Kakvi nam ljudi trebaju?

U Tominoj Summi theologiae, čitatelju koji se nalazi usred nevolja ovog života, možda najveću utjehu mogu pružiti dijelovi koji govore o zaslugama dobrih djela (I-II, quaes. 114.), te dijelovi koji govore o zadovoljštini za grijehe (Suppl., quaes. 12.-15.).
Zašto baš ti dijelovi? Mnogi vjernici nakon početnog oduševljenja i revnosti, počnu popuštati u molitvi i drugim dobrim djelima - kad im to s vremenom postane zamorno ili "dosadno". Nažalost, mnogi i odustanu od dobrog puta.

Baš zato treba čitati što su istaknuti katolički teolozi, poput sv. Tome Akvinskoga, pisali o zaslugama. Jednostavno rečeno: Što je neko dobro djelo teže, to će imati veće zasluge onaj koji ga izvrši.

Pri tome, zasluge djela ne umanjuje ni to ako je nekome, zbog predanosti, ljubavi i spremnosti volje, na individualnoj razini znatno lakše neko inače teško djelo.
Tako piše sv. Toma (I-II, q. 114., a. 4., ad 2um):

"...opus aliquod potest esse laboriosum et difficile dupliciter. Uno modo ex magnitudine operis. Et sic magnitudo laboris pertinet ad augmentum meriti. Et sic caritas non diminuit laborem, immo facit aggredi opera maxima; 'magna enim operatur, si est', ut Gregorius dicit in quadam homilia. Alio modo ex defectu ipsius operantis, unicuique enim est laboriosum et difficile quod non prompta voluntate facit."

("...neko djelo može biti mučno i teško na dva načina. Jednim načinom zbog veličine djela. I tu se veličina truda tiče povećanja zasluge. I tako ljubav ne umanjuje trud, nego štoviše, potiče na poduzimanje najvećih djela, 'čini velika djela, ako je ima', kako kaže Grgur u jednoj propovijedi. Na drugi način zbog nedostatka onoga koji radi; naime, svakome je mučno i teško ono što ne čini spremne volje.")

Ova misao postaje jasnija, ako pogledamo kako uspoređuje učinak dobrih djela kao zadovoljštine za grijehe, sa njihovom obilježjem stjecanja zasluga (Suppl., q. 15., a. 1., ad 2um):

"sicut in satisfactione consideratur poenalitas, ita et in merito consideratur difficultas. Diminutio autem difficultatis quae est ex parte ipsius actus, diminuit, caeteris paribus, meritum; sed diminutio difficultatis quae est ex promptitudine voluntatis, non diminuit meritum, sed auget; et similiter diminutio poenalitatis ex promptitudine voluntatis, quam facit caritas, non diminuit efficaciam satisfactionis, sed auget."

("kao što se u zadovoljštini gleda na kaznenost [lat. poenalitas], tako se u zasluzi gleda na teškoću. Smanjenje teškoće koja je na strani samog djela, umanjuje zaslugu, ako je sve ostalo jednako; ali smanjenje teškoće do kojeg dolazi zbog spremnosti volje, ne umanjuje zaslugu, nego povećava; i slično, umanjenje kaznenosti zbog spremnosti volje, što čini ljubav, ne umanjuje učinak zadovoljštine, nego povećava.")

Ovo se odnosi prije svega na ona temeljna djela zadovoljštine: molitvu, post i milostinju, o kojima se govori malo dalje (Suppl., q. 15., a. 3.):

"satisfactio debet esse talis per quam aliquid nobis subtrahamus ad honorem Dei. Nos autem non habemus nisi tria bona, scilicet bona animae et bona corporis et bona fortunae, scilicet exteriora. Ex bonis quidem fortunae subtrahamus nobis aliquid per eleemosynam, sed ex bonis corporis per ieiunium, ex bonis autem animae non oportet quod aliquid subtrahamus nobis quantum ad essentiam, vel quantum ad diminuitionem ipsorum, quia per ea efficimur Deo accepti, sed per hoc quod ea submittimus Deo totaliter; et hoc fit per orationem. Competit etiam iste numerus ex parte illa qua satisfactio peccatorum causas excidit, quia radices peccatorum tres ponuntur (I. Ioan. 2, 16); scilicet concupiscentia carnis, concupiscentia oculorum et superbia vitae. Contra concupiscentiam carnis ordinatur ieiunium, contra concupiscentiam oculorum ordinatur eleemosyna, contra superbiam vitae ordinatur oratio, ut Augustinus dicit..."

("zadovoljština treba biti takva da po njoj nešto sebi uskratimo na slavu Božju. A mi nemamo nego tri dobra, to jest, dobra duše i dobra tijela i dobra imetka, dakako vanjskog. Od dobara imetka uskraćujemo si nešto po milostinji, a od dobara tijela preko posta, a od dobara duše nije potrebno da si nešto uskraćujemo što se tiče sućanstva, ili što se tiče njihovog umanjenja, jer po njima postajemo ugodni Bogu, nego po tome da se podložimo Bogu u cijelosti, a to se postiže po molitvi. Prikladan je također ovaj broj [djela zadovoljštine] u onom dijelu kojim zadovoljština uklanja uzroke grijeha, jer se navodi tri uzroka grijeha (1 Iv 2, 16), to jest: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Protiv požude tijela postavlja se post, protiv požude očiju postavlja se milostinja, protiv oholosti života postavlja se molitva, kako kaže Augustin...")

Sve ovo u praksi najbolje možemo vidjeti kod našeg bl. Ivana Merza.
Prof. Đuro Gračanin, koji je studirao u Parizu u isto vrijeme kad i bl. Ivan Merz, opisuje njegov pokornički život (Moje uspomene na ličnost dr. Ivana Merza, 1933. god.):

"Bio je, spomenuo sam, nježne dosta konstrukcije. Ipak je svoje tijelo prezirao kao malo tko. Doručkovati često nije htio. Meso je znao ne jesti po čitave mjesece, iako ga je studij vrlo izmarao. Svagda iz ručka – sjećam se dobro – i onda kad bi bile najslađe stvari na kraju, on bi, iz pokore, uzeo malo kruha i sama bi ga jeo. Kad smo mu govorili da to čini iz asketskih razloga, nikad to nije htio priznati, nego je na naše primjedbe većinom šutio. Zadivljivao nas je svojim odricanjem – ljutio je, istina, staru gospođu kod koje smo se hranili, što nije jeo meso, ali nije htio popustiti. Spočetka bi joj govorio: 'Madame, je vous prie ne vous fâchez pas' – 'Gospođo, molim Vas ne ljutite se.' Ali kad se gospođa iz sažaljenja prema njemu nastavila ljutiti, on je šutio, crvenio se kao da je kriv, ali nije se dao skloniti. Na Veliki petak jednostavno je iščeznuo – ostavivši kartu gospođi i ispričavajući se da ga neće biti cio dan. Gospođa je znala što je: on je odlučio taj dan ništa ne jesti. To se, uostalom, događalo skoro svaki mjesec da kroz 24 sata jednom ne bi ništa jeo, samo je to obično spretnije prekrivao.

Svoje nehotične pogrješke – kojih je dakako i on imao – tako je vidljivo popravljao, tako je nemilosrdno iskorjenjivao, da mi je Š. zadivljen, često kad bi na samu bili, govorio: 'Slušaj, ovaj Merz postaje svaki dan savršeniji.' I onda bi mi pripovijedao kojekakve njegove nove mortifikacije, nova mrtvljenja koja je on poduzimao. Gospođa kod koje je stanovao, pripovijedala je da mu je krevet više puta našla neraspravljen: on je, naime, ležao na podu kraj kreveta. A ujutro bi rano ustao i prao se cio u hladnoj vodi. Pri objedu, počeo se bio i na taj način mrtviti da bi prestao jesti onda kad mu je očito najslađe bilo.

Kako je sebe nemilosrdno progonio i okrutno upravo prema sebi postupao, svjedoči nam i ova zgoda. Jednoga ljetnog dana, kad je u Parizu moglo biti 40˚ u hladu) i kad su visoke pariške kuće pohvatale i zatvorile svu tu vrućinu među svoje zidove da je učine još nesnosnijom, i kad je pola pariškoga stanovništva pobjeglo u okolicu da se malo rashladi, Merz je ostao u Parizu. Bio je, naime, tada studirao obraćenje francuskoga pisca Huysmansa i htio je po toj najvećoj žezi proći onim istim putovima koji su se odnosili na neke momente toga obraćenja. Trebalo mu je da što bolje shvati psihološku stranu Huysmansova obraćenja i zato je smatrao potrebnim to zaslužiti jednom ovako velikom žrtvom!

Jednom drugom prilikom, 8. svibnja 1921., išli smo skupa na proslavu Ivane od Arka u Orleans. Kad smo došli tamo sve su sobe po hotelima i privatnim stanovima bile zauzete. Morali smo otići malo izvan grada da u nekoj priprostoj kući prenoćimo. Tamo je, međutim, soba koju su nam ponudili tako strašno neugodno vonjala, da se ni časa nisam mogao u njoj zadržati. I Merzu je taj zadah strašan bio, ali tim strašniji što je on odmah rekao da zna kakve je provenijencije taj zadah. Ipak, on je ostao tamo svladavši svoju odvratnost prema tomu neugodnom vonju. Ovako, gdjegod je mogao, Merz je objeručke prihvaćao mrtvljenja i žrtve koje su mu se pružale.

Ovo su dakako samo izvanredni slučajevi Ivanova mrtvljenja. No u njegovu dnevnom životu tih je mortifikacija bilo daleko više. Ne mogu ne spomenuti posebno jednu od njih; to je štednja vremena. Iako je svojim znancima znao posvećivati dosta vremena, tako da u njegovu susretu s drugima nije bilo ništa ne naravno, ništa ekspeditivno, ništa nasilno užurbano, ipak je vrijeme silno štedio. Iskorištavao je svaku slobodnu minutu. Sjećam se osobito onih časova kad bi kod stola, umorni i satrveni od predavanja, čekali na ručak po nekoliko minuta – a Merz bi vadio svoju bilježnicu s francuskim riječima i učio! Znao je poput svih velikih duhova cijeniti neizmjernu vrijednost bježećih minuta zemaljskoga života i zato ih je uz silne napore i veliko svladavanje iskorištavao.

Koliko je međutim drugih žrtava u drugim područjima Merz činio i doprinosio, to zna samo on i dragi Bog. Po pravilima, koja si je on u Parizu napravio, koja sadržavaju 21 točku, vidi se da je on mnogo toga činio što je ostalo sakriveno našemu pogledu. Zar ne čitamo tamo i ovo: 'Katkad sebi svojevoljno, u potaji, bol zadavati.' Jednom sam nehotice, ni ne znajući što mi je u rukama, otvorio prve stranice neke njegove bilježnice – gdje je on valjda zbog vježbe bilježio svoje razne žrtve – one su bile pune poteza."

Bl. Ivan je s istim požrtvovnim duhom radio i kao aktivist katoličkog pokreta. Radio, molio i trpio za pobjedu katolicizma u Hrvatskoj i cijelom svijetu. I drugima je postavio visoke kriterije, što se vidi po vjerskim dužnostima koje je propisao u Zlatnoj knjizi za katoličku mladež, ili po onima koje je želio postaviti novinarima dok je planirao osnivanje katoličkog dnevnog lista.
Kad bismo danas u Hrvatskoj imali barem tisuću ljudi poput bl. Ivana Merza, siguran sam da bi pobjeda katolicizma bila osigurana. 

Ali nažalost, takvi su ljudi iznimno rijetki. Rijetki su čak i među redovnicima. 

Bl. Alojzije Stepinac je to dobro primijetio u nekim svojim propovijedima, gdje ukazuje na problem manjka duha žrtve i pokore u našim samostanima.

Bl. Alojzije kaže u nagovoru sestrama milosrdnicama, na Tijelovo, 8. lipnja 1944.:

"Imao sam više puta prilike da dobijem anonimna pisma iz raznih družba, gdje se sestre tuže na stvari bez ikakvih vrijednosti. Onda mi pada na pamet: 'Draga sestro, loviš muhe po zraku, a mogla bi svijetom vladati!' Njoj je dosta kad joj npr. glavarica reče koju oštriju riječ, a ona - umjesto da ide u svoju ćeliju, da se baci na koljena i da reče: 'Dragi Isuse, i Tvoja je glava bila trnjem okrunjena, pa neka bude ovaj ukor, što sam ga dobila, za obraćenje jedne nesretne žene u javnoj kući, za obraćenje palog svećenika, bezbožnog psovača itd.' - umjesto da ona tako učini, ona lovi muhe. Da se baci u ćeliji ili pred oltarom, donijela bi svojim činom mnogo utjehe Božanskom Srcu Isusovu."

Vrijeme je da svi napokon počnemo razmišljati na način bl. Ivana Merza i bl. Alojzija Stepinca: da usvojimo njihov pogled na svijet. Ali i pogled ostalih svetaca, koji su zasjali tijekom ovih 2000 godina povijesti Crkve. Takvi nam ljudi trebaju.