Šibenski evanđelistar iz 11. stoljeća čuva se u riznici šibenske katedrale. Koristio se u posebno svečanim prigodama sve do 20. stoljeća (zapravo, sve do liturgijskih promjena iz 1960-ih).
Njegova je starost dobro određena u članku Anđelka Badurine Evanđelistar iz 11. stoljeća temeljitom analizom prisutnih blagdana:
"Liturgijska godina ovdje počinje s Badnjakom (In vigilia Nativitatis, f Ov), a ne s prvom nedjeljom adventa, a ovo potonje je postalo opća praksa tek nakon 10. stoljeća. Isto tako za nedjelje koje prethode Božiću nije upotrebljen termin "Adventus", nego termin "ante nativitatem". Na dan Božića su uz vigiliju naznačene još tri mise, i to "In canto gallorum", "In primo mane" i "In sancto die Nativitatis" (f1r-2v), što je postalo opća praksa u 10. stoljeću, dok je u Rimu postojala već od 7. stoljeća. Ima blagdan sv. Silvestra pape. Ima blagdan Uzašašća s vigilijom (f 107-108), koji je uveden u 7. stoljeću, ali nema oktave ovog blagdana koja je uvedena u općoj Crkvi u 12. stoljeću."
Čovjeka nekako raduje kad vidi u ovoj staroj liturgijskoj knjizi ista čitanja, koja i mi danas imamo. Ovdje se na jednoj strani vidi evanđelje za Veliku subotu, a na drugoj evanđelje Uskrsa.
Evanđelje Velike subote (Mt 28, 1-7):
"Vespere autem sabbati, quae lucescit in prima sabbati, venit Maria Magdalene et altera Maria videre sepulcrum. Et ecce, terraemotus factus est magnus. Angelus enim Domini descendit de coelo: et accedens revolvit lapidem, et sedebat super eum: erat autem aspectus eius sicut fulgur: et vestimentum eius sicut nix. Prae timore autem eius exterriti sunt custodes, et facti sunt velut mortui. Respondens autem Angelus, dixit mulieribus: Nolite timere vos: scio enim, quod Jesum, qui crucifixus est, quaeritis: non est hic: surrexit enim, sicut dixit. Venite, et videte locum, ubi positus erat Dominus. Et cito euntes, dicite discipulis eius, quia surrexit: et ecce, praecedit vos in Galilaeam: ibi eum videbitis. Ecce, praedíxi vobis."
Evanđelje za Uskrs (Mk 16, 1-7):
"In illo tempore: Maria Magdalene et Maria Jacobi et Salome emerunt aromata, ut venientes ungerent Jesum. Et valde mane una sabbatorum, veniunt ad monumentum, orto iam sole. Et dicebant ad invicem: Quis revolvet nobis lapidem ab ostio monumenti? Et respicientes viderunt revolutum lapidem. Erat quippe magnus valde. Et introeuntes in monumentum viderunt iuvenem sedentem in dextris, coopertum stola candida, et obstupuerunt. Qui dicit illis: Nolite expavescere: Jesum quaeritis Nazarenum, crucifixum: surrexit, non est hic, ecce locus, ubi posuerunt eum. Sed ite, dicite discipulis eius et Petro, quia praecedit vos in Galilaeam: ibi eum videbitis, sicut dixit vobis."
I inače, tko god pogleda čitanja za nedjelje i blagdane prisutne u Šibenskom evanđelistaru, uočit će, uglavnom, ista čitanja kao u tradicionalnim misalima (sve do Misala iz 1962.).
To nam nešto govori o starosti tradicionalnoga lekcionara, o stoljetnom kontinuitetu čitanja u (tradicionalnom) rimskom obredu. Budući da je lekcionar tradicionalnog obreda toliko star, on ima izvjesni autoritet za utvrđivanje i dokazivanje vjere Crkve.
U nastavku ćemo malo o tome progovoriti...
Doktrinarni autoritet tradicionalne liturgije
Da tradicionalna liturgija ima značajan dokrinarni autoritet, uvjerit će se svatko tko barem prolista Summu theologiae sv. Tome Akvinskoga. Sv. Toma na više mjesta navodi molitve i geste iz tradicionalne liturgije kao argumente za dokazivanje vjerskih istina.
Kako je tradicionalna liturgija stara stoljećima, njezine riječi, geste, izrazi, molitve... pokazuju što Crkva vjeruje. Istinita je izreka: Lex orandi, lex credendi. Tko želi istražiti što Crkva doista vjeruje, neka pogleda što kažu molitve i čitanja u tradicionalnoj liturgiji.
Koliki je autoritet tradicionalnog lekcionara (izbora i rasporeda biblijskih čitanja u tradicionalnoj liturgiji), najbolje ćete vidjeti ako uzmete i proučite prvi svezak Bellarminovih Controversia, koji govori o Svetome pismu.
Sv. Robert Bellarmin tamo pobija zablude protestanata koji (sluganski slijedeći židove-talmudiste) odbacuju starozavjetne knjige Tobije, Judite, knjige o Makabejcima, dijelove knjige Daniela itd.
U dokazivanju da te biblijske knjige doista pripadaju Svetome pismu, Bellarmin se poziva na činjenicu da se te knjige čitaju u liturgiji, i da su se uvijek čitale u liturgiji, kao i na činjenicu da su ih sveti oci često citirali u svojim djelima.
Dakle, autoritet je tradicionalne liturgije toliki da se uzima u obzir u dokazivanju ovako važnog pitanja.
Tako Bellarmin dokazuje autentičnost dijelova knjige sv. Daniela (koje židovi i protestanti odbaciju): himan triju mladića, događanja o Suzani i kako je Daniel ubio zmaja. U svom argumentu, Bellarmin detaljno navodi gdje se u liturgiji nalaze ti dijelovi Svetoga pisma, ističući njihovu starost (De verbo Dei, lib. I., cap. 9.):
"...certum est, has omnes partes Danielis vere esse canonicas, quod probatur primo ex Concilio tridentino et usu Ecclesiae; quod argumentum apud Driedonem caeterosque catholicos magnam vim habere debet. Concilium sess. 4. iubet recipi libros sacros cum omnibus suis partibus prout in Ecclesia catholica legi consueverunt: hymnus autem trium puerorum legitur, cum in missa in sabbatho quatuor temporum, tum omnibus diebus festis in precibus officii matutini; historia Susannae legitur tota in missa in sabbatho ante dominicam quartam quadragesimae; denique historia draconis interfecti legitur in missa feriae tertiae post dominicam quintam quadragesimae. Neque solum hoc tempore, sed etiam ante annos 1200. legebantur in Ecclesia istae omnes partes Danielis, ut Ruffinus testatur..."
("...sigurno je da su svi ovi dijelovi Daniela zaista kanonski, što se dokazuje iz Tridentskoga koncila i običaja Crkve; koji bi argument kod Driedona i drugih katolika trebao imati veliku snagu. Koncil na 4. sjednici naređuje da se prihvate svete knjige sa svim njihovim dijelovima kako se običavaju čitati u Katoličkoj Crkvi: naime, himan triju mladića čita se, kako u misi na subotu kvatri, tako i na sve blagdane u molitvama jutarnje službe; povijest Suzane čita se cijela u misi na subotu prije četvrte korizmene nedjelje; naposljetku, povijest o ubijenom zmaju čita se na misi utorka nakon pete korizmene nedjelje. I ne samo u današnje vrijeme, nego su se također i prije 1200 godina čitali u Crkvi svi ovi dijelovi Daniela, kako svjedoči Rufin...")
Razmislimo malo o značaju tradicionalnog lekcionara. Svako čitanje, i po smještaju, i po opsegu, točno odražava stoljetnu vjeru Crkve. Ništa u lekcionaru nije slučajno!
Nažalost, liturgijski reformatori iz 1960-ih odlučili su odbaciti ovaj drevni lekcionar rimske liturgije, i na njegovo mjesto uvesti jedan potpuno novi, drugačiji, lekcionar: u cijelosti umjetno sastavljen.
Ovaj drastičan potez se opravdavao izgovorom da vjernicima treba pružiti "obilniji stol biblijskih čitanja", to jest, da treba staviti veća, opširnija, čitanja (pogledaj Sacrosanctum Concilium, 35.).
No, kako je novi lekcionar umjetno izrađen u uredima i odborima u kasnim 1960-ima, on nema onaj doktrinarni autoritet koji ima tradicionalni lekcionar. Drugim riječima, novi lekcionar ne može služiti za dokazivanje vjere Crkve, kao što je mogao tradicionalni lekcionar. I to, iz najmanje dva razloga. Prvo, zato što ne nosi onaj pečat starosti i drevnosti, koji nosi tradicionalni lekcionar.
Drugo, novi lekcionar je izrađen s "ekumenskim obzirima". Njegovi su se sastavljači konzultirali s lekcionarima krivovjerskih i raskolničkih zajednica, što nikada nisu ni skrivali.
Više o tome ovdje: Novi "lex orandi": Glavno pravilo je da nema nikakvih pravila.
Nema komentara:
Objavi komentar