7. veljače 1929. umro jedan od istaknutih teologa 20. stoljeća: dominikanac Édouard Hugon.
Rođen je 25. kolovoza 1867. kao Florentin-Louis Hugon u obitelji pobožnih seljaka u općini Lafarre (biskupija Puy-en-Velay) u Francuskoj. Bio je najstarije od 13 djece u obitelji. Od malih nogu pokazivao je nadarenost za učenje. Znao je katekizam još prije nego što je naučio čitati. U školi je bio jedan od najboljih učenika.
Pridružio se Redu propovjednika s 18 godina u Rijckholtu u Nizozemskoj. U tom su mjestu dominikanci iz Lyona izgradili samostan i crkvu Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije 1882. godine. Hugon je uzeo redovničko ime Édouard.
Zaređen je za svećenika 24. rujna 1892. Predavao je filozofiju i teologiju u raznim mjestima, i napokon u Rimu. Od 1909. do 1929. predavao je teologiju na budućem Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog (Angelicum).
Među njegovim djelima, trebamo istaknuti potpuni pregled tomističke filozofije (Cursus philosophiae thomisticae) u četiri sveska, kao i dogmatske traktate (Tractatus dogmatici) u tri sveska.
Hugon je bio visoko cijenjen kod trojice papa (sv. Pio X., Benedikt XV. i Pio XI.). Imao je važnu ulogu u proglašenju sv. Efrema Sirca i sv. Petra Kanizija crkvenim naučiteljima. Bio je suradnik i pomoćnik kardinala Pietra Gasparrija u pripremi njegova poznatog katekizma.
Zanimljivo je pogledati pismo pape Pija XI. upućeno Hugonu 25. veljače 1923., koje stoji na početku prvog sveska njegovih dogmatskih traktata (izdanje iz 1927. godine).
U tom pismu Pio XI. hvali poznatu Hugonovu sposobnost da poveže školsku dogmatsku teologiju s najdubljom pobožnošću:
"...neque ignoramus proximum decessorem Nostrum id tibi honori tribuisse, quod religionis mysteria faciliore expositione ad captum fidelium aptasses sacrasque disciplinas ad pietatem fovendam percommode adhibuisses."
("...nije nam nepoznato da je Naš neposredni prethodnik pridao tvojoj časti to što si otajstva vjere lakšim obrazloženjem prilagodio shvaćanju vjernika i svete discipline vrlo prikladno primijenio za poticanje pobožnosti.")
Pio XI. i malo kasnije hvali upravo to obilježje Hugonovih djela, koja uz pouku o vjerskim istinama, pružaju čitatelju "iskrice pobožnosti" ("pietatis igniculos").
Naime, Hugon na kraju mnogih pouka u svojim teološkim djelima dodaje napomenu pod nazivom "Pietatis corollarium" u kojoj pokazuje kako dogmatske istine, koje smo naučili iz teologije, možemo povezati sa svojom pobožnošću i duhovnim razmatranjem. Tako nam teološki udžbenici mogu postati poticaj za duhovno razmatranje. Obilježje je velikih teologa povezivanje teorije s praksom osobnog vjerskog života.
Édouard Hugon imao je znatan utjecaj na nauk o društvenom kraljevanju Isusa Krista. Pomagao je u pripremi enciklike Pija XI. Quas primas kojom je ustanovljen blagdan Krista Kralja.
Iz tog razloga, zanimljivo je pogledati kako Hugon u svojom teološkim djelima objašnjava bit i svrhu tog blagdana i općenito nauk o društvenom kraljevanju Isusa Krista.
Hugon o ovoj temi piše u drugom svesku svojih teoloških traktata, koji govori o Kristu Otkupitelju. Koristimo V. izdanje, objavljeno 1927. godine.
Ovdje na str. 693. nalazimo poglavlje pod nazivom "De Jesu Christo Rege" ("O Isusu Kristu Kralju").
O Kristu Kralju mnogo su govorili već starozavjetni proroci, ali mi ćemo početi od samih riječi Isusa Krista, koji kaže:
"Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite, dakle, i naučavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio." (Mt 28, 19)
Hugon ovako tumači te riječi (str. 695.):
"Hinc ipse Christus dicit: 'Data est mihi omnis potestas in coelo et in terra (Matth., XXVIII, 18, 19).' Ubi affirmatur jus ipsius in omnes gentes, ita ut gentes teneantur obligatione audiendi ejus doctrinam, docete, et sese subjiciendi, ejus legibus, qua ex ejus baptismo derivantur, baptizantes..."
("Zato sam Krist kaže: 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji (Mt 28, 18-19).' Ondje se potvrđuje njegovo pravo na sve narode, tako da su svi narodi dužni obvezom slušati njegov nauk - naučavajte, i podložiti se njegovim zakonima, koji se izvode iz njegova krštenja - krsteći ih...")
Isus Krist je Kralj i kao Bog i kao Čovjek. Hugon ističe da su u zabludi oni koji žele ograničiti Kristovu vlast bilo u jednom bilo u drugom pogledu (str. 699.):
"Satis non est, confiteri Christum ut Deum esse regem, cum id in dubium vertere esset ejus divinitatem impetere; nec sufficit agnoscere in Christo homine regnum mere spirituale, quia id esset restringere imperium quod Scriptura et Traditio absque restrictione Christo adscribunt."
("Nije dovoljno ispovijedati da je Krist [samo] kao Bog kralj, jer dovesti to u sumnju značilo bi osporavati njegovo božanstvo, i nije dovoljno priznati u Kristu čovjeku samo duhovno kraljevstvo, jer bi to značilo ograničiti njegovu vlast, koju Sv. Pismo i Tradicija pripisuju Kristu bez ograničenja.")
Kristova vlast proteže se ne samo na pojedince, nego i na čitavo ljudsko društvo (str. 704.):
"Homines enim in societate adunati non idcirco e dominio Christi exeunt, sed ipsi tota societas subest. Quod omnino liquebit, si recolamus Christum ut Deum esse societatis auctorem, conservatorem, benefactorem, et ut Verbum incarnatum esse, in praesenti humani generis conditione, principium et fontem, a quo innumera auxilia recipit societas et sine cujus influxu nequit salva consistere."
("Naime, ljudi koji su okupljeni u društvo, nisu time izašli iz Kristove vlasti, nego njemu je podložno čitavo društvo. To će nam postati posve jasno ako se prisjetimo da je Krist kao Bog početnik, održavatelj i dobročinitelj društva, a kao Utjelovljena Riječ, u sadašnjem stanju ljudskog roda, on je počelo i izvor iz kojeg društvo prima nebrojene pomoći i bez čijeg utjecaja ne može opstati.")
Za ljudsko društvo vrijedi isto što i za pojedince: Krist je jedini Spasitelj (str. 705.):
"Verum, in praesenti conditione, gratia, quavis, sive in singulos homines sive in societatem universam, ab unico fonte Christo Redemptore, derivatur. Quapropter, de societate, haud secus ac de singulis, valent, verba S. Petri: 'Et non est in alio aliquo salus, nec aliud nomen est sub coelo datum hominibus, in quo oporteat nos salvos fieri.' (Act., IV, 12.)"
("Uistinu, u sadašnjem stanju, svaka milost, bilo za pojedine ljude, bilo za čitavo društvo, izvodi se iz jednog izvora: Krista Otkupitelja. Zbog toga, za društvo kao i za pojedince vrijede riječi sv. Petra: 'I nema ni u kome drugom spasenja; i nema pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.' (Dj 4, 12)")
Hugon ističe da ove istine potvrđuje i iskustvo (str. 706.):
"Iterum experientia comprobatur gentes et societates quae Christi et Ecclesiae influxui subtrahunt, miserrimo diaboli et peccati jugo subesse, apud paganos presertim elucet; ubi autem viget ille influxus, omnia recte componi."
("Opet, iskustvo dokazuje da se narodi i društva, koja se odvraćaju od utjecaja Krista i Crkve, podlažu bijednom jarmu đavla i grijeha, što je posebno očito kod pogana. Ondje pak gdje vlada onaj [Kristov] utjecaj, sve je ispravno posloženo.")
Kao što govori sam papa Pio XI. u enciklici Quas primas, ideologija državnog laicizma najveći je suvremeni protivnik nauka o Kristu Kralju.
Laicizam je politički sustav koji se temelji na ideji da država treba biti "religijski neutralna". Dakle, laicisti zastupaju ideju o državi bez ikakve službene religije, odnosno o državi koja se u svojem zakonodavstvu uopće ne obazire na Božje zakone.
Hugon naziva laicizam najvećim zločinom našeg vremena ("scelus nostra aetate maximum") i apostazijom:
"Scelus nostra aetate maximum, est illa populorum et societatum apostasia a Deo, quasi non esset Deus aut posset societas absque Deo institui et regi."
("Najveći zločin našega vremena je onaj otpad naroda i društava od Boga, kao da Bog ne postoji ili da se društvo može ustanoviti i upravljati bez Boga.")
Nadalje, Hugon objašnjava da postoje tri oblika u kojima se javlja zabluda laicizma. Ujedno obrazlaže kako nauk o Kristu Kralju pobija zablude laicizma.
Prvo, laicizam tvrdi da je religija samo privatna stvar:
"Imprimis contendit, religionem esse ordinis mere privati neque inter officia que societatem externam spectant esse reponendam. Si autem proclamatur universale Christi imperium, jam vindicatur jus divinum et elucet veritas quam exponebat Leo XIII: 'Natura et ratio quae jubet singulos sancte religioseque Deum colere, quod in ejus potestate sumus et quod ab eo profecti ad eumdem reverti debemus, eadem lege adstringit civilem communitatem.'"
("Na prvom mjestu, tvrdi da religija pripada privatnom redu i da se ne smije stavljati među dužnosti koje se tiču vanjskog društva. No, ako se proglasi sveopća Kristova vlast, već time brani se božansko pravo i sjaji istina koju je iznosio Leon XIII: 'Narav i razum, koji zapovijedaju svakom pojedincu da sveto i pobožno štuje Boga, jer smo u njegovoj vlasti, i od njega potječemo, i njemu se trebamo vratiti, istim zakonom obvezuju građansko društvo.'")
Drugo, laicizam tvrdi da svatko može izabrati religiju koja mu se najviše sviđa:
"Secundo, asserit laicismus, si qua religio forte sit amplectenda, liberum esse unicuique et praesertim societati, quam maluerit profiteri. Proclamato autem Jesu Christo omnium gentium et societatum rege et domino, constat eo ipso unicam esse religionem, quam Christus mundo attulit, ut exponit idem Leo XIII: 'Omninoque debent eum in colendo numine morem usurpare modumque quo coli se Deus ipse demonstraverit se velle...'"
("Drugo, laicizam tvrdi da ako možda treba prigrliti neku religiju, svakomu je slobodno, a posebno društvu, da ispovijeda onu koju želi. No, ako se proglasi da je Krist kralj i gospodar svih naroda i društava, samim je time očito da postoji samo jedna religija koju je Krist donio na svijet, kao što obrazlaže isti Leon XIII.: 'U štovanju Boga u potpunosti su dužni uzeti onaj običaj i način štovanja za koji je sam Bog pokazao da želi biti štovan tim načinom...'")
Treće, laicisti ne žele da se govori o nadnaravnom redu i o obvezama koje za čovjeka proizlaze iz tog reda:
"Tertio, laicismus maxime abhorret ab ordine supernaturali. Sicut enim diabolus ab initio peccavit rejiciendo finem supernaturalem, sic laicismo, qui diabolicum spiritum redolet, proprium est odio maximo habere, omnibusque mediis supernaturale insectari."
("Treće, laicizam se najviše grozi nadnaravnog reda. Naime, kao što je đavao od početka sagriješio odbacivši nadnaravni cilj, tako je laicizmu, koji zaudara đavolskim duhom, vlastito to da ima najveću mržnju prema nadnaravnom i da ga progoni svim sredstvima.")
I ovdje proglašenje nauka o Kristu Kralju djeluje kao protulijek:
"At in ipso Christo, Verbo Dei pro nobis incarnato, exhibetur et manifestatur supernaturale, ac proinde, dum agnoscitur Christus rex, necessitas et veritas ordinis supernaturalis asseritur, et dira lues laicismi propulsatur; simulque divina Ecclesiae missio inculcatur."
("Ali, u samom Kristu, Riječi Božjoj koja se za nas utjelovila, pokazuje se i očituje nadnaravno, i stoga, dok se priznaje Krist Kralj, proglašava se nužnost i istinitost nadnaravnog reda, i odbija se pogubna kuga laicizma; a istodobno se ističe božansko poslanje Crkve.")
Kristu Kralju treba se sve podložiti: ljudski razum, ljudski zakoni, ljudsko društvo (str. 709.):
"Sicque stabilietur pro tota societate obligatio subjiciendi omnia Christo; intellectum scilicet doctrinae Christi; leges humanas legi Christi, et societates temporales societati spirituali, quad est Ecclesia Christi."
("I tako se učvršćuje obveza za čitavo društvo da sve podloži Kristu; to jest, da razum podloži Kristovu nauku; ljudske zakone Kristovu zakonu, a vremenita društva duhovnom društvu, a to je Kristova Crkva.")
Sada dolazimo do potrebe za posebnim blagdanom Krista Kralja. Stoga, Hugon u sljedećem članku objašnjava razloge za uvođenje ovog blagdana.
Važna svrha blagdana Krista Kralja jest da gore spomenuti crkveni nauk iznese na najsvečaniji način pred oči cijeloga svijeta:
"Sic quoque, nostra aetate, victrix fulgebit veritas, si speciale ac solemnissimum in universa Ecclesia festum celebretur, quo etiam adversarii fracti et confusi appareant. Illa festivitas, modo externo et hominibus accommodato, proclamabit Christum esse Regem, cui debent gentes et societates subjicere et intellectum et disciplinam et mores et instituta et totam vitam, ut exposuimus superius."
("Tako će također i u našem vremenu zasjati pobjednička istina, ako se u čitavoj Crkvi slavi poseban i vrlo svečan blagdan, kojim će i protivnici biti slomljeni i smeteni. Ova će svetkovina, na vanjski i ljudima prilagođen način, proglasiti da je Krist Kralj, kojemu narodi i društva trebaju podložiti i razum, i disciplinu, i običaje, i ustanove, i čitav život, kao što smo gore obrazložili.")
Hugon daje zanimljiv podatak da je sv. Pio X. još u vrijeme dok je bio patrijarh Venecije tražio da se ustanovi takav blagdan:
"Jam, priusquam ad Apostolicam Cathedram eveheretur, Pius X, existens episcopus et Patriarcha, petebat ut festum hujusmodi instibueretur; cui consentiebant, eminentissimi Ferrari, Manara, Richelmy, etc. Nostris diebus petitiones hujusmodi ita fuerunt multiplicata, ut vocem totius orbis referrent, quam audivit summus Pontifex Pius XI."
("Još prije nego što je uzdignut na apostolsku katedru, Pio X. dok je bio biskup i patrijarh, tražio je da se ustanovi takav blagdan, a s njim su se slagali i preuzoriti Ferrari, Manara, Richelmy, itd. U naše vrijeme ovakve molbe toliko su se umnožile da su pokazivale odjek glasa cijeloga svijeta, koji je čuo vrhovni svećenik Pio XI.")
Dakle, sama ideja o blagdanu Krista Kralja postojala je dugo vremena prije nego što je blagdan službeno uveden. Osjećala se potreba za takvim blagdanom, koji bi pred cijelim svijetom slavio vlast Krista Kralja nad ljudskim društvom.
Važno je pogledati kako Hugon objašnjava što je predmet (objekt), motiv i svrha blagdana Krista Kralja:
"In praesenti autem quaestione objectum est omnino determinatum, cum agatur de Jesu Christo rege universali gentium et societatum, cujus regia dignitas in Scriptura et Traditione certissime asseritur; viget etiam speciale motivum specialisque finis, ut scilicet pessima laicismi lues propulsetur, et jura divina vindicentur, dum instauratur pax Christi in regno Christi."
("U sadašnjem pak pitanju, predmet je posve određen, jer se radi o Isusu Kristu, sveopćem kralju naroda i društava, čije je kraljevsko dostojanstvo najsigurnije potvrđeno u Sv. Pismu i Tradiciji; na snazi je također poseban motiv i posebna svrha, to jest da se suzbije najgora kuga laicizma i da se obrane božanska prava, dok se obnavlja mir Kristov u kraljevstvu Kristovu.")
Hugon daje i objašnjenje zašto je posljednja nedjelja u listopadu izabrana za dan svetkovine Krista Kralja:
"Oportet autem ut festum novum a toto populo celebretur; et idcirco die dominica, ut possit fieri omnium concursus et magna solemnitas; atque, ut appareat distinctio a festo SS. Sacramenti et a festo SS. Cordis, celebrandum erit postea, circa finem anni liturgici, ante festum omnium Sanctorum, sicut ipsum regnum Jesu Christi in regno Sanctorum completur et absolvitur."
("Potrebno je pak da novi blagdan slavi cijeli puk, i zato je izabrana nedjelja, kako bi se svi mogli okupiti i kako bi bila velika svečanost. K tome, kako bi bila očita razlika u odnosu na blagdan Presvetog Sakramenta [Tijelovo] i blagdan Presvetog Srca, treba ga kasnije slaviti, oko kraja liturgijske godine, prije blagdana Svih svetih, kao što se samo kraljevstvo Isusa Krista ispunjava i dovršava u kraljevstvu svetih.")
U postkoncilskoj novoj liturgiji iz 1969. godine blagdan Krista Kralja premješten je na zadnju nedjelju liturgijske godine, kao što je i temeljito izmijenjen pogled na taj blagdan. Umjesto o kraljevanju Isusa Krista nad ljudskim društvom, govori se samo općenito o Kristu kao kralju svega stvorenoga.
A borbu protiv laicizma nitko od modernih klerika više niti ne spominje.
Možda je i to jedan od razloga zašto se Édouard Hugon danas prešućuje.
Na primjer, ako otiđete na internetsku stranicu "dominikanci.hr", nigdje nećete naći spomen njegova imena.
S druge strane, pronaći ćete na toj stranici mjesto gdje se perjanice neomodernizma - Congar, Chenu i Schillebeeckx - nazivaju "istaknutim dominikanskim teolozima" (!). A oni su upravo napustili dominikansku teologiju i zamijenili je svojim novotarijama. Između ostaloga, oni su zastupali upravo onaj laicizam protiv kojeg se Hugon borio.
Stvarno žalosno... Jer dominikanski red imao je stvarno sjajnih teologa u 20. stoljeću, kao što su Hugon, Merkelbach, Prümmer... Ali, nijednoga od njih danas ne spominje stranica "dominikanci.hr". Naprotiv, ističu predstavnike "nove teologije"... Congar, Chenu, Schillebeeckx... One koji su prije Drugog vatikanskog koncila bili pod raznim kaznama Svete Stolice zbog svojih nekatoličkih stajališta.
Nažalost, slične stvari možete vidjeti i kod isusovaca.
Družba Isusova imala je u prošlosti stvarno izvrsne teologe: sv. Robert Bellarmin, sv. Petar Kanizije, Franjo Suárez, Leonard Lessius, Ivan de Lugo, Louis Billot... Ali, nijednoga od njih ne ističu oni koji danas upravljaju Družbom. Naprotiv, oni ističu samo neomoderniste poput Karla Rahnera.
Nije čudo da su obje redovničke zajednice doživjele nagli pad nakon Drugoga vatikanskog koncila. Prepolovile su se i u broju članova. Družba Isusova imala je 1965. godine 36.038 članova, a do 2020. pala je na 14.439 članova. Dominikanski red imao je 1965. godine 9506 članova, a do 2020. taj broj je pao na 5588 članova.
No, nije najveći problem u gubitku članova, nego u gubitku identiteta. A taj gubitak identiteta usko je povezan s uništenjem teološke tradicije ovih redovničkih zajednica.
Dogodilo se nešto paradoksalno. Svi znaju da su dominikanci i isusovci izvorno bili poznati po snažnoj borbi protiv krivovjerja i angažiranom širenju katoličke vjere (misije). A nakon II. vatikanskog koncila pali su u ruke onih koji promiču potpuno suprotna stajališta: toleranciju prema krivovjerju, ekumenizam, laicizam, pa čak i međureligijski sinkretizam.
Nužan preduvjet za obnovu ovih redovničkih zajednica (kao i svih drugih redovničkih zajednica) jest odbacivanje neomodernizma, i povratak tradicionalnoj katoličkoj teologiji.
Zato je potrebno ponovno otkriti klasične teologe kao što je Édouard Hugon. I ne samo otkriti, nego i vratiti njihova djela u školovanje mladih klerika.
Danas možete na internetu pronaći Hugonova glavna filozofska i teološka djela.
TOMISTIČKA FILOZOFIJA - Cursus philosophiae thomisticae
1) Logika - Logica
2) Kozmologija - Cosmologia
3) Biologija i psihologija - Biologia et psychologia
4) Metafizika - Metaphysica
DOGMATSKI TRAKTATI - Tractatus dogmatici
1) O Presvetom Trojstvu, Bogu Stvoritelju, o anđelima i ljudima - De Deo uno et trino, de Creatore et Gubernatore, de angelis et de homine
2) O istočnom grijehu i milosti, o Utjelovljenoj Riječi i Otkupitelju, o Blaženoj Djevici Mariji - De peccato originali et de gratia, de Verbo incarnato et Redemptore, de B. Virgine Maria Deipara
3) O sakramentima i o posljednjim stvarima - De sacramentis ac de novissimis
Nema komentara:
Objavi komentar