Redovnička zajednica treba biti mjesto pokore

Prije pet godina, u HKR-ovoj emisiji "Od Krista pozvani", jedan hrvatski grkokatolički svećenik je sljedećim riječima opisao kako on vidi razliku između zapadnog redovništva i istočnog monaštva:

"Isto tako imao sam dojam da se u zapadnom monaštvu samostan smatra kao jednom vrstom nagrade u smislu da se podrazumijeva da ako netko tko želi biti redovnik da živi sakramentalnim životom i nekako pokušava nadograditi svoje redovništvo. Na Istoku se monaštvo smatra pokajničkim činom i lječilištem, i zato svaki kršćanin može biti monah. Tko god pokuca na vrata, bio on svetac ili razbojnik, dobrodošao je u zajednicu. Upravo zato što on nema snage oduprijeti se svojim strastima u vanjskom svijetu, dolazi u samostan da u toj jednoj atmosferi molitve, posta, askeze, podrške od svoje braće, doživi jedno obraćenje i pokajanje."

Gledanje na redovništvo kao na pokajnički čin i pokoru nije ograničeno samo na Istok. I na Zapadu je oduvijek bilo rašireno gledanje na redovništvo kao pokorničko djelo koje je otvoreno svakom grešniku koji želi iskreno činiti pokoru.

Razumijem da to nećete uočiti ako prosuđujete zapadno redovništvo samo na temelju onoga što vidite u "moderniziranim" redovničkim zajednicama, u kojima je tijekom postkoncilskih promjena izbrisan svaki trag pokorničkog života i tradicionalne discipline.

No, ako pogledate djela glavnih zapadnih teologa i stara pravila redovničkih zajednica, onda ćete vrlo jasno vidjeti shvaćanje redovništva kao pokore, koja je otvorena svakom raskajanom grešniku.

Dakako, to ne znači da će se svatko odazvati, niti da će svatko tko pokuca na vrata samostana na kraju i postati redovnik. Nećemo u ovom tekstu ulaziti u teološka pitanja o obilježjima redovničkog zvanja.

Pokazat ćemo da i zapadna tradicija shvaća redovništvo kao stalež pokore, otvoren raskajanim grešnicima, a ne kao nagradu za kandidatov prethodni besprijekorni život u svijetu.

Sv. Toma Akvinski napisao je jedno djelo pod nazivom "Contra doctrinam retrahentium a religione" ("Protiv nauka onih koji ljude odvraćaju od redovništva"), poznato i pod skraćenim nazivom "Contra retrahentes".

U 5. poglavlju tog djela, sv. Toma jasno naučava da se redovničkoj zajednici mogu pridružiti i ljudi koji su se tek obratili od grešnog života, a nisu se još izvježbali u držanju zapovijedi ("nondum in praeceptis exercitati") na primjeru poziva sv. Mateja (Lk 5, 27-32):

"Ex quo manifeste ostenditur quod statim poenitentes post quamcumque immanitatem peccatorum, viam consiliorum possunt accipere. Quinimmo, ut verius dicatur, eis maxime competit perfectiorem viam consiliorum assumere."

("Iz toga se očito pokazuje da pokornici mogu odmah nakon bilo kakve strahote grijeha, primiti put [evanđeoskih] savjeta. Štoviše, da se točnije kaže, njima najviše pristaje primiti savršeniji put savjeta.")

Upravo zbog činjenice što je svaki grešnik dužan činiti pokoru za svoje grijehe, sasvim je primjereno da grešnik prihvati redovništvo, jer je ono, prema riječima sv. Tome, "stalež savršene pokore" ("status perfectae poenitentiae"):

"Quia igitur in statu religionis homines etiam a licitis abstinent, et perfectorum operum lucra quaerunt; manifestum est quod a peccatis recedentes, non in observantia praeceptorum sed in eorum potius transgressione exercitati, debent viam consiliorum assumere, religionem intrando, quae est perfectae poenitentiae status."

("Budući da se u redovničkom staležu ljudi uzdržavaju i od dopuštenih stvari, i traže dobitak savršenih djela; očito je da oni koji odstupaju od grijeha, a koji nisu izvježbani u obdržavanju zapovijedi, nego prije u njihovu prestupanju, trebaju primiti put [evanđeoskih] savjeta, ulaskom u redovništvo koje je stalež savršene pokore.")

Sv. Toma je slično pisao i u svojem ranijem djelu De perfectione spiritualis vitae (O savršenstvu duhovnog života).
U tom djelu sv. Toma ističe da redovništvo nije samo stalež savršene ljubavi, nego i stalež savršene pokore:

"Ex quo patet quod religionis status non solum perfectionem caritatis, sed etiam perfectionem poenitentiae continet; intantum quod nulla sunt peccata tam gravia pro quibus homini possit imponi pro satisfactione religionis assumptio, quasi religionis statu omnem satisfactionem transcendente."

("Iz čega je očito da redovnički stalež sadrži ne samo savršenstvo ljubavi, nego također savršenstvo pokore; utoliko što nema toliko teških grijeha za koje se ne bi moglo čovjeku nametnuti prihvaćanje redovništva kao zadovoljština, jer redovnički stalež nadilazi svaku zadovoljštinu.")

Dakle, i prema zapadnoj redovničkoj tradiciji, vrata samostana trebaju biti otvorena svakom grešniku. Dakako, pod uvjetom da on dolazi s iskrenim kajanjem i nakanom da čini pokoru za grijehe.

No, kako bi redovnička zajednica zaista bila mjesto savršene pokore, njezina pravila moraju određivati i stvari koje su "neugodne" ljudskoj osjetljivosti.
Ovdje možemo ubrojiti ustajanje u ponoć radi moljenja jutarnje (matutinum), bdjenja, česti postovi, stroge odredbe o poslušnosti prema kojima redovnik ne smije gotovo ništa činiti bez dopuštenja poglavara itd.

Već u vrijeme sv. Tome Akvinskoga bilo je i onih koji su prigovarali da je to previše za neiskusne novake, koji ne znaju što ih čeka u samostanu.
Sv. Toma ovako navodi prigovore tih protivnika (Contra retrahentes, cap. 11.):

"Adiiciunt etiam, hoc contra fidelitatem esse, dum inexperti ad graviora religionis onera, ut ad longas matutinas, graves vigilias, ieiunia et disciplinas et alias huiusmodi asperitates obligantur, et ducuntur sicut bos ad victimam; et ita dum non implent quod voverunt, paratur eis laqueus ad mortem aeternam."

("Dodaju također da je to protivno vjernosti kad se neiskusne obvezuje na teže terete redovništva, kao na dugačke jutarnje, teška bdjenja, postove i discipline i druge teške zadaće, i vodi ih se kao vola za žrtvu; i tako kad ne ispune što su zavjetovali, pripravlja im se zamka za vječnu smrt.")

Na ove prigovore odgovara sv. Toma (Contra retrahentes, cap. 13.):

"Quod vero octavo propositum est, contra fidelitatem esse quod iuvenes inducuntur ad gravia onera, scilicet ieiunia, vigilias et huiusmodi, manifestam continet falsitatem. His enim qui in religione recipiuntur, vel ad eam obligantur, a principio graviora religionis onera manifestantur."

("A glede one osme tvrdnje da je protivno vjernosti to što se mlade navodi na teške terete, to jest na postove, bdjenja i tome slično, sadrži očitu neistinu. Naime, onima koji se primaju u redovništvo, ili se na nj obvezuju, od početka se očituju tereti redovništva.")

Dakle, prije samog primanja u samostan, kandidatima treba točno objasniti kakva se pokornička djela očekuju od članova.
Kako to izgleda u praksi možete vidjeti u tradicionalnom dominikanskom obredu primanja novaka. Obred uključuje govor učitelja novaka u kojem objašnjava budućim novacima strogoće Reda ("Modus exponendi austeritates Ordinis").

Možete ga vidjeti u Procesionaru Reda propovjednika iz 1913. godine (H. M. Cormier, Processionarium juxta ritum S. Ordinis Praedicatorum, Romae, 1913., str. 441.).

Govor počinje ovim riječima:

"Filii carissimi, in ista petitione vestra duo petitis, scilicet misericordiam Dei et nostram: sed misericordiam Dei vobis dare non possumus, bene tamen credimus vos fuisse eam consecutos, quia Dominus Deus vos inspiravit ad ingressum hujus religionis. Nostram autem misericordiam vobis dare non possumus sine quibusdam conditionibus, quas si non haberetis, aut non proponetis observare, non possetis habere misericordiam nostram."

("Predragi sinovi, u ovoj vašoj molbi tražite dvoje, to jest milosrđe Božje i naše. No, milosrđe Božje ne možemo vam dati, ali dobro vjerujemo da ste ga postigli, jer vam je Gospodin Bog nadahnuo ulazak u ovu redovničku zajednicu. Naše pak milosrđe ne možemo vam dati bez određenih uvjeta, koje ako nemate ili ne odlučite da ćete ih obdržavati, ne možete imati naše milosrđe.")

Zatim slijedi ovo upozorenje:

"Non enim sufficut vos nullo impedimento canonico innodari, sed insuper oportet quod intelligatis quae habeatis observare in religione: ne postea dicatis vos fuisse deceptos, vel non credidisse tot ardua esse in ea."

("Naime, nije dovoljno da nemate nikakvu kanonsku zapreku, nego povrh toga, potrebno je da razumijete što ćete trebati obdržavati u redovništvu: da ne biste kasnije rekli da ste bili prevareni ili da niste vjerovali da su tako stroge stvari u njemu.")

Među dužnostima redovnika, na prvom su mjestu tri redovnička zavjeta:

"Imprimis oportet vos servare tria vota principalia Religionis, scilicet: obedientiam, paupertatem et castitatem."

("Prije svega, potrebno je da čuvate tri poglavita redovnička zavjeta, to jest: poslušnost, siromaštvo i čistoću.")

O poslušnosti učitelj im govori sljedeće:

"Quantum ad obedientiam, sciatis, quod eritis obligati servare Regulam, et Constitutiones nostras, et obedientias majorum vestrorum, ita quod non existimetis vos habere ullam libertatem, sed totaliter esse subjectos et privatos propria voluntate. Nam non poteritis manducare, vel bibere sine lcentia, nec aliquem locum accedere, nec vobis aliqua placita facere sine voluntate vestri Praelati."

("Glede poslušnosti, znajte da ćete biti obvezni čuvati Pravilo i naše konstitucije, i poslušnosti vaših starih, tako da nemojte smatrati da imate ikakvu slobodu, nego ste potpuno podložni i lišeni vlastite volje. Naime, ne možete jesti ili piti bez dopuštenja, niti ići na bilo koje mjesto, niti činiti išta što vam se sviđa, bez volje vašeg prelata.")

Vidimo da redovnička poslušnost podrazumijeva žrtvovanje vlastite volje.
Zatim slijedi upozorenje o siromaštvu koje redovnik treba obdržavati:

"Quantum ad paupertatem, similiter non poteritis habere aliquid quantumcumque modicum, quod possitis dici vestrum, vel quod vos possitis dicere, hoc meum est, sed ea, quae vobis fuerunt concessa, erunt subjecta voluntati Praelati vestri, qui ea vobis auferre poterit quotiescumque voluerit, et vos non habebitis contra eum jus aliquod. Nec poteritis tenere pecunias, et si vobis datae fuerint non poteritis eas expendere, nec aliquid de vobis concessis donare, alienare, vel commutare sine licentia Praelati vestri, quantumcumque minimum sit; et necesse erit vobis etiam aliquando portare vestes laceras et viles, et pati multa incommoda."

("Glede siromaštva, na sličan način ne možete imati ništa, bez obzira koliko to bilo maleno, što biste mogli nazvati svojim ili za što biste mogli reći 'ovo je moje', nego ono što vam bude udijeljeno bit će podvrgnuto volji vašeg prelata, koji će vam to moći oduzeti kad god želi, a vi nećete imati nikakvo pravo protiv njega. I nećete moći držati novac, a ako vam bude dan, nećete ga moći potrošiti, niti ćete išta od onoga što vam je dodijeljeno moći darovati, otuđiti ili zamijeniti bez dopuštenja vašeg prelata, bez obzira koliko to bilo neznatno; i bit će vam nužno ponekad nositi poderanu i otrcanu odjeću, i trpjeti mnoge nelagode.")

Dakle, isticalo se da redovnik zaista treba biti siromašan. To znači da treba i osjetiti oskudicu.

Što se tiče zavjeta čistoća, učitelj kaže kandidatima:

"Circa castitatem tenebimini non solum servare castitatem corporis, sed etiam mentis; id est, quod non cogitetis de rebus inhonestis, nec delectemini in illis; et ita vos existimetis in hoc tanquam non essetis homines, sed lapis, vel lignum."

("Glede čistoće, bit ćete dužni ne samo čuvati čistoću tijela, nego i duše; to jest, da ne razmišljate o nečistim stvarima, niti da se u njima naslađujete; i da se tako smatrate u ovome kao da niste ljudi, nego kamen ili drvo.")

Zatim učitelj govori kandidatima o mrtvljenjima i postovima koje će morati podnijeti:

"Et ad melius servanda ista, Regula et Constitutiones ordinaverunt aliqua ad corporis macerationem, scilicet vigilias: quia quando placebit vobis dormire, tunc oportebit vos surgere ad Matutinas, vel ad faciendas alias obedientias. Item jejunia: quia, ultra omnia jejunia Ecclesiae, tenebimini jejunare a festo Sanctae Crucis usque ad Pascha, exceptis diebus Dominicis, et etiam in omnibus Feriis sextis totius anni. Et non poteritis comedere carnes unquam sine necessitate, infirmitate vel licentia."

("I kako bi se to bolje obdržavalo, Pravilo i konstitucije odrediše ponešto za mrtvljenje tijela, to jest bdjenja: jer kada biste htjeli spavati, tada ćete se morati ustati na jutarnju, ili zato da učinite nešto drugo po poslušnosti. Isto tako, postovi, više od svih postava Crkve, bit ćete dužni postiti od blagdana [Uzvišenja] svetog Križa, pa sve do Uskrsa, osim nedjeljama, i također na svaki petak čitave godine. I nećete moći nikada jesti meso bez nužde, bolesti ili dopuštenja.")

Ipak, napominje se da poglavar može i dispenzirati podložnike od nekih nabrojanih obveza u pojedinim slučajevima:

"Et quia Religio est discreta et non vult a religioso nisi quod potest, sciatis, quod accedente aliqua necessitate, Prior, vel Praelatus poterit dispensare vobiscum in hujusmodi austeritatibus aliquando, maxime in vigiliis et jejuniis."

("I jer je redovnička družba razborita i ne traži od redovnika ništa osim onoga što može, znajte da ako dođe neka potreba, prior ili prelat može vas ponekad dispenzirati od ovih strogoća, ponajviše u bdjenjima i postovima.")

Na kraju ovih upozorenja, učitelj naglašava:

"Et quando ista feceritis, adhuc habebitis tribulationes, et reprehensiones, et vilificationes, quas omnes oportet vos ferre patienter: quae si graves sint, habent tamen magnam mercedem, scilicet vitam aeternam, quam vobis ex parte Dei firmiter promitto, si praedicta observaveritis."

("I kada ovo učinite, imat ćete još nevolja, i prekora, i podcjenjivanja, koje svi trebate strpljivo podnijeti: koje ako su i tegotne, ipak imaju veliku plaću, to jest život vječni, koji vam s Božje strane čvrsto obećavam, ako budete obdržavali što je prije rečeno.")

Zato ih napokon pita: "Vultis ergo observare omnia praedicta pro posse vestro?" ("Želite li, dakle, obdržavati sve što je rečeno prema vašim mogućnostima?")

Vidimo u ovom govoru da su dominikanci imali, kao i druge redovničke zajednice, politiku otvorenih karata. Jasno se govorilo zainteresiranima što ih čeka u samostanu: pokornički život.

Možda se sada "moderni čovjek" pita: Kako se itko mogao odlučiti na takav život? Zašto se nekoć tako puno ljudi odazivalo pozivu na taj viši oblik pokore? 

Odgovor je jednostavan: Zato što su ljudi nekoć znali koje su posljedice grijeha i zašto je čovjeku potrebna pokora.

To su slušali od djetinjstva. I ovdje se vraćamo na ključna pitanja: Što djeca uče na vjeronauku? Što vjernici slušaju na nedjeljnim propovijedima? Što se vjernicima nudi putem vjerskog tiska?

Prije Drugoga vatikanskog koncila, vjernici su često slušali u nedjeljnim propovijedima o strahoti grijeha, o posljedicama grijeha, o nužnosti pokore, o četiri posljednje stvari… Zato je i bilo više ljudi koji su bili voljni upustiti se i u pokornički život u samostanu.

Dakako, to ne znači da su svi ljudi poslušali što im svećenik govori s propovjedaonice. No, čak i ako te propovijedi nisu uspjele sve ljude pridobiti za pokoru, neke su ipak uspjele.

Na primjer, zamislite da neki svećenik uporno propovijeda o važnosti pokore i mrtvljenja pred skupinom od 100 ljudi. Od tih 100 ljudi, vjerojatno bi njih 90 samo odmahnulo rukom i nastavilo i dalje živjeti kako su prije živjeli. Možda bi se petero odlučilo nešto od toga primijeniti u svojem životu. A samo dvoje ili troje ljudi bi odlučilo slijediti savršeniju pokoru u redovničkom životu.
Ali, i to bi bilo veliko postignuće. Zamislite da se tako u svakoj župi dvoje ili troje ljudi odluči za redovnički život: već bi samostani bili puni... A ne bi kao danas propadali zbog nedostatka novih članova.

No, nakon Drugoga vatikanskog koncila imate dva problema.
Prvi je problem u tome što se danas u modernim propovijedima ne govori o strahoti grijeha, o posljedicama grijeha, o važnosti pokore i mrtvljenja (nego baš sve suprotno tome).

Drugi je problem to što je u samim redovničkim zajednicama, koje su prošle kroz postkoncilske reforme i "modernizaciju", gotovo u potpunosti eliminirana pokora i mrtvljenje (zajedno s ostalim redovničkim tradicijama).

Neki ljudi možda misle da je pokora prepuštena slobodnom izboru pojedinaca: "ako hoćeš činiti pokoru, možeš, a ako nećeš, ne moraš". Drugi otvoreno odbacuju pokoru kao da je posve nepotrebna.
U oba slučaja riječ je o preuzetnosti. Preuzetnost je grijeh protiv kreposti nade, a podrazumijeva neosnovano pouzdanje u postizanje vječnog blaženstva bez korištenja sredstava koje je Bog odredio za tu svrhu ili pak upotrebom sredstava koja Bog nije odredio.

Sv. Toma Akvinski navodi kao primjer grijeha preuzetnosti (u Summa theologica, II-II, q. 21., a. 1.):

"cum aliquis sperat se veniam obtinere sine poenitentia, vel gloriam sine meritis" 

("kada se netko nada da će postići oproštenje bez pokore, ili slavu bez zasluga")

A to je upravo ono što modernisti (kao i protestanti) obećavaju naivnim ljudima: oproštenje bez pokore i spasenje bez zasluga.
Nedopustivo je da takva preuzetnost uđe i u redovničke zajednice.

Ako redovničke zajednice žele ispuniti svoju svrhu, moraju se vratiti pokori i tradicionalnoj disciplini. Redovnici trebaju predvoditi narod u pokori.

 

Primjer uništenja identiteta jedne redovničke zajednice

Ako analizirate promjene koje su se odvile u redovničkim zajednicama nakon Drugoga vatikanskog koncila, prvo ćete uočiti one koje utječu na sve redovničke zajednice. Dakako, tu su prije svega promjene koje su vezane uz uvođenje nove liturgije. Ona doista zadire u identitet svih redovničkih zajednica u koje je uvedena, jer - kao što sam više puta naglasio u svojim tekstovima - nemoguće je zamisliti tradicionalno redovništvo bez tradicionalne liturgije: bez tradicionalne mise, tradicionalnog časoslova, tradicionalnih molitava... To dotiče sve redove: i kontemplativne i aktivne.

Međutim, neke postkoncilske "novosti" na poseban način zadiru u aktivne zajednice, tj. u redove kojima je apostolski rad bitan dio identiteta. Nije teško shvatiti da uvođenje koncepata poput modernog "ekumenizma" i "međureligijskog dijaloga" (tj. proglašenje "prijateljstva" sa svim religijama) dovodi u pitanje smisao redovničkih zajednica kojima je borba protiv krivovjerja važan dio identiteta.

Sjetite se da je upravo borba protiv krivovjerja bila povod osnivanju značajnih redovničkih zajednica. To je lijepo naglasio bl. Alojzije Stepinac u svojoj propovijedi o Božjoj Providnosti prigodom 400. godišnjice Družbe Isusove, 29. rujna 1940.:

"Gospodin Isus Krist osnovao je Crkvu svoju, da u njoj i po njoj postignu ljudi život vječni. Znao je On vrlo dobro i predvidio, da će se u raznim stoljećima ljudske povijesti dizati i razni pogubni pokreti protiv Crkve Božje. Za svako doba predvidio je On i lijek, koji će u stanovitim prilikama najbolje djelovati. Protiv duha mekoputnosti i duha uživanja, koji je slabio Crkvu, podigao je sv. Franju Asiškoga. Protiv krivovjerja, koje se stalo širiti u južnoj Francuskoj, podigao je u trinaestom vijeku sv. Dominika. U najnovije doba, da spasi zapuštenu mladež, podigao je divnog odgojitelja mladeži, sv. Ivana Boska. A prije 400 godina, kad se duh oholosti i prkosa digao protiv zakonitog od Boga postavljenog auktoriteta, da putem protestantizma rastoči i upropasti Crkvu Kristovu, podigao je dobri Bog jednu duhovnu organizaciju, koja je pravom vojničkom disciplinom stala u bojni red protiv strašnog zla, što je zaprijetilo Crkvi Kristovoj. Bila je to Družba Isusova, osnovana od sv. Ignacija Lojole."

Ova se istina najbolje vidi u dominikanskom redu. Izravan povod za osnivanje Reda propovjednika jest borba protiv albigenškog krivovjerja.
Red je nastavio u toj tradiciji kroz naredna stoljeća i dao Crkvi najznačajnije branitelje katoličke vjere i borce protiv krivovjerja.

Kad se 1916. godine obilježavala 700. godišnjica odobrenja dominikanskog reda, papa Benedikt XV. uputio je pismo dominikanskom poglavaru L. Theisslingu, u kojem hvali ulogu tog reda u povijesti Crkve.
Hrvatski prijevod tog pisma objavljen je početkom 1917. godine u dva nastavka u zagrebačkom Katoličkom listu, uz komentare vlč. Jurja Dobrenića.

Pogledajmo što papa u tom pismu kaže o zaslugama dominikanskog reda za katoličku vjeru:

"Slavu dične Dominikanske obitelji unaprijed je navijestio Naš prešasnik Honorije III, kao da ga je Božji duh potakao na to. On je svojom konstitucijom, što ju je izdao 22. prosinca g. 1216., potvrdio Red, što je devet godina prije toga bio osnovan. Isti dan pisao je osnivaču toga Reda još jedno apostolsko pismo, gdjeno veli: 'Mi potvrđujemo Tvoj red, jer očekujemo, da će braća Tvoga Reda biti pobornici vjere i prava svijetla svijetu.' Kako istinito je on to rekao, očito dokazuje tok događaja, što su se poslije toga zbili do našega doba.
Uzmemo li na oko njihov rad i njihovu revnost za vjeru, stalno je, te se nikad nitko nije ni hrabrije ni istrajnije od njih borio protiv onih, koji su se protivili kršćanskoj mudrosti. Bog ih je podigao osobito zato, da uzbiju Albigence; pa kako krepko su oni skršili drzost njihovu! Kako odvažno, kako mudro su se svojim poukama, propovijedima i spisima oprli Katarima, Patarenima, Husovcima i Novotarima, pa ostalim krivovjercima, koji su došli iza njih! Mnogi od njih zapečatili su ispovijest vjere time, što su prolili svoju krv. Napomenimo samo jednoga od njih, mučenika Petra, kojim se kao svojim sinom vrlo ponosi veronska crkva."

Dakle, papa Benedikt XV. hvali dominikance zato što su suzbijali djelovanje krivovjeraca: albigenza, katara, husita, "novotara" (taj naziv se koristio za protestante).

Ali, što vidimo u tom redu nakon Drugoga vatikanskog koncila? Potpuni preokret.
O tome vam najbolje govori generalni kapitul 1998. godine.

Pogledajte kakvu je vijest o tom kapitulu donijela IKA 5. kolovoza 1998. (možete je još pronaći u starim vijestima IKA-e).

Što se to promijenilo između 1916. i 1998. godine, da se sad ispričavaju za ono što je hvalio papa Benedikt XV.?

I kakvim se to rječnikom ispričavaju? Rječnikom woke-ideologije. Ništa neobično s obzirom da im je na čelu bio vrlo liberalni Britanac Timothy Radcliffe.

Možda ih je ponijela ona atmosfera 1990-ih. Bilo je to vrijeme isprika inovjercima: ispričaj se židovima, ispričaj se protestantima, ispričaj se husitima, ispričaj se raskolnicima, ispričaj se nevjernicima... Kao da njima nešto znače isprike liberalnih klerika... Znače im jedino u tome što ih još učvršćuju u njihovim zabludama.

Međutim, ne staje se na tome. U gornjem priopćenju se insinuira da Crkva diskriminira žene "podcjenjujući njihovo dostojanstvo".

Znamo da modernisti smatraju diskriminacijom i same riječi Svetoga Pisma upućene ženi: "sub viri potestate eris, et ipse dominabitur tui" - "bit ćeš pod vlašću muža, i on će gospodariti nad tobom" (Post 3, 16).
"Mulieres viris subdite sint, sicut Domino" - "Neka žene budu podložne muževima kao Gospodinu" (Ef 5, 22).

Zanimljivo je da to nikada nikomu nije bilo sporno, sve dok modernisti nisu usvojili ideologiju feminizma (uz ostale liberalne zablude).

A sada da kažemo nešto malo i o inkviziciji koju modernisti toliko napadaju.

U onom pismu pape Benedikta XV. poglavaru dominikanskog reda 1916., spominje se i inkvizicija. Papa za nju ima riječi pohvale:

"Između Dominikanaca često bi rimski biskupi potražili ljude, da ih odlikuju najvećom časti i povjere im najznatnije službe. A neke službe, što su zavedene u zaštitu vjere, predavali bi vazda tome Redu; pa se time svakako najbolje preporučuje zapt i čistoća nauke toga Reda."

Komentator Katoličkog lista, vlč. Juraj Dobrenić, u bilješci je ovako protumačio papine riječi:

"Sv. Otac očito ovdje misli na inkviziciju, što se zavela g. 1229., a papa Grgur IX. (g. 1232.) povjerio ju je Dominikancima. Prije njih su imali inkviziciju Cistercite, poslije i Minorite. Tko priznaje, da se istina može upoznati, bilo da je uzmemo s filosofskog stajališta, bilo s teološkoga; tko priznaje, da je istina nada sve znatna za kršćansko društvo, taj će priznati i to, da Crkva ima pravo, da uvede inkviziciju, dapače to je gdjekad od potrebe, a vazda je od koristi po Crkvu. Inače je dužnost biskupa, da paze na čistoću vjere. Još prije, nego što se uredila inkvizicija, postojala su biskupska sudišta s istim djelokrugom, što ga je poslije imala inkvizicija. Ali kako su se prisjednici tih sudišta gdjekad dali podmititi, valjalo je tu službu dati u pouzdane ruke. A pouzdan je bio Dominikanski red, koji se odlikovao, kako kaže sv. Otac, svojim zaptom i cjelovitošću nauke. Ali i nakon toga, što su Dominikanci primili tu tešku i opasnu službu, nije se time nipošto okrnjilo pravo biskupa. Posebna sudišta, što su ih imali Dominikanci, uredila su se samo ondje, gdje je to bilo od potrebe, n. pr. u sjevernoj Španjolskoj i Lombardiji, jer su ti krajevi bili sasvim zaraženi krivovjerjem. Dominikanski red bio je vrlo podesan za inkviziciju i stoga, što je tom redu bila svrha obraćati krivovjernike."

Inkvizicija je, dakle, osnovana iz najčasnijih motiva. Istina, nisu ni svi inkvizitori bili dobri. Ali, to je tako kod ljudi… Kao što ima dobrih kraljeva i loših kraljeva, dobrih biskupa i loših biskupa, dobrih svećenika i loših svećenika, tako je bilo i dobrih inkvizitora i loših inkvizitora. Da, bilo je inkvizitora koji su bili i previše strogi, ali bilo je i inkvizitora koji su bili previše blagi.

No, to ne mijenja činjenicu da je sama institucija inkvizicije bila dobra. I upravo ovo današnje vrijeme pokazuje koliko je Crkvi inkvizicija potrebna. Evo, danas kad nema nikoga tko pazi na pravovjerje, posvuda su se po kleru raširile modernističke hereze, jer ih nitko ne kažnjava. A obični vjernici diljem Zapada, umjesto katoličkih pastira, dobivaju modernističke vukove.
Zar nije već to najbolji dokaz koliko je služba inkvizicije bila opravdana?

No, vratimo se na onaj generalni kapitul iz 1998. godine. Vijest na IKA-i završava porukom o dijalogu s islamom, budistima, hinduistima, konfucijevcima itd.
Znamo da za moderniste svrha tog međureligijskog dijaloga nije obraćenje nevjernika, nego prije njihovo učvršćenje u zabludama.

No, kad dominikanci rade takve stvari, onda doista možemo govoriti o uništenju samog identiteta tog reda. Zato sam i dao ovom tekstu naziv: "Primjer uništenja identiteta jedne redovničke zajednice".

Sv. Toma Akvinski je napisao djelo Summa contra Gentiles kako bi dokazao istinitost katoličke vjere, a lažnost svih drugih religija:

"...propositum nostrae intentionis est veritatem quam fides Catholica profitetur, pro nostro modulo manifestare, errores eliminando contrarios"

("...odluka je naše nakane pokazati istinu koju ispovijeda katolička vjera, prema našem mjerilu, eliminirajući protivne zablude")

A ovom stavu je potpuno suprotan ton kakav vidimo na onom kapitulu dominikanaca iz 1998. godine.

Iskreno, nije mi jasno zašto su ti ljudi uopće odlučili postati dominikanci. Oni očito imaju negativno mišljenje o povijesti i tradiciji dominikanskog reda. Čak se i ispričavaju za tu "prošlost".
Pa, što im je onda bio motiv da uđu u taj red? Zar da ga ruše iznutra? Da mu mijenjaju identitet? Da izmišljaju neki novi identitet?

Bilo kako bilo, to nije identitet koji je sv. Dominik dao redu.
Kakav je identitet dao sv. Dominik Redu propovjednika najbolje se vidi u dominikanskoj liturgiji.

Predslovlje sv. Dominika koje dolazi u sv. misi na blagdan sv. Dominika i u zavjetnim misama o sv. Dominiku (koje se u dominikanskoj tradiciji trebaju služiti svakog utorka), ovako opisuje svečevo djelovanje:

"Ipse enim, Genitricis Filii tui semper ope suffultus, praedicatione sua compescuit haereses, fidei pugiles gentium in salutem instituit, et innumeras animas Christo lucrifecit."

("On je, naime, uvijek podržavan trajnom pomoći Majke tvojega Sina, svojim propovijedanjem obuzdao krivovjerja, podigao borce za vjeru na spasenje naroda, te nebrojene duše pridobio za Krista.")

Više o misi sv. Dominika možete vidjeti ovdje: Blago dominikanske liturgije.

O pravim i krivim slikama sv. Franje

Dok ove godine cijeli katolički svijet slavi 800. godišnjicu prelaska u vječni život sv. Franje Asiškoga, možemo se prisjetiti proslave prije sto godina (1926. god.) kada se slavila 700. godišnjica.

Čini se da je tada sve bilo nekako svečanije i sveobuhvatnije nego danas. Dovoljno je pogledati zbornike i članke o sv. Franji koji su izašli u tadašnjem katoličkom tisku. Uspomena sv. Franje slavila se diljem svijeta liturgijom, brojnim manifestacijama, spomenicima i umjetničkim djelima. I ovaj spomenik sv. Franji u Milanu, koji vidite na gornjoj slici, podignut je u povodu te proslave prije sto godina.

No, daleko je važnije što je sam papa Pio XI. objavio opširnu encikliku "Rite expiatis" (30. travnja 1926.) u kojoj detaljno iznosi život i kreposti sv. Franje. Možete je pronaći u Acta Apostolicae Sedis, 18 (1926), str. 153.-175.

U toj enciklici papa Pio XI. govori o životu sv. Franje i njegovu utjecaju na kršćansko društvo.
Između ostaloga, papa upozorava da se u novije vrijeme pojavljuju i šire lažni prikazi sv. Franje i potpuno kriva tumačenja njegova djelovanja.

Tako neki ljudi žele prikazati sv. Franju kao osobu koja nimalo ne mari za crkvenu disciplinu i nauk Crkve. Evo što o takvima kaže papa Pio XI.:

"O quam faciunt inepte, quam longe ab Assisiensis cognitione recedunt qui, ut suis commentis erroribusque serviant, Franciscum quendam fabricantur ac fingunt - incredibile dictu - cum ecclesiasticae intolerantiorem disciplinae, tum de ipsis fidei doctrinis nihil omnino curantem, tum etiam praecursorem ac praenuntium multiplicis illius, quae ab recentioris aevi initio iactari coepit, ementitae libertatis, unde tanta Ecclesiae civitatisque exstitit perturbatio."

("O kako neprimjereno čine, kako daleko odstupaju od spoznaje [sv. Franje] Asiškoga oni koji radi službe svojim izmišljotinama i zabludama, fabriciraju i izmišljaju nekog Franju koji - nevjerojatno je to reći - niti podnosi crkvenu disciplinu, niti uopće mari za nauke vjere, a koji je također prethodnik i glasnik one mnogostruke lažne slobode, koja se počela razmetati početkom novijega doba, odakle dolazi toliki nered za Crkvu i državu.")

Kao što možete sami često vidjeti u današnje vrijeme, ovo fabriciranje lažnih slika o sv. Franji uzelo je toliko maha da mnogi današnji ljudi i nemaju nikakvu drugu predodžbu o sv. Franji osim te iskrivljene i lažne.

Ne možete ih za to okriviti, jer im se takve slike nameću. Dovoljno je pogledati kako se na međureligijskim skupovima u Asizu pokušava sv. Franju prikazati kao neki simbol međureligijskog sinkretizma.

To je, dakako, potpuna fabrikacija i negacija povijesne istine.
Prava je istina da je sv. Franjo slao misionare u muslimanske krajeve kako bi ih obratili na katoličku vjeru.

I sam sv. Franjo, željan mučeništva, krenuo je sultanu da navijesti istinitost katoličke vjere, a lažnost Muhamedova nauka.
To nema ništa zajedničko s onim što se danas naziva "međureligijski dijalog".

Papa Pio XI. u svojoj enciklici govori o težnji sv. Franje za obraćenjem nevjernika:

"Enimvero Franciscus 'vir catholicus et totus apostolicus', quemadmodum fidelium emendationi mirifice prospexit, sic ethnicis ad Christi fidem legemque deducendis et dedit ipse operam et dari a suis laboriosissimam iussit."

("Doista, Franjo 'katolički i posve apostolski muž', kao što se čudesno pobrinuo za popravak vjernika, tako je i sam radio na privođenju pogana Kristovoj vjeri i zakonu, i zapovjedio svojima da za to najmarljivije rade.")

Sv. Franjo je pristupio sultanu, kako kaže Pio XI., "željan donošenja Evanđelja i postizanja mučeništva" ("proferendi evangelii martyriique faciundi cupidus"), a ne nekakvog "međureligijskog dijaloga".

Još jedna česta zabluda o sv. Franji jest mišljenje onih koji žele odnos sv. Franje prema stvorenjima tumačiti kroz prizmu moderne ideologije ekologizma.

No, i tu zabludu je osudio papa Pio XI., govoreći u svojoj enciklici:

"Etenim ex illa, quam attigimus delibavimusque, heroicarum universitate virtutum, ex illa vitae austeritate et paenitentiae praedicatione, ex multiplici illa operosaque emendandae societatis actione, integer Franciscus, christiano populo non tam admirandus quam mutandus, exsistit; qui, cum esset Praeco magni Regis, eo spectavit ut homines ad evangelicam sanctitatem et crucis amorem conformaret, minime vero ut florum et avium et agnorum et piscium et leporum tantummodo cupitores et amantes efficeret."

("Naime, iz ovog skupa junačkih kreposti, koji smo dotaknuli i iskusili, iz one strogosti života i propovijedanja pokore, iz onog mnogostrukog i napornog djelovanja kako bi se društvo popravilo, nastaje cjeloviti Franjo, kojem se kršćanski puk treba ne toliko diviti, koliko ga nasljedovati, njega koji je kao glasnik Velikoga Kralja težio tome da ljude suobliči s evanđeoskom svetošću i ljubavlju prema križu, a nipošto da ih učini samo tražiteljima i ljubiteljima cvijeća, i ptica, i riba, i zečeva.")

Nakon ovako jasnog nauka pape, kako je moguće da se danas, sto godina kasnije, pred svijetom promiče upravo ona kriva slika sv. Franje, koju je Pio XI. osudio?

Današnji neomodernisti prikazuju sv. Franju kao nekakvog "ekologa", koji je težio "međureligijskom dijalogu".

Naravno da iskreni promatrač u takvim tezama ne može vidjeti "kontinuitet" s naukom Pija XI., već je prisiljen priznati da se ta "moderna" stajališta mogu objasniti samo na dva načina:

1) ili oni ne znaju što je naučavao papa Pio XI. No, u tom slučaju, morate priznati da vas danas vode obične neznalice.

2) ili oni znaju što je naučavao papa Pio XI., ali to svjesno odbacuju. A to je puno gore od običnog neznanja.


No, što se tiče pravovjernih katolika, koji slijede tradicionalni nauk Crkve, nema nikakve dvojbe koja ja prava slika sv. Franje.

To je ona slika koju nam daje tradicionalna liturgija od početka, otkad je sv. Franjo proglašen svetim, a njegov oficij i misa uvedeni u liturgijske knjige. A ta liturgija nam kaže: "Franciscus, vir catholicus et totus apostolicus, Ecclesiae teneri Fidem Romanae docuit, Presbyterosque monuit prae cunctis revereri."
("Franjo, katolički i posve apostolski muž, učio je držati vjeru Rimske Crkve, i opominjao da se svećenike prije svih poštuje.")

 

Propovijedi bl. Alojzija Stepinca za svaku nedjelju tradicionalne liturgijske godine

Bl. Alojzije Stepinac se tijekom cijeloga svojeg svećeničkog i biskupskog života gorljivo borio za spasenje duša. Njegovu revnost nije prekinuo ni boravak u tamnici u Lepoglavi.

Iako u tamnici nije mogao propovijedati širokim slojevima naroda, pametno je iskoristio to vrijeme za sastavljenje velikog broja propovijedi. Ove propovijedi je kasnije dorađivao tijekom kućnog pritvora u Krašiću.

Krašićki župnik Josip Vraneković o tome svjedoči:

"Nakon što je otvorio kofer, izvadio je mape, u kojima je bilo sve što je u Lepoglavi sastavio i preveo: 17 svezaka prevedenih Života svetaca, Propovijedi o Mariji (84), Sv. Josipu, Imenu Isusovu, Srcu Isusovu (prema zazivima iz litanija), zatim Homilije prema evanđelju za sve nedjelje i blagdane u godini. Bio je tu veliki svezak primjera za propovijedi, što ih je sabrao iz pročitanih djela."

Tijekom 1950-ih, Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu objavio je ciklostilom mnoge od tih propovijedi za upotrebu svećenstva. Naravno, nije se navodilo da je autor bl. Alojzije Stepinac, kako ne bi pale pod udar komunističkog režima. Navodilo se samo da im je urednik mons. Nikola Borić.

Kad razmislite samo o broju tih propovijedi, onda vam je jasno koliki je trud Stepinac uložio u to djelo kršćanske pouke.

Bl. Alojzije Stepinac je zapravo jedan od najplodnijih duhovnih pisaca kojeg je Hrvatska ikada imala. Malo je tko napisao više stranica vjerske literature od bl. Alojzija.

No, samo je jedan mali dio ovih pouka dostupan današnjim vjernicima. Uglavnom, samo ono što postulatura odluči pripustiti.
Znamo da su neke od tih propovijedi objavljene i u modernim izdanjima zadnjih desetljeća (Katehetske propovijedi, Propovijedi o sv. Josipu, Propovijedi o Lurdskim ukazanjima...).

Međutim, treba jasno reći da ta moderna izdanja nisu izrađena na zadovoljavajući način, jer se u njima (po mojem mišljenju) na nedopustiv način zadire u riječi bl. Alojzija.
Pritom naglašavam da nije problem ako se isprave očite pravopisne pogreške, pa čak ni mijenjanje nekih riječi koje smetaju današnjoj jezičnoj osjetljivosti (npr. kad se riječ "hiljada" zamijeni riječju "tisuća"). To jedna stvar.

Ali, ta moderna izdanja nisu se ograničila samo na tome, nego se u njima na mnogim mjestima mijenja i sam redoslijed riječi u rečenici. I što je još gore, izmjenjivali su i same citate iz Svetoga Pisma koje je citirao bl. Alojzije. To je apsolutno nedopustivo!

Zato je daleko bolje držati se originala propovijedi bl. Alojzija koje su izdane ciklostilom 1950-ih za privatnu upotrebu svećenstva.
Srećom, neke od njih su danas dostupne putem interneta.

Tako su dostupne i propovijedi bl. Alojzija Stepinca za sve nedjelje u godini, pod nazivom: Homilije za sve nedjelje i blagdane u godini.

Riječ je o prvom dijelu, koji obuhvaća propovijedi od I. nedjelje došašća do X. nedjelje po Duhovima.

Mislim da ove propovijedi mogu biti od velike koristi za sve hrvatske vjernike koji idu na tradicionalnu latinsku misu. Mogu im pomoći da shvate dubinu evanđeoskih čitanja tradicionalnog lekcionara i njihovo ispravno tumačenje.

No, ove propovijedi mogu biti vrlo korisne i drugima koji žele upoznati pravi katolički nauk. Bl. Alojzije Stepinac otvoreno govori o temama koje se u modernim propovijedima prešućuju: o smrti, o Božjem sudu, o vječnim mukama u paklu koje zaslužuje čovjek koji umre u stanju smrtnog grijeha, o nužnosti katoličke vjere za spasenje, o nužnosti pokore, mrtvljenja..

Bl. Alojzije jasno osuđuje krivovjerje. On svakom prigodom prokazuje poznate heretike i herezijarhe: Arija, Nestorija, Husa, Luthera, Calvina, Henrika VIII., Zwinglija. I islamskog "proroka" Muhameda. I "prosvjetiteljske" teoretičare modernog liberalizma: Voltairea, Rousseaua...

Bl. Alojzije govori i o okorjelosti nevjernih Židova, koji odbijaju Kristovu milost. A to je tema o kojoj se ne usuđuje govoriti praktički ni jedan postkoncilski biskup.

Moderni čitatelji, navikli na irenističke propovijedi, mogli bi se čak i iznenaditi kad vide s kojom jasnoćom bl. Alojzije osuđuje protestantizam, "Prosvjetiteljstvo", Francusku revoluciju... I sve to krajem 1950-ih: dakle, u vrijeme dok su u zapadnoj Europi već ekumenisti i liberali polako pruzimali dominaciju nad klerom (što će se pokazati u narednom desetljeću).

Modernisti bi rekli da Stepinac "nije bio u toku sa suvremenim razvojem teologije" - u prijevodu: nije bio u toku s modernističkim uništenjem teologije. Nije bio u toku s otpadom od katoličke vjere koji se odvijao u zapadnoj Europi u nekim krugovima "nouvelle théologie".
Nije bio u toku s onima koji su htjeli ukinuti katoličku religiju i zamijeniti je novom religijom liberalnog ekumenizma i plitkog humanitarizma. Novom "religijom tolerancije" prema svakom krivovjerju, grijehu i nemoralu.
Da, doista, s takvima bl. Alojzije nije bio "u toku".

Bl. Alojzije Stepinac je navjestitelj tradicionalnog katoličkog nauka.
Kod bl. Alojzija nije bilo kompromisa: kod njega "da" znači "da", a "ne" znači "ne". On jasno osuđuje svako krivovjerje. On bez ikakvog straha osuđuje svaki grijeh i nemoral.

Kao pravi pastir, on zna kada primijeniti blagost, a kada primijeniti strogost. To je nešto čega kronično nedostaje u današnjem vremenu.

Bl. Alojzije je duboko ukorijenjen u katoličkoj tradiciji. Primijetit ćete da citira Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila), crkvene oce, svece... u lijepoj kombinaciji s primjerima iz života. 

No, ima još jedan razlog zašto je korisno pročitati ove propovijedi. Radi ispravnog tumačenja pojedinih dijelova Evanđelja koji se čitaju na sv. misi.

Evo, jedan aktualni primjer. Prošle nedjelje u novom obredu mise čitala se u Evanđelju prispodoba o radnicima u vinogradu (Mt 20, 1-20).
Ovo Evanđelje čita se u tradicionalnom rimskom obredu na Sedamdesetnicu.

No, postoji velika razlika između tradicionalnog obreda i novog obreda.
U novom obredu evanđeoski odlomak završava riječima: "Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji."

A u tradicionalnom obredu čitanje završava riječima: "Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji; jer je mnogo zvanih, a malo izabranih."

Naime, u tradicionalnoj Vulgati, Mt 20, 16 glasi:

"Sic erunt novissimi primi, et primi novissimi. Multi enim sunt vocati, pauci vero electi."

("Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji. Naime, mnogo je zvanih, a malo izabranih.")

U postkoncilskim modernim prijevodima Biblije, izostavljena je zadnja rečenica. Zato se nije čula prošle nedjelje u novom obredu.

No, upravo je ta rečenica jedna od središnjih misli Evanđelja koje se stoljećima čita na Sedamdesetnicu.
Pogledajte kako bl. Alojzije Stepinac započinje svoju propovijed na Sedamdesetnicu.

Bl. Alojzije izvodi sljedeće pouke iz tog Evanđelja:

"Tri pouke možemo napose povući iz današnjeg sv. Evanđelja: prva, da nitko ne dobiva plaće, tko nije radio, druga, da je Bog neizmjerno dobar, i treća, da nitko nema prava zlorabiti Njegove dobrote.
Pet vrsta ljudi nabraja sv. Evanđelje. Jedni su radili u vinogradu od ranog jutra. Drugi su radili od treće ure. Treći su radili od šeste ure. Četvrti su radili od devete ure. Peti su radili od jedanajste ure. Nijedan dakle od njih nije primio plaće, da nije radio barem neko vrijeme. Drugim riječima, htjeti doći u nebo, postići život vječni, a ne htjeti ni prstom maknuti za spas svoje duše, to je izuzev nevinu djecu, rano umrlu, posve nemoguća stvar.
Iz riječi Spasiteljevih, da je 'mnogo zvanih, ali malo izabranih', možemo zaključiti, da je velik broj ljudi zvan, da zasluži nebo, vršeći zapovijedi Božje kroz čitav život, slično radnicima u vinogradu, koji su radili od ranog jutra. To se dakako mnogima čini teško. Ali je zbilja čudnovato, kako nam se ne čini teško, kad se radi o kakovim zemaljskim interesima.
Ministar financija francuskog kralja Ljudevita XIV. Colbert, znao je uvijek pronaći novih sredstava za pokriće neizmjernih troškova svoga vladara. Kad je umirao, onda je izjavio: 'Da sam učinio za Boga, što sam učinio za kralja, ja bih deset puta bio spasio svoju dušu'."

Evo, tako bl. Alojzije propovijeda na Sedamdesetnicu.
Pretpostavljam da takvu propovijed većina mlađih ljudi još nije čula.

Zato je dobro uzeti ove propovijedi i tako ući u pouke koje donose nedjelje, blagdani i sveta vremena tradicionalne liturgijske godine
Bit će to od velike koristi svima kojima je pri srcu tradicionalna latinska misa.

Možete ih preuzeti ovdje: Homilije za sve nedjelje i blagdane u godini - I. dio.

  

Prvaci Hrvatskog katoličkog pokreta o važnosti latinskog jezika u Crkvi

 O Mahnićevu vladanju latinskim jezikom
u knjizi: I. Radić, Dr. Antun Mahnić, 1940., str. 25.

Poznato je što je Hrvatski katolički pokret značio za Crkvu u Hrvatskoj u prvoj polovici 20. stoljeća. Mnoge misli koje su izrazili istaknuti pripadnici tog pokreta aktualne su i danas.

Zanimljivo je, stoga, pogledati što nam oni kažu o važnosti latinskog jezika u Crkvi.

Počnimo s utemeljiteljem Hrvatskog katoličkog pokreta, biskupom Antunom Mahnićem.

Još dok je bio mladi profesor i urednik lista Goričke nadbiskupije Folium Periodicum Archidieceseos Goritiensis, u kojem je napisao brojne članke latinskim jezikom, Mahnić je 1892. napisao i prekrasnu pohvalu latinskom jeziku (vidi: I. Radić, "Doktor Antun Mahnić, biskup krčki", 1940. god., naklada "Dobra štampa", str. 25.)

"Lingua latina tot saeculorum usu sacrata, lingua sanctissimae religionis nostrae, lingua ferme omnium teologorum, lingua qua mater Ecclesia catholica utitur. Hac lingua auribus personante, non de terra sed de superioribus regionibus voces audiri videntur; etenim usui hominum jam diu subducta, aeternis religionis christianae servandis ac exprimendis veritatibus servit. Deo Sanctisque celebrandis adhibetur."

("Latinski jezik posvećen upotrebom kroz tolika stoljeća, jezik naše presvete religije, jezik gotovo svih teologa, jezik kojim se koristi majka Crkva katolička. Dok taj jezik zazvuči u ušima, čini se da se čuju glasovi ne sa zemlje, nego iz višnjih krajeva. Naime, [jezik] već dugo uzet iz ljudske upotrebe, služi izražavanju vječnih istina kršćanske religije. Primjenjuje se za proslavu Boga i svetaca.")

Znamo da se Mahnić kasnije kao krčki biskup brinuo i za crkvenoslavenski (staroslavenski) jezik, koji se stoljećima koristio u mnogim župama te biskupije kao liturgijski jezik. Zato je osnovao Staroslavensku akademiju, ističući da je tu riječ o obrednom jeziku (a ne o narodnom jeziku):

"Staroslovenski jezik svet je jezik, iako je davno umro. Ostao nam je poput latinskoga kao svetinja u svetim obredima. U tom jeziku prikazuje se sveta misa i dijele se svete tajne. Svet je to jezik. Svećenici treba da ga poput latinskoga potpuno usvoje. I nije za to dovoljno ono malo, što se u nekim gimnazijama predaje, sve se to lako zaboravi, ali svećenik, linguam in qua sanctissima religionis Mysteria obit, semper memoria tenere oporteat, ne orans sit velut aes sonans, aut cymbalum tinniens (I. Cor. 13. I.)."

Prva sinoda Krčke biskupije ističe da svi svećenici moraju savršeno znati i latinski i staroslavenski jezik:

"Svi svećenici u biskupiji moraju savršeno poznavati jedan i drugi liturgijski jezik, da uzmognu u jednom i drugom jeziku svetu misu prikazivati. Nijedan mladić neće biti pripušten na svete redove, niti će biti pridruženi dijecezanskom kleru, ako ne polože ispit iz jednoga i drugoga jezika."

Svoje pak poslanice krčkom kleru, Mahnić je uvijek pisao latinskim jezikom.

Glede pitanja jezika u liturgiji, ne možemo zaobići vrijedne misli bl. Ivana Merza. On je smatrao da latinski jezik nije slučajno postao jezik zapadne liturgije (kako govore neki moderni liturgičari), nego je Božja Providnost namijenila posebnu ulogu latinskom jeziku kao univerzalnom jeziku Crkve. Blaženik vrlo jasno govori o neprikladnosti narodnih jezika za liturgiju.

Naime, bl. Ivan Merz piše u svojem članku "Razmatranja o Rimskom misalu" iz 1922. godine (Sabrana djela sv. I., str. 135.-136.):

"To nas dovodi, dakako, posve teoretski, do vrlo osjetljivog problema... To je problem narodnih jezika u katoličkoj liturgiji. Mišljenje bogoslova u tome se razilazi. Budući da je to pitanje od velike važnosti za nas, moramo ga također teoretski obraditi. Navedeni Motu proprio od 22. studenoga 1903. polazi sa stajališta da ekspresija univerzalnih ideja jednoga univerzalnoga (kršćanskoga!) naroda mora biti i jedan univerzalni jezik. (Jedna vjera, jedan jezik, jedno pjevanje.)
Pri biranju jezika uvijek valja pomišljati na obrede pjevane gregorijanskim melodijama. Jasno je da nije uvijek lako prilagoditi prijevod tim melodijama jer je sama ova glazba utjecala na kompoziciju tekstova. (Francuzima je npr. nemoguće uvesti narodni jezik jer je njihova metrika kvantitativna i ne podudara se s latinskom ili s našom.)
S teoretskoga se stajališta čini kako je latinska liturgija onaj idealan stupanj kojemu teže sve narodne liturgije.
Kršćanski narod je samo jedan na cijelome svijetu i latinski jezik je narodni jezik svih kršćana, onih koji su bili prije nas, koji sada žive i koji će nakon nas doći.
Narodne liturgije su više taktičkoga značenja: one su kao poluga, koja nacionalne elemente diže k univerzalnome rimskome svijetu. (Nacionalni jezik ne može biti ekspresija nadnacionalne vjere!) Vjerojatno je, dakle, da ne smijemo koordinirati grčki, staroslavenski i druge narodne jezike s latinskim, već latinštinu valja postaviti u središte, oko kojega se narodni jezici moraju grupirati.
Potkrijepit ćemo tvrdnju da je latinska liturgija viši tip od svih ostalih, ne samo da je treba staviti u središte već joj moramo pripisati posebnu božansku misiju."

Što se tiče pitanja (koje se stalno postavlja) je li teško "običnim vjernicima" naučiti latinski, želim skrenuti vašu pozornost na jedan zanimljivi članak iz 1927. godine.

U listu "Luč", glasilu hrvatskog katoličkog đaštva, objavljen je 5. listopada 1927. (god. XXIII., br. 1.) članak pod nazivom "Za školu i život: Učenje latinskog jezika". Članak je potpisan inicijalima "Lj. M.". Pretpostavljam da je riječ o Ljubomiru Marakoviću, jer je on jedini od suradnika "Luči" imao inicijale Lj. M.

Članak počinje ovom konstatacijom:

"Često sam se začudio neznanju latinskog jezika kod današnje đačke generacije. Nisam nipošto onaj stari laudator temporis acti, ali se uvijek kod toga moram sjetiti vremena, koja nisu baš tako davna; kada se je Ovidije čitao u IV. razredu, a Livije u V., te se do osmoga razreda sticala solidna copia verborum i sigurnost oblika za čitanje bilo kojega klasika. Ma koliko se starim vremenima predbacivao pusti formalizam, ovdje su ona pokazala kud i kamo više psihološke oštrice pogleda i duhovitosti izbora: Ovidije je težak, ali elegantan; Livije isto tako težak, a nije čak ni elegantan, ali obojica su zanimljiva, zanimljiva baš za onu dob četvrtog i petog razreda, kada se fantazija razvija, i priča, bilo mitologijska bilo historijska, pruža baš toj fantaziji najviše i najljepše hrane."

Autor navodi jedan vrlo zanimljiv doživljaj iz svojeg djetinjstva:

"Nedavno sam nakon duga vremena imao u rukama neku Ciceronovu epistolu i zgrozio sam se nad onim beskrajno nanizanim periodama i sintaktičkim izvještačenim pelivanlucima! Pa zar je zaista moguće, da sam ja na tim gimnastičkim spravama duha zavolio latinski jezik i stekao lakoću, kojom još i danas čitam svaku latinsku knjigu?
Tu sam se sjetio jedne zgode iz moga, ako se ne varam, šestoga razreda. U drugom sam razredu dobio kao nagradu latinski molitvenik 'Medulla pietatis christianae' i njim sam se stalno služio. Jednoga jutra, u šestom razredu, prije škole, kako je razrednik došao ranije u razred, opazio je među mojim knjigama taj molitvenik. Gunđajući ga se dočepao i skeptički me stao pitati, da li je to zaista i razumijem. Otvorio je psalme i u jednom od njih našao najteže mjesto: Ja sam ga smjesta preveo i to tako, da se je moj razrednik poražen samo okrenuo i ponovno gunđajući zaprašio iz svoje omiljele burmutice."

Na temelju ovog događaja, autor daje savjete drugim hrvatskim đacima:

"I kad se sjetim te zgode, jasno mi je, da me nisu naučili latinski mrtvi bogovi Helade ili nestali govornici Foruma, nego živi latinski jezik divne poezije psalama i starih kršćanskih himana, jezik liturgije i Crkve, jezik bogatoga Srednjega Vijeka, toliko šarolikoga, toliko veličajnoga u svojoj kršćanski divnoj dubini i naivnosti! I eto, to je moj jednostavni savjet za sticanje klasične kulture: molite latinski! Svakodnevnom upotrebom latinskih molitava, praćenjem liturgije neopazice ćete napredovati u znanju latinskog jezika; on će vam postati živ i topao, lak i razumljiv.
Nije to doduše onaj klasični jezik Ciceronov sa svim majstorijama rimske elegancije govora; ali on će vam dati obilje riječi, tačnost čitanja i onaj živi interes, koji nam je potrebit za učenje jezika, ako ne ćemo da naše jezično znanje bude kao neki iskidani ulomci i nežive krhotine, kojima nitko ne može da udahne živu dušu. On će vam otvoriti čitava područja literature i izvan molitvenih tekstova i liturgijskih knjiga: veličajna djela latinskog kršćanstva kao ona sv. Augustina i Jeronima; čitavo područje teološke, historijske i stručne književnosti i onaj lijepi niz kršćanskih 'humanista', majstora duhovnog života i unutarnje vedrine s našim velikim Markom Marulićem na čelu. Onda ćete vidjeti, koliko vrijedi znati latinski jezik i kako ga čovjek može čak i zavoljeti a da i nije klasični filolog, kao što to nije ni onaj, koji je ove retke napisao."

No, vratio bih se na ove riječi iz gornjeg članka:

"…ali se uvijek kod toga moram sjetiti vremena, koja nisu baš tako davna; kada se je Ovidije čitao u IV. razredu, a Livije u V., te se do osmoga razreda sticala solidna copia verborum i sigurnost oblika za čitanje bilo kojega klasika."

Dakle, prije stotinjak godina, jedno školsko dijete je bolje znalo latinski nego što ga danas znaju mnogi kardinali i biskupi.

Nedavno je izašao šokantan podatak da dvije trećine današnjih kardinala ne zna latinski.
To nije samo pokazatelj pada teološke kulture nakon Drugoga vatikanskog koncila, nego i pada opće kulture.

Međutim, ne možete ovdje izbjeći pitanje o njihovoj teološkoj kompetenciji... Gledajte, od osoba koje drže visoke položaje u crkvenoj hijerarhiji ipak se očekuje da imaju nešto dublje poznavanje istina katoličke vjere. A kako to mogu imati ako nikada nisu čitali u latinskom izvorniku ključna djela crkvene tradicije, poput djela sv. Ambrozija, sv. Jeronima, djela sv. Grgura Velikoga, propovijedi sv. Leona Velikoga, djela sv. Augustina (De Trinitate, De gratia et libero arbitrio, De dono perseverantiae itd.) i ostalih otaca, te velikih teologa poput sv. Tome Akvinskoga (kao i njegove komentatore poput Kajetana, Ivana od sv. Tome, Billuarta, Goneta...), sv. Bonaventure, sv. Lovre Brindizijskog, sv. Roberta Bellarmina, sv. Alfonza Liguorija...?
Da ne govorimo o svim papinskim dokumentima kroz povijest.

Ukratko, što uopće može znati o katoličkoj teologiji osoba koja ne zna latinski?

Svećenik koji ne zna latinski je kao židovski rabin koji ne zna hebrejski, ili muslimanski imam koji ne zna arapski. U tim zajednicama bi se takve osobe smatrale potpuno nekompetentima za položaje koje drže. Bolje rečeno, nikada im ne bi bilo ni dopušteno da dođu na te položaje.

Netko će možda reći da jedan seoski župnik može obavljati svoj posao i bez dobrog poznavanja latinskog jezika... Dobro, ali to sigurno ne možete reći za biskupe i kardinale.

Ako biskupi ne znaju latinski, kako bi se danas uopće mogao održati jedan opći crkveni sabor (koncil)?
Na kojem bi se jeziku održao? Zar na talijanskom? Na francuskom? Na engleskom? Ma, dajte... molim vas... Pa, zar je palo na tu razinu, da biskupi ne mogu međusobno komunicirati na univerzalnom jeziku Crkve, nego da im trebaju simultani prijevodi?

Nekada se govorilo da je Crkva usvajanjem univerzalnog latinskog jezika prevladala ono rasulo koje je nekoć nastalo među ljudima kod razdvajanja jezika zbog gradnje Babilonskog tornja. A danas su se, evo, ljudi opet vratili babilonskom rasulu.

Uostalom, nemojte nikada zaboraviti da mnogi važni pojmovi katoličke teologije nemaju adekvatni prijevod u narodnim jezicima. Katolička teologija razvijala se tijekom stoljeća na latinskom jeziku: njezini ključni pojmovi vezani su uz latinski jezik.

Zato je jedino rješenje da se na teološke fakultete opet vrati latinski jezik kao glavni jezik nastave, udžbenika, ispita, diplomskih radova...

Ne trebate čak ni pisati nove udžbenike. Dovoljno je da vratite one koji su se koristili prije II. vatikanskog koncila.

 

Utjecaj dominikanskog pjevanja na pučko pjevanje u Bolu na Braču

Dominikansko pjevanje je verzija gregorijanskog pjevanja koja se od 13. stoljeća koristi u dominikanskoj liturgiji. Ovo pjevanje ima posebno mjesto u dominikanskoj baštini, a njegovi počeci sežu još u vrijeme sv. Dominika.

Treba spomenuti da se u glazbenoj teoriji posebno proslavio dominikanac Jeronim Moravski (Hieronymus de Moravia) svojom raspravom Tractatus de musica napisanom oko 1275. godine.
Svrha tog djela bila je pouka mladih dominikanaca u glazbenoj teoriji i praksi. Srednjovjekovni dominikanski antifonari na svojem početku obično donose dijelove Jeronimove rasprave o glazbi, koji su služili redovnicima kao osnovna pouka o pjevanju.

Dominikanski procesionari iz prve polovice 20. stoljeća donose poseban dio pod nazivom "Regulae cantus ecclesiastici regularis juxta ritum S. Ordinis Praedicatorum" ("Pravila crkvenog redovničkog pjevanja prema obredu sv. Reda propovjednika"), kao što možete vidjeti u Procesionaru Reda propovjednika iz 1930. godine.

Znamo da su i dominikanci u Hrvatskoj stoljećima pjevali liturgije prema pravilima svojeg reda. Dovoljno je pogledati stare liturgijske kodekse, koji se čuvaju u dominikanskim samostanima u Dalmaciji.

No, još uvijek nije dovoljno istraženo pitanje koliko je dominikansko pjevanje utjecalo na običan hrvatski puk koji je prisustvovao liturgijama u dominikanskim crkvama, tj. koliko je dominikansko pjevanje utjecalo na pučko pjevanje u župama koje su bile pod pastoralnom brigom dominikanaca.

Danas ćemo analizirati jedan članak koji se bavi tim pitanjem, a objavljen je 1975. godine u zborniku Spomenica dominikanskog samostana u Bolu 1475-1975, povodom 500. godišnjice dominikanskog samostana u Bolu na Braču.

U tom zborniku možete pronaći članak istaknutog etnomuzikologa Jerka Martinića pod nazivom "Bolski pučki koral". Martinić u tom radu pokazuje kako je dominikansko pjevanje utjecalo na pučko crkveno pjevanje u Bolu na Braču.

Martinićev motiv bio je očuvanje tradicionalnog pučkog pjevanja, radi čega je obavljeno i snimanje starih napjeva, o čemu kaže:

"Notna transkripcija izvedena je na temelju magnetofonske vrpce, na kojoj smo snimali 12. kolovoza 1975. u Bolu. Napjeve su (pri snimanju) izvodili: Dinko Karninčić Bilić (Batinić), Dinko Marinković, Tomo Cvitanić, Juro Adulmar, Ivo Marinković Šimko, Dasen Vrsalović, o. Tonči Dešković (župnik)."

Analizirajući notne zapise, Martinić dolazi do ovog zaključka (str. 356.):

"Polazeći od notnih zapisa, očite su (u odnosu na tekst) dvije skupine: (strogo) liturgijskih i paraliturgijskih napjeva. Što se bolskog pjevanja tiče, napjevi liturgijskih tekstova odavaju (u većini slučajeva) neospornu sličnost s koralnim pjevanjem (dominikanskim ili rimskim)."

Pritom daje sljedeću važnu napomenu:

"Ako se prisjetimo da bolskom župom već pet stoljeća upravljaju dominikanci, onda je jasno da koralno pjevanje - vlastito svim dominikanskim zajednicama - nije moglo a da ne utječe (kroz tako dugi niz godina) i na formiranje 'vlastitih' pučkih napjeva bolske župe. Znamo također da su dominikanci, kao i ostali redovnici, bili sve do nedavno strogo obvezatni sve liturgijske čine obavljati isključivo latinskim jezikom. Ta obveza morala je, bez sumnje, imati utjecaja i na odvijanje župskih obreda, posebno onih pri kojima je samostanska zajednica sudjelovala. Stoga nije čudo što se u bolskim (strogo liturgijskim) obredima, latinski jezik (u odnosu na druge župe otoka Brača) najdulje održao."

Martinić postavlja hipotezu kako su pučki pjevači prilagodili svojim potrebama pjevanje koje je čuli od dominikanaca:

"Dovoljan je i kraći osvrt na bilo koji od 'bolskih misa', pa da se bez mnogo oklijevanja uoči njihovo porijeklo. Kad bi nam danas bilo moguće promatrati nekim usporenim filmom sve prijelazne faze 'udaljavanja' od prvotnih (koralnih), do njihovih danas 'oblikovanih' forma, bilo bi to neobično interesantno. Na žalost jedan takav proces možemo samo zamisliti i donekle sebi predstaviti izdvajanjem uvjetnih elemenata samih promjena. Jedan od takvih bitnijih elemenata je svakako ritam. Onaj prvotni bio je pučkom pjevaču, bez ikakve sumnje, prebrz. On ga takva nije mogao prihvatiti, još manje trajno usvojiti. Morao ga je preinačiti, ponajčešće (vrlo) usporiti (vidi br. 33, adventsko-korizmena misa) da bi konačno uspio izraziti sve ono što je u pojedinim prigodnim danima (korizmenim, blagdanskim ili običnim) htio. Na tako usvojeni 'vlastiti' ritam bilo je onda mnogo lakše unositi nove melizme (fjorete), nekoje prijašnje odbacivati, ili prema svom ukusu transformirati. Stvoreni su tako bolji uvjeti da se pojedini napjevi izvode višeglasno, ponajviše ipak dvoglasno na 'donju ili gornju' tercu, silazeći katkada (posebno u kadencama) na donju kvintu i katkada oktavu. Nizu svih promjena pridružit će se i novo oblikovane završne kadence."

Martinić iznosi pojedine notne zapise bolskih napjeva, koji su nastali kao pučka verzija tradicionalnih liturgijskih obreda. Kao primjer navodi božićni običaj: "Neposredno pred božićnu misu 'polnoćku' pjeva se (božićna) jutarnja."
Ovdje vidimo kako su različite tradicije crkvenog pjevanja oblikovale pučko pjevanje:

"Prva tri čitanja pjevaju se prema 'benediktinskom' koralu; druga tri čitanja pjevaju se prema 'dominikanskom' koralu (jednostavan ton evanđelja)."

Slično vidimo i u Velikom tjednu: "Sve donedavno pjevala se jutarnja s pohvalama na Veliku srijedu, Veliki četvrtak i Veliki petak navečer."

"Prva tri čitanja, kroz sva tri dana, pjevaju se po dominikanskom koralu."

Martinić posebno ističe Molitvu proroka Jeremije (Oratio Jeremiae prophetae), koju donosi treće čitanje u jutarnjoj Velike subote (str. 357.):

"Napjev 'Molitva Jeremije proroka' naprotiv, prema svim izgledima samo je bolski. Na ovaj tekst postoje različite melodije u drugim mjestima Brača i Hvara, ali s bolskom melodijom nemaju gotovo ništa zajedničko. I s pravom. Ako malo bolje analiziramo ovaj bolski napjev, brzo ćemo doći do zaključka, što inače na prvi pogled ne bi izgledalo, da i on svoje porijeklo 'vuče' od dominikanskog korala (vidi: Triduum ante Pascha O. P., str. 238.), koji se tako, ponajviše 'igrom terciranja', uz nekoje druge manje, ali vrlo vješte i uspjele preinake, razvio u jednu od najljepših bolskih melodija."

Martinić je ovo pisao 1975. godine, kad je u bolskoj župi još bilo starijih vjernika koji su držali na životu staru tradiciju:

"Unatoč brojnim liturgijskim kao i drugim: ekonomskim, socijalnim i kulturnim promjenama, bolsko pučko crkveno pjevanje još uvijek nije utrnulo... Njezine žive forme susrećemo gotovo svake nedjelje i blagdana, a na poseban način za božićnih i korizmenih dana."

No, Martinić priznaje da "strahuje" za budućnost ove duhovne baštine:

"Da narod u crkvi pjeva svojim vlastitim, već ustaljenim načinom, to je uvijek izgledalo kao sasvim normalna stvar. Tek danas, kad dolazimo u situaciju da strahujemo za budućnost ove i te kako vrijedne duhovne baštine, pitanja se sama sebi nameću. Svakako da je momentalno najvažnije kako to narodno blago sačuvati?"

I s pravom je strahovao, jer danas od te baštine nije ostalo gotovo ništa. A zašto je nestala ta narodna baština? Zato što joj je osnova bila tradicionalna liturgija. Čim je tradicionalna liturgija uklonjena iz župa, bilo je samo pitanje vremena kada će nestati i cjelokupna narodna baština koja se razvila oko tradicionalne liturgije.

Nažalost, istu stvar možete uočiti diljem Dalmacije.
Tijekom stoljeća u Dalmaciji se razvila čitava jedna pučka kultura vezana uz tradicionalne obrede Crkve. Ta stoljetna hrvatska katolička tradicija je gotovo u potpunosti nestala u samo dvije generacije nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Zašto? Zato što je temelj te pučke kulture bila tradicionalna liturgija. Nestankom tradicionalne liturgije iz dalmatinskih župa, cijela pučka tradicija je postepeno nestala.
Ostali su samo ostaci ostataka: pojedine procesije (kao procesija za Križem na Hvaru) i nešto pučkih napjeva. No, sve to nije ni 1% od onoga što ste imali prije Drugoga vatikanskog koncila.

Ta pučka baština je toliko temeljito izbrisana, da mlađi naraštaji o njoj ništa ne znaju… A kako bi i mogli znati, kad je nikada nisu susreli u svojim župama? 

Nakon uvođenja nove liturgije, originalna hrvatska katolička kultura zamijenjena je uvezenim protestantskim šansonama, "karizmatskim" i "neokatekumenskim" pokretima; gitarama i drugim instrumentima, te nekim "novim stilovima" koje su njihovi promicatelji predstavljali kao "razumljive modernom čovjeku".

  

Nikola Milinović i težnja prema povratku tradicionalnoj redovničkoj disciplini

Mjesec srpanj donosi nam spomen na prelazak u vječni život jednog značajnog hrvatskog dominikanca: Nikole Milinovića, utemeljitelja dominikanskog samostana na Čiovu, koji je umro u srpnju 1451. godine.

Milinović je pripadao pokretu unutar dominikanskog reda koji je težio povratku strožem obdržavanju izvornih pravila i tradicija Reda propovjednika. Taj se pokret javio krajem 14. stoljeća kao reakcija na popuštanje redovničke discipline nakon epidemije kuge sredinom tog stoljeća. Pokret je imao snažnu podršku bl. Rajmunda Kapuanskog i bl. Ivana Dominicija.

Pripadnici tog pokreta znali su da ne mogu "prisiliti" na stroži život one redovnike koji to ne žele, pa su se zato odlučili od njih jednostavno odvojiti. Osnivali su posebne samostane u kojima se točno obdržavala izvorna strogoća dominikanskih konstitucija.
Tako je Nikola Milinović odlučio osnovati samostan na otoku Čiovu, iako je već postojao dominikanski samostan u obližnjem Trogiru.

I obični vjernici u Trogiru podržavali su osnivanje samostana sa strožom disciplinom na Čiovu, jer su znali da će to biti korisno za njihove duše.
Ovu činjenicu ističe i sam papa Eugen IV. u buli od 29. svibnja 1432., kojom odobrava osnivanje čiovskog samostana:

"...ipsi singularem devotionem gerentes ad Fratres Ordinis Predicatorum, de observantia nuncupatorum, propter ipsorum laudabiles, et salutares fructus, cupiunt pro suarum animarum salute, Ordinem ipsum propagare..."

("...oni imajući osobitu pobožnost prema braći Reda propovjednika, koji se nazivaju opservantima, zbog njihovih hvale vrijednih i spasonosnih plodova, žele za spasenje svojih duša, proširiti taj Red...")

Milinović je u čiovskom smostanu živio sveto do kraja svojeg života. O njegovim krepostima svjedoči više izvora.

Spominje ga Martyrologium illyricum na datum 13. siječnja (J. Coleti, Martyrologium illiyricum, 1818., str. 24):

"B. Nicolai ex Ordine Praedicat. omnium virtutum splendore, et signorum gloria admirabilis."

("Bl. Nikole iz Reda propovjednika, divnog po slavi svih kreposti i znamenja.")

U bilješci martirologija dodaju se sljedeći podaci:

"Natione Dalmata, e familia Milinovichia, et Coenobii Dominicani S. Crucis ad Tragurium Fundator, in quo sanctissime obiit; ejus sepulchrum Daemonibus energumenos obsidentibus terribile..."

("Rodom Dalmatinac iz obitelji Milinović, i utemeljitelj dominikanskog samostana sv. Križa kod Trogira, u kojem je vrlo sveto umro, njegov je grob strašan za demone koji opsjedaju opsjednute...")

Taj grob nalazio se ispred crkve. D. Farlati u opisu dominikanskog samostana na Čiovu u svojem djelu Illyricum sacrum (tom. IV., 1769., str. 405.) iznosi sljedeće podatke:

"Ante januam eamdem conditus est Nicolaus Milinovichius conditor idem ac praeses primus ejusdem coenobii, ut declarat tum ejus effigies in operculo sepulcrali caelata, tum epitaphium lapidi circa illam inscriptum. Lapis hic tegit ossa Venerabilis Fratris Milinovich, primi fundatoris, et Prioris hujusce Sanctae Crucis conventus, qui III. Julii MCCCCLI. diem clausit extremum."

("Ispred istih vrata pokopan je Nikola Milinović, utemeljitelj i prvi starješina istog samostana, kao što govori i njegova slika uklesana na nadgrobnoj ploči i epitaf na kamenu napisan uokolo po njemu: Ovaj kamen pokriva kosti časnog brata Milinovića, prvog utemeljitelja i priora ovog konventa Svetog Križa, koji je III. srpnja MCCCCLI. završio posljednji dan.")

Prikaz tog nadgrobnog spomenika donosi dominikanski list Gospina krunica u broju za prosinac 1932. (god. XVI., br. 12.).

U tom broju Gospine krunice možete vidjeti tekst o dominikanskom samostanu na Čiovu, koji govori o njegovu značenju za taj kraj:

"Nedaleko romantičnog Trogira, na otoku Čiovu, sa sjeverne strane, prema krasnim Kaštelima, u samoći, uz borovu šumicu, na samom moru, savio je gnijezdo ubavi Dominikanski samostan sv. Križa. Baš ove godine na 17. lipnja navršilo se ravnih 500 godina, što je to tiho samostansko boravište otvoreno. Toga dana, 1432, Papa Eugen IV izdao je bulu, kojom dopušta č. Nikoli Milinoviću dominikancu, da otvori samostan sv. Križa na Čiovu. Od onda do danas samostan je bio mirni dom, u kojem su redovnici dizali svoja srca Bogu, u njemu se naukom i molitvom hranili i napajali, da onda vjernom puku priopće propovijedanjem, ispovjedanjem i školom bogatstvo svojeg razmatranja."

Taj članak kaže sljedeće o Nikoli Milinoviću:

"Sam njegov utemeljitelj O. Nikola Milinović odlikovao se je svetačkim životom. To jamče najstariji pisci, a i sam njegov grob. U nekom starom Martirologiju Ilirskom na 13 siječnja stoji zapisano slijedeće: 'Blizu Trogira Bl. Nikole (blagdan) iz Reda Propovjednika, divnoga sjajem svih kreposti i čudesa, rodom Dalmatinca, iz obitelji Milinović, i utemeljitelja dominikanskog samostana sv. Križa kod Trogira, u kojem je sveto umro; njegov je grob sotonama koji muče obsjednute strahovit.'
To potvrđuje i njegova nadgrobna ploča, na kojoj je slika mrtvoga redovnika prekriženih ruku sa zrakama oko glave, običnim znakom svetosti, a naokolo slijedeći natpis latinskim jezikom: Ovaj kamen krije kosti časnoga brata Nikole Milinović, prvog utemeljitelja i prijora ovoga samostana sv. Križa, koji je 15 jula 1451 umro.'…
Sama ploča već se ne nalazi na crkvenom podu, kako je sigurno stajala u početku, već se čuva u kripti pod velikim oltarom. To su redovnici učinili za to, da se ploča ne bi od pobožnoga puka, koji je dolazio da se moli na grobu sluge Božjega potpuno izlizala i tako i slika i natpisa nestalo, kao što je nažalost nekoliko riječi već nečitljivo. Same su kosti časnoga sluge spremili postrance u dva kuta živca kamena i pokrili pločom."

Članak naznačuje i Milinovićevu brigu za liturgiju:

"Ništa onda začudno, da je taj vrijedni sluga Božji, pravi redovnik dominikanac, podigao crkvu i samostan u duhu svoga reda tako da je s te strane crkva i samostan sv. Križa jedan od najbolje uređenih i potrebama redovnika dominikanaca odgovarajućih samostana. U lijepoj crkvi, od kamena građenoj, nalazi se jako lijepi kor. Dominikancu je i glavna dužnost i glavno sredstvo odgoja koralna liturgijska molitva!"

Što primjer Nikole Milinovića poručuje današnjem naraštaju?
Želja za povratkom izvornoj strogosti reda, koju je pokazivao Nikola Milinović, karakteristika je mnogih velikih ljudi u povijesti katoličkog redovništva.

Ako pogledate povijest redovništva, vidjet ćete da je uvijek ta težnja za povratkom izvornoj disciplini vodila obnovi redovničkih zajednica, a često i osnivanju novih redova.

Tako su se cisterciti odvojili od benediktinaca iz želje za strožim obdržavanjem Pravila sv. Benedikta. Kasnije, kad su i cisterciti popustili u disciplini, od njih se odvajaju trapisti iz želje za strožom disciplinom.

U karmelskom redu, reforma sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa bila je zapravo nastojanje za povratkom izvornoj strogosti karmelskog reda. Tako je nastao novi red: bosonogi karmelićani.

U franjevačkom redu želja za strogim obdržavanjem pravila sv. Franje odvojila je opservante od konventualaca, a kasnije i kapucine.

U dominikanskom redu u 15. stoljeću, redovnici koji su tražili povratak strogom obdržavanju dominikanske tradicije, osnivali su posebne samostane. Ipak, nije došlo do formalne podjele reda (kao kod franjevaca i karmelićana), jer je naposljetku cijeli dominikanski red prihvatio zahtjeve redovnika koji su tražili strožu disciplinu.

No, ako su se u prošlosti uvijek redovnici, koji htjeli strože obdržavanje tradicionalnih pravila i izvorne discipline, odvajali od redovnika koji to nisu htjeli, zašto bi danas bilo drugačije?

Znamo da su redovničke zajednice prošle drastičnu "modernizaciju" u postkoncilskim godinama, koje se mnoge od njih izmijenile do razine neprepoznatljivosti. Ipak, u njima ima i onih koji žele povratak tradicionalnoj liturgiji i disciplini.
Povijesno gledajući, logično rješenje bilo bi da potonji osnuju posebne redove ili barem odvojene samostane u kojima bi se obdržavala tradicionalna disciplina, kao što je to u svoje vrijeme učinio Nikola Milinović.