Gubavci su sljedbenici lažnih nauka

Osim što je jučer bio blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije (Mala Gospa), bila je također i XIII. nedjelja po Duhovima. Te se nedjelje u tradicionalnom rimskom obredu čita u Evanđelju o izliječenju desetero gubavaca (Lk 17, 11-19).

Vrlo je zanimljivo vidjeti kako sveti oci tumače taj događaj, tj. koje mu dublje značenje pripisuju. Jedno od važnijih tumačenja imamo kod sv. Augustina, koje se baš čita u tradicionalnom časoslovu na XIII. nedjelju po Duhovima.

Ovdje moram napomenuti da su, nažalost, u posljednjem predkoncilskom izdanju Rimskog brevijara iz početka 1960-ih (koje je podosta skraćeno) izostavljena ta čitanja. Tadašnjoj je reformi rubrika bio cilj smanjiti broj čitanja u matutinu, pa je i za XIII. nedjelju po Duhovima (kao i za druge) zadržano samo treće čitanje (koje je u starijim izdanjima 7. čitanje trećega nokturna), dok su ostala ispuštena, kao što možete vidjeti...

Zato moramo potražiti starija izdanja Rimskog brevijara da dođemo do čitanja o kojima govorim.
Pogledajmo stoga Rimski brevijar iz 1942. god. (jesenski dio, koji možete preuzeti ovdje: Breviarium Romanum).

U 8. čitanju, sv. Augustin govori kako gubavci označavaju sljedbenike lažnih nauka:

"Leprosi ergo non absurde intelligi possunt, qui scientiam verae fidei non habentes, varias doctrinas profitentur erroris. Non enim abscondunt imperitiam suam; sed pro summa peritia proferunt in lucem, et jactantia sermonis ostentant. Nulla porro falsa doctrina est, quae non aliqua vera intermisceat. Vera ergo falsis inordinate permixta, in una disputatione vel narratione hominis, tamquam unius corporis colore apparentia, significant lepram, tamquam veris falsisque colorem variantem atque maculantem."

("Pod gubavcima, dakle, neće biti nezgodno, ako shvatimo one koji nemajući spoznaju prave vjere, ispovijedaju razne zabludjele nauke. Ne skrivaju, naime, svoju neukost, nego je ističu kao najveću učenost, i pokazuju hvastavošću govora. Nadalje, nema nijednog lažnog nauka, gdje nije pomiješano ponešto istinito. Dakle, istinito neuredno pomiješano s lažnim, u jednoj raspravi ili govoru čovjeka, koje se prikazuje kao jedna boja na tijelu, označava gubu, kao boju koja šara i prlja istinito i lažno.")

Vidimo da sv. Augustin upozorava kako pobornici lažnih nauka često miješaju istine s neistinama u jednu zbunjujuću smjesu, što čini njihove nastupe još opasnijima, jer će naivni ljudi teže prepoznati što je u njima lažno.

Stoga sv. Augustin u idućem (devetom) čitanju naglašava kako Crkva mora izbjegavati takve ljude:

"Hi autem tam vitandi sunt Ecclesiae, ut, si fieri potest, longius remoti, magno clamore Christum interpellent; sicut et isti decem steterunt a longe, et levaverunt vocem, dicentes: 'Jesu praeceptor, miserere nostri'. Nam et quod praeceptorem vocant, quo nomine nescio utrum quisque Dominum interpellaverit pro medicina corporali; satis puto significare, lepram falsam esse doctrinam, quam bonus praeceptor abstergit."

("Ove, naime, toliko treba izbjegavati Crkva, da, ako je moguće, budu što dalje, da velikim vapajem mole Krista, kao što su i onih deset gubavaca stajali daleko i podigli glas, govoreći: 'Isuse učitelju, smiluj nam se'. Naime, i time što ga zovu učiteljem, kojim imenom ne znam je li itko molio Gospodina za tjelesni lijek, mislim da je dovoljno naznačeno da je guba lažni nauk, koji će dobri Učitelj isprati.")

Riječi sv. Augustina koje smo vidjeli, danas su vrlo aktualne. Modernistička pseudoteologija je žalostan primjer miješanja istina, poluistina i laži - na način koji tolike ljude zavodi na krivi put. I što je najgore, mnogi modernistički pseudoteolozi teže baš tome: da naprave što veću mješavinu svega i svačega. To oni nazivaju "pluralizam". 

Budući da danas govorim o XIII. nedjelji po Duhovima, iskoristit ću ovu priliku da progovorim o jednom od najvećih "trikova" kojim se modernisti koriste u širenju vjerske pomutnje. Kako bi promicali međureligijski sinkretizam, modernisti vole govoriti da su kršćanstvo, židovstvo i islam "tri abrahamske religije", jer se sve tri religije pozivaju na Abrahama.

Upravo poslanica koja se čita u tradicionalnoj misi na XIII. nedjelju po Duhovima najbolje opovrgava to modernističko mišljenje. Naime, te se nedjelje čita pouka sv. Pavla iz poslanice Galaćanima (3, 16-22), koja nedvojbeno svjedoči da se samo kršćani mogu pozivati na obećanja dana Abrahamu:

"Braćo, Abrahamu i njegovu potomku bila su zadana obećanja. Ne kaže: i potomcima kao mnogima, nego kao jednome: I tvojem potomku, koji je Krist. A kažem ovo: Zakon koji je nastao poslije četiri stotine i trideset godina ne ukida zavjeta koji je potvrđen od Boga, da bi tako poništio obećanje. Ako je nasljedstvo po zakonu, onda nije po obećanju, a Bog je Abrahamu dao po obećanju. – Čemu dakle zakon? Zakon, objavljen od anđela preko posrednika, dan je da se jače vide prestupci dok ne dođe potomak za kojega su dana obećanja. Posrednika nema, ako postoji samo jedna strana, a Bog je jedan. Je li dakle zakon protivan Božjim obećanjima? Nipošto. Doista, da je dan zakon koji bi mogao davati život, pravda bi ovisila o zakonu. Ali prema Pismu sve je podložno grijehu, da se vjernicima obećanje ostvari po vjeri u Isusa Krista."

Svakome tko je pročitao poslanicu sv. Pavla Galaćanima trebalo bi biti očito da je apsolutno neprihvatljivo nazivati abrahamskim religijama islam i moderno židovstvo, koje odbacuju Krista. Sv. Pavao izričito kaže:

"Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju." (Gal 3, 29)

Prema tome, oni koji nisu Kristovi, ne mogu biti niti baštinici Abrahamovog obećanja. To je još opširnije objasio sv. Pavao na početku tog poglavlja:

"Shvatite dakle: oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi. A Pismo, predvidjevši da Bog po vjeri opravdava pogane, unaprijed navijesti Abrahamu: U tebi će blagoslovljeni biti svi narodi. Tako: oni od vjere blagoslivlju se s vjernikom Abrahamom." (Gal 3, 7-9)

Trebamo uvijek imati na umu da je Abraham vjerovao u Krista, obećanog Spasitelja koji je trebao doći: Boga koji će doći na zemlju, utjeloviti se kako bi spasio ljudski rod.
I sam Krist to kaže Židovima u Evanđelju:

"Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se." (Iv 8, 56)

Jednako je važno i ono što nakon toga slijedi:

"Rekoše mu nato Židovi: 'Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?' Reče im Isus: 'Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!'" (Iv 8, 57-58)

Cijelo to 8. poglavlje Ivanovog evanđelja iznimno je važno za razumijevanje teme o kojoj danas govorimo. Treba također čitati i kako su sveti oci i crkveni naučitelji tumačili riječi Evanđelja.

Sv. Augustin ovako govori (in Evangelium Joannis, tract. XLII., cap. 8.):

"Nos autem, charissimi, numquid de genere venimus Abrahae, aut ullo modo Abraham pater noster fuit secundum carnem? Originem de carne eius caro Judaeorum ducit, non caro Christianorum: nos de aliis gentibus venimus; et tamen imitando, Abrahae filii facti sumus. Audi Apostolum: 'Abrahae dictae sunt promissiones et semini eius. Non dicit', inquit, 'et seminibus, tanquam in multis; sed tanquam in uno, Et semini tuo, quod est Christus. Si autem vos Christi, ergo semen Abrahae estis, secundum promissionem haeredes' (Gal. 3, 16; 29). Nos ergo facti sumus semen Abrahae gratia Dei. Non de carne Abrahae fecit illi cohaeredes Deus. Illos exhaereditavit, istos adoptavit: et de arbore illa olivae, cujus radix est in Patriarchis, ramos naturales superbos amputavit, humilem oleastrum inseruit (Rom. 11, 17)."

("A mi, preljubljeni, zar dolazimo od roda Abrahamova, ili je ikojim načinom Abraham bio naš otac po tijelu? Podrijetlo od njegova tijela vuče tijelo Židova, a ne tijelo kršćana: mi smo došli od drugih naroda, a opet, nasljedujući postali smo djeca Abrahamova. Slušaj Apostola: 'Abrahamu su dana obećanja i potomstvu njegovu. Ne kaže', ističe, 'i potomcima, kao u mnogima, nego kao u jednome: I tvojemu potomku, koji je Krist. Ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju' (Gal 3, 16; 29). Mi smo, dakle, postali djeca Abrahamova milošću Božjom. Nije Bog od tijela Abrahamova načinio njemu subaštinike. Njih je [Židove] razbaštinio, a ove [narode] je posvojio: i iz onog stabla masline, čiji je korijen u patrijarsima, odsjekao je ohole prirodne grane, a pricijepio poniznu divlju maslinu (Rim 11, 17).")

Na jednom drugom mjestu, govoreći o patrijarsima i prorocima, sv. Augustin kaže (In Psalmum CIV.):

"Quamvis enim caro Christi ex illis, tamen Christus ante illos, quod et Judaeis respondit, dicens: 'Antequam Abraham fieret, ego sum' (Joan. 8, 57). Quomodo autem hunc illi ignorarent, aut in eum non crederent; cum propterea prophetae dicerentur, quia licet occultius, tamen Dominum pronuntiabant? Unde aperte ipse dicit: 'Abraham concupivit videre diem meum, et vidit, et gavisus est' (Joan. 8, 56). Non enim quisquam praeter istam fidem quae est in Christo Jesu, sive ante eius incarnationem, sive postea, reconciliatus est Deo..."

("Iako je, naime, tijelo Kristovo od njih, ipak je Krist bio prije njih, što je i Židovima odgovorio, govoreći: 'Prije negoli Abraham posta, ja jesam' (Iv 8, 57). A kako da ga oni ne poznaju, ili ne vjeruju u njega, kad su zbog njega proroci govorili, jer iako skrivenije, ipak su navještali Gospodina? Stoga im otvoreno kaže: 'Abraham je želio vidjeti moj dan, i vidio je, i obradovao se' (Iv 8, 56). Naime, nitko nije pomiren s Bogom izvan ove vjere koja je u Kristu Isusu, bilo prije njegovog utjelovljenja, bilo poslije...")

Navedimo još i što o tome kaže sv. Grgur Veliki (Homiliae in Evangelia, lib. I., hom. 20.):

"Sed Judaei de generis nobilitate gloriantes, idcirco se agnoscere peccatores nolebant, quia de Abrahae stirpe descenderant. Quibus recte dicitur: 'Et ne coeperitis dicere patrem habemus Abraham: dico enim vobis, quia potens est Deus de lapidibus istis suscitare filios Abrahae' (Luc. 3, 8). Quod enim lapides, nisi corda Gentilium fuerunt, ad intellectum Dei omnipotentis insensibilia?, sicut etiam quibusdam ex Judaeis dicitur: 'Auferam cor lapideum de carne vestra' (Ezech. 11, 19). Nec immerito lapidum nomine gentes significatae sunt, quia lapides coluerunt. Unde scriptum est: 'Similes illis fiant qui faciunt ea, et omnes qui confidunt in eis' (Psal. 113, 16). De quibus nimirum lapidibus filii Abrahae suscitati sunt: quia dum dura corda Gentilium in Abrahae semine, id est, in Christo crediderunt, ejus filii facti sunt, cujus semini sunt uniti. Unde et eisdem Gentibus per egregium praedicatorem dicitur: 'Si autem vos Christi, ergo Abrahae semen estis' (Gal. 3, 29). Si igitur nos per fidem Christi Abrahae jam semen existimus, Judaei propter perfidiam, Abrahae filii desierunt."

("Ali Židovi uzdižući se zbog plemenitosti roda, zbog toga se nisu htjeli priznati grešnicima, jer potječu od Abrahamove loze. Kojima je s pravom rečeno: 'I ne počnite govoriti: Imamo oca Abrahama. Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu' (Lk 3, 8). A što je bilo kamenje, ako ne srca pogana, neosjetljiva na spoznaju Božje svemoći?, kao što je također rečeno nekima od Židova: 'Uzet ću kameno srce iz vašega tijela' (Ez 11, 19). Nisu bez razloga pogani označeni imenom kamenja, jer su štovali kamenje. Zato je pisano: 'Bit će im slični koji to čine, i svi koji se uzdaju u njih' (Psal. 113, 16). A od tog kamenja podignuta su djeca Abrahamova, jer kad su tvrda srca pogana povjerovala u Abrahamovog potomka, to jest, u Krista, postali su njegovi sinovi, sa čijim su potomstvom sjedinjeni. Stoga se i istim poganima kaže po izvrsnom propovjedniku: 'Ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo' (Gal 3, 29). Ako smo, dakle, mi po vjeri Kristovoj postali Abrahamovo potomstvo, Židovi su zbog nevjere prestali biti sinovi Abrahamovi.")

Mislim da je ovo sasvim dovoljno da shvatite zašto je neprihvatljivo da katolik naziva islam i današnje židovstvo "abrahamskim religijama".
Inače, sv. Ambrozije je napisao cijelu jednu raspravu o sv. Abrahamu.
Pa one koje možda detaljnije zanima ova tema (a znaju latinski) upućujem na to djelo sv. Ambrozija: De Abraham Patriarcha.