Papinske osude tzv. biblijskih društava

"cunctas supradictas Societates Biblicas 

dudum a nostris Decessoribus reprobatas 

Apostolica rursus auctoritate condemnamus"

("sva gore spomenuta biblijska društva, 

koja su odavno odbacili naši prethodnici, 

iznova apostolskom vlašću osuđujemo")

Papa Grgur XVI., enciklika Inter praecipuas

 

Vjerojatno ste čuli da je organizacija koja se naziva "Hrvatsko biblijsko društvo" izradila novi prijevod Biblije na hrvatski jezik, koji je objavila u suradnji s nakladnom kućom "Verbum" i listom "Naša ognjišta".

Mnogi su komentirali tu vijest, a da se uopće nisu zapitali: Što su to "biblijska društva"? Kada su osnovana? Kakav je odnos Katoličke Crkve prema tim organizacijama?

Biblijska društva su protestantske organizacije koje su se javile krajem 17. stoljeća u Engleskoj. U 18. stoljeću proširila su se u protestantskim dijelovima Njemačke, a i drugdje po Europi. Ipak, najveći su utjecaj stekla na engleskom govornom području. U Londonu je 7. ožujka 1804. osnovana organizacija pod nazivom "British and Foreign Bible Society". Od te organizacije potječu moderna "biblijska društva".

Budući da protestanti ne priznaju učiteljsku vlast Katoličke Crkve u pitanjima vjere i morala, pa tako ni u pitanjima o istinitom smislu Svetoga pisma, temeljno je protestantsko načelo postalo ono čudno mišljenje da svaki vjernik treba posjedovati Bibliju (na narodnom jeziku) i vlastitim proučavanjem doći do njezina značenja. Zato "biblijska društva" tiskaju prijevode bez ikakvih komentara i tumačenja.

Trebamo naglasiti da se protestantizam od svojih početaka u 16. stoljeću širio putem samovoljno izrađenih prijevoda Biblije na narodne jezike, koji se u velikoj mjeri razlikuju od tradicionalnog Svetog pisma.

Dovoljno je da se samo jedna riječ krivo prevede, pa da cijela rečenica dobije iskrivljeno značenje. A protestantski prijevodi obiluju pogreškama, jer su izrađeni bez ikakvog obzira na crkvenu tradiciju. Zato bi se i ta "biblijska društva" prije trebala nazvati: društva za iskrivljavanje Biblije.

Katolička Crkva je najoštrije osudila ova "biblijska društva".
Ubrzo nakon njihova osnutka, "biblijska društva" prvi je osudio papa Pio VIII. breveom od 29. lipnja 1816., zatim papa Leon XII. enciklikom Ubi primum od 5. svibnja 1824.; papa Pio VIII. enciklikom Traditi humilitati od 24. svibnja 1829., papa Grgur XVI. enciklikom Inter praecipuas machinationes od 7. svibnja 1844., te papa bl. Pio IX. enciklikama Qui pluribus od 9. studenoga 1846. i Nostis et nobiscum od 8. prosinca 1849. Zabranu prijevoda Biblije, koje su izdala "biblijska društva", spominje i papa Leon XIII.

Kad pogledate taj dugi niz papinskih osuda, onda stvarno možete zaključiti da su "biblijska društva" za vjeru izrazito opasne organizacije.

Nažalost, nemamo vremena da analiziramo svaki od navedenih papinskih dokumenata. Ograničit ćemo se, stoga, samo na osude koje su izrekli papa Grgur XVI. i papa bl. Pio IX. U njima je vrlo dobro izraženo sve što jedan prosječan katolik treba znati o "biblijskim društvima".

Papa Grgur XVI. - enciklika Inter praecipuas machinationes

Enciklika pape Grgura XVI. Inter praecipuas machinationes (7. svibnja 1844.) najopširniji je papinski dokument koji govori o "biblijskim društvima". Pogledajmo najvažnije pouke iz te enciklike.

Papa Grgur XVI. počinje encikliku ovim riječima:

"Inter praecipuas machinationes, quibus nostra hac aetate Acatholici diversorum nominum insidiari cultoribus Catholicae veritatis, eorumque animos a sanctitate Fidei avertere connituntur, haud ultimum tenent locum Societates Biblicae, quas in Anglia primum institutas, ac longe hinc lateque diffusas..."

("Među poglavitim smicalicama, kojima u ovo naše doba nekatolici raznih imena vrebaju na štovatelje katoličke istine, i njihove duše nastoje odvratiti od svetosti vjere, nipošto nije posljednje mjesto ono koje drže biblijska društva, koja su prvo osnovana u Engleskoj i odatle su se naširoko i nadaleko raširila...")

Papa Grgur XVI. podsjeća biskupe kako je već sv. Petar Apostol upozoravao da neuki i nepostojani ljudi ("indocti et instabiles") iskrivljuju Pavlove poslanice, slično kako to rade pogrešni prijevodi protestantskih društava:

"Sed vos quidem minime latet, Venerabiles Fratres, quorsum haec Societatum earumdem molimina pertineant. Probe enim nostis consignatum in sacris ipsis Litteris monitum Petri Apostolorum Principis, qui post laudatas Pauli epistolas, esse ait in illis quaedam difficilia intellectu, quae indocti, et instabiles depravant, sicut et ceteras Scripturas, ad suam ipsorum perditionem: statimque adjicit: vos igitur fratres, praescientes custodite, ne insipientium errore traducti excidatis a propria firmitate (2 Petr. III. 16. 17)."

("No, vama nipošto nije nepoznato, časna braćo, kamo spadaju ova društva i njihova nastojanja. Dobro, naime, znate da je u samim Svetim pismima zabilježeno upozorenje Petra, prvaka apostola, koji nakon hvaljenja Pavlovih poslanica, kaže da u njima ima ponešto teže za razumijevanje, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma, na svoju vlastitu propast: i odmah dodaje: vi, dakle, braćo, pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni zabludom bezumnika, otpali od svoje postojanosti (2 Pt 3, 16-17).")

Dakle, sami apostoli upozoravaju na opasnost iskrivljavanja Svetoga pisma. Nemojte zaboraviti da su sva krivovjerja u povijesti nastala zbog pogrešnog tumačenja Svetoga pisma.

Papa Grgur XVI. ističe da su krivovjerci već u antičkim vremenima pokušavali mijenjati tekst Svetoga pisma:

"Hinc et perspectum Vobis est vel a prima christiani nominis aetate hanc fuisse propriam haereticorum artem, ut repudiato verbo Dei tradito, et Ecclesiae Catholicae auctoritate rejecta, Scripturas aut manu interpolarent, aut sensus expositione interverterent (Tertullianus lib. de Praescriptionibus adversus haereticos cap. 37. 38.)."

("Odatle vam je i dobro poznato da je već od prvih vremena kršćanskog imena ovo bilo vlastito krivovjercima: da su odbivši predanu Božju riječ i odbacivši autoritet Katoličke Crkve, ili rukom interpolirali Pisma, ili su im smisao iskrivili tumačenjima (usp. Tertulijan, de Praescriptionibus adversus haereticos cap. 37. 38.).")

Zatim, Grgur XVI. ističe da se zbog neukosti ili nepažnje prevoditelja vrlo lako mogu uvući pogreške u prijevode na narodne jezike:

"Nec denique ignoratis, quanta vel diligentia vel sapientia opus sit ad transferenda fideliter in aliam linguam eloquia Domini: ut nihil proinde facilius contingat, quam ut in eorumdem versionibus per Societates Biblicas multiplicatis gravissimi ex tot interpretum vel imprudentia vel fraude inserantur errores, quos ipsa porro illarum multitudo et varietas diu occultat in perniciem multorum."

("Napokon, nije vam nepoznato kakva je pažljivost i mudrost potrebna za vjerno prevođenje Gospodinovih riječi na drugi jezik: da se zato ništa lakše ne bi dogodilo, nego da se u same prijevode, koje umnažaju biblijska društva, uvuku najteže zablude; bilo zbog nerazboritosti, bilo zbog prijevare tolikih prevoditelja, a što samo njihovo mnoštvo i raznolikost kroz duže vrijeme prikriva na propast mnogih.")

Nadalje, običaj je tih "biblijskih društava" (od njihova osnutka do danas) da tiskaju prijevode Biblije bez ikakvih tumačenja. U tome se kod njih očituje već spomenuto temeljno protestantsko načelo: da svatko može tumačiti Bibliju po svojem vlastitom nahođenju. Uostalom, to je razlog zašto se protestantizam raspao na tisuće sekta: jer svatko tumači Bibliju kako želi.

I to je razlog zašto se protestanti nikada neće ujediniti, bez obzira na sve pokušaje njihovih ekumenista. Naime, ako vi nemate jedan središnji autoritet, tj. učiteljstvo koje je nadležno za autentično tumačenje Svetoga pisma, onda vam samo čitanje Biblije neće mnogo pomoći da se složite čak niti oko temeljnih vjerskih istina.

A što su oni mislili? Da će dati svakom laiku u ruke prijevod Biblije na narodni jezik, i da će onda on sam utvrđivati sadržaj kršćanske religije? Danas dobro vidimo kako je to završilo.

Papa Grgur XVI. u enciklici precizno upozorava i na tu zabludu "biblijskih društava":

"Ipsarum tamen Societatum parum aut nihil omnino interest, si homines Biblia illa vulgaribus sermonibus interpretata lecturi in alios potius quam alios errores dilabantur; dummodo assuescant paullatim ad liberum de Scripturarum sensu judicium sibimetipsis vindicandum, atque ad contemnendas Traditiones divinas ex Patrum doctrina in Ecclesia Catholica custoditas, ipsumque Ecclesiae magisterium repudiandum."

("Ipak, sama društva malo ili nimalo ne zanima ako ljudi, koji će čitati ove Biblije prevedene na pučke jezike, padnu u sve veće i veće zablude, dok se postepeno ne naviknu na prisvajanje slobodnog suda o smislu Pisama i na prezir prema božanskim Tradicijama, koje se po nauku otaca čuvaju u Katoličkoj Crkvi, i da treba odbaciti i samo učiteljstvo Crkve.")

Grgur XVI. podsjeća da je čelnicima protestantske "reformacije" jedno od glavnih oruđa bilo iskrivljeno tumačenje Biblije prevedene na narodne jezike:

"...Luterani Calvinianique Acatholici, incommutabilem Fidei doctrinam incredibili prope errorum varietate oppugnare ausi, nihil intentatum relinquebant ut fidelium mentes deciperent perversis explicationibus sacrarum Litterarum, editisque per suos asseclas novis illarum in popularem sermonem interpretationibus..."

("...luteranski i kalvinistički nekatolici, drznuli su se napasti nepromjenjivi nauk vjere gotovo nevjerojatnom raznolikošću zabluda; ništa nisu ostavili netaknuto kako bi prevarili umove vjernika izopačenim tumačenjima svetih Pisama, koje su njihovi sljedbenici izdali u njihovim novim prijevodima na pučki jezik...")

Slično protestantima, i jansenisti u 17. i 18. stoljeću podigli su viku protiv Crkve, jer ne daje svim vjernicima slobodu u čitanju Svetog pisma na narodnom jeziku.
O tome papa Grgur XVI. kaže sljedeće:

"Non defuere interim novi ex Jansenii schola Sectarii, qui hanc Ecclesiae Sedisque Apostolicae prudentissimam oeconomiam mutuato a Luteranis Calvinianisque stilo reprehendere non sunt veriti, quasi Scripturarum lectio unicuique fidelium generi omni tempore, atque ubique locorum utilis et necessaria esset, atque ideo nemini posset auctoritate ulla interdici.

("Međutim, nije nedostajalo ni novih sektaša iz Jansenove škole, koji se nisu ustručavali ovu vrlo razboritu uredbu Crkve i Apostolske Stolice napadati, posudivši stil od luterana i kalvinista, kao da je čitanje Pisama korisno i nužno svakoj vrsti vjernika u svakom vremenu i na svakom mjestu, te da se nikakvom vlašću ne može zabraniti.")

Ovu jansenističku zabludu osudili su papa Klement XI. i papa Pio VI., kako nas podsjeća Grgur XVI.:

"Hanc vero Jansenianorum audaciam graviori censura reprehensam habemus in solemnibus judiciis, quae toto plaudente Catholico Orbe contra illorum doctrinas tulerunt bini rec. mem. Summi Pontifices, nimirum Clemens XI in Constitutione Unigenitus anni 1713, et Pius VI in Const. Auctorem Fidei 1794."

("Ovu pak drskost jansenista imamo osuđenu težim cenzurama u svečanijim presudama, koje su protiv njihovih učenja, uz pljesak čitavog katoličkog svijeta, donijela dvojica vrhovnih svećenika poštovane uspomene, to jest Klement XI. u konstituciji Unigenitus godine 1713. i Pio VI. u konstituciji Auctorem fidei 1794.")

Iz navedenog vidimo da je osuda politike "biblijskih društava" sadržana već u crkvenim osudama protestantizma i jansenizma. Papa Grgur XVI. to lijepo potvrđuje:

"Ita igitur antequam instituerentur Societates Biblicae, jamdudum in commemoratis Ecclesiae Decretis fideles praemuniti fuerunt adversus haereticorum fraudem in specioso illo divinas Litteras ad communem usum diffundendi studio latentem."

("Tako, dakle, prije nego što su osnovana biblijska društva, već su odavno vjernici u spomenutim dekretima Crkve upozoreni protiv prijevare krivovjeraca, koja se krije pod izlikom nastojanja za širenjem božanskih Pisama u opću upotrebu.")

I sad dolazimo do ključnog trenutka u enciklici Grgura XVI.
Papa Grgur XVI. svojom vrhovnom apostolskom vlašću osuđuje "biblijska društva" i njima slične organizacije:

"...cunctas supradictas Societates Biblicas dudum a nostris Decessoribus reprobatas Apostolica rursus auctoritate condemnamus; et nostri pariter Supremi Apostolatus judicio reprobamus nominatim et condemnamus memoratam novam societatem Christiani Foederis superiore anno Neo-Eboraci constitutam, et alia ejusdem generis sodalitia si quae jam ei accesserint aut in posterum accedent."

("...sva gore spomenuta biblijska društva, koja su odavno odbacili naši prethodnici, iznova apostolskom vlašću osuđujemo; i jednako tako vrhovnim apostolskim sudom poimenično odbacujemo i osuđujemo spomenuto novo društvo Kršćanskog saveza, koje je prošle godine osnovano u New Yorku, i druga društva iste vrste, ako su mu već pristupila ili će mu kasnije pristupiti.")

Nadalje, papa Grgur XVI. daje do znanja svim katolicima da im je zabranjeno učlaniti se u "biblijska društva":

"Hinc notum omnibus sit, gravissimi coram Deo et Ecclesia criminis reos fore illos omnes, qui alicui earumdem Societatum dare nomen, aut operam suam commodare seu quomodocumque favere praesumpserint."

("Zato, neka svima bude znano da će biti krivci preteškog zločina pred Bogom i Crkvom svi oni koji se učlane u bilo koje od tih društava ili se usude pomagati im ili ih podržavati na bilo koji način.")

Papa Grgur XVI. također potvrđuje tradicionalne odredbe Crkve o prevođenju Svetog pisma na narodne jezike. Podsjeća da su knjige, koje se ne drže crkvenih odredaba, zabranjene općim zakonima o zabranjenim knjigama.

Osude pape bl. Pija IX.

Papa bl. Pio IX. u više dokumenata osuđuje "biblijska društva".
U enciklici Qui pluribus od 9. studenoga 1846. osuđuje "biblijska društva" odmah nakon osude tajnih društava (masoni, karbonari...):

"Hoc volunt vaferrimae Biblicae Societates, quae veterem haereticorum artem renovantes, divinarum Scripturarum libros contra sanctissimae Ecclesiae regulas vulgaribus quibusque linguis translatos, ac perversis saepe explicationibus interpretatos, maximo exemplarium numero, ingentique expensa omnibus cuiusque generis hominibus etiam rudioribus gratuito impertiri, obtrudere non cessant, ut divina traditione, Patrum doctrina, et catholicae Ecclesiae auctoritate reiecta, omnes eloquia Domini."

("Ovo žele podmukla biblijska društva, koja obnavljajući staru spletku heretika, knjige božanskih Pisama, prevedene na sve pučke jezike protivno pravilima presvete Crkve, te često protumačene izopačenim objašnjenjima, ne prestaju u najvećem broju primjeraka i uz velike troškove, besplatno dijeliti ljudima svake vrste, pa i neukima, kako bi odbacivši božansku tradiciju, nauk otaca i autoritet Katoličke Crkve, sve Gospodinove riječi tumačili po svojem privatnom sudu i izokretali njihov smisao, i tako pali u najveće zablude.")

Bl. Pio IX. zatim podsjeća na encikliku Grgura XVI. Inter praecipuas i ponavlja osudu "biblijskih društava":

"Quas Societates suorum Decessorum exempla aemulans recol. mem. Gregorius XVI, in cuius locum meritis licet imparibus suffecti sumus, suis Apostolicis Litteris (encyc. Inter praecipuas machinationes) reprobavit, et Nos pariter damnatas esse volumus."

("Ova je društva Grgur XVI., poštovane uspomene, na čije smo mjesto došli premda nejednakih zasluga, nasljedujući primjere svojih prethodnika, svojim apostolskim pismom (enciklika Inter praecipuas machinationes) odbacio i Mi jednako tako želimo da budu osuđena.")

U enciklici Nostis et nobiscum od 8. prosinca 1849., papa bl. Pio IX. kaže sljedeće:

"Inter diversa insidiarum genera, quibus vaferrimi Ecclesiae humanaeque Societatis inimici populos seducere annituntur, illud certe in praecipuis est, quod nefariis consiliis suis iamdiu paratum in novae Artis librariae pravo usu invenerunt. Itaque in eo toti sunt, ut impios libellos et Ephemerides ac Pagellas mendacii, calumniarum et seductionis plenas edere in vulgus, ac multiplicare quotidie non intermittent. Immo et praesidio usi Societatum Biblicarum, quae a Sancta hac Sede iamdudum damnatae sunt, Sacra etiam Biblia praeter Ecclesiae regulas in vulgarem linguam translata, atque adeo corrupta, et in pravum sensum infando ausu detorta difundere, illorumque lectionem sub Religionis obtentu fideli plebi commendare non verentur."

("Među raznim vrstama zasjeda, kojima podmukli neprijatelji Crkve i ljudskog društva nastoje zavesti narode, zasigurno je poglavito sredstvo koje su u svojim bezbožnim namislima davno našli u opakom korištenju novog književnog umijeća. I tako su se čitavi dali na izdavanje narodu bezbožnih knjižica i dnevnika i listova punih laži, kleveta i zavođenja, a ne ustručavaju se svakodnevno ih umnožavati. Štoviše, korištenjem okrilja biblijskih društava, koja su odavno osuđena od ove Svete Stolice, ne srame se širiti i svete Biblije, prevedene na narodne jezike mimo pravila Crkve, i toliko iskvarene, i besramnom drskošću srozane u izopačenom tumačenju, a njihovo čitanje preporučuju vjernom puku pod izlikom bogoštovlja.")

Trebamo spomenuti i encikliku Quanta cura od 8. prosinca 1864., koja donosi znameniti Silab (Syllabus errorum).
U Silabu bl. Pija IX. osuđuju se i "biblijska društva", i to u istom pasusu kao i socijalizam, komunizam, tajna društva (masoni, karbonari...) i društva liberalnih klerika ("Societates clerico-liberales").

H. Denzinger, Enchiridion symbolorum, ed. XI., Friburgi Brisgoviae, 1911., str. 467.

Kad ove činjenice iznesete današnjim modernistima, nastaje muk. Što će vam modernisti odgovoriti na sve ove papinske osude? Ništa.

Modernisti su lukavi. Oni vam nikada neće reći u lice ono što stvarno misle: "Svi pape prije Drugoga vatikanskog koncila bili su u krivu." - To oni misle, ali to neće nikada otvoreno reći.

Modernisti žele da se navedeni dokumenti jednostavno ne spominju. Oni žele da tradicionalni katolički nauk padne u zaborav.

Njima je nužno da i svećenici i laici zaborave tradicionalni katolički nauk, jer jedino neinformiranim ljudima mogu podmetati svoje zablude.

Međutim, koliko je meni poznato, čak ni postkoncilski pape nikada nisu ukinuli zabranu "biblijskih društava", kao što nisu ukinuli ni zabranu učlanjivanja u masonske lože.

Osude "biblijskih društava" ponavljaju se i u postkoncilskim izdanjima Denzingerova Enchiridiona.

Zašto se onda dopušta tim društvima da utječu na moderne prijevode Biblije?
Naime, taj utjecaj javlja se već u 1960-ima i 1970-ima: bilo izravno (kad članovi tih društava sudjeluju u samom prevođenju) bilo neizravno (kad se kao predložak za prevođenje koriste takozvana "kritička izdanja" tekstova koja su izdala ta društva).

I to je jedna od tih postkoncilskih apsurdnih situacija: Društva koja su na papiru i dalje osuđena (i zabranjena), sudjeluju u izradi novih prijevoda Biblije.

Osim toga, ovdje se vidi kako je postkoncilska protestantizacija nastupala: prvo tiho i prikriveno, a zatim sve otvorenije i bezobzirnije. Nekoć katolički narodi odjednom su se našli izloženi praksama koje nemaju veze s katoličkom tradicijom i koje su puno bliže vjerovanjima nekatoličkih skupina.

I hrvatski narod bio je izložen vrlo intenzivnoj protestantizaciji nakon Drugoga vatikanskog koncila: preko protestantizacije u liturgijskoj reformi, zatim preko širenja kripto-protestantskih pokreta poput "karizmatskog" i "neokatekumenskog" pokreta, pa putem raznih "ekumenskih inicijativa" i moderne vjerske literature, protestantske glazbe; i napokon, putem novog ikonoklazma: "modernih crkava" koje izgledaju kao prazne dvorane.

Protestantizacija je dosegla takve razmjere da u Hrvatskoj ima nemali broj ljudi koji su katolici samo po imenu. Izjašnjavaju se kao katolici, ali im je razmišljanje posve protestantsko.

Velik doprinos protestantizaciji dali su i moderni prijevodi Biblije, koji su napustili tradicionalna katolička biblijska pravila.
Ovdje spada ne samo novi prijevod "Hrvatskog biblijskog društva", nego i "Zagrebačka Biblija" iz 1968. godine, koju je izdao državni izdavač "Stvarnost" (i koji je zapravo bio inicijator izrade tog prijevoda).

Taj prijevod je 1974. otkupila izdavačka kuća "Kršćanska sadašnjost"... To je desetljećima bio jedini dostupan prijevod hrvatskoj javnosti. No, moramo reći da je taj prijevod izrazito netradicionalan, posebno u prijevodu Starog zavjeta. Vjerojatno ste i sami vidjeli mnoge primjere neukih vjernika koji su čitanjem tog prijevoda stekli posve pogrešne i nekatoličke predodžbe o značenju riječi Svetoga pisma.

Ovdje se nužno treba povući i pitanje prijevoda postkoncilske nove liturgije, tj. odgovornosti urednika tih prijevoda i onih koji su ih trebali nadzirati.

Je li njima stalo do točnih prijevoda? Nije.

Kako to znamo?
Da je njima stalo do točnih prijevoda, onda bi barem riječi "pro multis" u pretvorbi točno preveli kao "za mnoge". No, oni uporno inzistiraju na krivom prijevodu "za sve ljude". Time pokazuju da su im liberalne agende važnije od točnosti prijevoda. 

Kako ekumenisti krivotvore riječi sv. Leopolda Mandića

 

Sv. Leopold Mandić zalagao se za obraćenje istočnih raskolnika na katoličku vjeru i za njihov povratak u Katoličku Crkvu. On je te svoje želje vrlo jasno izražavao u raznim svojim spisima i bilješkama tijekom cijeloga svojeg redovničkog života.

Međutim, već desetljećima modernisti i sljedbenici "nove teologije" pokušavaju sv. Leopolda prikazati kao predstavnika onoga što se danas naziva "ekumenizam". U tu svrhu, često izvrću smisao njegovih riječi, a ne ustručavaju se čak i krivotvoriti njegove izjave.

Pogledat ćemo, stoga, neke primjere ovog izvrtanja i krivotvorenja. To se mora napokon izvesti na čistac.

Naša je dužnost prema sv. Leopoldu da se njegove riječi točno prenose i da im se ne daje iskrivljeni smisao. Ako želimo da sv. Leopold bude uzor našem narodu, onda naš narod treba točno znati što je svetac govorio i zastupao. 

Nažalost, možemo konstatirati da su izvorne misli sv. Leopolda slabo poznate u našem puku.

Hrvatska javnost upoznala je život sv. Leopolda poglavito preko životopisa koje je napisao Pietro Bernardi da Valdiporro, a koji su u Hrvatskoj izlazlili u raznim (djelomično prerađenim) izdanjima kroz više desetljeća.

Ako uzmete izdanje iz 1976. godine, koje je objavila "Kršćanska sadašnjost" pod nazivom "Blaženi Leopold, kapucin iz Herceg-Novog", na kraju knjige pronaći ćete dodatak s prilozima vezanim uz život sv. Leopolda.

Među njima naći ćete presliku jednog rukopisa sv. Leopolda iz 1927. godine.
Pogledajte dobro rukopis i zatim pogledajte kako su urednici dolje preveli taj tekst.

Kao što možete vidjeti, urednici knjige taj su rukopis opisali ovako:

"Jedan od mnogih listića na kojima je o. Leopold ispisivao svoje zavjete za sjedinjenje kršćana, osobito istočne i zapadne Crkve, u jednu Kristovu Crkvu."

No, što je sv. Leopold ovdje zapravo napisao?
U navedenom rukopisu od 8. rujna 1927., sv. Leopold napisao je na latinskom jeziku sljedeći zavjet:

"Ego frater Leopoldus Mandic Zarevic credo et teneo Virginem Beatissimam Mariam, eo quod Corredemptrix humani generis, esse fontem moralem totius gratiae, nam ex plenitudine ejus omnes nos accepimus, qua de causa iuxta rationem mei ministerii pro Ejus adimplenda missione circa populos orientales, in ea parte in qua iuxta meum ministerium et meam vocationem sit per me adimplenda voveo me toto tempore vitae meae actualiter cum omni diligentia iuxta propositum mihi modum impendere omnes rationes vitae meae pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem.")

("Ja brat Leopold Mandić Carević vjerujem i držim da je Preblažena Djevica Marija, po tome što je Suotkupiteljica ljudskog roda, moralni izvor čitave milosti, jer iz njezine punine svi mi primismo. Iz tog razloga, prema traženju moje službe, za ispunjenje Njezine misije glede istočnih naroda, u onom dijelu u kojem je trebam ispuniti prema svojoj službi i svojem pozivu, zavjetujem se da ću čitavo vrijeme svojeg života sa svom brižljivošću usmjeriti sve snage svojeg života, prema načinu koji sam si zadao, za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkom jedinstvu.")

Ove zadnje riječi su urednici životopisa preveli ovako:

"...upotrijebiti sve sile svoga života za jedinstvo svih kršćana u jednoj Kristovoj Crkvi."

To je potpuna fabrikacija. Podmetnuli su riječi kojih u rukopisu nema, kako bi izgledalo kao da se sv. Leopold zalaže za moderni ekumenizam.

No, u rukopisu se jasno vide riječi sv. Leopolda: "pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem" ("za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkom jedinstvu").

Dakle, ovdje se ne spominje nikakvo "ekumensko jedinstvo svih kršćana". Sv. Leopold izričito govori o "katoličkom jedinstvu", a ne o nekakvom nejasnom "ekumenskom jedinstvu".

Godine 2015. Remigio Battel i Giovanni Lazzara priredili su cjelovito izdanje pisama i drugih spisa sv. Leopolda Mandića pod nazivom "Dall'intimo del mio povero cuore. Lettere e altri scritti di san Leopoldo Mandic".
Hrvatski prijevod izdala je 2018. "Kršćanska sadašnjost" i Hrvatska kapucinska provincija pod nazivom "Iz dubine svoga siromašnog srca - Pisma i drugi spisi svetog Leopolda Bogdana Mandića". U daljnjem tekstu koristit ću za to djelo naziv "Spisi".

U tom je djelu gore navedeni zavjet sv. Leopolda točno preveden. Nije bilo izvrtanja smisla i riječi kao u životopisu sv. Leopolda iz 1976. godine.

Međutim, na nekim drugim mjestima može se opaziti krivo prevođenje riječi sv. Leopolda, tj. izvrtanje njihova smisla kako bi ih se uskladilo s modernim "ekumenskim shvaćanjima".

Tako u bilješci 23. na str. 340., sv. Leopold Mandić kaže:

"Omnes rationes vitae meae devoveo pro schismaticis orientalibus ut ad catholicam unitatem redeant."

("Sva nastojanja svojega života zavjetujem za istočne raskolnike, kako bi se vratili katoličkom jedinstvu.")

No, pogledajte dolje kako su tu bilješku preveli u knjizi...

Kao što možete vidjeti, urednici su izraz "schismatici orientales" ("istočni raskolnici") preveli netočno kao "odijeljeni istočnjaci".
Ali, sv. Leopold u toj bilješci ne koristi termin "dissidentes orientales", ni "orientales separati", ni "orientales sejuncti", nego baš "schismatici orientales".
To se trebalo jasno vidjeti u prijevodu.

No, još veća pogreška nalazi se na str. 342., u prijevodu bilješke od 27. siječnja 1915.
U toj bilješci sv. Leopold kaže:

"O Virgo Beatissima tu in Cantico tuo cecinisti: Suscepit Israel puerum suum: recordatus misericordiae suae. Etiam ego ita nunc teneo eventurum, unio Dissidentes Orientales."

("O Preblažena Djevice, ti si u svojem hvalospjevu pjevala: Primio je Izraela slugu svojega, sjetivši se milosrđa svojega. Tako i ja sada držim da će se dogoditi unija odijeljenih istočnjaka.")

Završetak rečenice jest neobičan. Izgleda da nedostaje neka riječ ili riječi nakon riječi "unio". Bilo kako bilo, tu se nalaze riječi "unio" i "dissidentes orientales" (sve u nominativu).

Međutim, prevoditelji spisa sv. Leopolda stavili su u prijevod riječi kojih uopće nema u originalu: "jedinstvo crkve".
Pogledajte...

Dakle, prema njihovu prijevodu, ispada da je sv. Leopold napisao: "Tako sam ja sada siguran da će doći do jedinstva crkve."

No, sv. Leopold to nije napisao. Nigdje u navedenoj bilješci ne nalaze se riječi "jedinstvo crkve", nego se govori o uniji nesjedinjenih istočnjaka.

Vrlo je važno da točno utvrdimo koju terminologiju upotrebljava sv. Leopold. Moramo znati kako svetac naziva nesjedinjene istočnjake, a kako ih ne naziva.

Kako sv. Leopold NE NAZIVA odvojene istočnjake?

a) Sv. Leopold odvojene istočnjake nikada ne naziva "pravoslavnima"

Logično je zašto sv. Leopold nesjedinjene istočnjake ne naziva "pravoslavnima" - "ortodoksnima". Oni nisu "ortodoksni", nisu pravovjerni. Istočni raskolnici drže čitav niz krivovjernih stajališta: od negiranja nerazrješivosti ženidbe do negiranja čistilišta, i općenito govoreći, prilično mutnih i nejasnih ideja o prekogrobnom životu.

U crkvenoj tradiciji, izraz "ortodoksni" upotrebljava se isključivo za katolike. Zato i u samom kanonu mise svećenik moli "pro... omnibus orthodoxis, atque catholicae et apostolicae fidei cultoribus" - "za sve pravovjerne, i štovatelje katoličke i apostolske vjere"; ili kako stoji u novom prijevodu: "za sve pravovjerne promicatelje katoličke i apostolske vjere".

b) Sv. Leopold odvojene istočnjake nikada ne naziva "kršćanima"

Sv. Leopold nikada i nigdje nije nazvao odvojene istočnjake "kršćanima". To nije slučajno. Naš svetac bio je dobro školovan u tradicionalnoj katoličkoj teologiji.

Sv. Leopold je dobro znao za izreku sv. Ciprijana: "Cum Deo manere non possunt qui esse in Ecclesia Dei unanimes noluerunt." ("Ne mogu ostati s Bogom oni koji nisu htjeli ostati u jednodušno u Crkvi Božjoj.").
A Crkva Božja je samo jedna: Katolička Crkva.

Vidjet ćemo kasnije da je sv. Leopold održao i jedno predavanje svojoj subraći o učenjima sv. Ciprijana.

No, kako bismo to shvatili, treba prvo jasno naglasiti da je sama ideja da se "kršćanima" nazivaju osobe koje se nalaze izvan Katoličke Crkve: stvarno netradicionalna ideja. To je moderna ideja. Tu ideju nećete naći kod starih teologa.

Sve do 20. stoljeća, u službenim dokumentima Svete Stolice, krštene osobe koje se nalaze izvan Katoličke Crkve nazivaju se isključivo krivovjercima (haeretici) i raskolnicima (schismatici), zabludjelima (errantes) ili svojevoljno odvojenima (dissidentes).

U samom Zakoniku kanonskog prava iz 1917. godine, na mjestu gdje se govori o mješovitim ženidbama kan. 1060., nazivaju se osobama "koje su upisane u krivovjersku ili raskolničku sektu" ("sectae haereticae seu schismaticae adscripti").

U tradicionalnoj liturgiji molitva za njihovo obraćenje, koja se moli na Veliki petak, glasi ovako:

"Oremus et pro haereticis et schismaticis: ut Deus et Dominus noster eruat eos ab erroribus universis, et ad sanctam matrem Ecclesiam catholicam atque apostolicam revocare dignetur.
Oremus. Flectamus genua. Levate.
Omnipotens sempiterne Deus, qui salvas omnes, et neminem vis perire: respice ad animas diabolica fraude deceptas; ut, omni haeretica pravitate deposita, errantium corda resipiscant, et ad veritatis tuae redeant unitatem. Per Dominum."

("Molimo i za krivovjerce i raskolnike, da se Bog i Gospodin naš udostoji izbaviti ih od svih zabluda i ponovno ih prizvati svetoj majci Crkvi katoličkoj i apostolskoj.
Pomolimo se. Prignimo koljena. Ustanite.
Svemogući vječni Bože, koji spašavaš sve i ni za koga ne želiš da propadne, pogledaj na duše obmanjene đavolskom prijevarom, da se ostavivši svaku izopačenost krivovjerja, srca onih koji su zabludi pokaju i vrate u jedinstvo tvoje istine. Po Gospodinu.")

Ovu tisućljetnu molitvu možete pronaći već u najstarijim liturgijskim kodeksima. Ona odražava vjeru Crkvu i njezin odnos prema krivovjercima i raskolnicima: za koje jasno kaže da su "duše obmanjene đavolskom prijevarom", te moli da oni odbace krivovjerje i vrate se u Katoličku Crkvu.

No, u 1960-ima "koncilski reformatori" odbacili su ovu drevnu molitvu i zamijenili je modernom "inkluzivnom" molitvom, koja je u skladu s modernom idejom ekumenizma.
Izgleda da bi na isti način htjeli izmijeniti i smisao riječi sv. Leopolda Mandića, kako bi ih "uskladili" s modernom idejom ekumenizma.

Kako sv. Leopold naziva odvojene istočnjake?

Sv. Leopold Mandić odvojene istočnjake najčešće naziva "dissidentes orientales". Taj izraz obično se prevodi kao "odijeljeni istočnjaci", ali time nije u cijelosti obuhvaćeno značenje tog pojma.

Naime, riječ "dissidens" ne označava samo nekoga tko je objektivno odvojen ili odijeljen od drugih, nego nekoga tko se odvojio svojom vlastitom voljom. Odatle dolazi riječ "disident", koja označava nekoga tko se svojevoljno protivi vlastima nekog društva.
Latinska riječ dissidium, ii, n. označava neslogu, razdor.

U drugoj polovici 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća, pape su često u službenim dokumentima koristili izraz "dissidentes" za protestante i nesjedinjene istočnjake. To je vjerojatno razlog zašto sv. Leopold koristi taj termin.

Inače, nazivi koje sv. Leopold koristi za nesjedinjene istočnjake pokazuju svečevu sućut prema njihovu nesretnom položaju:
- "populi orientales dissidentes" ("odvojeni istočni narodi");
- "oves quae longe errant a tuo [ovili]" ("ovce koje lutaju daleko od tvojeg ovčinjaka")
- "filii errantes Orientis" - "zabludjela djeca Istoka" ili "lutajuća djeca Istoka".

Vidjeli smo gore da je sv. Leopold u jednoj od svojih bilježaka koristio naziv "schismatici orientales" ("istočni raskolnici").

No, što je sv. Leopold općenito mislio o raskolnicima?
To nam otkriva nacrt jednog predavanja iz patrologije o jedinstvu Crkve prema učenju sv. Ciprijana, koje je sv. Leopold trebao održati svojoj mlađoj subraći (Spisi, str. 417.-418.).

U tom predavanju sv. Leopold jasno kaže: "Schismaticus longe a salute" ("Raskolnik je daleko od spasenja").

Da, sv. Leopold je čvrsto vjerovao u dogmu Extra Ecclesiam nulla salus.

Sv. Leopold u tom predavanju navodi sljedeće pouke sv. Ciprijana:

"Quisquis ab ecclesia segregatus infidelibus se intrincat, a promissis Ecclesiae separatur, nec perveniat ad Christi praemia qui relinquit Ecclesiam Christi. Profanus est immo hostis est: qui non est mecum adversus me est et qui mecum non colligit, spargit (Mt 12, 30). Itaque qui pacem et concordiam Christi rumpet adversus Christum facit. Habere non potest Deum Patrem qui ecclesiam non habet matrem."

("Tko god se odvojen od Crkve miješa s nevjernicima, odvaja se od obećanja Crkve, i onaj tko napusti Kristovu Crkvu neće stići do Kristovih obećanja. Bezbožan je; štoviše, neprijatelj je: Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa (Mt 12, 30). Stoga, tko raskida mir i slogu Kristovu, djeluje protiv Krista. Ne može imati Boga za Oca, tko nema Crkvu za majku.")

Zato možemo reći da je i Leopoldova borba za povratak nesjedinjenih istočnjaka u Katoličku Crkvu: u konačnici borba za njihovo vječno spasenje. Jer, izvan Katoličke Crkve nema spasenja.

Nesjedinjeni istočnjaci su ovce bez pastira

Sv. Leopold Mandić često govori o nesjedinjenim istočnjacima kao ovcama bez pastira.
Tako piše u bilješci od 11. listopada 1937. (Spisi, str. 378.):

"Coram Deo: ad serviendum Domino Nostro Jesu Christo ut ipse Dominus dignetur adimplere pro grege suo Dissidentium Orientalium errantium veluti oves non habentes pastorem illam suam promissionem: Alias oves habeo quae non sunt de hoc ovili, et illas oportet Me adducere, et vocem meam audient et fiet Unum Ovile et Unus Pastor..."

("Pred Bogom: radi služenja Gospodinu našemu Isusu Kristu, kako bi se sam Gospodin udostojao ispuniti za svoje stado odijeljenih istočnjaka, koji lutaju kao ovce koje nemaju pastira, ono svoje obećanje: Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka, i njih trebam dovesti, i glas će moj čuti i bit će jedno stado i jedan pastir...")

Ako sv. Leopold smatra da su nesjedinjeni istočnjaci "kao ovce koje lutaju bez pastira", što time želi reći o njihovim patrijarsima i biskupima?
Time sv. Leopold jasno daje do znanja da istočno-raskolničke patrijarhe i biskupe ne smatra legitimnim crkvenim pastirima. Drugim riječima, njihovu hijerarhiju smatra nezakonitom.

To je potpuno suprotno od stajališta ekumenista, koji smatraju da su vođe svih "denominacija" legitimni "predstavnici kršćana". Uostalom, glavnu riječ na ekumenskim sastancima vode upravo voditelji raskolničkih i krivovjerskih skupina.

Što sv. Leopold želi?
Obraćenje i povratak istočnjaka u katoličko jedinstvo.

Godine 1908. sv. Leopold Mandić zavjetovao se Blaženoj Djevici Mariji da će raditi na "otkupljenju odijeljenih istočnjaka od raskola i zablude" ("in redemptionem Orientalium Dissidentium a schismate et errore").

Godine 1914. nazvao je to svojim životnim ciljem (Spisi, str. 338.):

"Finis vitae meae debet esse reditus Orientalium Dissidentium ad Catholicam Unitatem..."

("Cilj mojega života treba biti povratak odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo...")

U bilješci od 13. listopada 1917., sv. Leopold izričito govori o OBRAĆENJU (conversio) odijeljenih istočnjaka (Spisi, str. 347.):

"In hoc istanti 13-X-1917 hora meridi(ana) renovo vota mea pro conversione Di(ssi)dentium Orientalium omni affectu; mihi a gratia Dei datur."

("U ovom trenutku, 13-X-1917, u podnevnom času, obnavljam svoje zavjete za obraćenje odijeljenih istočnjaka svim žarom; to mi daje milost Božja.")

U bilješci od 31. ožujka 1936., sv. Leopold govori (Spisi, str. 372.-373.):

"Juxta meam vocationem jam mihi satis notam innovo Divino Cordi Jesu et Beatissimae Virgini Mariae humani generis Corredemptrici votum meum pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem."

("Prema mojem zvanju, koje mi je već dovoljno poznato, obnavljam Božanskom Srcu Isusovu i Preblaženoj Djevici, Suotkupiteljici ljudskog roda, moj zavjet za povratak odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo.")

Već samim time što govori o "povratku" ("reditus"), sv. Leopold jasno daje do znanja da su odijeljeni istočnjaci nekoć bili članovi Katoličke Crkve: prije nego što su stupili u raskol.

To je važno danas istaknuti, jer moderni ekumenisti šire zabludu kao da su odijeljene istočne zajednice ravnopravne Katoličkoj Crkvi, ili kao da su jednako stare kao i Katolička Crkva. Ekumenisti neprekidno pokušavaju stvoriti dojam kao da postoji (brojčano) više Kristovih Crkava koje su sve "ravnopravne"... ili pak da se Kristova Crkva sastoji "ogranaka", kao da su sve odvojene zajednice "ogranci" Kristove Crkve. To su zablude koje je papa Pio XI. osudio u enciklici Mortalium animos.

Nadalje, temeljni uvjet za povratak odijeljenih natrag u Katoličku Crkvu jest potpuno prihvaćanje cjelovite katoličke vjere.

Sv. Leopold Mandić u bilješci od 11. veljače 1918. govori o povratku odijeljenih istočnjaka "katoličkoj istini" ("ad catholicam veritatem"):

"Sanctus David, Deo inspir[ante], dixerat Spiritu Sancto: Credidi, propter quod locutus sum. Ita et ego coram Deo credo propter quod juro iterum ac statuo idest innovo vota pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam veritatem."

("Sveti David, po Božjem nadahnuću, rekao je u Duhu Svetomu: Vjerovao sam, zato sam govorio. Tako i ja pred Bogom vjerujem, zbog čega opet prisežem i potvrđujem, to jest obnavljam zavjete za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkoj istini.")

Budući da nam katolička istina mora biti putokaz u svim pitanjima života, treba nam to biti i u pitanjima povratka nesjedinjenih istočnjaka.

Sredstva za povratak nesjedinjenih istočnjaka u katoličko jedinstvo: sv. Misa, molitva i misije

27. rujna 1935., sv. Leopold Mandić napisao je sljedeću bilješku (Spisi, str. 368.):

"Juxta meam missionem ad quam ex gratia Dei sum vocatus, statuo finem vitae meae apostolatum pro Orientalibus Dissidentibus, ut redeant ad Unitatem Catholicam. Medium huius apostolatus erit celebratio Divinorum Mysteriorum juxta meum votum."

("Prema mojoj misiji, na koju sam pozvan po Božjoj milosti, određujem da je cilj mojega života apostolat za odijeljene istočnjake: kako bi se vratili katoličkom jedinstvu. Sredstvo ovog apostolata bit će slavljenje božanskih otajstava, prema mojem zavjetu.")

Dakle, sredstvo apostolata je sveta misna žrtva. U spisima sv. Leopolda često se može vidjeti kako namjenjuje svetu misu na nakanu povratka odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo.

Tako je sv. Leopold dana 24. travnja 1915. zapisao (Spisi, str. 344.):

"Hodie, idest 24 Aprilis 1915 celebrando Sanctam Missam me devovi Domino nostro Jesu Christo pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam unitatem."

("Danas, to jest 24. travnja 1915., slaveći svetu Misu zavjetovao sam se Gospodinu našemu Isusu Kristu za povratak odijeljenih istočnjaka u katoličko jedinstvo.")

1. listopada 1935., sv. Leopold daje sljedeći zavjet (Spisi, str. 369.):

"Voto me obstringo: quotiesquumque Sacrum sum facturus, ni impediar a justitia vel a pietate, omnis fructus Sancti Sacrificii erit pro reditu Dissidentium Orientalium ad Catholicam Unitatem. Quando vero justitia vel pietas aliud me suadebit, tunc, intacta justitia et pietate, omnis fructus qui superest erit pro eodem fine."

("Obvezujem se zavjetom: kad god budem služio svetu žrtvu, ako me u tome ne spriječi pravednost ili pobožnost, sav plod svete žrtve bit će namijenjen za povratak odijeljenih istočnjaka katoličkom jedinstvu. Kada mi pak pravednost ili pobožnost savjetuje drugačije, tada, bez diranja u pravednost i pobožnost, sav preostali plod bit će za istu svrhu.")

18. lipnja 1937., sv. Leopold bilježi (Spisi, str. 376.):

"Hodie Sacrum confeci supra sepulcrum Beati Gregorii Barbadici. Sanctum Sacrificium obtuli pro Dissidentibus Orientalibus, idest pro eorum reditu ad Catholicam Unitatem..."

("Danas sam služio svetu žrtvu nad grobom blaženoga Grgura Barbariga. Prikazao sam svetu žrtvu za odijeljene istočnjake, to jest za njihov povratak katoličkom jedinstvu...")

Sv. Leopold je u svojoj mladosti htio postati misionar u istočnoj Europi. Svetac je ovu želju i otkrio svojim redovničkim poglavarima, ali oni nisu pristali.

No, sv. Leopold je i dalje razmišljao o potrebi slanja misija u istočne zemlje kako bi radile na obraćenju nesjedinjenih istočnjaka i njihovu povratku u Katoličku Crkvu. Imao je plan da pripravi svoju mlađu redovničku braću za apostole i misionare na Istoku.

Naime, od 1910. do 1914. sv. Leopold obnašao je službu učitelja klerika, studenata filozofije u padovskom kapucinskom samostanu. Predavao im je i patrologiju (vidjeli smo gore izvatke iz jednog njegovog predavanja o učenjima sv. Ciprijana).

Leopoldova bilješka, koja nosi datume 21. srpnja 1914. i 3. kolovoza 1928. (Spisi, str. 338.), kaže sljedeće:

"Itaque usque dum ex obedientia meorum Superiorum fungar officio Directoris Nostrorum Juvenum, omni ope curabo prout ratio dictabit, ut praeparem Apostolos qui suo tempore hoc opus sint executuri."

("Stoga, dok god iz poslušnosti prema mojim poglavarima obavljam službu upravitelja naših mladića, nastojat ću svim silama, prema diktatu razuma, da pripravim apostole koji će u svoje vrijeme izvršiti ovo djelo.")

Tako je sv. Leopold htio pripraviti apostole za misijski rad: kako bi radili na povratku odvojenih istočnjaka u Katoličku Crkvu. I to je putokaz za današnje vrijeme. Tako i mi trebamo pristupiti pitanju protestanata i istočnih raskolnika. Treba im poslati misionare koji će ih obratiti na katoličku vjeru i vratiti ih u Katoličku Crkvu.

No, ekumenisti se tome protive. Oni ne žele obraćenje inovjeraca na katoličku vjeru. Ekumenisti govore o nekakvom drugačijem "jedinstvu" (koje ni sami ne znaju definirati). Oni ne žele ni čuti o tome da se protestanti i istočni raskolnici trebaju odreći svojih zabluda i hereza. Baš naprotiv, ekumenisti žele da se katolički nauk relativizira i "izmijeni" kako bi postao prihvatljiv nekatolicima. A samu pomisao da bi se nekatolici trebali obratiti na katoličku vjeru etiketiraju kao "prozelitizam".

Lako je, stoga, vidjeti da je ono što se naziva "ekumenizam" potpuna suprotnost od katoličkog misijskog žara sv. Leopolda Mandića.

 

 

Sv. Albert Veliki - Učitelj Marijina posredništva

Sv. Albert Veliki (c. 1200. – 1280.) jedan je od najvažnijih crkvenih naučitelja iz zlatnog doba skolastike. Dominikanska liturgija časti ga naslovima "Praedicatorum decus" ("ures propovjednika"), "Germaniae splendor" ("sjaj Njemačke"), "Ecclesiae sanctae columna aurea" ("zlatni stup svete Crkve") - Antifona u I. večernjoj blagdana sv. Alberta.

Sv. Albert poznat je kao učitelj sv. Tome Akvinskoga. Upravo je on otkrio talent i intelektualne sposobnosti sv. Tome, a kasnije je i branio nauk sv. Tome od onih koji su ga napadali. Sv. Albert je i nadživio svojeg učenika. Naime, sv. Toma umro je 1274. u 49. godini života, dok je sv. Albert umro 1280. s više od 80 godina.

Vrijednost pisanih djela sv. Alberta potvrdio je papa Pio XI. proglasivši ga crkvenim naučiteljem 1931. godine. Nazvan je "doctor universalis" ("sveopći učitelj").

Zbog učenja o posredništvu Blažene Djevice Marije, noviji teolozi nazvali su sv. Alberta "doctor Marianae mediationis" ("učitelj Marijina posredništva").

Među djelima sv. Alberta nalazimo raspravu pod nazivom "Mariale, sive quaestiones super Evangelium Missus est".

U tom djelu sv. Albert je skolastičkom metodom analizirao sve što se moglo znati o Blaženoj Djevici Mariji. Dakle, to je jedno od prvih marioloških djela, tj. teoloških djela koja su u cijelosti posvećena proučavanju života i uloge Blažene Djevice Marije.

Znam da neki moderni autori pokušavaju osporiti da je sv. Albert autor tog djela. Danas postoji svojevrsna pomama za osporavanjem autorstva klasičnih djela kršćanske starine.

Međutim, za nas je jedino važno da su rimski pape prihvatili to djelo kao autentično djelo sv. Alberta Velikog.

Papa Pio XII. navodi Mariale sv. Alberta kao važan izvor u svojoj buli Munificentissimus Deus (1950.) kojom je proglasio dogmu o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo.
Evo riječi pape Pija XII.:

"Cum autem, media aetate, Theologia Scholastica maxime floreret, S. Albertus Magnus, variis ad rem probandam collatis argumentis, quae vel Sacris Litteris, vel sententiis a maioribus traditis, vel denique Liturgia rationeque theologica, quae dicitur, innituntur, ita concludit: His rationibus et auctoritatibus et multis aliis manifestum est, quod Beatissima Dei Mater in corpore et anima super choros Angelorum est assumpta. Et hoc modis omnibus credimus esse verum (S. ALBERTUS MAGNUS, Mariale sive quaestiones super Evang. Missus est, q. 132). In oratione vero, quam die Annunciationi sacro Beatae Virginis habuit, haec Angeli salutantis verba explanans: 'Ave, gratia plena...', Doctor Universalis, dum Hevae Sanctissimam Virginem comparat, hanc clare significanterque asseverat quadruplici illa maledictione fuisse immunem, cui Heva obnoxia fuit (Idem, Sermones de sanctis, sermo XV: In Annuntiatione Beatae Mariae; cfr. etiam Mariale, q. 132)."

("Kada je pak u Srednjem vijeku najviše cvjetala skolastička teologija, sv. Albert Veliki, skupivši razne argumente kako bi dokazao tu stvar, koji se oslanjaju bilo na Sveto pismo, bilo na stajališta koja su predali stari, bilo napokon na liturgiju i teološki razlog, kako ga nazivaju, ovako je zaključio: Očito je prema ovim razlozima i autoritetima i mnogima drugima da je Preblažena Djevica Marija uznesena tijelom i dušom nad anđeoske korove. I to na sve načine vjerujemo da je istina (sv. ALBERT VELIKI, Mariale sive quaestiones super Evang. Missus est, q. 132). U govoru pak koji je imao na blagdan Navještenja Blažene Djevice, tumačeći ove riječi Anđela koji je pozdravio: 'Zdravo, milosti puna…', sveopći učitelj, dok je uspoređivao Evu s Presvetom Djevicom, jasno je i značajno tvrdio da je bila slobodna od onog četverostrukog prokletstva kojem je Eva bila podložna (isti autor, Sermones de sanctis, sermo XV: In Annuntiatione Beatae Mariae; cfr. također Mariale, q. 132).")

Ako je ovo djelo zaslužilo ući u jednu papinsku dogmatsku bulu, onda je zasigurno vrijedno i naše pažnje.
U predgovoru za Mariale, sv. Albert Veliki moli za prosvjetljenje, kako bi govorio samo istinu o Majci Božjoj:

"Obsecro ergo in primis misericordiam Dei et omnipotentem Patrem misericordiarum, qui lucem inhabitat inaccessibilem, ut effugatis lumine suae claritatis erroris fallacia, falsitatis zizania, vanitatis gloria, det mihi verum intelligere et verum dicere de matre ipsius misericordiae et veritatis."

("Molim, stoga, prije svega milosrđe Božje i svemogućeg Oca milosrđa, koji prebiva u nedostupnom svjetlu, da mi, pošto svjetlošću svoje slave rastjera prijevare zablude, kukolj laži, slavu taštine, podari da razumijem istinu i govorim istinu o majci istog milosrđa i istine.")

Osnova tog djela je evanđelje o Navještenju (Lk 1, 26-38). Sv. Albert detaljno analizira svaku riječ iz tog evanđeoskog odlomka. 

Pogledajmo, stoga, pojedina značajnija mjesta iz tog djela, koja nam pokazuju divne odlike Blažene Djevice Marije.

Sv. Albert izričito naziva Mariju Posrednicom (quaes. II., § VIII.):

"Haec autem omnia completa sunt in beatissima Virgine, quando celsior omnibus creaturis, ipsum Deum uteri sui gremio circumdedit, per quod se et nos in aeterni regni solio collocavit, et regem gloriae quem in se suscepit, per totum mundum communicavit, et tamquam familiarissima mediatrix totum mundum sibi reconciliavit, et per quam tamquam per conjunctissimum sibi medium omne bonum effluxit, et omne genus hominum per se tamquam per portas coeli ad summam familiaritatem Dei Patris introduxit, et per hoc quod ipsum Deum cum homine familiarissime in unam personam conjunxit."

("Sve je ovo ispunjeno u Preblaženoj Djevici, kad je uzvišenija od svih stvorenja, okružila samog Boga krilom svoje utrobe, čime je i sebe i nas postavila na prijestolje, i kralja slave kojega je primila u sebe, priopćila čitavom svijetu, i kao najpouzdanija posrednica pomirila čitav svijet, i po kojoj je kao po najbližem sredstvu poteklo svako dobro, i svaku je vrstu ljudi po sebi, kao po vratima neba, uvela u najveće prijateljstvo s Bogom Ocem, i po tome što je samoga Boga s čovjekom najuže združila u jednu osobu.")

Kasnije Mariju još određenije naziva "posrednicom između Boga i ljudi" (quaest. XXXI., § IV.):

"Item, nec in partu perdidit hominum societatem, imo tunc mediatrix Dei et hominum constituitur..."

("Isto tako, niti u porodu nije izgubila društvo ljudi, štoviše, tada je postavljena za posrednicu Boga i ljudi...")

Zatim, sv. Albert naziva Mariju "duhovnom majkom svih ljudi" (quaes. XI., § IV.):

"Fuit enim haec Virgo causa et principium omnium aliorum Sanctorum summa virginitatis puritate, peccati immunitate, peccandi impossibilitate, virginitatem habens cum foecunditate, mater sanctissimi hominis, mater Creatoris, mater Dei et corporalis hominis, mater omnium hominum spiritualis..."

("Bila je, naime, ova Djevica uzrok i počelo svih drugih svetaca najvećom čistoćom djevičanstva, slobodom od grijeha, nemogućnošću da sagriješi, imajući djevičanstvo s plodnošću, majka najsvetijeg čovjeka, majka Stvoritelja, majka Boga i tjelesnog čovjeka, duhovna majka svih ljudi...")

Sv. Albert povezuje i samo ime Marija s njezinim posredništvom (quaes. XXIX., § II.):

"...nomen Maria in hoc loco beatissimae Virgini congruentissime adaptatur, et propter rei perfectionem quae in nomine denotatur, et ad exprimendam proprietatem conceptionis quae hic annuntiatur, et ad statum designandum mediationis beatissimae Virginis, qua mediante genus humanum per mare hujus saeculi ad portum coeli exemplo, suffragio, et merito revocatur."

("...ime Marija na ovom se mjestu najprikladnije prilagođava Djevici, i zbog savršenstva stvari koja se označava u imenu, i za označavanje vlastitosti začeća koje se ovdje naviješta, i za označavanje statusa posredništva preblažene Djevice, po čijem se posredništvu ljudski rod poziva primjerom, zagovorom i zaslugom da se preko mora ovoga svijeta vrati k vratima neba.")

Posebno treba istaknuti ove riječi: "Ipsa enim omnium quorum Deus dominus est, domina est." ("Ona je, naime, Gospodarica svih onih kojima je Bog Gospodar.")

Sv. Albert ovako tumači Marijin naslov "stella maris" ("zvijezda mora"):

"Ipsa enim est divinarum illuminationum immediate susceptiva, ipsa omnium bonitatum universaliter distributiva. Inde dicitur stella maris: quia omnibus praesentis vitae gratiis semper plenissima. Inde dicitur Maria: quia sicut in mari est congregatio omnium aquarum, ita in ipsa est aggregatio omnium gratiarum. Unde, Genes.1, 10: Congregationes aquarum vocavit Maria. Locus autem gratiarum omnium vocatur Maria."

("Ona je, naime, neposredna primateljica božanskih prosvjetljenja, ona je sveopća djeliteljica svih dobara. Zato se naziva zvijezda mora: jer je uvijek najviše ispunjena svim milostima sadašnjeg života. Zato se naziva Marija: jer kao što je u moru skup svih voda, tako je u njoj skup svih milosti. Stoga, kaže Post 1, 10: Skupljene vode nazvao je morima [lat. Maria]. Mjesto pak svih milosti naziva se Marija.")

Sv. Albert jasno govori o sudjelovanju Blažene Djevice Marije u djelu otkupljenja ljudskog roda.
Kao primjer navedimo sljedeći citat (quaes. XXIX., § III.) gdje sv. Albert naziva Mariju "sudionicom muke" ("consors passionis") i "pomoćnicom otkupljenja" ("adjutrix redemptionis"):

"Tempore vero passionis ubi mater misericordiae, Patri misericordiarum in operatione summae misericordiae affuit, et dolorem passionis secum sustinuit, nam ipsius animam pertransivit gladius, et consors passionis, adjutrix facta est redemptionis, et mater regenerationis: unde ibi propter foecunditatem spiritualem qua totius generis humani mater spiritualis effecta est, non sine parturitione doloris omnes nos in vitam aeternam in Filio et per Filium vocavit et regeneravit, mulier merito dicta fuit."

("U vremenu pak muke, gdje je majka milosrđa pristupila Ocu milosrđa u djelu najvećeg milosrđa, i sama je podnijela bol muke: naime, njezinu dušu probode mač, i sudionica muke postala je pomoćnicom otkupljenja i majkom preporođenja. Zato je ondje zbog duhovne plodnosti kojom je postala duhovna majka čitava ljudskog roda, ne bez porođajnih boli sve nas je u Sinu i po Sinu pozvala i preporodila za vječni život; zasluženo je nazvana ženom.")

U himnu Ave maris stella, jedna kitica glasi:

"Sumens illud Ave
Gabrielis ore,
Funda nos in pace,
Mutans Hevae nomen."

("Ti što začu pozdrav
S usta Gabrijela:
Mirom nas okrijepi,
Mjenjaj ime Evi.")

Kako je Marija promijenila ime Eve? Evo što kaže sv. Albert o suprotnosti Marije i Eve:

"Nomine autem Hevae vocari non debuit, cum in re et effectu contraria ei fuit per omnia illa enim damnavit, ista salvavit: unde et ipsa nomen Hevae mutavit non voce quidem, sed re: illa quidem omnes generavit in mundum, ista in coelos: illa mater carnalis, ista mater misericordiae: illa principium mortalitatis, ista principium regenerationis: illa gratiam perdidit, ista gratiam invenit: illa transivit et nos transire fecit de gratia in culpam, ista surrexit et nos surgere fecit secum de culpa in gratiam..."

("Nije trebala biti nazvana imenom Eve, jer joj je i stvarno i po učinku u svemu bila suprotna: naime, ova [Eva] je osudila, a ona [Marija] spasila: zato je i ona promijenila ime Eve, doduše, ne glasom, nego stvarno: ova je sve rodila na svijet, a ona na nebesa: ova je tjelesna majka, a ona majka milosrđa; ova je počelo smrtnosti, a ona počelo preporođenja; ova je izgubila milost, a ova je našla milost; ova je prešla i nas je ponijela iz milosti u krivnju [grijeh], a ona je ustala i učinila da mi s njom ustanemo iz krivnje u milost...")

I što je najvažnije, po riječima sv. Alberta, Eva je Adamu bila "occasio perditionis" ("prigoda propasti"), dok je Marija bila Kristu "adjutorium redemptionis" ("pomoć u otkupljenju").

Žene ne mogu primiti sakrament svetog reda, pa ga nije primila ni Blažena Djevica Marija.
No, to joj nije ni potrebno, jer je njezina uloga drugačija od uloge crkvenih pastira.

Pogledajte kako sv. Albert objašnjava tu razliku (quaest. XLII.):

"Item, Omnes ordines Ecclesiae sunt in ministerium: unde etiam pastores nominantur, quibus per Prophetam dicitur: Constitui te hodie super gentes et regna (Jerem. 1, 10). Beata autem Virgo non est assumpta in ministerium a Domino, sed in consortium et adjutorium, juxta illud: Faciamus ei adjutorium simile sibi (Gen. 2, 18)."

("Isto tako, svi redovi Crkve postavljeni su za službu: zato se nazivaju i pastirima, kojima se kaže po proroku: Postavio sam te danas nad narodima i kraljevstvima (Jer 1, 10). A Blaženu Djevicu nije Gospodin uzeo u službu, nego u dioništvo i pomoć, prema onom: Načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu (Post 2, 18).")

Dakla, Blažena Djevica je više od službenice - ona je pomoćnica Kristova ili suradnica Kristova (socia Christi), kako nastavlja sv. Albert:

"Sed si hoc est, non debuit aliquem habere ordinem, summus enim in ordine Ecclesiae Papa est, qui est vicarius Jesu Christi. Beata autem Virgo non est vicaria, sed coadjutrix et socia, particeps in regno quae fuit particeps passionum pro genere humano, quando omnibus ministris fugientibus et discipulis, sola sub cruce perstitit, et vulnera quae Christus corpore, ipsa corde suscepit: unde et gladius tunc ipsius animam pertransivit."

("No, ako je tako, nije trebala imati nijedan [sveti] red. Naime, u poretku Crkve najviši je papa, koji je namjesnik Isusa Krista. A Blažena Djevica nije namjesnica, nego pomoćnica i družica, sudionica je u kraljevstvu: ona koja je bila sudionica u mukama za ljudski rod, kad su pobjegli svi službenici i učenici, sama je ostala pod križem, i rane koje je Krist primio u tijelu, ona je primila u srcu: zato tada mač probode njezinu dušu.")

Isto kaže i malo kasnije (quaes. XLIII., § II.):

"...dignitates Ecclesiae introductae sunt in servitium et ministerium. Beatissima autem Virgo assumpta est in salutis auxilium, et in regni consortium: ipsa enim sola ministris fugientibus compassa fuit. Unde et sola regni consortium obtinuit, quae laboris adjutrix fuit, juxta illud: Faciamus ei adjutorium simile sibi (Gen. 2, 18)."

("...dostojanstva u Crkvi uvedena su radi služenja i službe. A Preblažena Djevica uzeta je kao pomoć u spasenju i u dioništvo kraljevstva. Naime, kad su pobjegli službenici, ona je jedina zajednički trpjela. Zato je jedina dobila dioništvo kraljevstva, ona koja je bila pomoćnica u naporu, prema onom: Načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu (Post 2, 18).")

Ova se razlika vidi i u naslovima:

"Ministri Ecclesiae habent dignitatem beneficialem per characterem excellentiae, beatissima autem Virgo habuit coronam regni triumphantis et militantis Ecclesiae: unde summus ministrorum Papa appellatur et est servorum Dei servus, haec est Regina et Domina Angelorum: ille servus servorum Dei, ista Imperatrix totius mundi."

("Službenici Crkve imaju dostojanstvo povlastice po biljegu izvrsnosti, a Preblažena Djevica imala je krunu kraljevstva pobjedničke i vojujuće Crkve. Zato se najveći od službenika, papa, naziva sluga slugu Božjih, a ona je Kraljica i Gospodarica anđela; on je sluga slugu Božjih, a ona je Vladarica svega svijeta.")

Sv. Albert donosi i posebnu raspravu o pitanju: Je li Blažena Djevica Marija sudjelovala u muci svojega Sina? ("Utrum communicaverit passioni Filii?)
Drugim riječima: Je li Blažena Djevica Marija sudjelovala u otkupljenju ljudskog roda?

Slijedeći skolastičku metodu, sv. Albert prvo iznosi sve moguće argumente protiv te povlastice, a zatim argumente u prilog toj povlastici i svoj zaključak.
A taj zaključak donosi ovakvo objašnjenje:

"Quod in passione Domini sustinuerit beatissima Virgo, patet per Damascenum, qui dicit, quod dolores quos effugit pariens, in Christi passione sustinuit. Luc. II, 35: Tuam ipsius animam pertransibit gladius. Item, Isa. LXVI, 7: Antequam parturiret, peperit: antequam veniret partus ejus, peperit masculum. Ex hoc sequitur, quod aliquando peperit sine parturitione et sine dolore. Et post modum, ℣. 8, sequitur: Numquid parturiet terra in die una, aut parietur gens simul, quia parturivit et peperit Sion filios suos?"

("To da je Preblažena Djevica trpjela u muci Gospodnjoj, očito je po [sv. Ivanu] Damaščanskom, koji kaže da je boli koje je izbjegla u porodu, podnijela u Kristovoj muci. Lk 2, 35: I tebi će samoj mač probosti dušu. Isto tako, Izaija 66, 7: Prije nego što je bolove osjetila, rodila je, prije nego što je došao njezin porod, rodila je dječaka. Iz toga slijedi da je jednom rodila bez trudova i bez bolova. I nakon toga, ℣. 8. slijedi: Zar će zemlja roditi u jednom danu? Ili, zar će se narod odjednom roditi, jer je Sionka ušla u trudove i porodila svoju djecu?")

Tako sv. Albert na temelju Svetog pisma i Tradicije zaključuje:

"...peperit totam gentem simul in Filii passione, ubi facta fuit ei in adjutorium simile sibi, ubi ipsa mater misericordiae Patrem misericordiarum in summo opere misericordiae adjuvit, et una secum omnes homines regeneravit."

("...rodila je zajedno cijeli narod u Sinovoj muci, gdje mu je postala pomoć slična njemu, gdje je ista majka milosrđa pomogla Ocu milosrđa u najvećem djelu milosrđa, i zajedno sa sobom preporodila sve ljude.")

Par stranica kasnije, u odgovoru na prigovore, još jasnije izražava svoje stajalište:

"Sola beatissima Virgo tunc fidem habuit, et compassionem crucifixi Dei et hominis, et per se passionem ex compassione patientis. Et sic sola fuit, cui datum est hoc privilegium, scilicet communicatio passionis, cui Filius ut dare posset praemium, voluit communicare passionis meritum, et ut ipsam participem faceret beneficii redemptionis, participem esse voluit et poenae passionis: quatenus sicut fuit adjutrix redemptionis per compassionem, ita mater fieret omnium per recreationem et sicut totus mundus obligatur Deo per suam passionem, ita et Dominae omnium per compassionem."

("Jedino je Preblažena Djevica tada imala vjeru i sutrpljenje s raspetim Bogom i čovjekom, i po sebi patnju iz supatnje s patnikom. I zato je bila jedina kojoj je dana ova povlastica, to jest sudioništvo u muci, kojoj je Sin - kako bi dao nagradu - htio priopćiti zaslugu muke, i kako bi je učinio sudionicom povlastice otkupljenja, htio je da bude sudionica i kazne muke: da kao što je bila pomoćnica otkupljenja po supatnji, tako postane majka svih po preporođenju, i kao što je čitav svijet obvezan Bogu po njegovoj muci, tako je obvezan i Gospodarici svih po supatnji.")

Iz navedenih citata vidimo zašto su učenja sv. Alberta Velikog bila važna za razvoj Marijinih naslova Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti.
Vidjeli smo da sv. Albert govori o "supatnji", "sutrpljenju" Blažene Djevice Marije tijekom Kristove Muke. Koristio je naziv "adjutrix redemptionis" ("pomoćnica otkupljenja") i "auxilium salutis" ("pomoć spasenja"), koji su u biti ekvivalenti naslovu Suotkupiteljica.

Komentari novijih teologa na nauk sv. Alberta

Mnogi teolozi komentirali su učenja sv. Alberta o Marijinu posredništvu. No, izdvojit ćemo samo dva istaknuta teologa iz njegova Reda propovjednika. Pogledat ćemo ujedno što ovi teolozi uče o Marijinim naslovima Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti.

1) Réginald Garrigou-Lagrange

Jedan od najznačajnijih teologa 20. stoljeća, Réginald Garrigou-Lagrange spominje učenja sv. Alberta u kontekstu rasta svijesti o Marijinoj ulozi Posrednice kroz povijest Crkve, od vremena svetih otaca do najnovijeg doba (De Christo Salvatore, Torino, 1949., str. 513.):

"Sancta Mater Redemptoris saepe vocata est a Patribus nova Eva seu mater spiritualis omnium hominum. Deinde magis ac magis explicite ejus universalis mediatio affirmata est in liturgia et in theologarum operibus. Medio aevo S. Bernardus dicit: 'Maria est gratiae inventrix, mediatrix salutis, restauratrix saeculorum'. S. Albertus Magnus in suo Mariali, q. 42, vocat Mariam 'coadiutricem et sociam Christi'. His ultimis denique temporibus Summi Pontifices expresse affirmant eam esse Mediatricem omnium gratiarum."

("Sveta Majka Otkupitelja često je nazivana od strane otaca novom Evom ili duhovnom majkom ljudi. Zatim je sve više i više izričito njezino univerzalno posredništvo potvrđivano u liturgiji i u djelima teologa. U Srednjem vijeku sv. Bernard kaže: 'Marija je nalaziteljica milosti, posrednica spasenja, obnoviteljica svjetova'. Sv. Albert Veliki u svojem djelu Mariale, q. 42., naziva Mariju 'pomoćnicom i suradnicom Kristovom'. Napokon, u ovim posljednjim vremenima vrhovni svećenici izričito potvrđuju da je ona Posrednica svih milosti.")

Garrigou-Lagrange daje sljedeće teološko objašnjenje naslova Posrednice svih milosti:

"Ratione theologica ostenditur legitimitas hujusce tituli. Etenim Matri Redemptoris convenit in sensu proprio titulus Mediatricis universalis et corredemptricis, si associata est Christo in opere redemptionis generis humani per meritum et satisfactionem. Revera autem ita illi associata est perfecta communione voluntatis et dolorum, prout praebuit suum consensum mysterio Incarnationis - sic nobis dedit ipsum Redemptorem - et deinde, praesertim in Calvario, simul cum Christo de congruo meruit et satisfecit pro nobis omnibus; nunc denique in caelo cum Christo intercedit pro nobis et distribuit omnes gratias quas accipimus. Ergo praedictus titulus ei proprie convenit."

("Teološkim razlogom pokazuje se legitimnost ovog naslova. Naime, Majci Otkupitelja pristaje u vlastitom smislu naslov univerzalne Posrednice i Suotkupiteljice, ako je pridružena Kristu u djelu otkupljenja ljudskog roda po zasluzi i zadovoljštini. Uistinu, tako mu je pridružena savršenim zajedništvom volje i boli, tako što je pružila svoj pristanak otajstvu Utjelovljenja - tako nam je dala samog Otkupitelja - i zatim osobito na Kalvariji, zajedno je s Kristom zaslužila de congruo i zadovoljila za sve nas. Napokon, sada na nebu s Kristom posreduje za nas i dijeli sve milosti koje primamo. Dakle, spomenuti naslov pripada joj u vlastitom smislu.")

Dakako, Garrigou-Lagrange naglašava da Blažena Djevica Marija nije prvotni uzrok otkupljenja. Prvotni i glavni uzrok (causa principalis) otkupljenja jest Isus Krist. Jedino nas je Isus Krist mogao otkupiti "de condigno", jer je za otkupljenje bio potreban čin Bogočovjeka (actus theandricus) beskrajne ili neograničene vrijednosti (valoris infiniti). Krist je postavljen za glavu ljudskog roda (caput generis humani).

Blažena Djevica Marija sudjelovala je u otkupljenju podređeno Kristu (subordinata Christo) kao drugotni uzrok (causa secundaria).
Garrigou-Lagrange, nadalje, objašnjava:

"Dicitur 'subordinata Christo' non solum in hoc sensu quod est ei inferior, sed quia concurrit ad salutem nostram per gratiam quae provenit ex Christi meritis. Sic operata est in ipso et per ipsum."

("Kaže se 'podređena Kristu' ne samo u tom smislu što je niža od njega, nego jer je sudjelovala u našem spasenju po milosti koja potječe iz Kristovih zasluga. Tako je djelovala u njemu i po njemu.")

U istoj knjizi piše Garrigou-Lagrange (str. 385.):

"Solus Christus est perfectus Dei et hominum mediator: sed sunt alii mediatores secundum quid, seu secundarii et subordinati, prout dispositive vel ministerialiter cooperantur ad unionem hominum cum Deo."

("Jedino je Krist savršeni posrednik Boga i ljudi: ali postoje i drugi posrednici u nekom smislu ["secundum quid"], ili drugotni i podređeni, prema tome što dispozitivno ili ministerijalno sudjeluju u združenju ljudi s Bogom.")

Tako treba razmišljati i o posredništvu Blažene Djevice Marije:

"In hoc sensu B. Maria Virgo dicitur mediatrix universalis, id est subordinata Christo, prout cum ipso nobis meruit de congruo proprie ea quae Christus nobis merebatur de condigno, prout etiam satisfecit cum illo de congruo; nunc etiam prout intercedit pro nobis simul cum Christo 'semper viventi ad interpellandum pro nobis', et denique prout nobis distribuit omnes gratias quas accipimus."

("U tom se smislu Bl. Djevica Marija naziva sveopćom posrednicom, to jest podređenom Kristu, kao što je s njim zaslužila de congruo proprie ono što nam je Krist zasluživao de condigno, kao što je također s njim zadovoljila de congruo; a sada također kao što nas zagovara zajedno s Kristom 'koji uvijek živi kako bi nas zagovarao' (Heb 7, 25), i napokon kao što nam dijeli sve milosti koje primamo.")

Jasno se naglašava da je Krist zaslužio naše spasenje zaslugom "de condigno" (po pravici, po pravu, po pravednosti), dok su zasluge Blaženje Djevice Marije u djelu otkupljenja "de congruo" (po primjerenosti ili prikladnosti).

No, postavlja se pitanje: U čemu je razlika između posredništva Blažene Djevice Marije i zagovora drugih svetaca, npr. sv. Monike koja je izmolila (zaslužila "de congruo") obraćenje svojeg sina Augustina?

Odgovara Garrigou-Lagrange (str. 515.-516.):

"Differentia est quod B. Maria V. dedit nobis Redemptorem et cum eo obtulit sacrificium crucis merendo et satisfaciendo. S. Monica et alii sancti e contra non obtulerunt cum Christo ipsum sacrificium crucis, ideo non meruerunt de congruo acquisitionem gratiarum quae fluunt ex hoc sacrificio, sed solum applicationem earum, nec possunt dici 'corredemptores'."

("Razlika je u tome što nam je Bl. Djevica Marija dala Otkupitelja i s njime je prinijela žrtvu križa zaslužujući i zadovoljavajući [za grijehe]. Sv. Monika i drugi sveci, naprotiv, nisu prinijeli s Kristom samu žrtvu križa; zato nisu zaslužili de congruo stjecanje milosti koje potječu iz ove žrtve, nego samo njihovu primjenu, i ne mogu se nazvati 'suotkupiteljima'.")

Evo, zato druge svece ne možemo nazvati "suotkupiteljima". Oni se jesu borili za spasenje duša, ali nisu poput Blažene Djevice Marije sudjelovali u samom otkupljenju ljudskog roda na Kalvariji:

"Dicitur solum quod laborant ad salutem animarum. Non meruerint de congruo redemptionem objective sumptam. Unde S. Albertus Magnus dicere potuit: B. V. Maria non est assumpta in ministerium a Domino, sed in consortium et in adjutorium, secundum illud: 'Faciamus ei adjutorium simile sibi', Mariale, q. 42. In hoc B. Maria V. superat Apostolos et ea sola dici potest proprie Mediatrix universalis et Corredemptrix."

("Kaže se samo da su radili za spasenje duša. Nisu zaslužili de congruo otkupljenje u objektivnom smislu. Zato je sv. Albert Veliki mogao reći: Bl. Djevicu Mariju nije Gospodin uzeo u službu, nego u dioništvo i pomoć, prema onom: 'Načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu', Mariale, q. 42. U ovome Bl. Djevica Marija nadilazi apostole i ona se jedina može nazvati u vlastitom smislu univerzalnom Posrednicom i Suotkupiteljicom.")

Malo kasnije (str. 519.) Garrigou-Lagrange ovako zaključuje:

"Sic communiter dicitur quod S. Monica non solum suis orationibus obtinuit, sed meruit merito convenientiae non tamen de condigno conversionem Augustini; a fortiori B. Maria V. gratia plena, Mater Dei et mater spiritualis omnium hominum, nobis meruit de congruo proprie primam gratiam, immo et omnes gratias quas accipimus et etiam electis ultimam gratiam perseverantiae finalis, quam ipsi non possunt proprie mereri pro seipsis, quia sic principium meriti (seu status gratiae perdurans in articulo mortis) caderet sub merito."

("Tako se općenito kaže da sv. Monika svojim molitvama nije samo postigla, nego zaslužila zaslugom prikladnosti, ali ne de condigno, obraćenje Augustina; a fortiori Bl. Djevica Marija, milosti puna, Majka Božja i duhovna majka svih ljudi, zaslužila nam je de congruo proprie prvu milost; štoviše, sve milosti koje primamo, a također izabranicima i posljednju milost konačne ustrajnosti, koju oni sami ne mogu u vlastitom smislu riječi zaslužiti za sebe same, jer bi tako princip zasluge (ili stanje milosti koje traje u času smrti) palo pod zaslugu.")

Evo, kako teolog ukratko objašnjava ovu razliku između Marije i ostalih svetaca (str. 521.):

"In hoc sensu B. M. V. meruit de congruo proprie acquisitionem gratiarum quae fluunt pro nobis ex passione Christi, dum alii Sancti possunt solum mereri de congruo pro nobis non acquisitionem, sed applicationem gratiarum quae fluunt ex passione."

("U tom smislu, Bl. Dj. Marija zaslužila je de congruo proprie stjecanje milosti koje potječu za nas iz Muke Kristove, dok nam ostali sveci mogu samo zaslužiti de congruo ne stjecanje, nego primjenu milosti koje potječu iz Muke.")

Ove zasluge u stjecanju milosti jesu temelj za razumijevanje naslova Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti:

"Et sicut Christus meruit de condigno omnes gratias quas accipimus, ita B. M. V. meruit eas de congruo; et sicut Christus meruit pro hominibus electis omnes effectus praedestinationis, scil. vocationem, justificationem et glorificationem, B. V. M. hos effectus meruit electis hominibus de congruo. Sic est vere Mediatrix omnium gratiarum et dici potest et debet Coredemptrix ut subordinata Christo in opere salutis nostrae."

("I kao što je Krist zaslužio de condigno sve milosti koje primamo, tako ih je Bl. Djevica Marija zaslužila de congruo; i kao što je Krist zaslužio izabranicima sve učinke predestinacije, tj. pozvanje, opravdanje i proslavljenje, Bl. Djevica Marija je ove učinke zaslužila izabranim ljudima de congruo. Tako je uistinu Posrednica svih milosti i može se i treba nazvati Suotkupiteljicom kao podređena Kristu u djelu našega spasenja.")

Na kraju, Garrigou-Lagrange ističe da se učenjem o Marijinoj ulozi u djelu otkupljenja i spasenja nipošto ne umanjuje prvenstvo Isusa Krista, nego se još bolje potvrđuje:

"In hoc nullo modo minuitur primatus Christi, sed melius affirmatur, nam sicut Deus dedit creaturis dignitatem causalitatis, ita Christus dedit Matri suae dignitatem causalitatis quoad meritum et satisfactionem pro nobis."

("U ovom se ni na koji način ne umanjuje Kristovo prvenstvo, nego se još bolje potvrđuje; naime, kao što je Bog dao stvorenjima dostojanstvo uzročnosti, tako je Krist dao svojoj Majci dostojanstvo uzročnosti glede zasluge i zadovoljštine za nas.")

To je odgovor na prigovore i strahove onih ljudi koji misle da se isticanjem uloge Blažene Djevice Marije nekako umanjuje djelo Isusa Krista. Ne, nego time se još bolje potvrđuje. Što više znamo o Blaženoj Djevici Mariji, to više znamo i o Isusu Kristu.

2) Benedikt Henrik Merkelbach

Pogledat ćemo pouke još jednog poznatog teologa iz dominikanskog reda: Benedikta Henrika Merkelbacha (1871. - 1942.). Inače, Merkelbach je bio jedan od najvećih stručnjaka za moralnu teologiju u 20. stoljeću. Njegovo je najznačajnije djelo Summa theologiae moralis u tri sveska (1931. - 1940.).

No, Merkelbach je bio i stručnjak za mariologiju. Napisao je 1939. godine odličan udžbenik za mariologiju. Dominikanac je sve rekao već samim nazivom svojeg udžbenika:

"Mariologia - tractatus de Beatissima Virgine Maria Dei Matre atque Deum inter et homines Mediatrice"

("Mariologija - rasprava o Preblaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj i Posrednici između Boga i ljudi")

I u Hrvatskoj se čitala Merkelbachova Mariologia. To znamo po tome što je prof. Stjepan Bakšić napisao recenziju ove knjige u Bogoslovskoj smotri 1942. godine (vol. 30 no. 4.) u kojoj je knjigu toplo preporučio hrvatskim svećenicima.
Prof. Bakšić ovako govori o knjizi:

"U predgovoru označio je pisac svrhu svoje knjige ovim riječima: 'Naša je nakana podati kratko, jasno, metodičko i sintetičko izlaganje sviju osnovnih pitanja, koja se odnose na marijansko bogoslovlje; tako, da ono uzmogne biti učenicima škola na uporabu kod sticanja dovoljnog znanja o Bl. Majci Božjoj i Posrednici, i ujedno da bude kleru pravilo u propovijedanjima, po kojima će se istinita i dokazana nauka, sigurno i čvrsto utemeljena i oslonjena na dobre dokaze, moći razlikovati od pobožnog mišljenja sa sklizavim temeljem, od čistih mogućnosti bez ikakve vjerojatnosti.'
Ove programne riječi svoga djela auktor je doista u potpunom smislu riječi iskupio."

"Izneseni sadržaj dokazom je, da je pisac obuhvatio čitavu Mariologiju u potpunom njezinom okviru. Natanji pogledi u obradbu pojedinih traktata pokazuju, da auktorovu oku nije izmaklo nijedno pitanje, da se je obazreo na sve poteškoće, jednom riječju, da je obrazložio i dokazao svu pozitivnu nauku i osvijetlio sve probleme širokog područja Mariologije. Naročito treba istaknuti, da je osobito iscrpivo prikazano i osvijetljeno pitanje Marijinog općeg milosnog posredništva, o kojem se u posljednje doba u bogoslovskoj literaturi tako mnogo raspravlja. Sve pak svoje raspravljanje o tako širokom predmetu auktor je upravo majstorski podijelio i podao sistematsku i razrađenu sliku cjelokupne građe. Izlaganje mu je jasno, rečenice kratke, stil gladak i bujan. Najteži problemi prikazani su najvećom lakoćom i jasnoćom. Dokazivanje je puno logičke sile, pregledno i jasno, a dokazi čvrsti i snažni. Pisac se iscrpivo služi sv. Pismom i tradicijom, a svagdje, gdje je to moguće, nastoji podati i neko objašnjenje iz razuma."

"Ova knjiga jest zacijelo prebogato vrelo znanja o Bl. Djevici Mariji, koje nam je auktor predao u laganoj i privlačivoj formi. Knjiga će stoga biti od velike koristi ne samo bogoslovima za sticanje bogoslovske izobrazbe nego i svećenicima u duhovnoj pastvi, koji će u njoj naći i bogato vrelo za propovijedi i pouku, i moćno pomagalo za proširenje svoje izobrazbe, i prikladan predmet za svoje meditacije. Pomno čitanje ove knjige, još će ih više nadahnuti i oduševiti za plemenito natjecanje i rad u praktičnom širenju kulta Bl. Djevice Marije, za koju Bog hoće, da nam preko nje dolaze sva nebeska dobra i spasenje. Knjigu najtoplije preporučujemo."

Što, dakle, Merkelbach kaže o gore navedenim učenjima sv. Alberta Velikog?
U članku koji govori o Marijinu posredništvu, Merkelbach posvećuje cijeli jedan odjeljak učenjima sv. Alberta (str. 356.-358). Nakon navođenja citata velikog crkvenog naučitelja, zaključuje: "Sic B. Albertus vere est doctor marianus et marianae mediationis."

Nakon toga, navodi svoja opažanja (animadversiones), kao svojevrsne zaključke na kraju ovog poglavlja knjige.
Vrijedi ovdje navesti barem neke od tih zaključaka.

Prvo:

"Certum est, in doctrina catholica, B. Virginem partem habere in applicatione fructuum redemptionis, eamque impetrare non tantum in confuso quamdam distributionem gratiae pro humano genere et omnibus hominibus collective sumptis, sed et speciatim in particulari pro hominibus individuis, casibus particularibus, et determinatis gratiis; ut etiam de Sanctis tenet Ecclesia."

("Sigurno je u katoličkom nauku da Bl. Djevica ima udio u primjeni plodova otkupljenja, i u tome da ih izmoli: ne samo kao neko neodređeno dijeljenje milosti za ljudski rod i sve ljude kolektivno uzete, nego i posebno, pojedinačno za individualne ljude, za posebne slučajeve, i određene milosti; kao što također Crkva drži o svecima.")

Drugo:

"Quamvis ab initio pro hominibus intercesserit et, sicut omnes iusti, etiam oraverit pro salute totius humani generis et adventu Redemptoris, quem etiam in terram adduxit, non tamen probatur ad hoc iam habuisse mandatum speciale; sed a momento quo pronuntiando: Fiat mihi secundum verbum tuum, loco totius humanitatis consenserit incarnationi salvificae Verbi divini, venientis ad uniendam sibi naturam humanam, et ita redemptioni cooperari ceperit. Ab hoc momento mediatrix a Deo constituta est ad cooperandum toti operi salutis et ex officio intercedendi ad salutem."

("Iako je od početka zagovarala ljude i, kao svi pravednici, molila također za spasenje cijelog ljudskog roda i dolazak Otkupitelja, kojeg je također dovela na zemlju, ipak ne može se dokazati da je za to već imala poseban nalog; nego od trenutka kad je rekavši: Neka mi bude po riječi tvojoj, namjesto čitava čovječanstva pristala na spasonosno utjelovljenje božanske Riječi, koja je došla da si združi ljudsku narav, i tako je počela surađivati u otkupljenju. Od tog trenutka Bog ju je postavio za posrednicu u sudjelovanju u cijelom djelu spasenja i po službi zagovaranja za spasenje.")

Treće:

"Hinc munus ipsi est officialis mediatricis et interpellantis potentissimae ac universalis:
a) officialis: non solum intercedit de facto, sed de iure, nec solum de iure sed ex officio, quia ad hoc missa et deputata est;
b) potentissimae: quia ipsa Dei-hominis mater simul et hominum redimendorum intercedit ex munere curandi, una cum Christo, omnium saluti apud Deum;
c) universalis: non solum pro quibusdam personis aut in aliquibus casibus et ad determinatas causas, sed ad omnes causas et pro singulis casibus ac personis est constituta mediatrix in perpetuum: ad differentiam aliorum Sanctorum."

("Odatle je njezina službena zadaća posrednice i najmoćnije i sveopće zagovornice:
a) službena: ne samo da zagovara de facto, nego de iure, i to ne samo de iure, nego ex officio [po službi], jer je za to poslana i određena;
b) najmoćnija: jer sama majka Bogočovjeka, a istodobno i majka ljudi otkupljenika, posreduje po službi brige, zajedno s Kristom, za spasenje svih pred Bogom;
c) sveopća: ne samo za određene osobe ili u nekim slučajevima ili za određene slučajeve, nego za sve slučajeve i za svaki pojedini slučaj ili osobu postavljena je posrednicom zauvijek: za razliku od drugih svetaca.")

I Merkelbach daje brojne argumente za Marijin naslov Suotkupiteljice.
Izdvojio bih samo jedan (str. 339.):

"B. Virgo ad omnes omnino fructus redemptionis acquirendos sine ulla exceptione esse cooperatam, cum eius consensus in adventum Redemptoris et sacrificium redemptorium Crucis conditio fuerit et causa operis redemptorii: si enim ipsa non consensisset, Christus non venisset nec salvasset. Id autem non est opinio quaedam theologica, sed revelata veritas de qua, propter apparentes quasdam difficultates, dubitare non est theologi, sed reverenter eam accipere, eique alias nostri cognitiones naturales conformare ac reformare.
'Maria', ait Irenaeus, adv. haer. III, 22, 'obediendo et sibi et universo generi humano facta est causa salutis'."

("Bl. Djevica sudjelovala je u stjecanju baš svih plodova otkupljenja bez iznimke, jer je njezin pristanak na dolazak Otkupitelja i otkupiteljsku žrtvu Križa bio uvjet i uzrok otkupiteljskog djela. Naime, da ona nije pristala, Krist ne bi došao i spasio. A to nije neko teološko mišljenje, nego objavljena istina o kojoj teologu ne pripada sumnjati, zbog određenih prividnih teškoća, nego je treba s poštovanjem prihvatiti, i prilagoditi joj i preoblikovati ostale naše naravne misli.
'Marija', kaže Irenej, Adversus haereses III, 22, 'poslušnošću je postala uzrok spasenja i sebi i cijelom ljudskom rodu'.")

Nadam se da će nam ovaj tekst biti poticaj da i dalje čitamo i povećavamo svoje znanje o Blaženoj Djevici Mariji. Jer, kako se požalio još sv. Ljudevit M. Grignion Montfortski: Marija nije dovoljno poznata - i to je jedan od razloga zašto Isus Krist nije dovoljno poznat u svijetu.

Simptom tog neznanja je površnost koju možete primijetiti u mnogim modernim propovijedima. Oni će o Mariji reći samo da je bila ponizna službenica, i tu staju... Ali, nikada neće ništa reći o njezinim veličinama, odlikama, slavama po kojima nadvisuje sve anđele i svece, a kamoli o njeznoj ulozi u spasenju ljudskog roda. Zato takvi propovjednici nisu u stanju govoriti točno niti o Isusu Kristu: o njegovu Utjelovljenju, o njegovu životu i otkupiteljskom djelu. Jednostavno rečeno: ne možete govoriti o Isusu bez Marije.

S druge strane, postoje i oni koji bi zaista htjeli govoriti o tim temama, ali se ne znaju ispravno izraziti (zbog nedostatka pravilne filozofske i teološke formacije). U ovu kategoriju spadaju mnogi noviji autori i propovjednici, koji imaju dobre namjere, a jednostavno nemaju dovoljno znanja da precizno formuliraju pouku za puk.

Stoga, nema vam druge nego da uzmete stare knjige u ruke i počnete sustavno studirati ova pitanja.

__________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Sv. Albert Veliki – Opera omnia (vol. 37., Pariz, 1898. g.) – Mariale se nalazi na str. 5.-321.

2) Réginald Garrigou-Lagrange – De Christo Salvatore (Torino, 1949.)

3) B. H. Merkelbach – Mariologia (Pariz, 1939.)