Kako se usuđuju ovako pisati?

Glas Koncila je 8. ožujka 2019., u rubrici "Naši razgovori", objavio tekst pod nazivom "Kako se mijenjao sakrament pomirenja? Pokora nekad i danas".
I u pitanju čitatelja, i u odgovoru Glasa Koncila, iznesene su neke teze, koje bi naivne ljude lako mogle dovesti u zabludu. No, dok čitatelja-laika možemo shvatiti (jer je mnogima danas jedino što znaju o crkvenoj povijesti, ono što su pročitali na Wikipediji), za Glas Koncila nema opravdanja, jer se od njihovih "teologa" valjda očekuje da nešto znaju.

Najveći problem je to što Glas Koncila počinje svoj odgovor ovom rečenicom:

"U svom članku »Svećenik – pokornik i ispovjednik« mons. dr. Marin Srakić kaže da ispovijedi, to jest takve ispovjedne prakse kakvu danas poznajemo nije ni bilo do 8. stoljeća."

Ovo je obična manipulacija. Taj Srakićev tekst je napisan 1975., u jeku postkoncilskog razvodnjavanja i relativizacije obreda sakramenata, kada su u zapadnoeuropskim zemljama modernisti samovoljno dokidali sakrament pokore, zbog čega danas u velikim dijelovima Njemačke, Nizozemske i Belgije uopće više nema ispovijedi.

Glas Koncila je izvukao Srakićeve riječi iz konteksta, promijenivši im smisao.
Naime, Srakić je u tom članku, braneći sakrament ispovijedi, spomenuo gore navedenu tezu - ne kao svoje mišljenje - nego kao izgovor koji koriste protivnici ispovijedi.
Evo kako glasi cijela Srakićeva misao u originalu:

"Vjernici nam se sve manje i sve lošije ispovijedaju. Ne ispovijedaju se opravdavajući to najrazličitijim razlozima, od povijesnih, pozivajući se na praksu prve Crkve koja do VIII. stoljeća nije poznavala ovakav oblik ispovijedanja, preko teoloških i biblijskih, dokazujući da ni Krist ni apostoli nisu tražili "aurikularnu" ispovijed, do psiholoških, iz naravi suvremena čovjeka, koji, ponosan, nerado pristupa ispovijedi."   

Po fusnoti ispod teksta, vidimo da se tu govori o problemima postkoncilske situacije u Francuskoj. Riječ je o tezama modernističkih aktivista (koji su radili na dokidanju ispovijedi). 
Zapravo, to su najobičnije protestantske hereze, koje je izričito osudio Tridentski koncil.

Tridentski koncil je autoritativno potvrdio da praksa pojedinačne (aurikularne) ispovijedi postoji u Crkvi od samoga početka, i da su u tome suglasni spisi svih crkvenih otaca (sess. XIV., cap. 5.):

"a sanctissimis et antiquissimis patribus, magno unanimi consensu secreta confessio sacramentalis, qua ab initio Ecclesia sancta usa est, et modo etiam utitur, fuerit semper commendata"

("od presvetih i najstarijih otaca, velikim jednoglasnim konsenzusom uvijek je bila preporučena tajna sakramentalna ispovijed, koju je sveta Crkva koristila od početka, i sada je također koristi")

Štoviše, Tridentski koncil je osudio sve one koji bi negirali da je takva ispovijedna praksa u Crkvi od samog početka, ili koji bi tvrdili da je to samo ljudski izum (sess. XIV., can. 6.):

"Si quis negaverit, confessionem sacramentalem vel institutam, vel ad salutem necessariam esse iure divino; aut dixerit modum secrete confitendi soli sacerdoti, quem Ecclesia Catholica ab initio semper observavit et observat, alienum esse ab institutione et mandato Christi, et inventum esse humanum, anathema sit."

("Ako netko zaniječe da je sakramentalna ispovijed ustanovljena božanskim pravom ili da je nužna za spasenje; ili ako kaže da način tajnog ispovijedanja samome svećeniku, koji je Katolička Crkva od početka uvijek obdržavala i obdržava, stran ustanovi i odredbi Kristovoj i da je to ljudski izum, neka bude proklet.")

I doista, pogledate li objektivno izvore iz najranijeg vremena Crkve, odmah ćete uočiti važno mjesto sv. ispovijedi.

Već Didahe ("Nauk dvanaest apostola") iz 1. stoljeća spominju ispovijed na dva mjesta. Oba puta u vezi s dostojnim sudjelovanjem na službi Božjoj u crkvi. U gl. IV. kaže:

ἐν ἐκκλησίᾳ ἐξομολογήσῃ τὰ παραπτώματά σου, καὶ οὐ προσελεύσῃ ἐπὶ προσευχήν σου ἐν συνειδήσει πονηρᾷ

("u crkvi ćeš ispovijedati grijehe svoje i nećeš pristupiti na molitvu zle savjesti")

U gl. XIV. traži se da vjernici budu čisti, kako bi bila čista euharistijska žrtva:

Κατὰ κυριακὴν δὲ κυρίου συναχθέντες κλάσατε ἄρτον καὶ εὐχαριστήσατε, προεξομολογησάμενοι τὰ παραπτώματα ὑμῶν, ὅπως καθαρὰ ἡ θυσία ὑμῶν.

("U nedjelju, kad se sastanete u Gospodinu, lomite kruh i zahvaljujete, pošto ste ispovijedili svoje grijehe, da bude čista vaša žrtva.")

U djelima starih kršćanskih pisaca, osim latinskog termina "confessio", za ispovijed se često koristi i grčka riječ "exomologesis" (koja potječe iz grčkog teksta Novog zavjeta).
Tako Tertulijan piše u djelu De poenitentia (cap. 9.):

"Is actus, qui magis Graeco vocabulo exprimitur et frequentatur, exomologesis est, qua delictum Domino nostrum confitemur, non quidem ut ignaro, sed quatenus satisfactio confessione disponitur, confessione poenitentia nascitur, poenitentia Deus mitigatur."

("Taj čin, koji se više izražava i sakuplja grčkim izrazom, jest ispovijed [exomologesis], kojom ispovijedamo Gospodinu naš prijestup, ne kao onome koji ne zna, nego utoliko što se zadovoljština postavlja ispovijeđu, ispovijeđu se rađa pokora, pokorom se ublažuje Boga.")

I sv. Ciprijan na mnogo mjesta koristi naziv "exomologesis" za ispovijed. Da navedem samo jedan primjer iz njegovog govora De lapsis:

"Denique quanto et fide maiores, et timore meliores sunt, qui quamvis nullo sacrificii aut libeli facinore constricti, quoniam tamen de hoc vel cogitaverunt, hoc ipsum apud sacerdotes Dei dolenter et simpliciter confitentes, exomologesin conscientiae faciunt, animi sui pondus exponunt..."

("Napokon, koliko su veći u vjeri, i u strahu su bolji, koji premda nisu obvezani nikakvim zlodjelom [poganske] žrtve ili oglasa, no jer su na to samo pomislili, baš to uz bol i iskreno ispovjedajući pred svećenicima Božjim, čine ispovijed [exomologesin] savjesti, odlažući teret svoje duše...")

Malo kasnije u istom djelu, sv. Ciprijan poziva sve vjernike na ispovijed:

"Confiteantur singuli, quaeso vos fratres, delictum suum, dum adhuc qui deliquit in seculo est, dum admitti confessio eius potest, dum satisfactio et remissio facta per sacerdotes, apud Dominum grata est. Convertamur ad Dominum mente tota et poenitentiam criminis, veris doloribus exprimentes, Dei misericordiam deprecamur."

("Neka svatko ispovijedi, molim vas, braćo, svoj prekršaj, dok je taj koji je sagriješio još na svijetu, dok se može primiti njegova ispovijed, dok je još mila pred Bogom zadovoljština i otpuštenje učinjeno po svećenicima. Obratimo se Gospodinu svom dušom, i čineći pokoru za zločine istinskim bolima molimo Božje milosrđe.")

Osim toga, sv. Ciprijan na više mjesta izričito govori kako je potrebno prvo ići na ispovijed, kako bi se moglo pristupiti sv. pričesti. O tome govore i mnogi drugi crkveni oci.

Ima također mnoštvo mjesta u spisima svetih otaca, gdje se ohrabruje vjernike, koji se srame ispovijedati svoje grijehe, da samo hrabro pristupe svetoj ispovijedi.

Tako, primjerice, poziva sv. Ambrozije (De poenitentia, lib. II., cap. 6.):

"Si vis iustificari, fatere delictum tuum: soluit enim criminum nexu verecunda confessio peccatorum"
("Ako se želiš opravdati, priznaj svoj prekršaj: jer odrješuje svezu zlodjela dostojna ispovijed grijeha.")

S kakvom je pažnjom sv. Amrozije osobno ispovijedao vjernike, zabilježio je njegov tajnik i biograf Paulin (Vita sancti Ambrosii):

"Quotienscunque illi aliquis ob percipiendam poenitentiam lapsus suos confessus esset; ita flebat, ut et illum flere compelleret."
("Kad god bi mu netko, radi primanja pokore, ispovijedio svoje padove; tako je plakao da je i njega nagnao na plač.")

Po ovih nekoliko izvadaka (a moglo bi ih se navesti još mnogo), vidimo da je pojedinačna ispovijed zaista bila praksa Crkve od najranijih vremena.
Možda se o tome ne razmišlja dovoljno, jer kad se govori o pokorničkoj praksi prvih kršćana, govori se većinom o javnoj pokori. Ali, to su dvije odvojene stvari.
Jedno je javna pokora, a drugo je ova, da tako kažem, "obična pokora" za obične ljude.
Javna pokora je bila određivana za posebno teške, javne grijehe, koji su bili točno određeni. Za ostale grijehe je postojala obična ispovijed i pokora. Dakako, nešto stroža nego danas.

Svatko tko ozbiljno prouči izvore iz ranih vremena Crkve, uvidjet će obje te vrste pokore. Kao primjer navodim dva citata naših istaknutih starijih liturgičara, čija je stručnost dobro poznata: 

"Uz sukromnu pokoru, bila je u kršćanskoj starini veoma razvita javna pokora. Javni grešnik, n.pr. onaj koji je otpao od vjere bojeći se progona, ili koji je pao u javni grijeh protiv VI. zapovijedi, morao je činiti javnu pokoru."
- Dragutin Kniewald (Liturgika, Zagreb 1937., str. 285.)

"Grijehom je nanešena krivica ne samo Bogu, nego i Crkvi, jer su njezini članovi povrijeđeni u svojoj savršenosti. Zato osim tajne ispovijedi, koja je bila u običaju i u najstarija vremena, bila je i javna ispovijed, što dokazuje kako se ozbiljno shvaćala pokora za teške grijehe."
- Josip Tinodi (Liturgika, Mostar 1932., str. 222.)

Na kraju, navodim još samo riječi jednoga od naših najvećih crkvenih povjesničara, koji je ujedno bio i istaknuti arheolog - don Lovre Katića (Ostaci crkvenih obreda u ruševinama solinskih crkava):

"Stari crkveni pisci i anonimni spisi spominju ispovijed grijeha već u I. stoljeću (t.zv. Didahe ton dodeka apostolon). Nauka dvanaest apostola potječe iz 90-100. g. poslije Krista, i ovo naređuje u 4. paragrafu: 'U crkvi ćeš ispovijedati grijehe svoje i ne ćeš pristupiti na molitvu zle savjesti'. U članu 14. opet naređuje: 'U nedjelju, kad se sastanete, lomite kruh i prikažite Euharistiju pošto ispovijedite svoje grijehe, da bude čista vaša žrtva.'
Pisci II. i III. stoljeća, na pr. Tertulijan, Ciprijan i Origen, potanko opisuju obred pokore i izbor ispovjednika. Crkva je tražila od svojih vjernika, da se uzdrže čisti od svakoga grijeha, ali ako bi koji pao, onda ga je biskup prizvao k sebi i zajedno s njim oplakivao njegove grijehe. Jedna stara knjiga o pokori zahtijeva, da i svećenik, ispovjednik, zajedno s pokornikom posti. Kalist papa (218-222) to traži od svećenika kao od dobrog pastira na pobudu vjernicima.
Posebna vrsta pokore bila je za tri glavna i najteža grijeha: za apostaziju, dakle odmetnuće od vjere, za ubojstvo i preljub. Krivci ovih grijeha nisu smjeli zajedno prisustvovati s ostalim vjernicima službi Božjoj. Ako je grijeh dokazan na crkvenom ili državnom sudu, morali su ga pred svim vjernicima u crkvi ispovjediti i onda vršiti javnu pokoru na predvorju crkve 5, 10, 20 godina, a neki čitava života. Sv. Ambrozije u tome nije prostio ni caru Teodoziju."

Eto, nadam se da će sad stvar biti jasnija, barem vjernicima koji naiđu na ovaj blog.
A što se tiče Glasa Koncila, mogu reći samo ono što je o njima rekao kardinal Šeper u onom pismu mons. Kuhariću 28. srpnja 1969. (kad se žalio da Glas Koncila piše ljevičarski i modernistički): "Kako se usuđuju ovako pisati?"