, to će slavno ime kraljevo biti još slavnije, njegovo će se kraljevstvo u ovim krajevima čvršće utvrditi, steći će se veće snage, da se uz Božju pomoć podlože barbarski narodi, i pridruže Portugalskom Kraljevstvu; nadalje, vaša će hvala rasti i vašega naroda, i zasluge za kršćansku vjeru.")
A kako će to postići? Jednostavno tako da puste misionare da nesmetano rade svoj posao, i da im pomažu gdje je to nužno.
"...oportet quidquid potestis auxilii, quidquid potestis studii ac favoris, operariis in vinea Dominica laborantibus, Praelatis nimirum, et reliquis quorumcumque Ordinum Religiosis viris, promptissimo animo praestare."
("...potrebno je da svakom mogućom pomoći, kojim god možete nastojanjem i uslugom, najspremnije pomognete radnicima koji rade u vinogradu Gospodnjem: naime, prelatima i ostalim muževima redovnicima bez obzira kojem redu pripadali.")
To je razumljivo, jer su glavni nositelji misijskih djelatnosti u Novom svijetu bile redovničke zajednice: dominikanci, franjevci i isusovci.
Sv. Pio V. upozorava i Portugalce da se moraju čuvati nasilnih postupaka prema domorodcima, kao i svake sablazni koja bi mogla spriječiti njihovo obraćenje na katoličku vjeru:
"Illud vero in primis necessarium esse pro vestra prudentia intelligitis, ipsos Gentiles a militum iniuriis diligenter defendi ac protegi, impedimentaque ac scandala omnia removeri ac tolli, quibus eorum conversio quocumque modo impediri aut retardari possit."
("Ovo je potrebno da prije svega shvati vaša razboritost, da same pogane pažljivo brani i štiti od povreda vojnika, te da makne i ukloni sve zapreke i sablazni, koje bi na bilo koji način mogle spriječiti ili usporiti njihovo obraćenje.")
Eto, vidjeli smo po ovim pismima, kako i najrevniji papa 16. stoljeća - sv. Pio V. - traži pažljivo i nježno postupanje s domorodcima. Traži disciplinu od kršćanskih vojnika i uklanjanje svih sablazni, koje bi mogle odvratiti dobronamjerne nevjernike od obraćenja.
On je u stvari smatrao da je jedno od najvažnijih apostolskih sredstava: uzorno življenje samih kršćana, koji mogu svojim primjerom potaknuti druge da se obrate.
Međutim, pokraj svega toga, i namjera svjetovnih vladara mora biti jasna. Oni se moraju odlučno zalagati za obraćenje svih svojih podložnika na jedinu pravu vjeru, bez koje nema spasenja.
Na kraju napominjem da zbirku pisama sv. Pija V. možete preuzeti ovdje: Apostolicarum Pii Quinti Pont. Max. Epistolarum libri quinque.
Nema komentara:
Objavi komentar