Sv. Albert Veliki - Učitelj Marijina posredništva

Sv. Albert Veliki (c. 1200. – 1280.) jedan je od najvažnijih crkvenih naučitelja iz zlatnog doba skolastike. Dominikanska liturgija časti ga naslovima "Praedicatorum decus" ("ures propovjednika"), "Germaniae splendor" ("sjaj Njemačke"), "Ecclesiae sanctae columna aurea" ("zlatni stup svete Crkve") - Antifona u I. večernjoj blagdana sv. Alberta.

Sv. Albert poznat je kao učitelj sv. Tome Akvinskoga. Upravo je on otkrio talent i intelektualne sposobnosti sv. Tome, a kasnije je i branio nauk sv. Tome od onih koji su ga napadali. Sv. Albert je i nadživio svojeg učenika. Naime, sv. Toma umro je 1274. u 49. godini života, dok je sv. Albert umro 1280. s više od 80 godina.

Vrijednost pisanih djela sv. Alberta potvrdio je papa Pio XI. proglasivši ga crkvenim naučiteljem 1931. godine. Nazvan je "doctor universalis" ("sveopći učitelj").

Zbog učenja o posredništvu Blažene Djevice Marije, noviji teolozi nazvali su sv. Alberta "doctor Marianae mediationis" ("učitelj Marijina posredništva").

Među djelima sv. Alberta nalazimo raspravu pod nazivom "Mariale, sive quaestiones super Evangelium Missus est".

U tom djelu sv. Albert je skolastičkom metodom analizirao sve što se moglo znati o Blaženoj Djevici Mariji. Dakle, to je jedno od prvih marioloških djela, tj. teoloških djela koja su u cijelosti posvećena proučavanju života i uloge Blažene Djevice Marije.

Znam da neki moderni autori pokušavaju osporiti da je sv. Albert autor tog djela. Danas postoji svojevrsna pomama za osporavanjem autorstva klasičnih djela kršćanske starine.

Međutim, za nas je jedino važno da su rimski pape prihvatili to djelo kao autentično djelo sv. Alberta Velikog.

Papa Pio XII. navodi Mariale sv. Alberta kao važan izvor u svojoj buli Munificentissimus Deus (1950.) kojom je proglasio dogmu o Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo.
Evo riječi pape Pija XII.:

"Cum autem, media aetate, Theologia Scholastica maxime floreret, S. Albertus Magnus, variis ad rem probandam collatis argumentis, quae vel Sacris Litteris, vel sententiis a maioribus traditis, vel denique Liturgia rationeque theologica, quae dicitur, innituntur, ita concludit: His rationibus et auctoritatibus et multis aliis manifestum est, quod Beatissima Dei Mater in corpore et anima super choros Angelorum est assumpta. Et hoc modis omnibus credimus esse verum (S. ALBERTUS MAGNUS, Mariale sive quaestiones super Evang. Missus est, q. 132). In oratione vero, quam die Annunciationi sacro Beatae Virginis habuit, haec Angeli salutantis verba explanans: 'Ave, gratia plena...', Doctor Universalis, dum Hevae Sanctissimam Virginem comparat, hanc clare significanterque asseverat quadruplici illa maledictione fuisse immunem, cui Heva obnoxia fuit (Idem, Sermones de sanctis, sermo XV: In Annuntiatione Beatae Mariae; cfr. etiam Mariale, q. 132)."

("Kada je pak u Srednjem vijeku najviše cvjetala skolastička teologija, sv. Albert Veliki, skupivši razne argumente kako bi dokazao tu stvar, koji se oslanjaju bilo na Sveto pismo, bilo na stajališta koja su predali stari, bilo napokon na liturgiju i teološki razlog, kako ga nazivaju, ovako je zaključio: Očito je prema ovim razlozima i autoritetima i mnogima drugima da je Preblažena Djevica Marija uznesena tijelom i dušom nad anđeoske korove. I to na sve načine vjerujemo da je istina (sv. ALBERT VELIKI, Mariale sive quaestiones super Evang. Missus est, q. 132). U govoru pak koji je imao na blagdan Navještenja Blažene Djevice, tumačeći ove riječi Anđela koji je pozdravio: 'Zdravo, milosti puna…', sveopći učitelj, dok je uspoređivao Evu s Presvetom Djevicom, jasno je i značajno tvrdio da je bila slobodna od onog četverostrukog prokletstva kojem je Eva bila podložna (isti autor, Sermones de sanctis, sermo XV: In Annuntiatione Beatae Mariae; cfr. također Mariale, q. 132).")

Ako je ovo djelo zaslužilo ući u jednu papinsku dogmatsku bulu, onda je zasigurno vrijedno i naše pažnje.
U predgovoru za Mariale, sv. Albert Veliki moli za prosvjetljenje, kako bi govorio samo istinu o Majci Božjoj:

"Obsecro ergo in primis misericordiam Dei et omnipotentem Patrem misericordiarum, qui lucem inhabitat inaccessibilem, ut effugatis lumine suae claritatis erroris fallacia, falsitatis zizania, vanitatis gloria, det mihi verum intelligere et verum dicere de matre ipsius misericordiae et veritatis."

("Molim, stoga, prije svega milosrđe Božje i svemogućeg Oca milosrđa, koji prebiva u nedostupnom svjetlu, da mi, pošto svjetlošću svoje slave rastjera prijevare zablude, kukolj laži, slavu taštine, podari da razumijem istinu i govorim istinu o majci istog milosrđa i istine.")

Osnova tog djela je evanđelje o Navještenju (Lk 1, 26-38). Sv. Albert detaljno analizira svaku riječ iz tog evanđeoskog odlomka. 

Pogledajmo, stoga, pojedina značajnija mjesta iz tog djela, koja nam pokazuju divne odlike Blažene Djevice Marije.

Sv. Albert izričito naziva Mariju Posrednicom (quaes. II., § VIII.):

"Haec autem omnia completa sunt in beatissima Virgine, quando celsior omnibus creaturis, ipsum Deum uteri sui gremio circumdedit, per quod se et nos in aeterni regni solio collocavit, et regem gloriae quem in se suscepit, per totum mundum communicavit, et tamquam familiarissima mediatrix totum mundum sibi reconciliavit, et per quam tamquam per conjunctissimum sibi medium omne bonum effluxit, et omne genus hominum per se tamquam per portas coeli ad summam familiaritatem Dei Patris introduxit, et per hoc quod ipsum Deum cum homine familiarissime in unam personam conjunxit."

("Sve je ovo ispunjeno u Preblaženoj Djevici, kad je uzvišenija od svih stvorenja, okružila samog Boga krilom svoje utrobe, čime je i sebe i nas postavila na prijestolje, i kralja slave kojega je primila u sebe, priopćila čitavom svijetu, i kao najpouzdanija posrednica pomirila čitav svijet, i po kojoj je kao po najbližem sredstvu poteklo svako dobro, i svaku je vrstu ljudi po sebi, kao po vratima neba, uvela u najveće prijateljstvo s Bogom Ocem, i po tome što je samoga Boga s čovjekom najuže združila u jednu osobu.")

Kasnije Mariju još određenije naziva "posrednicom između Boga i ljudi" (quaest. XXXI., § IV.):

"Item, nec in partu perdidit hominum societatem, imo tunc mediatrix Dei et hominum constituitur..."

("Isto tako, niti u porodu nije izgubila društvo ljudi, štoviše, tada je postavljena za posrednicu Boga i ljudi...")

Zatim, sv. Albert naziva Mariju "duhovnom majkom svih ljudi" (quaes. XI., § IV.):

"Fuit enim haec Virgo causa et principium omnium aliorum Sanctorum summa virginitatis puritate, peccati immunitate, peccandi impossibilitate, virginitatem habens cum foecunditate, mater sanctissimi hominis, mater Creatoris, mater Dei et corporalis hominis, mater omnium hominum spiritualis..."

("Bila je, naime, ova Djevica uzrok i počelo svih drugih svetaca najvećom čistoćom djevičanstva, slobodom od grijeha, nemogućnošću da sagriješi, imajući djevičanstvo s plodnošću, majka najsvetijeg čovjeka, majka Stvoritelja, majka Boga i tjelesnog čovjeka, duhovna majka svih ljudi...")

Sv. Albert povezuje i samo ime Marija s njezinim posredništvom (quaes. XXIX., § II.):

"...nomen Maria in hoc loco beatissimae Virgini congruentissime adaptatur, et propter rei perfectionem quae in nomine denotatur, et ad exprimendam proprietatem conceptionis quae hic annuntiatur, et ad statum designandum mediationis beatissimae Virginis, qua mediante genus humanum per mare hujus saeculi ad portum coeli exemplo, suffragio, et merito revocatur."

("...ime Marija na ovom se mjestu najprikladnije prilagođava Djevici, i zbog savršenstva stvari koja se označava u imenu, i za označavanje vlastitosti začeća koje se ovdje naviješta, i za označavanje statusa posredništva preblažene Djevice, po čijem se posredništvu ljudski rod poziva primjerom, zagovorom i zaslugom da se preko mora ovoga svijeta vrati k vratima neba.")

Posebno treba istaknuti ove riječi: "Ipsa enim omnium quorum Deus dominus est, domina est." ("Ona je, naime, Gospodarica svih onih kojima je Bog Gospodar.")

Sv. Albert ovako tumači Marijin naslov "stella maris" ("zvijezda mora"):

"Ipsa enim est divinarum illuminationum immediate susceptiva, ipsa omnium bonitatum universaliter distributiva. Inde dicitur stella maris: quia omnibus praesentis vitae gratiis semper plenissima. Inde dicitur Maria: quia sicut in mari est congregatio omnium aquarum, ita in ipsa est aggregatio omnium gratiarum. Unde, Genes.1, 10: Congregationes aquarum vocavit Maria. Locus autem gratiarum omnium vocatur Maria."

("Ona je, naime, neposredna primateljica božanskih prosvjetljenja, ona je sveopća djeliteljica svih dobara. Zato se naziva zvijezda mora: jer je uvijek najviše ispunjena svim milostima sadašnjeg života. Zato se naziva Marija: jer kao što je u moru skup svih voda, tako je u njoj skup svih milosti. Stoga, kaže Post 1, 10: Skupljene vode nazvao je morima [lat. Maria]. Mjesto pak svih milosti naziva se Marija.")

Sv. Albert jasno govori o sudjelovanju Blažene Djevice Marije u djelu otkupljenja ljudskog roda.
Kao primjer navedimo sljedeći citat (quaes. XXIX., § III.) gdje sv. Albert naziva Mariju "sudionicom muke" ("consors passionis") i "pomoćnicom otkupljenja" ("adjutrix redemptionis"):

"Tempore vero passionis ubi mater misericordiae, Patri misericordiarum in operatione summae misericordiae affuit, et dolorem passionis secum sustinuit, nam ipsius animam pertransivit gladius, et consors passionis, adjutrix facta est redemptionis, et mater regenerationis: unde ibi propter foecunditatem spiritualem qua totius generis humani mater spiritualis effecta est, non sine parturitione doloris omnes nos in vitam aeternam in Filio et per Filium vocavit et regeneravit, mulier merito dicta fuit."

("U vremenu pak muke, gdje je majka milosrđa pristupila Ocu milosrđa u djelu najvećeg milosrđa, i sama je podnijela bol muke: naime, njezinu dušu probode mač, i sudionica muke postala je pomoćnicom otkupljenja i majkom preporođenja. Zato je ondje zbog duhovne plodnosti kojom je postala duhovna majka čitava ljudskog roda, ne bez porođajnih boli sve nas je u Sinu i po Sinu pozvala i preporodila za vječni život; zasluženo je nazvana ženom.")

U himnu Ave maris stella, jedna kitica glasi:

"Sumens illud Ave
Gabrielis ore,
Funda nos in pace,
Mutans Hevae nomen."

("Ti što začu pozdrav
S usta Gabrijela:
Mirom nas okrijepi,
Mjenjaj ime Evi.")

Kako je Marija promijenila ime Eve? Evo što kaže sv. Albert o suprotnosti Marije i Eve:

"Nomine autem Hevae vocari non debuit, cum in re et effectu contraria ei fuit per omnia illa enim damnavit, ista salvavit: unde et ipsa nomen Hevae mutavit non voce quidem, sed re: illa quidem omnes generavit in mundum, ista in coelos: illa mater carnalis, ista mater misericordiae: illa principium mortalitatis, ista principium regenerationis: illa gratiam perdidit, ista gratiam invenit: illa transivit et nos transire fecit de gratia in culpam, ista surrexit et nos surgere fecit secum de culpa in gratiam..."

("Nije trebala biti nazvana imenom Eve, jer joj je i stvarno i po učinku u svemu bila suprotna: naime, ova [Eva] je osudila, a ona [Marija] spasila: zato je i ona promijenila ime Eve, doduše, ne glasom, nego stvarno: ova je sve rodila na svijet, a ona na nebesa: ova je tjelesna majka, a ona majka milosrđa; ova je počelo smrtnosti, a ona počelo preporođenja; ova je izgubila milost, a ova je našla milost; ova je prešla i nas je ponijela iz milosti u krivnju [grijeh], a ona je ustala i učinila da mi s njom ustanemo iz krivnje u milost...")

I što je najvažnije, po riječima sv. Alberta, Eva je Adamu bila "occasio perditionis" ("prigoda propasti"), dok je Marija bila Kristu "adjutorium redemptionis" ("pomoć u otkupljenju").

Žene ne mogu primiti sakrament svetog reda, pa ga nije primila ni Blažena Djevica Marija.
No, to joj nije ni potrebno, jer je njezina uloga drugačija od uloge crkvenih pastira.

Pogledajte kako sv. Albert objašnjava tu razliku (quaest. XLII.):

"Item, Omnes ordines Ecclesiae sunt in ministerium: unde etiam pastores nominantur, quibus per Prophetam dicitur: Constitui te hodie super gentes et regna (Jerem. 1, 10). Beata autem Virgo non est assumpta in ministerium a Domino, sed in consortium et adjutorium, juxta illud: Faciamus ei adjutorium simile sibi (Gen. 2, 18)."

("Isto tako, svi redovi Crkve postavljeni su za službu: zato se nazivaju i pastirima, kojima se kaže po proroku: Postavio sam te danas nad narodima i kraljevstvima (Jer 1, 10). A Blaženu Djevicu nije Gospodin uzeo u službu, nego u dioništvo i pomoć, prema onom: Načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu (Post 2, 18).")

Dakla, Blažena Djevica je više od službenice - ona je pomoćnica Kristova ili suradnica Kristova (socia Christi), kako nastavlja sv. Albert:

"Sed si hoc est, non debuit aliquem habere ordinem, summus enim in ordine Ecclesiae Papa est, qui est vicarius Jesu Christi. Beata autem Virgo non est vicaria, sed coadjutrix et socia, particeps in regno quae fuit particeps passionum pro genere humano, quando omnibus ministris fugientibus et discipulis, sola sub cruce perstitit, et vulnera quae Christus corpore, ipsa corde suscepit: unde et gladius tunc ipsius animam pertransivit."

("No, ako je tako, nije trebala imati nijedan [sveti] red. Naime, u poretku Crkve najviši je papa, koji je namjesnik Isusa Krista. A Blažena Djevica nije namjesnica, nego pomoćnica i družica, sudionica je u kraljevstvu: ona koja je bila sudionica u mukama za ljudski rod, kad su pobjegli svi službenici i učenici, sama je ostala pod križem, i rane koje je Krist primio u tijelu, ona je primila u srcu: zato tada mač probode njezinu dušu.")

Isto kaže i malo kasnije (quaes. XLIII., § II.):

"...dignitates Ecclesiae introductae sunt in servitium et ministerium. Beatissima autem Virgo assumpta est in salutis auxilium, et in regni consortium: ipsa enim sola ministris fugientibus compassa fuit. Unde et sola regni consortium obtinuit, quae laboris adjutrix fuit, juxta illud: Faciamus ei adjutorium simile sibi (Gen. 2, 18)."

("...dostojanstva u Crkvi uvedena su radi služenja i službe. A Preblažena Djevica uzeta je kao pomoć u spasenju i u dioništvo kraljevstva. Naime, kad su pobjegli službenici, ona je jedina zajednički trpjela. Zato je jedina dobila dioništvo kraljevstva, ona koja je bila pomoćnica u naporu, prema onom: Načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu (Post 2, 18).")

Ova se razlika vidi i u naslovima:

"Ministri Ecclesiae habent dignitatem beneficialem per characterem excellentiae, beatissima autem Virgo habuit coronam regni triumphantis et militantis Ecclesiae: unde summus ministrorum Papa appellatur et est servorum Dei servus, haec est Regina et Domina Angelorum: ille servus servorum Dei, ista Imperatrix totius mundi."

("Službenici Crkve imaju dostojanstvo povlastice po biljegu izvrsnosti, a Preblažena Djevica imala je krunu kraljevstva pobjedničke i vojujuće Crkve. Zato se najveći od službenika, papa, naziva sluga slugu Božjih, a ona je Kraljica i Gospodarica anđela; on je sluga slugu Božjih, a ona je Vladarica svega svijeta.")

Sv. Albert donosi i posebnu raspravu o pitanju: Je li Blažena Djevica Marija sudjelovala u muci svojega Sina? ("Utrum communicaverit passioni Filii?)
Drugim riječima: Je li Blažena Djevica Marija sudjelovala u otkupljenju ljudskog roda?

Slijedeći skolastičku metodu, sv. Albert prvo iznosi sve moguće argumente protiv te povlastice, a zatim argumente u prilog toj povlastici i svoj zaključak.
A taj zaključak donosi ovakvo objašnjenje:

"Quod in passione Domini sustinuerit beatissima Virgo, patet per Damascenum, qui dicit, quod dolores quos effugit pariens, in Christi passione sustinuit. Luc. II, 35: Tuam ipsius animam pertransibit gladius. Item, Isa. LXVI, 7: Antequam parturiret, peperit: antequam veniret partus ejus, peperit masculum. Ex hoc sequitur, quod aliquando peperit sine parturitione et sine dolore. Et post modum, ℣. 8, sequitur: Numquid parturiet terra in die una, aut parietur gens simul, quia parturivit et peperit Sion filios suos?"

("To da je Preblažena Djevica trpjela u muci Gospodnjoj, očito je po [sv. Ivanu] Damaščanskom, koji kaže da je boli koje je izbjegla u porodu, podnijela u Kristovoj muci. Lk 2, 35: I tebi će samoj mač probosti dušu. Isto tako, Izaija 66, 7: Prije nego što je bolove osjetila, rodila je, prije nego što je došao njezin porod, rodila je dječaka. Iz toga slijedi da je jednom rodila bez trudova i bez bolova. I nakon toga, ℣. 8. slijedi: Zar će zemlja roditi u jednom danu? Ili, zar će se narod odjednom roditi, jer je Sionka ušla u trudove i porodila svoju djecu?")

Tako sv. Albert na temelju Svetog pisma i Tradicije zaključuje:

"...peperit totam gentem simul in Filii passione, ubi facta fuit ei in adjutorium simile sibi, ubi ipsa mater misericordiae Patrem misericordiarum in summo opere misericordiae adjuvit, et una secum omnes homines regeneravit."

("...rodila je zajedno cijeli narod u Sinovoj muci, gdje mu je postala pomoć slična njemu, gdje je ista majka milosrđa pomogla Ocu milosrđa u najvećem djelu milosrđa, i zajedno sa sobom preporodila sve ljude.")

Par stranica kasnije, u odgovoru na prigovore, još jasnije izražava svoje stajalište:

"Sola beatissima Virgo tunc fidem habuit, et compassionem crucifixi Dei et hominis, et per se passionem ex compassione patientis. Et sic sola fuit, cui datum est hoc privilegium, scilicet communicatio passionis, cui Filius ut dare posset praemium, voluit communicare passionis meritum, et ut ipsam participem faceret beneficii redemptionis, participem esse voluit et poenae passionis: quatenus sicut fuit adjutrix redemptionis per compassionem, ita mater fieret omnium per recreationem et sicut totus mundus obligatur Deo per suam passionem, ita et Dominae omnium per compassionem."

("Jedino je Preblažena Djevica tada imala vjeru i sutrpljenje s raspetim Bogom i čovjekom, i po sebi patnju iz supatnje s patnikom. I zato je bila jedina kojoj je dana ova povlastica, to jest sudioništvo u muci, kojoj je Sin - kako bi dao nagradu - htio priopćiti zaslugu muke, i kako bi je učinio sudionicom povlastice otkupljenja, htio je da bude sudionica i kazne muke: da kao što je bila pomoćnica otkupljenja po supatnji, tako postane majka svih po preporođenju, i kao što je čitav svijet obvezan Bogu po njegovoj muci, tako je obvezan i Gospodarici svih po supatnji.")

Iz navedenih citata vidimo zašto su učenja sv. Alberta Velikog bila važna za razvoj Marijinih naslova Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti.
Vidjeli smo da sv. Albert govori o "supatnji", "sutrpljenju" Blažene Djevice Marije tijekom Kristove Muke. Koristio je naziv "adjutrix redemptionis" ("pomoćnica otkupljenja") i "auxilium salutis" ("pomoć spasenja"), koji su u biti ekvivalenti naslovu Suotkupiteljica.

Komentari novijih teologa na nauk sv. Alberta

Mnogi teolozi komentirali su učenja sv. Alberta o Marijinu posredništvu. No, izdvojit ćemo samo dva istaknuta teologa iz njegova Reda propovjednika. Pogledat ćemo ujedno što ovi teolozi uče o Marijinim naslovima Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti.

1) Réginald Garrigou-Lagrange

Jedan od najznačajnijih teologa 20. stoljeća, Réginald Garrigou-Lagrange spominje učenja sv. Alberta u kontekstu rasta svijesti o Marijinoj ulozi Posrednice kroz povijest Crkve, od vremena svetih otaca do najnovijeg doba (De Christo Salvatore, Torino, 1949., str. 513.):

"Sancta Mater Redemptoris saepe vocata est a Patribus nova Eva seu mater spiritualis omnium hominum. Deinde magis ac magis explicite ejus universalis mediatio affirmata est in liturgia et in theologarum operibus. Medio aevo S. Bernardus dicit: 'Maria est gratiae inventrix, mediatrix salutis, restauratrix saeculorum'. S. Albertus Magnus in suo Mariali, q. 42, vocat Mariam 'coadiutricem et sociam Christi'. His ultimis denique temporibus Summi Pontifices expresse affirmant eam esse Mediatricem omnium gratiarum."

("Sveta Majka Otkupitelja često je nazivana od strane otaca novom Evom ili duhovnom majkom ljudi. Zatim je sve više i više izričito njezino univerzalno posredništvo potvrđivano u liturgiji i u djelima teologa. U Srednjem vijeku sv. Bernard kaže: 'Marija je nalaziteljica milosti, posrednica spasenja, obnoviteljica svjetova'. Sv. Albert Veliki u svojem djelu Mariale, q. 42., naziva Mariju 'pomoćnicom i suradnicom Kristovom'. Napokon, u ovim posljednjim vremenima vrhovni svećenici izričito potvrđuju da je ona Posrednica svih milosti.")

Garrigou-Lagrange daje sljedeće teološko objašnjenje naslova Posrednice svih milosti:

"Ratione theologica ostenditur legitimitas hujusce tituli. Etenim Matri Redemptoris convenit in sensu proprio titulus Mediatricis universalis et corredemptricis, si associata est Christo in opere redemptionis generis humani per meritum et satisfactionem. Revera autem ita illi associata est perfecta communione voluntatis et dolorum, prout praebuit suum consensum mysterio Incarnationis - sic nobis dedit ipsum Redemptorem - et deinde, praesertim in Calvario, simul cum Christo de congruo meruit et satisfecit pro nobis omnibus; nunc denique in caelo cum Christo intercedit pro nobis et distribuit omnes gratias quas accipimus. Ergo praedictus titulus ei proprie convenit."

("Teološkim razlogom pokazuje se legitimnost ovog naslova. Naime, Majci Otkupitelja pristaje u vlastitom smislu naslov univerzalne Posrednice i Suotkupiteljice, ako je pridružena Kristu u djelu otkupljenja ljudskog roda po zasluzi i zadovoljštini. Uistinu, tako mu je pridružena savršenim zajedništvom volje i boli, tako što je pružila svoj pristanak otajstvu Utjelovljenja - tako nam je dala samog Otkupitelja - i zatim osobito na Kalvariji, zajedno je s Kristom zaslužila de congruo i zadovoljila za sve nas. Napokon, sada na nebu s Kristom posreduje za nas i dijeli sve milosti koje primamo. Dakle, spomenuti naslov pripada joj u vlastitom smislu.")

Dakako, Garrigou-Lagrange naglašava da Blažena Djevica Marija nije prvotni uzrok otkupljenja. Prvotni i glavni uzrok (causa principalis) otkupljenja jest Isus Krist. Jedino nas je Isus Krist mogao otkupiti "de condigno", jer je za otkupljenje bio potreban čin Bogočovjeka (actus theandricus) beskrajne ili neograničene vrijednosti (valoris infiniti). Krist je postavljen za glavu ljudskog roda (caput generis humani).

Blažena Djevica Marija sudjelovala je u otkupljenju podređeno Kristu (subordinata Christo) kao drugotni uzrok (causa secundaria).
Garrigou-Lagrange, nadalje, objašnjava:

"Dicitur 'subordinata Christo' non solum in hoc sensu quod est ei inferior, sed quia concurrit ad salutem nostram per gratiam quae provenit ex Christi meritis. Sic operata est in ipso et per ipsum."

("Kaže se 'podređena Kristu' ne samo u tom smislu što je niža od njega, nego jer je sudjelovala u našem spasenju po milosti koja potječe iz Kristovih zasluga. Tako je djelovala u njemu i po njemu.")

U istoj knjizi piše Garrigou-Lagrange (str. 385.):

"Solus Christus est perfectus Dei et hominum mediator: sed sunt alii mediatores secundum quid, seu secundarii et subordinati, prout dispositive vel ministerialiter cooperantur ad unionem hominum cum Deo."

("Jedino je Krist savršeni posrednik Boga i ljudi: ali postoje i drugi posrednici u nekom smislu ["secundum quid"], ili drugotni i podređeni, prema tome što dispozitivno ili ministerijalno sudjeluju u združenju ljudi s Bogom.")

Tako treba razmišljati i o posredništvu Blažene Djevice Marije:

"In hoc sensu B. Maria Virgo dicitur mediatrix universalis, id est subordinata Christo, prout cum ipso nobis meruit de congruo proprie ea quae Christus nobis merebatur de condigno, prout etiam satisfecit cum illo de congruo; nunc etiam prout intercedit pro nobis simul cum Christo 'semper viventi ad interpellandum pro nobis', et denique prout nobis distribuit omnes gratias quas accipimus."

("U tom se smislu Bl. Djevica Marija naziva sveopćom posrednicom, to jest podređenom Kristu, kao što je s njim zaslužila de congruo proprie ono što nam je Krist zasluživao de condigno, kao što je također s njim zadovoljila de congruo; a sada također kao što nas zagovara zajedno s Kristom 'koji uvijek živi kako bi nas zagovarao' (Heb 7, 25), i napokon kao što nam dijeli sve milosti koje primamo.")

Jasno se naglašava da je Krist zaslužio naše spasenje zaslugom "de condigno" (po pravici, po pravu, po pravednosti), dok su zasluge Blaženje Djevice Marije u djelu otkupljenja "de congruo" (po primjerenosti ili prikladnosti).

No, postavlja se pitanje: U čemu je razlika između posredništva Blažene Djevice Marije i zagovora drugih svetaca, npr. sv. Monike koja je izmolila (zaslužila "de congruo") obraćenje svojeg sina Augustina?

Odgovara Garrigou-Lagrange (str. 515.-516.):

"Differentia est quod B. Maria V. dedit nobis Redemptorem et cum eo obtulit sacrificium crucis merendo et satisfaciendo. S. Monica et alii sancti e contra non obtulerunt cum Christo ipsum sacrificium crucis, ideo non meruerunt de congruo acquisitionem gratiarum quae fluunt ex hoc sacrificio, sed solum applicationem earum, nec possunt dici 'corredemptores'."

("Razlika je u tome što nam je Bl. Djevica Marija dala Otkupitelja i s njime je prinijela žrtvu križa zaslužujući i zadovoljavajući [za grijehe]. Sv. Monika i drugi sveci, naprotiv, nisu prinijeli s Kristom samu žrtvu križa; zato nisu zaslužili de congruo stjecanje milosti koje potječu iz ove žrtve, nego samo njihovu primjenu, i ne mogu se nazvati 'suotkupiteljima'.")

Evo, zato druge svece ne možemo nazvati "suotkupiteljima". Oni se jesu borili za spasenje duša, ali nisu poput Blažene Djevice Marije sudjelovali u samom otkupljenju ljudskog roda na Kalvariji:

"Dicitur solum quod laborant ad salutem animarum. Non meruerint de congruo redemptionem objective sumptam. Unde S. Albertus Magnus dicere potuit: B. V. Maria non est assumpta in ministerium a Domino, sed in consortium et in adjutorium, secundum illud: 'Faciamus ei adjutorium simile sibi', Mariale, q. 42. In hoc B. Maria V. superat Apostolos et ea sola dici potest proprie Mediatrix universalis et Corredemptrix."

("Kaže se samo da su radili za spasenje duša. Nisu zaslužili de congruo otkupljenje u objektivnom smislu. Zato je sv. Albert Veliki mogao reći: Bl. Djevicu Mariju nije Gospodin uzeo u službu, nego u dioništvo i pomoć, prema onom: 'Načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu', Mariale, q. 42. U ovome Bl. Djevica Marija nadilazi apostole i ona se jedina može nazvati u vlastitom smislu univerzalnom Posrednicom i Suotkupiteljicom.")

Malo kasnije (str. 519.) Garrigou-Lagrange ovako zaključuje:

"Sic communiter dicitur quod S. Monica non solum suis orationibus obtinuit, sed meruit merito convenientiae non tamen de condigno conversionem Augustini; a fortiori B. Maria V. gratia plena, Mater Dei et mater spiritualis omnium hominum, nobis meruit de congruo proprie primam gratiam, immo et omnes gratias quas accipimus et etiam electis ultimam gratiam perseverantiae finalis, quam ipsi non possunt proprie mereri pro seipsis, quia sic principium meriti (seu status gratiae perdurans in articulo mortis) caderet sub merito."

("Tako se općenito kaže da sv. Monika svojim molitvama nije samo postigla, nego zaslužila zaslugom prikladnosti, ali ne de condigno, obraćenje Augustina; a fortiori Bl. Djevica Marija, milosti puna, Majka Božja i duhovna majka svih ljudi, zaslužila nam je de congruo proprie prvu milost; štoviše, sve milosti koje primamo, a također izabranicima i posljednju milost konačne ustrajnosti, koju oni sami ne mogu u vlastitom smislu riječi zaslužiti za sebe same, jer bi tako princip zasluge (ili stanje milosti koje traje u času smrti) palo pod zaslugu.")

Evo, kako teolog ukratko objašnjava ovu razliku između Marije i ostalih svetaca (str. 521.):

"In hoc sensu B. M. V. meruit de congruo proprie acquisitionem gratiarum quae fluunt pro nobis ex passione Christi, dum alii Sancti possunt solum mereri de congruo pro nobis non acquisitionem, sed applicationem gratiarum quae fluunt ex passione."

("U tom smislu, Bl. Dj. Marija zaslužila je de congruo proprie stjecanje milosti koje potječu za nas iz Muke Kristove, dok nam ostali sveci mogu samo zaslužiti de congruo ne stjecanje, nego primjenu milosti koje potječu iz Muke.")

Ove zasluge u stjecanju milosti jesu temelj za razumijevanje naslova Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti:

"Et sicut Christus meruit de condigno omnes gratias quas accipimus, ita B. M. V. meruit eas de congruo; et sicut Christus meruit pro hominibus electis omnes effectus praedestinationis, scil. vocationem, justificationem et glorificationem, B. V. M. hos effectus meruit electis hominibus de congruo. Sic est vere Mediatrix omnium gratiarum et dici potest et debet Coredemptrix ut subordinata Christo in opere salutis nostrae."

("I kao što je Krist zaslužio de condigno sve milosti koje primamo, tako ih je Bl. Djevica Marija zaslužila de congruo; i kao što je Krist zaslužio izabranicima sve učinke predestinacije, tj. pozvanje, opravdanje i proslavljenje, Bl. Djevica Marija je ove učinke zaslužila izabranim ljudima de congruo. Tako je uistinu Posrednica svih milosti i može se i treba nazvati Suotkupiteljicom kao podređena Kristu u djelu našega spasenja.")

Na kraju, Garrigou-Lagrange ističe da se učenjem o Marijinoj ulozi u djelu otkupljenja i spasenja nipošto ne umanjuje prvenstvo Isusa Krista, nego se još bolje potvrđuje:

"In hoc nullo modo minuitur primatus Christi, sed melius affirmatur, nam sicut Deus dedit creaturis dignitatem causalitatis, ita Christus dedit Matri suae dignitatem causalitatis quoad meritum et satisfactionem pro nobis."

("U ovom se ni na koji način ne umanjuje Kristovo prvenstvo, nego se još bolje potvrđuje; naime, kao što je Bog dao stvorenjima dostojanstvo uzročnosti, tako je Krist dao svojoj Majci dostojanstvo uzročnosti glede zasluge i zadovoljštine za nas.")

To je odgovor na prigovore i strahove onih ljudi koji misle da se isticanjem uloge Blažene Djevice Marije nekako umanjuje djelo Isusa Krista. Ne, nego time se još bolje potvrđuje. Što više znamo o Blaženoj Djevici Mariji, to više znamo i o Isusu Kristu.

2) Benedikt Henrik Merkelbach

Pogledat ćemo pouke još jednog poznatog teologa iz dominikanskog reda: Benedikta Henrika Merkelbacha (1871. - 1942.). Inače, Merkelbach je bio jedan od najvećih stručnjaka za moralnu teologiju u 20. stoljeću. Njegovo je najznačajnije djelo Summa theologiae moralis u tri sveska (1931. - 1940.).

No, Merkelbach je bio i stručnjak za mariologiju. Napisao je 1939. godine odličan udžbenik za mariologiju. Dominikanac je sve rekao već samim nazivom svojeg udžbenika:

"Mariologia - tractatus de Beatissima Virgine Maria Dei Matre atque Deum inter et homines Mediatrice"

("Mariologija - rasprava o Preblaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj i Posrednici između Boga i ljudi")

I u Hrvatskoj se čitala Merkelbachova Mariologia. To znamo po tome što je prof. Stjepan Bakšić napisao recenziju ove knjige u Bogoslovskoj smotri 1942. godine (vol. 30 no. 4.) u kojoj je knjigu toplo preporučio hrvatskim svećenicima.
Prof. Bakšić ovako govori o knjizi:

"U predgovoru označio je pisac svrhu svoje knjige ovim riječima: 'Naša je nakana podati kratko, jasno, metodičko i sintetičko izlaganje sviju osnovnih pitanja, koja se odnose na marijansko bogoslovlje; tako, da ono uzmogne biti učenicima škola na uporabu kod sticanja dovoljnog znanja o Bl. Majci Božjoj i Posrednici, i ujedno da bude kleru pravilo u propovijedanjima, po kojima će se istinita i dokazana nauka, sigurno i čvrsto utemeljena i oslonjena na dobre dokaze, moći razlikovati od pobožnog mišljenja sa sklizavim temeljem, od čistih mogućnosti bez ikakve vjerojatnosti.'
Ove programne riječi svoga djela auktor je doista u potpunom smislu riječi iskupio."

"Izneseni sadržaj dokazom je, da je pisac obuhvatio čitavu Mariologiju u potpunom njezinom okviru. Natanji pogledi u obradbu pojedinih traktata pokazuju, da auktorovu oku nije izmaklo nijedno pitanje, da se je obazreo na sve poteškoće, jednom riječju, da je obrazložio i dokazao svu pozitivnu nauku i osvijetlio sve probleme širokog područja Mariologije. Naročito treba istaknuti, da je osobito iscrpivo prikazano i osvijetljeno pitanje Marijinog općeg milosnog posredništva, o kojem se u posljednje doba u bogoslovskoj literaturi tako mnogo raspravlja. Sve pak svoje raspravljanje o tako širokom predmetu auktor je upravo majstorski podijelio i podao sistematsku i razrađenu sliku cjelokupne građe. Izlaganje mu je jasno, rečenice kratke, stil gladak i bujan. Najteži problemi prikazani su najvećom lakoćom i jasnoćom. Dokazivanje je puno logičke sile, pregledno i jasno, a dokazi čvrsti i snažni. Pisac se iscrpivo služi sv. Pismom i tradicijom, a svagdje, gdje je to moguće, nastoji podati i neko objašnjenje iz razuma."

"Ova knjiga jest zacijelo prebogato vrelo znanja o Bl. Djevici Mariji, koje nam je auktor predao u laganoj i privlačivoj formi. Knjiga će stoga biti od velike koristi ne samo bogoslovima za sticanje bogoslovske izobrazbe nego i svećenicima u duhovnoj pastvi, koji će u njoj naći i bogato vrelo za propovijedi i pouku, i moćno pomagalo za proširenje svoje izobrazbe, i prikladan predmet za svoje meditacije. Pomno čitanje ove knjige, još će ih više nadahnuti i oduševiti za plemenito natjecanje i rad u praktičnom širenju kulta Bl. Djevice Marije, za koju Bog hoće, da nam preko nje dolaze sva nebeska dobra i spasenje. Knjigu najtoplije preporučujemo."

Što, dakle, Merkelbach kaže o gore navedenim učenjima sv. Alberta Velikog?
U članku koji govori o Marijinu posredništvu, Merkelbach posvećuje cijeli jedan odjeljak učenjima sv. Alberta (str. 356.-358). Nakon navođenja citata velikog crkvenog naučitelja, zaključuje: "Sic B. Albertus vere est doctor marianus et marianae mediationis."

Nakon toga, navodi svoja opažanja (animadversiones), kao svojevrsne zaključke na kraju ovog poglavlja knjige.
Vrijedi ovdje navesti barem neke od tih zaključaka.

Prvo:

"Certum est, in doctrina catholica, B. Virginem partem habere in applicatione fructuum redemptionis, eamque impetrare non tantum in confuso quamdam distributionem gratiae pro humano genere et omnibus hominibus collective sumptis, sed et speciatim in particulari pro hominibus individuis, casibus particularibus, et determinatis gratiis; ut etiam de Sanctis tenet Ecclesia."

("Sigurno je u katoličkom nauku da Bl. Djevica ima udio u primjeni plodova otkupljenja, i u tome da ih izmoli: ne samo kao neko neodređeno dijeljenje milosti za ljudski rod i sve ljude kolektivno uzete, nego i posebno, pojedinačno za individualne ljude, za posebne slučajeve, i određene milosti; kao što također Crkva drži o svecima.")

Drugo:

"Quamvis ab initio pro hominibus intercesserit et, sicut omnes iusti, etiam oraverit pro salute totius humani generis et adventu Redemptoris, quem etiam in terram adduxit, non tamen probatur ad hoc iam habuisse mandatum speciale; sed a momento quo pronuntiando: Fiat mihi secundum verbum tuum, loco totius humanitatis consenserit incarnationi salvificae Verbi divini, venientis ad uniendam sibi naturam humanam, et ita redemptioni cooperari ceperit. Ab hoc momento mediatrix a Deo constituta est ad cooperandum toti operi salutis et ex officio intercedendi ad salutem."

("Iako je od početka zagovarala ljude i, kao svi pravednici, molila također za spasenje cijelog ljudskog roda i dolazak Otkupitelja, kojeg je također dovela na zemlju, ipak ne može se dokazati da je za to već imala poseban nalog; nego od trenutka kad je rekavši: Neka mi bude po riječi tvojoj, namjesto čitava čovječanstva pristala na spasonosno utjelovljenje božanske Riječi, koja je došla da si združi ljudsku narav, i tako je počela surađivati u otkupljenju. Od tog trenutka Bog ju je postavio za posrednicu u sudjelovanju u cijelom djelu spasenja i po službi zagovaranja za spasenje.")

Treće:

"Hinc munus ipsi est officialis mediatricis et interpellantis potentissimae ac universalis:
a) officialis: non solum intercedit de facto, sed de iure, nec solum de iure sed ex officio, quia ad hoc missa et deputata est;
b) potentissimae: quia ipsa Dei-hominis mater simul et hominum redimendorum intercedit ex munere curandi, una cum Christo, omnium saluti apud Deum;
c) universalis: non solum pro quibusdam personis aut in aliquibus casibus et ad determinatas causas, sed ad omnes causas et pro singulis casibus ac personis est constituta mediatrix in perpetuum: ad differentiam aliorum Sanctorum."

("Odatle je njezina službena zadaća posrednice i najmoćnije i sveopće zagovornice:
a) službena: ne samo da zagovara de facto, nego de iure, i to ne samo de iure, nego ex officio [po službi], jer je za to poslana i određena;
b) najmoćnija: jer sama majka Bogočovjeka, a istodobno i majka ljudi otkupljenika, posreduje po službi brige, zajedno s Kristom, za spasenje svih pred Bogom;
c) sveopća: ne samo za određene osobe ili u nekim slučajevima ili za određene slučajeve, nego za sve slučajeve i za svaki pojedini slučaj ili osobu postavljena je posrednicom zauvijek: za razliku od drugih svetaca.")

I Merkelbach daje brojne argumente za Marijin naslov Suotkupiteljice.
Izdvojio bih samo jedan (str. 339.):

"B. Virgo ad omnes omnino fructus redemptionis acquirendos sine ulla exceptione esse cooperatam, cum eius consensus in adventum Redemptoris et sacrificium redemptorium Crucis conditio fuerit et causa operis redemptorii: si enim ipsa non consensisset, Christus non venisset nec salvasset. Id autem non est opinio quaedam theologica, sed revelata veritas de qua, propter apparentes quasdam difficultates, dubitare non est theologi, sed reverenter eam accipere, eique alias nostri cognitiones naturales conformare ac reformare.
'Maria', ait Irenaeus, adv. haer. III, 22, 'obediendo et sibi et universo generi humano facta est causa salutis'."

("Bl. Djevica sudjelovala je u stjecanju baš svih plodova otkupljenja bez iznimke, jer je njezin pristanak na dolazak Otkupitelja i otkupiteljsku žrtvu Križa bio uvjet i uzrok otkupiteljskog djela. Naime, da ona nije pristala, Krist ne bi došao i spasio. A to nije neko teološko mišljenje, nego objavljena istina o kojoj teologu ne pripada sumnjati, zbog određenih prividnih teškoća, nego je treba s poštovanjem prihvatiti, i prilagoditi joj i preoblikovati ostale naše naravne misli.
'Marija', kaže Irenej, Adversus haereses III, 22, 'poslušnošću je postala uzrok spasenja i sebi i cijelom ljudskom rodu'.")

Nadam se da će nam ovaj tekst biti poticaj da i dalje čitamo i povećavamo svoje znanje o Blaženoj Djevici Mariji. Jer, kako se požalio još sv. Ljudevit M. Grignion Montfortski: Marija nije dovoljno poznata - i to je jedan od razloga zašto Isus Krist nije dovoljno poznat u svijetu.

Simptom tog neznanja je površnost koju možete primijetiti u mnogim modernim propovijedima. Oni će o Mariji reći samo da je bila ponizna službenica, i tu staju... Ali, nikada neće ništa reći o njezinim veličinama, odlikama, slavama po kojima nadvisuje sve anđele i svece, a kamoli o njeznoj ulozi u spasenju ljudskog roda. Zato takvi propovjednici nisu u stanju govoriti točno niti o Isusu Kristu: o njegovu Utjelovljenju, o njegovu životu i otkupiteljskom djelu. Jednostavno rečeno: ne možete govoriti o Isusu bez Marije.

S druge strane, postoje i oni koji bi zaista htjeli govoriti o tim temama, ali se ne znaju ispravno izraziti (zbog nedostatka pravilne filozofske i teološke formacije). U ovu kategoriju spadaju mnogi noviji autori i propovjednici, koji imaju dobre namjere, a jednostavno nemaju dovoljno znanja da precizno formuliraju pouku za puk.

Stoga, nema vam druge nego da uzmete stare knjige u ruke i počnete sustavno studirati ova pitanja.

__________________

IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Sv. Albert Veliki – Opera omnia (vol. 37., Pariz, 1898. g.) – Mariale se nalazi na str. 5.-321.

2) Réginald Garrigou-Lagrange – De Christo Salvatore (Torino, 1949.)

3) B. H. Merkelbach – Mariologia (Pariz, 1939.)

 

Marijini naslovi u katoličkoj liturgiji i u poukama hrvatskih svetaca, biskupa i teologa

Posljednica na blagdan Pohoda Bl. Djevice Marije
u dominikanskom misalu iz 1635. godine:

"Qua se Christi Genitricem,
nostrique Mediatricem,
manifestat hodie"

("Koja se danas očituje
kao Kristova Roditeljica
i naša Posrednica")

 

Zbog načela "Lex orandi, lex credendi", liturgija je u teološkim raspravama uvijek bila jedno od važnih sredstava za dokazivanje vjere Crkve, tj. za odgovor na pitanje: Što Crkva vjeruje?

Na primjer, jedan od glavnih argumenata za dogmu o čistilištu jest činjenica da se molitve za pokojne mogu pronaći u svim drevnim liturgijama. Štoviše, i na samim grobovima u katakombama mogu se vidjeti ispisane molitve za pokojne kršćane.

Na temelju tih izvora katolički teolozi dokazuju da je vjera Crkve od samog početka:
1) da čistilište postoji;
2) da se dušama u čistilištu može pomoći molitvom, svetom misnom žrtvom i drugim djelima.

Slično tome, jedan od glavnih argumenata za proglašenje dogme o uznesenju Blažene Djevice Marije 1950. godine bila je činjenica da se u liturgiji od starih vremena slavi blagdan Uznesenja Bl. Djevice Marije (Velika Gospa).

Ako ove iste kriterije primijenimo na pitanje Marijinih naslova, što ćemo dobiti?
Vidjet ćemo u nastavku.

No, prvo želim istaknuti da su me na pisanje ovog teksta potaknule riječi koje sam nedavno pročitao u starom tumačenju konstitucija dominikanskog reda (Expositio super Constitutiones Fratrum Praedicatorum) koje je napisao Humbert iz Romansa u 13. stoljeću.

Humbert je bio poglavar dominikanskog reda (učitelj Reda) u razdoblju od 1254. do 1263. godine. Bio je, dakle, četvrti nasljednik sv. Dominika na čelu Reda propovjednika.
Humbert je najpoznatiji po tome što je uredio dominikanske liturgijske knjige (dominikanski obred). No, Humbert je bio i izvrstan pisac. Napisao je brojna djela poglavito o redovničkom životu.

Objašnjavajući zašto je subota posvećena štovanju Blažene Djevice Marije, Humbert izričito Mariju naziva "Posrednicom svijeta" ("Mediatrix mundi"):

"...sicut sabbati dies est medius inter diem veneris quae est poenalis, et diem dominicam quae est dies gaudii, nec quis potest transire de illa die poenali ad diem gaudii, nisi per sabbati diem; ita nec de poenis hujus mundi ad gaudia coeli potest aliquis transire, nisi per ipsam Mediatricem mundi."

("...kao što se subotnji dan nalazi između petka, koji je kažnjenički [pokornički dan], i nedjelje, koja je dan radosti, i nitko ne može prijeći iz tog kažnjeničkog dana do dana radosti, osim preko subote; tako nitko ne može prijeći iz kazna ovog svijeta do radosti neba, osim po istoj Posrednici svijeta.")

Humbert se pritom poziva na posljednicu "Jubilemus in hac die", koja se pjevala subotom na zavjetnim misama o Blaženoj Djevici Mariji. Čak i navodi cijeli tekst te posljednice (vidi: B. Humbertus de Romanis, Opera de vita regulari, vol. II., ed. J. J. Berthier, Romae, 1889., str. 73.-75.).

Jedan stih u toj posljednici glasi ovako:

"Haec de poenis nos educit
Mediatrix, et adducit
Ad superna gaudia."

("Ona nas je izvela iz kazna
Posrednica, i privela nas
Do višnjih radosti.")

Dakako, ovu posljednicu možete vidjeti u Humbertovom liturgijskom kodeksu, koji je napisan negdje između 1254. i 1260. godine. Taj kodeks je prototip dominikanskih liturgijskih knjiga, iz kojeg su pripadnici ostalih dominikanskih samostana trebali prepisati svoje liturgijske knjige.

Posljednica Jubilemus in hac die u Humbertovom gradualu

Napominjem da je papa Klement IV. bulom Consurgit in nobis od 7. srpnja 1267. potvrdio dominikansku liturgiju u Humberovoj redakciji i pritom odredio da u dominikanskoj liturgiji nitko ne smije ništa mijenjati.
Dakle, navedene stihove pjevali su i sv. Toma Akvinski, sv. Albert Veliki, sv. Vinko Fererski i toliki drugi. 

Pjevao ih je i naš bl. Augustin Kažotić. I možda ih je baš on prenio u našu domovinu. Naime, istu posljednicu nalazimo i u Zagrebačkom misalu iz 1511. godine.

I više od toga. U Zagrebačkom misalu svaki blagdan Blažene Djevice Marije ima svoju posljednicu. Svaka od tih posljednica slavi Mariju divnim pohvalama, koje pokazuju kakvim je naslovima naša Crkva štovala Presvetu Bogorodicu.

Tako posljednica za osminu blagdana Uznesenja Marijina pjeva: "Salve decus virginum: mediatrix hominum: salutis puerpera." ("Zdravo uresu djevica, Posrednice ljudi, roditeljice spasenja.")

Posljednica za blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije naziva Mariju "spasiteljicom svijeta" ("salvatrix saeculi"):
"Veni salvatrix saeculi: sordes aufer piaculi." - "Dođi, spasiteljice svijeta: otkloni nečistoće grijeha."

Evo, tako se u Hrvatskoj stoljećima molio i pjevalo.
Naglašavam da su primjeri, koje smo vidjeli, samo jedan mali dio u velikom moru sličnih molitava, zaziva i pjesama kojima crkvena tradicija hvali Blaženu Djevicu Mariju.

Tragedija je što je mnogim modernim teolozima sve ovo potpuna nepoznanica. Oni su posve odsječeni od crkvene tradicije. Ne poznaju ništa drugo osim postkoncilskog modernizma.

No, sada treba pogledati svjedočanstva o Marijinim naslovima iz prve polovice 20. stoljeća: da vidimo kako su govorili naši sveci, biskupi i teolozi.
Ovdje prvo treba istaknuti sv. Leopolda Mandića, koji je često isticao Mariju kao Suotkupiteljicu i Posrednicu svih milosti.

U spisima sv. Leopolda Mandića nalazi se izjava u kojoj kaže da se "obvezao na službu Suotkupiteljice ljudskog roda" ("me obstrinxi in obsequium Corredemptricis humani generis") kako bi radio na otkupljenju nesjedinjenih istočnjaka od raskola i zablude ("in redemptionem Orientalium Dissidentium a schismate et errore").

U bilješci od 8. rujna 1927., sv. Leopold napisao je na latinskom jeziku:

"Ego frater Leopoldus Mandic Zarevic credo et teneo Virginem Beatissimam Mariam, eo quod Corredemptrix humani generis, esse fontem moralem totius gratiae, nam ex plenitudine ipsius omnes nos accepimus..."

("Ja brat Leopold Mandić Carević vjerujem i držim da je Preblažena Djevica Marija, po tome što je Suotkupiteljica ljudskog roda, moralni izvor čitave milosti, jer iz njezine punine svi mi primismo...")

Bl. Alojzije Stepinac naziva Mariju Posrednicom svih milosti u svojoj propovijedi o Lurdskim ukazanjima (prop. 3.):

"…iako je nisu gledali očima kao mala sv. Bernardica, imali svojim očima prilike gledati bezbrojna čudesna ozdravljenja, neprotumačiva po svjedočanstvu prvih liječničkih stručnjaka po naravnom redu, dakle po sudu Crkve samo po vrhunaravnoj sili, u ovom slučaju Majke Božje, kao djeliteljice milosti Božjih, posrednice svih milosti."

Kad se 1954. godine slavila stogodišnjica proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, naši biskupi objavili su zajedničku poslanicu svim katoličkim vjernicima na prostoru bivše države.
Naši biskupi počinju ovu poslanicu sljedećim riječima:

"Predragi vjernici! Za katoličke biskupe, koje je, prema riječima Sv. Pisma, Duh Sveti postavio, da upravljaju Crkvom Božjom (Act 20, 28), jedna je od najvećih časti, najslađih dužnosti i najnježnijih briga propovijedati i pronositi slavu Bl. Djevice Marije. Ta Ona je Majka jedinorođenog Božjeg Sina i Spasitelja našega Isusa Krista, a ujedno duhovna mati čovječanstva, suotkupiteljica naša i djeliteljica sviju milosti i svakog nebeskog dobra.

Evo te poslanice na naslovnici Vjesnika Đakovačke biskupije...

U toj poslanici naši biskupi naučavaju:

"Marija je sudjelovala kod našeg otkupljenja, jer je dragovoljno rodila Krista, za kojeg je znala, da će dati u krvavim bolima i smrti na Kalvariji svoj život kao žrtvu za oproštenje grijeha svijeta. Ona je dragovoljno za otkup svijeta žrtvovala Krista na križu, a sebe i bolove svoje pod križem. Zato kaže papa Benedikt XV.: 'Tako je mnogo trpjela i gotovo umrla Marija sa svojim trpećim i umirućim Sinom i tako se duboko odrekla svojih majčinskih prava i, koliko je do Nje, žrtvovala Sina svoga, da se s punim pravom može reći, da je s Kristom otkupila svijet' (Inter Sodalicia, 1918, AAS, 1918.).
No Ona sudjeluje i kod onog otkupljenja, koje se sada nastavlja do sudnjeg dana, a stoji u dijeljenju sviju milosti, koje su potrebne, za spasenje. Bez Nje se te milosti ne dijele, jer ih je Ona s Kristom i u ovisnosti o Kristu sve zaslužila na Kalvariji. Marija je osim toga s križa proglašena duhovnom majkom čovječanstva, jer je Krist rekao Ivanu i u njemu svemu čovječanstvu: 'Sinko, evo Ti Majke'. Majka je ona, koja život rađa, čuva i množi. Budući dakle, da je Marija proglašena duhovnom majkom čovječanstva, znači, da se duhovni život duša, t. j. život milosti, bez Marije niti rađa, niti umnožava, niti može očuvati. Marija je dakle djeliteljica sviju milosti. Zato i kaže Papa Pijo IX.: 'Božja je volja, da mi svaku milost, nadu i spasenje imademo po Mariji' (Enc. 1. II. 1849.)."

Te iste godine, zagrebački nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper objavio je zaista prekrasnu okružnicu o osobnoj posveti Mariji (vidi: Šeper - građa za životopis, Zagreb, 1982., str. 21.- 24.).

U toj okružnici Šeper jasno kaže da se "teolozi slažu u tvrdnji da sve milosti prolaze kroz ruke Marijine":

"Međutim, što bi nam koristili svi, pa i najveći uspjesi u pastvi, ako bismo sami zastranili s puta istine, ako se sami osobno ne bismo posvetili? A tko će nam tu više pomoći nego Marija? Svetosti nema bez Božje milosti, a milosti Božje daju nam se po Mariji. Zar ne primjenjuje njoj Crkva riječi: 'Qui mane vigilant ad me, invenient me?' (Izr 8, 17). A na te riječi dodaje s pravom sveti Alfons Liguori: 'Idem est recurrere ad Mariam et invenire Dei gratiam' (De Mariae gloriis, c. II. § 1). Upravo je dakle imperativ naših duša da se posvete Mariji.
Ali nije dosta sveto živjeti na ovom svijetu jedan dan ili mjesec, nego valja ustrajati do kraja u svetosti, u Božjoj milosti. A perseverantia finalis tako je veliki dar da prema nauci svetog Tridentskog sabora nitko toga dara ne može zaslužiti svojim silama de condigno, jer ne opominje uzalud Apostol: 'Qui se existimat stare, videat ne cadat' (1 Kor 10, 12). Perseverantia finalis tako je golemi dar da ga ne možemo zaslužiti, nego sigurno izmoliti skrušenom, srdačnom molitvom. I to ne molitvom jedan ili dva puta, nego ustrajnom molitvom dok smo živi, kao što veli sveti kardinal Bellarmin: 'Quotidie postulanda est, ut quotidie detur.' Ako se pak teolozi slažu u tvrdnji da sve milosti prolaze kroz ruke Marijine, onda očito i ova najveća milost, milost perseverantiae finalis. Koliki dakle poticaj da se posvetimo neokaljanoj Majci Božjoj jednim posebnim činom u ovoj njezinoj jubilarnoj godini!"

Šeperova konstatacija da se "teolozi slažu u tvrdnji da sve milosti prolaze kroz ruke Marijine" vrijedi i za hrvatske teologe.

Upravo je zadivljujuće kako su svi tadašnji hrvatski teolozi složno kao jedan govorili o Marijinoj ulozi.

Riječ o teolozima iz različitih teoloških škola, koje su se inače u mnogo toga razlikovale. Poznate su polemike između tomista i skotista o nizu filozofskih pitanja. Sjetite se samo žestoke polemike između fra Karla Balića i dominikanca Hijacinta Boškovića.

No, kad je u pitanju uloga Marije kao Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti - svi naši teolozi govorili su kao jedan. Svi! I tomisti, i skotisti, i sljedbenici Suarezova filozofsko-teološkog sustava - SVI. Ukratko, sve tradicionalne katoličke škole.

Nije mi poznat ni jedan jedini hrvatski teolog iz onog vremena koji se protivio Marijinu naslovu Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti.

Pogledat ćemo tu jednodušnost i jednoglasnost na nekoliko primjera.

Najpoznatiji hrvatski mariolog fra Karlo Balić piše u listu Nova revija (1928., god. VII. br. 1) u članku "Marija – Posrednica naša":

"Prvorođenica sviju stvorenja, radi svoga Sina, Prvorođenca stvorenja, Marija je u onom sada vječnosti, preodređena da bude suotkupiteljica - Mediatrix - Coredemptrix ljudskoga roda: ona mora da u redu otkupljenja zauzme ono mjesto, što ga je Eva zauzimala u redu izgubljenja. Ova tradicionalna nauka Crkve jasno je izražena već u Protoevanđelju onim riječima: 'I neprijateljstvo ću postaviti između tebe i žene... Ona će satrti tvoju glavu: ipsa conteret caput tuum' (Gen. III, 14, 15). To je objavljena nauka. Kontrast između Eve i Marije mora biti potpun i strašan. Adam i Eva, per modum unius, upropastili su ljudski rod. Novi Adam i nova Eva treba da per modum unius otkupe i spase ljudski rod. Žrtvu otkupljenja morala je Marija na svijet dovesti i Vječnomu Ocu prikazati. Sv. Pismo svjedoči, da se je to i dogodilo."

Fra Leonard Bajić piše u članku Kršćanski život i pobožnost prema Gospi objavljenom 1931. u Novoj reviji (br. 5.-6., god. X., str. 369.-370.):

"U Kristu je Bog-Čovjek rođen od Djevice-Bogorodice. Kako je utjelovljenom Bogu Čovjeku misijsko ime i značenje Krist, tako je Gospi pravo i službovinsko ime Bogorodice. Njezino Bogorodičinstvo vezalo Ju je s Bogom-Čovjekom, da u Kristovoj misiji otkupitelja Ona bude suotkupiteljica. Krist Bog je otkupljivao pomoću svoje čovječje naravi. Marija je davala ruku pomoću svojim bogorodičinstvom. Blagovijesno otajstvo povezalo je Gospu s Bogom stvarno pri naviještenju Gabrijelovu, jer toga stoput sretnog trena i Bog je postao čovjekom i čovjek-Gospa Bogorodicom, ali netom je u pravijeku, u Edenu, od milosrđa Božjeg zamišljen Krist, odmah je u ideji Božjoj oživjela i majka Njegova. Kako je Sin Božji od vijeka, tako hoće Crkva, da je s Njime od vijeka i Marija, kojoj stavlja u usta riječ Božju, da zajedno i Ona sa vječnom Mudrosti, Riječi Božjom, kaže o sebi: Ab aeterno ordinata sum (Mudr. 8, 23).
Gospa je, eto, u Kristu, po Kristu i sa Kristom prava naša suotkupiteljica."

Godine 1972. dominikanac Jordan Kuničić u jednom od svojih posljenjih članaka pod nazivom Egzistencijalizacija Marijina štovanja (objavljenom u Bogoslovskoj smotri, vol. 42 br. 2-3) ističe sljedeće pouke:

"Marijinu ulogu poznamo iz Objave. Do te uloge dolazimo deduktivnim putem. Prihvaćamo je vjerom. Što iz toga slijedi? Ako zapostavimo njenu prvu, nadnaravnu ulogu u poslu spasenja, ili, ako tu ulogu stavimo na periferiju i u centar postavimo Mariju kao ovozemnu djevojku, kao zaručnicu, kao majku pred teškim životnim situacijama, npr. u povodu smrti sina, izvrnuli smo vrednote naglavce. Marija je u prvom redu majka Spasiteljeva, suspasiteljica; i majka je Spasiteljeva tjelesnim, još više duhovnim materinstvom i pristankom na spasenje i otkupljenje obavljeno od njena Sina, i zbog toga i danas za nju ostaje glavna preokupacija: milosno, aktivno spašavati ljudske duše (LG br. 55—69). Znači da više naglašavamo spašavanje duša i njenu ulogu majke Onoga koji je došao spašavati i koji spasava još i danas."

"Kao što je nepotpuno, donekle i krivo, zastupati zatvoreni humanizam i zatvorenu antropologiju, tj. zatvarati čovječju sudbinu u okove vremena i prostora te mu zatvoriti pogled u transcendenciju, tako je nepotpuno i krivo zatvoriti Marijinu ulogu na horizontalno spašavanje čovjeka, na pasivno promatranje ili na pasivnu asistenciju Marijinu u poslu spasavanja čovjeka današnjice, u uvjetima njegove današnje egzistencije. Marijina spasiteljska uloga funkcionira i danas, jer Marija je po strukturalnim zakonima kršćanske egzistencije, kršćanske ontologije započete na krštenju, suspasiteljica, sudjeliteljica svih milosnih darova dušama. A to ona čini snagom veze Spasitelja s njom kao majkom, njenim svjesnim i dragovoljnim pristajanjem na otkupljenje."

"Nije moguće usvojiti duh Kristov, a ne usvojiti Marijin duh, jer je on s Kristovim najuže povezan. Uloga spašavanja svih faktora povezuje ih u zajednički SITIO. I nije dovoljno reći da molitve upravljene Mariji pred Božjim licem najviše vrijede, ne, suživljavanje kršćana s Marijom mora biti u znaku prenošenja Marije u život, u primanje nadnaravnih darova od Boga, jer je Marija suspasiteljica i sudjeliteljica svih milosti. To je kršćanski realizam."

Jednako su desetljećima govorila i druga njegova subraća.
U dominikanskom listu Gospina krunica (Zagreb, studeni 1933., br. 11), autor koji se potpisao inicijalima M. K. (možda p. Markolin Knego?), u članku pod nazivom Peto žalosno otajstvo piše:

"Skočanje i Kristova smrt na križu, sa svim svojim okolnostima pružaju nam bezbroj duhovnih pouka: nu, buduć da mi često promatramo ovo otajstvo u Marijinu Rozariju, za nas bez dvojbe, glavni plod ovog razmatranja biće duboka i živa samilost spram boli ove tužne Majke. Prva četiri žalosna otajstva ne napominju Mariju; no u ovom zadnjem nije mogla da bude Majka rastavljena od križa svog Sina. Proročanstvo starog Šimuna moralo se doslovce ispuniti. Marija je imala da bude naša Suotkupiteljica, stoga je vidimo na Kalvariju nepomičnu ispod križa Otkupitelja. Marija je imala da bude Majka naša, i ona je baš na Kalvariju, ispod križa primila tu uzvišenu misiju, iz ustiju umirućeg Krista: 'Ženo, evo sina tvoga'."

Dvije godine kasnije, u istom listu Gospina krunica nalazimo uvodnik o svečanom krunjenu kipa Majke Božje Bistričke.

.

Autor ovog uvodnika (potpisan slovom "L") malo kasnije piše:

"Eto zašto je slavlje Marijinog krunjenja u Bistrici bilo slavlje cijelog hrvatskog naroda. Marijino krunjenje u Bistrici bio je čin najprije naše vjere, Vjere, da je Marija Majka Božja, Majka Isusa, koji je naš Otkupitelj, a Marija po tom naša Suotkupiteljica."

Dominikanac Česlav Novak ističe u članku "Kraljice bez grijeha istočnoga začeta, moli za nas" (Gospina krunica, XV, 12, str. 194.):

"U kratko: BI. Dj. Marija je bez grijeha začeta, jer je imala postati Majka Božja, suotkupiteljica i naša majka, poraziteljica đavla i kraljica anđela."

Kako su govorili redovnici, tako je govorio i dijecezanski kler.
Zagrebački kanonik Pavao Lončar piše u listu Naša Gospa Lurdska (god. VII., br. 5.) u članku Ljepota i dobrota naše Gospe Lurdske:

"Tako umjetnici prikazuju lijepu Gospu, kako veže nebo sa zemljom, a vjernike s presvetim Trojstvom. Ta se veza osniva na tome, što je Ona Mati Božja, Mati Sina Božjega, koji je s neba na zemlju sišao, da nas otkupi. Ona je s Njim trpjela za naše spasenje. Ona je dakle naša Suotkupiteljica. A osim toga je Njoj izričito sam naš Spasitelj nas predao, kad Ju je postavio našom Majkom pod križem na Golgoti. To je i razlog, da ona neprestano brigu vodi za nas."

Slično govori i prebendar Dragutin Hren u članku Spremnost na žrtvu (Naša Gospa Lurdska, 1935., god. VIII., br. 11. str. 210.):

"Bl. Djevica je naša Suotkupiteljica i Ona je zato kroz cijeli život svojim žrtvama pratila Božanskog Spasitelja, pa nam je tako podala primjer svoje požrtvovnosti."

Napokon, naši biskupi su davali takve pouke vjernicima.
Primjerice, krčki biskup Josip Srebrnić u svojem pastirskom pismu vjernicima za korizmu 1943. godine piše:

"Uz Isusa gledamo uvijek i Mariju. Ako slavimo s posebnim blagdanom Krista Kralja, jer vjerujemo, da pripada Kristu savkoliki ljudski rod, jer je On Bog-čovjek i Otkupitelj svijeta, čvrsto smo uvjereni da pripada isto dostojanstvo i Mariji, jer je ona Majka Krista Kralja i Suotkupiteljica ljudskog roda, i da neće dugo trajati, kad budemo s posebnim blagdanom slavili kao Kraljicu svijeta i Prebl. Djevicu Mariju."

Iz navedenih primjera jasno vidimo da je u Hrvatskoj vladao potpuni konsenzus o Marijinim naslovima Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti. 

Ne možete navesti ni jednog predkoncilskog teologa, svećenika ili biskupa koji se protivio tim naslovima. A kako bi ih i moglo biti, kad su sami pape častili Bogorodicu tim naslovima?


GLAVNI IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Humbert iz Romansa - De vita regulari (vol. II., ed. 1889.) - Humberova djela o redovničkom životu.

2) Humbertov liturgijski kodeks (prototip dominikanske liturgije iz 1256. god.) - Skenirani primjerak.

3) Dominikanski misal iz 1635. godine - Missale sacri Ordinis Praedicatorum

4) Zagrebački misal iz 1511. godine - Missale Zagrabiense (na stranicama HAZU)

5) Stajališta sv. Leopolda Mandića o Mariji kao Suotkupiteljici i Posrednici svih milosti opisao je p. Stefano Manelli, utemeljitelj reda franjevaca Bezgrješne, u članku o odnosu svetaca 20. stoljeća prema tim naslovima. Članak možete pronaći u sljedećem zborniku na engleskom jeziku.

6) Poslanica naših biskupa o stogodišnjici proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije: Vjesnik Đakovačke biskupije.

7) Članak Jordana Kuničića iz 1972. imate ovdje Egzistencijalizacija Marijina štovanja.

Ostale izvore možete lako pronaći na internetu.

 

Sv. Franjo Saleški protiv protestantizma i modernizma

 

Sveci koji su nam ostavili znamenita pisana djela, zaslužuju da se o njihovim mislima i stajalištima govori na temelju njihovih vlastitih riječi, a ne na temelju nekakvih modernih konstrukcija. Dakle, prije nego što počnete govoriti o svetim crkvenim naučiteljima, trebate proučiti njihova djela.

Danas je to posebno važno, jer se u javnosti širi velik broj manipulacija o stajalištima i djelovanju pojedinih svetaca. Naime, pripadnici raznih modernih struja pokušavaju svece prikazati kao svoje istomišljenike.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila, u krugovima "modernizatora" javilo se nastojanje da se "retuširaju" životopisi pojedinih poznatih svetaca, kako bi stvorio dojam da je njihovo djelovanje bilo u skladu s postkoncilskim novostima i reformama ili da su čak bili "prethodnici" tih reforma.

Tako je na portalu "Svjetlo riječi" 31. kolovoza 2025. objavljen tekst pod nazivom "Put čišćenja – život sv. Franje Saleškoga", u kojem autor kaže:

"Franjo, kao plemenit, inteligentan, pobožan i hrabar svećenik, uspješno je obavio svoj zadatak – obratio je većinu stanovništva na katoličku vjeru i uspostavio mnoge katoličke župe. Držao se ovoga principa u teološkim raspravama: pokazivao je veliko poštovanje prema svojim protestantskim protivnicima ali se čvrsto držao katoličke vjere. U tome je, pored ostaloga, bio preteča ekumenskoga duha Drugoga vatikanskog sabora."

Ovdje moramo prvo uvidjeti neke nelogičnosti. Autor kaže da je sv. Franjo obratio većinu stanovništva tog područja na katoličku vjeru, a zatim ga naziva "pretečom ekumenskog duha Drugoga vatikanskog sabora".
Pa, zar pobornici ekumenizma ne govore stalno da svrha ekumenizma nije obraćenje drugih na katoličku vjeru?

Mislim da bi oni djelovanje sv. Franje prije nazvali "prozelitizmom". A kao što je rekao jedan poznati hrvatski ekumenist: "Prozelitizam je atentat na ekumenizam."

No, osvrnuo bih se na tvrdnju iz članka koja kaže: "pokazivao je veliko poštovanje prema svojim protestantskim protivnicima".

Ta tvrdnja uporno se ponavlja u modernim životopisima, vjerojatno s ciljem da ga se prikaže kao "prethodnika ekumenizma". No, tko uzme i pročita izvorna djela sv. Franje, vidjet će da je istina sasvim drugačija.

Sv. Franjo Saleški se pitanjem protestantizma bavi u svojem djelu Kontroverzije (Les controverses). Tko nije pročitao to djelo, ne može objektivno govoriti o odnosu sv. Franje Saleškoga prema protestantima i ostalim krivovjercima. A koliko vidim, članak na portalu "Svjetlo riječi" nigdje ne spominje to važno djelo.

Možemo li u tom djelu pronaći "poštovanje" o kojem se danas često govori?
Povucimo prvo jednu važnu razliku. Prema ljudima u zabludi možete pokazati sažaljenje i blagost, ali ne i prema samoj zabludi. Treba razlikovati obične sljedbenike nekog pokreta i same pokretače i začetnike tog pokreta. Nije ista krivnja pokretača protestantske "reformacije" i onih koji su, nesrećom, odrasli i odgojeni u protestantizmu.

Sv. Franjo Saleški izričito reformatore naziva prevarantima. Ističe da su protestanti dvostruko mrtvi: mrtvi ljubavi po raskolu, a mrtvi vjeri po krivovjerju.

Mislim da nije slučajnost da Kontroverzije sv. Franje Saleškoga nose isti naziv kao glavno djelo sv. Roberta Bellarmina. Dok je Bellarmin učenim i opširnim teološkim raspravama opovrgnuo zablude i hereze protestantizma, sv. Franjo Saleški je isto napravio u sažetom djelu pisanim pučkim jezikom.

Ustalom, to djelo sadrži jednu od najvažnijih obrana temelja katoličke vjere, koja je ikada napisana. Zato su knjigu Kontroverzija veoma cijenili pape Aleksanar VII., bl. Pio IX. i Pio XI.

Papa bl. Pio IX. u dokumentu Dives in misericordia Deus (16. studenoga 1877.) kojim je proglasio sv. Franju Saleškoga crkvenim naučiteljem, ovako hvali njegove Kontroverzije:

"Porro ad retundendam haereticorum sui temporis pervicaciam confirmandosque Catholicos, non minus feliciter ac de Asceticis rebus 'Controversiarum' librum in quo plena Catholicae fidei demonstratio est, aliosque tractatus, concionesque de veritatibus fidei, itemque 'Vexillum Crucis' conscripsit, quibus adeo strenue pro Ecclesiae causa certavit, ut innumeram perditorum hominum multitudinem ad ejus sinum reduxerit, fidem in tota Caballiacensium provincia, longe lateque, restituerit."

("Nadalje, kako bi suzbio tvrdoglavost krivovjeraca svojega vremena i učvrstio katolike, napisao je s ništa manje sreće nego kad je pisao o asketskim temama, knjigu 'Kontroverzija' u kojoj se nalazi zorno prikazivanje katoličke vjere, i druge rasprave i propovijedi o istinama vjere, kao i 'Zastavu Križa', u kojima se tako snažno borio za stvar Crkve da je nebrojeno mnoštvo upropašćenih ljudi vratio u njezino krilo, i obnovio vjeru nadaleko i naširoko po čitavoj pokrajini Chablais.")

Papa Pio XI. u enciklici Rerum omnium perturbationem (26. siječnja 1923.) koja je izdana povodom 300. godišnjice smrti sv. Franje Saleškoga, hvaleći djela ovog svetog crkvenog naučitelja, ovako govori o Kontroverzijama:

"...facere non possumus quin Controversiarum librum memoremus, in quo, sine ulla dubitatione, plena catholicae fidei demonstratio habetur."

("...ne možemo a da ne spomenemo knjigu Kontroverzija u kojoj se bez ikakve dvojbe nalazi zorno prikazivanje katoličke vjere.")

Imate, dakle, poticaj s najviše razine da uzmete Kontroverzije u ruke i počnete čitati.

Faksimil rukopisa Kontroverzija sv. Franje Saleškoga

U Kontroverzijama sv. Franjo Saleški ne raspravlja s protestantskim službenicima, nego se izravno obraća puku koji je zaveden protestantizmom.

I što on prvo govori tom puku?
Prvo mu dokazuje da protestantski službenici i pastori nemaju nikakvo božansko poslanje i da oni nemaju nikakvo pravo da propovijedaju.

Sv. Franjo zato spočitava tamošnjem puku kako je mogao dopustiti da ga takvi ljudi zavedu, kako se mogao dati povesti za propovjednicima protestantizma:

"Jer oni nikada ne mogu dokazati nikakvo pravo na službu koju uzurpiraju; nikada ne mogu pokazati nikakvo legitimno pozvanje. A kako će onda propovijedati? Nitko se ne može prijaviti pod zapovjedništvo nekog kapetana bez odobrenja svojeg kneza: kako ste se onda tako spremno stavili pod zapovjedništvo ovih prvih službenika, bez dopuštenja svojih redovnih pastira, i otišli toliko daleko da ste napustili stanje u kojem ste rođeni i odrasli, a to je Katolička Crkva?"

Sv. Franje jasno ističe krivnju i na strani protestantskih službenika i na strani puka koji ih je slijedio:

"Oni su krivi u tome što su izazvali ovaj nered vlastitim autoritetom, a vi u tome što ste ih slijedili, u čemu ste neispričivi."

Dakako, sv. Franjo ističe da ta krivnja nije jednaka:

"Takav je dakle prvi razlog koji čini vaše službenike, a i vas, neispričivima, iako nejednako, pred Bogom i ljudima u tome što ste napustili Crkvu."

Bilo bi strašno napustiti Crkvu i na nagovor "dobrih ljudi", a kamoli na nagovor ljudi poput Luthera i Calvina, koji se nisu odlikovali nikakvim kreposnim životom.
Sv. Franjo Saleški ističe da je to krivnja koja se može popraviti jedino velikim obraćenjem, kajanjem i pokorom, na koju poziva taj zavedeni puk:

"Jer, napustiti Crkvu i zanemariti njezine zapovijedi znači zauvijek postati poganinom i carinikom, pa makar to bilo na nagovor anđela ili serafa. Ali, na nagovor ljudi koji su bili grešnici najvećih razmjera protiv drugih privatnih osoba, koji su bili bez autoriteta, bez odobrenja, bez ikakve kvalitete potrebne propovjednicima ili prorocima, osim pukog poznavanja određenih znanosti, prekinuti sve veze najreligioznije obveze poslušnosti koja postoji na svijetu, naime one koja se duguje Crkvi kao Zaručnici našeg Gospodina! To je krivnja koja se ne može pokriti osim velikim pokajanjem i pokorom, na koju vas pozivam u ime živoga Boga."

Kasnije kaže tom puku:

"Izvucite se iz ruku tih ljudi koji grade bez pravila, koji ne prilagođavaju svoje zamisli vjeri, nego vjeru svojim zamislima. Dođite i prikažite se Crkvi, koja će vas, ako joj ne priječite, smjestiti u nebesku građevinu, prema istinskom pravilu i omjeru vjere."

Zašto danas nemamo misionare koji nasljeduju primjer sv. Franje?

Kada biste vi danas nasljedovali sv. Franju Saleškoga, onda ne biste vodili "ekumenski dijalog" s protestantskim pastorima, nego biste se izravno obratili običnom puku, koji je zaveden protestantizmom, i poručili mu: "Ovi vaši pastori nemaju nikakav legitimitet pred Bogom. Oni nemaju božansko poslanje. Oni nemaju nikakvo pravo da propovijedaju. Oni su zavodnici koji vas drže u krivovjerju. Maknite se od njih i obratite se na katoličku vjeru."

Isto tako, kada biste nasljedovali sv. Franju Saleškoga, onda ne biste vodili "ekumenske razgovore" s predstavnicima SPC-a, nego biste izravno poručili srpskom puku: "Srpski patrijarh, biskupi i svećenici nemaju legitimitet koji prisvajaju. Oni vas drže u raskolu i krivovjerju, koje je pogubno za vaše duše. Obratite se na katoličku vjeru."

Dakle, važno je u ovim stvarima prije svega postaviti pitanje o običnom puku koji se nalazi u vrtlogu vjerskih prijepora. Kao što smo vidjeli, sv. Franjo Saleški dotiče pitanje krivnje puka koji se dao zavesti od krivovjeraca.

Nema nikakve dvojbe da, primjerice, Luther ničime nije dokazao pred pukom da ima božansko poslanje za osnivanje nekog vjerskog pokreta.

Naime, kada netko tvrdi da ima neko izvanredno poslanje u vjerskim pitanjima, onda to treba i dokazati izvanrednim sredstvima, to jest čudima. A Luther nije učinio nikakvo čudo. On ničime nije dokazao da ima božansko poslanje da "reformira Crkvu". On je djelovao samovoljno i neovlašteno.

Stoga, svi oni obični ljudi, koji su slijedili Luthera, postupali su izrazito nerazborito. Njihovo se ponašanje ne može ničime opravdati.

Osim toga, narod je trebao uvidjeti da su "reformatori" sumnjivi već samim time što iznose gledišta koja su suprotna katoličkoj tradiciji.

Sv. Franjo Saleški kaže zavedenom puku: "Niste im smjeli tako olako vjerovati."

"Da ste bili razboriti u svojem načinu djelovanja, vidjeli biste da nisu iznosili Božju Riječ, već svoje vlastite prikrivene ideje."

Nadalje, sv. Franjo Saleški kaže da je i sam naziv "reformirana crkva" obična blasfemija.

"...naziv reformirana je hula protiv Gospodina našega, koji je tako savršeno oblikovao i posvetio svoju Crkvu u svojoj krvi, da ona nikada ne smije poprimiti drugi oblik nego što je oblik njegove preljubne Zaručnice, stupa i uporišta istine. Mogu se reformirati narodi pojedinačno, ali ne Crkva ili religija. Ona je ispravno oblikovana; promjena formacije naziva se hereza ili bezbožnost."

Mogao bih ovdje još danima navoditi citate u kojima sv. Franjo Saleški dokazuje besmislenost i bezbožnost protestantizma. No, mislim da će biti korisnije navesti pojedine citate u kojima naš sveti crkveni naučitelj opovrgavajući zablude protestanata, istodobno opovrgava i zablude današnjih modernista.

Nije nikakva tajna da su modernisti preuzeli mnoge svoje ideje od protestanata. Zato u raspravi s njima možemo koristiti iste argumente koje je koristio sv. Franjo Saleški.

Evo, na primjer, što sv. Franjo kaže o prevođenju Svetog pisma na sve narodne jezike i o narodnom jeziku u liturgiji:

"Pa ipak, ovdje je jedna od najuspješnijih smicalica koje je usvojio neprijatelj kršćanstva i jedinstva u našem dobu, kako bi privukao ljude. Znao je za znatiželju ljudi i koliko svatko cijeni vlastiti sud; i zato je naveo svoje sektaše da prevedu Sveto pismo, svatko na jezik pokrajine u kojoj se nalazi, a da održe ovo nečuveno mišljenje: da je svatko sposoban razumjeti Pisma, da ih svi trebaju čitati i da se javne službe trebaju slaviti i pjevati na pučkom jeziku svakog okruga."

Sv. Franjo Saleški ovako tumači odredbe Tridentskog koncila o liturgijskom jeziku:

"Koncil također nalaže da se javne službe Crkve ne slave na pučkom jeziku, već na ustaljenom jeziku, svaka prema drevnim obrascima koje je odobrila Crkva. Ovaj dekret crpi svoje razloge iz onoga što sam već rekao; jer ako nije svrhovito tako na svakom koraku, pokrajinu po pokrajinu, prevoditi časni tekst Svetog pisma, onda najveći dio, a možemo reći i sve, što je u oficijima preuzeto iz Svetog pisma, također nije prikladno davati na francuskom."

Sv. Franjo ističe da sveopća Crkva mora imati i sveopći jezik:

"U svakom slučaju, mi koji smo katolici, ne smijemo nipošto svesti svoje svete službe na pučke jezike; nego, budući da je naša Crkva univerzalna u vremenu i prostoru, trebala bi i javne službe slaviti na jeziku koji je univerzalan u vremenu i prostoru, kao što je latinski na Zapadu, grčki na Istoku. U suprotnom, naši svećenici ne bi mogli služiti misu, niti bi ih drugi razumjeli, izvan njihovih vlastitih zemalja. Jedinstvo i velika rasprostranjenost naše braće zahtijevaju da svoje javne molitve izgovaramo na jeziku koji će biti zajednički svim narodima."

Kao što možete vidjeti, sv. Franjo stoji čvrsto na poziciji katoličke liturgijske tradicije. Njegovi su stavovi potpuno suprotni stavovima liturgijskih reformatora iz 1960-ih.

No, pogledajmo što sv. Franjo Saleški kaže o koncilima.
Ako pažljivo čitate što sv. Franjo piše o koncilima, možete lako uvidjeti koliko se Drugi vatikanski koncil razlikuje od svih prethodnih koncila.

Prvo, svrha koncila.
Što je svrha općih koncila? Evo kako kaže sv. Franjo Saleški:

"Jer koji su glavni razlozi zašto se sazivaju opći koncili, nego da se svrgnu i izbace heretik, raskolnik, sablaznitelj, kao vukovi iz ovčinjaka? - kao što se onaj prvi sabor održao u Jeruzalemu kako bi se oduprli onima koji su pripadali herezi farizeja."

Dakle, svrha koncila je definirati nauk i osuditi krivovjerje.
Nikada u povijesti nije sazvan koncil sa svrhom da "prilagođava Crkvu svijetu" ili da "modernizira Crkvu", kako novotari shvaćaju Drugi vatikanski koncil.

Zatim, kanoni.
Kanoni koje su donijeli prethodni koncili izlažu nepromjenjivi nauk Crkve. Sv. Franjo Saleški izričito ističe njihovu nepromjenjivost:

"Što se tiče odredbi o doktrinama vjere, one su nepromjenjive; ono što je jednom istinito, takvo je zauvijek; a koncili ono što u tome određuju nazivaju kanonima (tj. pravilima), jer su to nepovrediva pravila za našu vjeru."

I ovdje vidimo veliku razliku između Drugoga vatikanskog koncila i svih prethodnih koncila. Drugi vatikanski koncil nije donio nijedan kanon, nije izrekao nijednu anatemu, nije dao nijednu definiciju.

Sve što smo naveli u ovom članku dovoljno je da se vidi kako su neutemeljene tvrdnje onih koji kažu da je sv. Franjo Saleški "prethodnik reformi Drugoga vatikanskog koncila."

Treba istaknuti da nove koncepcije, koje se javljaju u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, doista imaju svoje prethodnike, ali ne u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve.

Na primjer, moderna ideja ekumenizma nije nastala u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve, i to u protestantizmu. Naime, ekumenizam je nastao početkom 20. stoljeća kao pokret za ujedinjenje raznih protestantskih sekti.

Isto tako, ideja vjerske slobode nije nastala u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve, i to u liberalnim političkim pokretima, koji se još od vremena Prosvjetiteljstva šire po zapadnom svijetu. Štoviše, ne samo da je ideja vjerske nastala izvan Katoličke Crkve, nego je izvornim nositeljima te ideje jedan od glavnih ciljeva bilo ograničavanje utjecaja Crkve na javni život.

Dobro je poznato što su o tim idejama i pokretima naučavali pretkoncilski pape. A upravo u djelima crkvenih naučitelja poput sv. Franje Saleškog vidimo da je nauk pretkoncilskih papa čvrsto utemeljen na katoličkoj tradiciji, koju su sveci tako žarko propovijedali i branili. 

Izvornik Kontroverzija sv. Franje Saleškoga možete preuzeti ovdje: Oeuvres de saint François de Sales.

Engleski prijevod iz 1886. godine imate ovdje: St. Francis de Sales - The Catholic Controversy.