Koliko je zapravo teško okajati grijeh?

Sv. Antun Padovanski je u svojim propovijedima isticao da nije dovoljno samo žaliti zbog grijeha, nego je potrebno dati punu naknadu za počinjeni grijeh:
"non sufficit dolere, nisi impleatur satisfactio"
("nije dovoljno žaliti, ako se ne ispuni naknada").

Mislim da su upravo na tom području najviše podbacili današnji vjernici. A glavni razlog za to je što ljudi nisu svjesni koliko je zapravo teško dati naknadu za grijeh. Teško je naknaditi i za laki grijeh, a kamoli za smrtni.
U životima mnogih svetaca vidimo koliko su morali trpjeti samo zbog nekih lakih grijeha. I onda se pitamo: Koliko se onda mora trpjeti za smrtni grijeh?

Ima i danas vjernika koji žele činiti pokoru za svoje grijehe. Ali, prečesto se događa da takvi započnu s pokorom, a onda stanu negdje na pola puta... Ili se, zavedeni od svijeta, vrate u grijehe. Tako da na kraju završe s još većim teretom na leđima.

Sv. Antun je dobro opisao to jadno stanje ljudskih bića:
"cum vix pro uno mortali possumus satisfacere, mirum est quomodo sumus ita ausi et fatui, quod quotidie peccatorum fascem aggravamus"
("kad jedva možemo za jedan smrtni grijeh naknaditi, čudno je da smo toliko drski i glupi, da svakodnevno još otežavamo snop grijeha").

Možda se ovdje krije odgovor na pitanje zašto netko, tko se recimo ispovijedio na samrti, mora još godinama trpjeti u čistilištu.

Pouke starih penitencijala

Sv. Beda Časni (672.-735.g.) sastavio je jedan od najpopularnijih penitencijala u srednjem vijeku.  U penitencijalima je bilo detaljno propisano koliko za koji grijeh treba provesti vremena u pokori: u danima, mjesecima i godinama.

(Zato u starijim odredbama o djelomičnim oprostima, oprosti glase na dane, mjesece, godine... Pisao sam već o tome ovdje i ovdje).

Sv. Beda Časni na kraju svog penitencijala daje mogućnost zamjene pokore određene na dane, nekim drugim pokorničkim djelima. Na primjer, pokornik može umjesto jednog dana posta, klečeći izmoliti 50 psalama ili podijeliti tri milostinje trojici siromaha, i sl.

Ovako piše sv. Beda:

"qui quod in poenitentiale scriptum est implere poterit, bonum est; qui autem non potest, consilium damus per misericordiam Dei: in primis, pro uno die in pane et aqua quinquaginta psalmos genuflectendo; aut sine flexu sexaginta psalmos, infra ecclesiam, vel in uno loco per ordinem psallat; et pro uno die valent ducentae genuflexiones, vel unus denarius... et tres eleemosynae tribus pauperibus valent; quidam dicunt quinquaginta percussiones, quinquaginta psalmi pro uno die valent."

("tko ono što je napisano u penitencijalu može ispuniti, dobro je; a tko ne može, dajemo mu savjet po milosrđu Božjem: prije svega, za jedan dan [posta] o kruhu i vodi, pedeset psalama klečeći, ili bez klecanja šesdeset psalama, unutar crkve, ili na jednom mjestu po odredbi neka ispjeva; i za jedan dan vrijedi dvjesto kleknuća, ili jedan denar... i tri milostinje trojici siromaha; a neki kažu da pedeset udaraca, pedeset psalama vrijedi za jedan dan.")

Dobro je ovo znati, jer po tome vidimo koliko je današnji naraštaj jadan. 

Koliko onda današnji čovjek, koji se valja u blatu nečistoće, duguje za svoje grijehe?

Napominjem da je 1899.g. papa Leon XIII. proglasio sv. Bedu Časnog crkvenim naučiteljem. Prema tome, njegove riječi trebamo ozbiljno razmotriti.

Znakovito je da je originalan naslov Bedinog penitencijala: "De remediis peccatorum" ("O lijekovima za grijehe").

I doista, pokornička djela su jedini dugoročni lijek protiv grijeha. Onaj koji ne čini pokoru, zapravo se i ne kaje za svoje grijehe. Takvi ljudi će uvijek upadati u iste grijehe.

Rukopis Bedinog penitencijala iz 9. stoljeća