Extra Ecclesiam nulla salus - Tako glasi dogma protiv koje se podižu svi neprijatelji Crkve

U travnju 1857. god., Zagrebačka nadbiskupija je objavila jedno priopćenje na latinskom jeziku pod nazivom Extra Ecclesiam catholicam nulla salus (Izvan Katoličke Crkve nema spasenja). Tiskano je u četiri nastavka Zagrebačkog katoličkog lista, od 4. do 25. travnja 1857.

Neću dublje ulaziti u njegov sadržaj; navest ću samo neke njegove dijelove koji su posebno vrijedni naše pažnje. Ovdje mislim prije svega na dijelove koji govore o borbi neprijatelja Crkve protiv vjerske dogme da izvan Katoličke Crkve nema spasenja.

Naime, širenje liberalnih ideja nakon Francuske revolucije (1789.) dalo je poticaj otvorenom napadu liberalnih intelektualaca na dogmu Extra Ecclesiam nulla salus. Taj je napad trajao kroz cijelo 19. stoljeće, a zatim se u obliku teološkog modernizma i neomodernizma nastavio nesmanjenom žestinom sve do danas.
Liberalni su filozofi u toj dogmi vidjeli izvor katoličke netolerancije i prepreku prema stvaranju utopijskog društva slobode, jednakosti i bratstva.

Počinjem sa samim početkom teksta (objavljenim u Zagrebačkom katoličkom listu, 4. travnja 1857.). Odmah ispod naslova Extra Ecclesiam catholicam nulla salus, dolaze ove rečenice:

"Ita sonat dogma, quod tempore nostro sicut tuba hostilis omnes Ecclesiae adversarios excitat et unit, atque ad pertinacissimum certamen armat. Ad ejus solam mentionem et ii, qui nil minus, quam religionem curare solent, adtendunt, ardent, quasi aris ipsorum et focis ruina minaretur. Ad ejus tenuissimam suspicionem et hi, quos secus nulla fidei tela pungere valent, de gravi vulneratione cordis queruntur. - Ea quidem Ecclesiae invitabilis sors est, ut opprobrii et ignominiae Christi socia, signum sit, cui contradicetur (Luc. 2, 34); at tamen impugnatio recte hujus dogmatis tali ac tanto studio et ira suscepta et continuata, nonnisi ex singulari morbo aevi nostri explicari posse videtur."

("Tako glasi dogma, koja u naše vrijeme kao bojna trublja podiže i ujedinjuje sve neprijatelje Crkve, i naoružava ih za najuporniju borbu. Na sam njezin spomen čak i oni koji inače ne mare za vjeru, napinju se, izgaraju, kao da prijeti uništenje njihovim žrtvenicima i domovima. Na njenu najmanju slutnju i oni, koje inače ne diraju nikakve opomene vjere, ponašaju se kao da im je teško ranjeno srce. - No, to je neizbježna sudbina Crkve, da kao družica uvreda i pogrda koje se nanose Kristu, bude 'znak kojemu se protive' (Lk 2, 34); ali izgleda da se ne može ispravno objasniti borba protiv te dogme koja se vodi s tolikom i takvom pristranošću i srdžbom, ako ne iz osobite bolesti našega doba.")


Odmah nakon toga, naglašava se da se korijeni liberalizma nalaze u protestantskoj pobuni u 16. stoljeću ("reformacija" = deformacija):

"Cum post magnum saeculi XVI. ab Ecclesiae portu discessum novatores, fracto auctoritatis gubernaculo, vela darent ventis subjective licentiae, et scripturarum lectione, solius rationis lumine nixa, procellas errorum in dies saeviores concitarent, nec haberent unitatis ancoram fessi: a pharo revelationis desperantes navem avertunt, atque alii, ad syrtes naturalismi ac rationalismi appulsi, Christum amittunt, alii ad scopulos atheismi et materialismi dejecti, Deum abjiciunt, alii denique, ad voragines pantheismi abrepti..."

("Kad su nakon velikog otpada od luke Crkve u XVI. stoljeću novotari, odbacivši vodstvo autoriteta, dali jedra vjetrovima subjektivne samovolje, i čitanju Pisama upirući se samo u svjetlo razuma, izazvali su danomice sve veći vihor zabluda, i jer nisu imali sidro jedinstva, očajavajući okrenuli su svoj brod od objave, pa su jedni pristali na greben naturalizma i racionalizma, ostavivši Krista, drugi su bačeni na hridi ateizma i materijalizma, odbacili Boga, treći su pak uvučeni u vir panteizma...")


Potom se ističe da ima i ljudi, koji su formalno "katolici", a drže ista liberalna protukatolička načela kao i nekatolici, te se čak ujedinjuju s njima, da zajedničkim snagama ruše katoličku vjeru:

"Etiam inter eos, qui Ecclesiae corpori manserint juncti, nunquam deerant, qui spiritu Ecclesiae destituti, in suo sensu carnali abundantes, nimis libenter illos auscultarent, et quod ore profiteri timebant, corde tamen probatum tenerent. Post tantum vero novatorum in religione ac fide naufragium aut in utriusque pereundum erat contemptu, ut v.g. Brunoni Bauer et Ludovico Feuerbach cum sociis accidit; aut ad ultimam fracte navis confugiendum trabem: ad indifferentismum, quo religiones omnes et sectae aeque verae, bonae et hominibus salutares declarantur."

("Također i među onima koji su ostali povezani s tijelom Crkve, nikada nije nedostajalo takvih koji su odstupivši od duha Crkve, a obilujući u svom tjelesnom mišljenju, prerado slušali [novotare], i ono što su se bojali izreći ustima, držali su dokazanim u srcu. Nakon takvog brodoloma novotara u vjeri i religiji, završili su u preziru prema obojemu, kako se dogodilo Bruni Baueru i Ludwigu Feuerbachu s njihovim suradnicima, ili bijegom na posljednju gredu srušenog broda: na indiferentizam, koji proglašava sve religije i sekte jednako istinitima, dobrima i čovjeku spasonosnima.")


U trećem nastavku teksta (ZKL, 18. travnja 1857.) detaljno se iznose argumenti u prilog dogme Extra Ecclesiam nulla salus.
Prije svega, pozivanjem na sveto evanđelje:

"Dogma nostrum e claris Christi ipsius et Apostolorum verbis colligitur. 'Si Ecclesiam non audierit, sit tibi sicut ethnicus et publicanus' (Math. 18, 17); 'qui vos audit me audit, qui vos spernit me spernit, qui autem me spernit, spernit eum qui misit me' (Luc. 10, 16); 'qui non crediderit, condemnabitur' (Marc. 16, 16), 'qui non crediderit, jam judicatus est' (Joan. 3, 18)..."

("Naša dogma se razumije iz jasnih riječi samoga Krista i apostola. 'Ako Crkvu ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik' (Mt 18, 17); 'tko vas [apostole] sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire; a tko mene prezire, prezire onoga koji me je poslao' (Lk 10, 16); 'tko ne uzvjeruje, osudit će se' (Mk 16, 16); 'tko ne vjeruje, već je osuđen' (Iv 3, 18)...")


Također se navode definicije te dogme od općih crkvenih koncila: IV. lateranskog koncila i Firentinskog koncila:

"Ecclesia... determinate et solenniter saepius hoc dogma declaravit. Ita in Concilio Lat. IV. (decr. de fide) definivit: 'Una est fidelium universalis Ecclesia, extra quam nullus omnino salvatur'. Et in Conc. Florent.: 'Sacrosancta Romana Ecclesia firmiter credit, nullos extra Ecclesiam catholicam exeuntes, nec paganos nec Judeos, nec haereticos, nec schismaticos aeternae vitae fieri posse participes, sed in ignem aeternum ituros, nisi ante finem vitae eidem fuerint aggregati; tantumque valere ecclesiastici corporis unitatem, ut nemo, quantascunque eleemosynas fecerit, possit salvari, nisi in catholicae Ecclesiae gremio et unitate permanserit.' Nemo qui ingenuam hanc et liberam Ecclesiae vocem auribus pacatae mentis exceperit, eam intolerantiae insimulabit. Qui carnem tantum et sanguinem consulit, durum ejus sermonem putabit; qui rationem et fidem sequitur, serium quidem, sed verum inveniet."

("Crkva je... često odlučno i svečano deklarirala ovu dogmu. Tako je na IV. lateranskom koncilu (dekret o vjeri) definirala: 'Jedna je sveopća Crkva vjernika, izvan koje se baš nitko ne spašava.' I na Firentinskom koncilu: 'Sveta Rimska Crkva čvrsto vjeruje da nitko izvan Katoličke Crkve - ni pogani, ni židovi, ni heretici, niti raskolnici - ne mogu biti dionici vječnog života, već da idu u oganj vječni, osim ako joj ne budu pridruženi prije kraja života; i toliko vrijedi jedinstvo crkvenog tijela, da se nitko, bez obzira kolike milostinje dijelio, ne može spasiti, ako ne ostane u krilu i jedinstvu Katoličke Crkve.' 
Nitko tko pažljivo posluša ovaj velikodušni i otvoreni glas Crkve, neće joj pripisati netoleranciju. Oni koji slušaju samo glas puti i krvi, smatrat će njen govor tvrdim; no, onaj koji slijedi razum i vjeru, naći će da je taj govor doduše ozbiljan, ali istinit.")


Ovo je, dakle, odgovor liberalima koji su optuživali Crkvu za netoleranciju. Crkva ne može promijeniti svoj stoljetni nauk kako bi ugodila nekakvim novopečenim liberalima i pobornicima Francuske revolucije.
Kroz cijeli tekst proteže se misao da se Crkvu ne može optužiti za netoleranciju prema ljudima koji se bez svoje krivnje nalaze u krivim ili lažnim religijama. To je možda i središnja misao, i glavni razlog zašto je Zagrebačka nadbiskupija uopće izdala ovaj dokument.

Crkva je otvorena! Ona moli i radi da se svi ljudi obrate, da odbace lažne nauke i da se pridruže njoj: pravoj Crkvi. Šelje misionare diljem svijeta, gradi hramove u svim zemljama.

Posebno je zanimljivo da se u tekstu kao glavni argument u prilog tolerantnosti Katoličke Crkve navodi sveopća molitva na Veliki petak, gdje se moli za obraćenje heretika, raskolnika i židova. Upravo ta molitva pokazuje otvorenost Crkve, "koja želi sve prigrliti jednakom prisnošću i oplakuje propast onih koji ne žele doći". 
U tom dijelu teksta, Zagrebačka nadbiskupija uputila je poziv liberalnim sumnjivcima da dođu u crkvu na Veliki petak i poslušaju sveopću molitvu:

"Hoc postulant, velint nolint, ii qui Ecclesiam solam salvificam esse negant, sive indifferentismo faveant, qui omnes religiones aeque salutares depraedicat, sive male intellectum tolerantiae patrocinium affectent. Hi forte minus malo, quam importuno studio benignitatis acti, tantum acquiescant. Veniant ad templa catholica, quam late patet orbis, invenienda; auscultent feria 6. in parasceve universali Ecclesiae, quid millenis et millenis sacerdotum vocibus haereticis, quid schismaticis, quid paganis, quin imo Judaeis Sponsi occisoribus precetur. 'Oremus', suspirat pietate materna: 'oremus et pro haereticis et schismaticis, ut Deus et Dominus noster eruat eos ab erroribus universis, et ad sanctam matrem Ecclesiam catholicam revocare dignetur.' 'Oremus', ingeminat, 'et pro perfidis Judaeis: ut Deus et Dominus noster auferat velamen de cordibus eorum, ut et ipsi agnoscant Jesum Christum Dominum nostrum.' 'Oremus et pro paganis, ut Deus omnipotens auferat iniquitatem a cordibus eorum; ut relictis idolis suis, convertantur ad Deum vivum et verum, et unicum Filium ejus Jesum Christum Deum et Dominum nostrum'.
Ubi hac in voce Ecclesiae, quae die mortis dilectissimi Sponsi manus extendit ad populum non credentem et contradicentem sibi, omnes pari affectu constringit et venire nolentem luget ruinam, vel levis intolerantiae suspicio?"

("To traže, htjeli nehtjeli, oni koji niječu da je samo Crkva spasonosna, bilo da su skloni indiferentizmu koji propovijeda da su sve religije jednako spasonosne, bilo da postupaju iz krivog razumijevanja tolerancije. Ovi koji možda ne toliko zlobno, koliko vođeni nespretnim shvaćanjima dobrohotnosti, neka se umire. Neka dođu u katoličke hramove širom cijeloga svijeta; neka poslušaju što se na Veliki petak u sveopćoj Crkvi, iz glasova tisuća i tisuća svećenika moli za heretike, što za raskolnike, što za pogane, što čak i za Židove, ubojice Zaručnika. 'Molimo', uziše majčinskom blagošću, 'molimo i za heretike i raskolnike, da ih Bog i Gospodin naš izbavi od svih zabluda, i udostoji se ponovno ih pozvati u svetu majku Katoličku Crkvu'. 'Molimo', uzdiše, 'i za nevjerne Židove, da Bog i Gospodin naš podigne zastor sa njihovih srdaca, da i oni priznaju Isusa Krista Gospodina našega.' 'Molimo i za pogane, da svemogući Bog makne zloću iz njihovih srdaca, da se, napustivši svoje idole, obrate Bogu živomu i pravomu, i njegovom jedinom Sinu Isusu Kristu, Bogu i Gospodinu našemu.'
Gdje je u ovom glasu Crkve, koja na dan smrti ljubljenoga Zaručnika pruža ruke narodu koji ne vjeruje i koji joj se protivi, i koja želi sve prigrliti jednakom prisnošću i oplakuje propast onih koji ne žele doći, ma i najmanja sumnja za netoleranciju?")  


Dakle, u Zagrebačkoj nadbiskupiji u ono su se vrijeme te molitve na Veliki petak smatrale vrhunskim primjerom katoličke tolerancije.
Zar nije onda paradoksalno da su nakon Drugoga vatikanskog koncila te molitve proglašene "izrazom krajnje netolerancije"? - i kao takve maknute iz novog obreda za Veliki petak. - Uostalom, kao što je iz "nove liturgije" uklonjeno i sve drugo što bi na bilo koji način moglo smetati inovjercima. 
Valjda su modernisti računali da bez promijenjene politički korektne liturgije, ne bi mogli krenuti u ostvarenje svog ekumensko-međureligijskog sna...


Sva sreća da kardinal Haulik i svi ostali koji su djelovali pri vrhu Zagrebačke nadbiskupije nisu ni slutili što će se dogoditi stotinjak godina nakon njihove smrti.
Ostaje nam njihova pisana ostavština, koja i danas djeluje kao snažno upozorenje i svjedok vremena kad su se crkveni prelati još uvijek žestoko borili protiv liberalizma. Ovdje istaknuto mjesto zauzima i dokument o kojem smo danas govorili.

Evo cijeli tekst: Extra Ecclesiam catholicam nulla salus.

Čin vjere, ufanja i ljubavi

Kratke molitve kojima možemo na brzinu izraziti našu vjeru, ufanje i ljubav nazivaju se jednostavno čin vjere, ufanja i ljubavi. Pape su naročito u 18. stoljeću poticali vjernike na česti čin vjere, ufanja i ljubavi, te dijelili obilne oproste za ta djela. Bio je to i svojevrstan odgovor na bezvjerje koje su u ono doba širili tzv. prosvjetitelji.

Stavit ću dolje primjere čina vjere, ufanja i ljubavi iz raznih hrvatskih molitvenika kroz zadnjih 200 godina. Uočit ćete da se često razlikuju riječima, ali im je smisao isti.

U činu vjere izražava se vjera u Presveto Trojstvo, utjelovljenje druge Božanske Osobe - Isusa Krista - njegovo otkupiteljsko djelo (muka, smrt, uskrsnuće).
Često se iskazuje i važnost vjere u to da je Bog "remunerator" - što možemo prevesti kao "nagraditelj" ili "uzvratitelj", to jest, da će Bog one koji umru u stanju milosti nagraditi vječnom nagradom u raju (dakako, mnogi prije toga moraju podnijeti i čistilište), a one koji umru u stanju smrtnog grijeha kazniti vječnim mukama u paklu. Također je važna općenita vjera u sve što naučava Katolička Crkva ili sve što nalaže Katolička Crkva.

U činu ufanja ističe se nada u vječni život. To je kršćanska nada.
Nije kršćanska nada kad se netko nada ovozemaljskim užicima, uspjesima i slično.

Za čin ljubavi je najvažnije istaknuti da čovjek mora ljubiti Boga više od svega drugoga, više od svakog stvorenja, više nego sama sebe i više nego bilo kojeg čovjeka.
Sam je Gospodin rekao: "Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan." (Mt 10, 37)

Dakle, Boga treba ljubiti bez mjere, a bližnjega sa mjerom. Mjera ljubavi prema bližnjemu je: "kao samoga sebe". A Boga moramo ljubiti više nego sebe i više nego bližnjega.


Sada pređimo na konkretne primjere čina vjere, ufanja i ljubavi.

Za početak, stavljam čin vjere, ufanja i ljubavi, koji sv. Alfonz Liguori donosi u svom djelu Praxis confessarii (t. 286.):


Čin vjere

Deus meus, infallibilis veritas, quia tu quod credere debeam sanctae Ecclesiae revelasti, credo quod ad credendum mihi proponit Ecclesia, credo te esse Deum meum, omnium Creatorem, qui per totam aeternitatem paradiso justos remuneras, peccatores vero castigas inferno. Credo mysterium sanctissimae Trinitatis, id est Patrem, Filium et Spiritum Sanctum, tres personas, sed unum Deum. Credo secundam personam, id est Filium Dei, hominem factum in utero Mariae semper Virginis, inde resurrexit et nunc sedet ad dexteram Patris: et inde venturus est judicare vivos et mortuos. Credo septem sancta sacramenta, et praecipue baptismum, poenitentiam, eucharistiam et extremam unctionem. Credo omnes resurgere habere cum corporibus suis, et denique credo omne id, quod credit sancta Ecclesia catholica romana, in qua sola credo esse veram fidem.

(Bože moj, nepogrešiva istino, budući da si Ti objavio svetoj Crkvi ono što trebam vjerovati, vjerujem ono što mi određuje vjerovati Crkva, vjerujem da si Ti moj Bog, Stvoritelj svega, koji za cijelu vječnost pravednike nagrađuješ rajem, a grešnike kažnjavaš paklom. Vjerujem u otajstvo Presvetoga Trojstva, to jest, u Oca, Sina i Duha Svetoga, tri osobe, ali jednoga Boga. Vjerujem da je druga osoba, to jest, Sin Božji, postao čovjekom u utrobi Marije vazda Djevice, i umro za nas grešnike. Odatle je uskrsnuo, i sada sjedi zdesna Ocu: i odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u sedam svetih sakramenata, a naročito krštenje, pokoru, euharistiju i posljednju pomast. Vjerujem da svi ljudi imaju uskrsnuti sa svojim tijelima, i napokon, vjerujem sve ono što vjeruje sveta Crkva katolička rimska, vjerujem da je samo u njoj prava vjera.)


Čin ufanja

Deus meus, confisus tuis promissis, quia tu fidelis, potens et misericors es, propter merita Jesu Christi peccatorum meorum veniam spero, perseverantiam finalem et gloriam paradisi.

(Bože moj, pouzdajući se u Tvoja obećanja, jer si Ti vjeran, moćan i milosrdan, radi zasluga Isusa Krista, nadam se oproštenju mojih grijeha, konačnoj ustrajnosti i slavi raja.)


Čin ljubavi

Deus meus, quia tu es bonitas infinita, infinito amore dignus, toto corde meo te diligo super omnia. Et omnium peccatorum meorum, quia tuam infinitam bonitatem offendi, tota anima mea me poenitet et displicet. Potius mori quam peccare propono, cum gratia tua, quam, ut nunc mihi des et semper, te precor. Et propono sancta sacramenta recipere in vita et in morte.

(Bože moj, jer si Ti beskrajno dobro, dostojan beskrajne ljubavi, cijelim svojim srcem ljubim Te iznad svega. I cijelom svojom dušom kajem se i grozim svih svojih grijeha, jer uvrijedih Tvoju beskrajnu dobrotu; odlučujem radije umrijeti nego sagriješiti, uz tvoju milost, za koju te molim da mi daš sada i uvijek, i odlučujem primati svete sakramente u životu i na času smrti.)




A sada napravimo kratak pregled po starim hrvatskim molitvenicima. Ograničit ćemo se na razdoblje zadnjih 200 godina.

U Mikloušićevom Liber precum et hymnorum iz 1815. (o kojem sam govorio prošli put), čin vjere, ufanja i ljubavi dolazi na str. 159.-161., i glasi ovako:


Čin vjere

Credo in te Deum meum, vivum et verum, trinum in personis, unum in Deitate. Credo Deum Patrem Creatorem, Filium Redemptorem, Spiritum Sanctum Sanctificatorem meum; credo et confiteor fidem illam sanctissimam, quam Jesus Christus docuit, quam Apostoli praedicarunt, quam sancta Romana Catholica tenet Ecclesia; et in hac sancta salvifica fide protestor me vivere et mori velle, quia tu Deus illam revelasti, qui ut omniscius nec falli, nec ut aeterna veritas fallere potest.

(Vjerujem u tebe Boga moga, živoga i pravoga, koji si troj u osobama, a jedan u Božanstvu. Vjerujem u Boga Oca Stvoritelja, Sina Otkupitelja, Duha Svetoga Posvetitelja moga; vjerujem i ispovijedam onu presvetu vjeru koju je Isus Krist naučavao, koju su apostoli propovijedali, koju drži sveta Rimska Katolička Crkva, i izjavljujem da u toj svetoj spasonosnoj vjeri želim živjeti i umrijeti, jer si ju objavio ti, Bože, koji se kao sveznajući ne možeš prevariti, niti bi, kao vječna istina, mogao nas prevariti.)


Čin ufanja

Spero in misericordia tua infinita, o Deus, auxiliator unice et potentissime corporis et animae meae, et spero in pretioso sanguine Jesu Christi, Salvatoris mei, cum tanta charitate pro me fuso, quod remissurus mihi sis omnia et singula peccata totius vitae meae, et daturus mihi vitam aeternam; quia promisisti, et fidelis ac omnipotens es in tuis promissis adimplendis.

(Uzdam se u tvoje beskrajno milosrđe, o Bože, jedini i najjači pomagatelju tijela i duše moje, i uzdam se u dragocjenu krv Isusa Krista, Spasitelja moga, koja je s tolikom ljubavlju prolivena za mene, da ćeš mi otpustiti sve i svaki pojedini grijeh cijeloga moga života, i da ćeš mi dati vječni život, jer si to obećao, i vjeran si i svemoguć u ispunjavanju svojih obećanja.)


Čin ljubavi

Amo te, o amabilissime Deus, summum et infinitum bonum, abyssum omnis perfectionis, propter solam tuam essentialem et intrinsecam bonitatem, pulchritudinem et amabilitatem! Quia tu es, qui es! Omni possibili amore et honore dignissimus. Et utinam possem te amare omni illo ardentissimo amore, quo te amant et in aeternum amabunt omnes sancti angeli et beati in coelo, quo te amant et amare possunt omnes creaturae actuales et possibiles in terra: cum quorum omnium ardentissimo amore conjungo imperfectissimum amorem meum.
Et ex hoc conjuncto ardentissimo tui amore, o Deus, cordicitus doleo de omnibus peccatis meis; abominor, execror, et retracto omnia et singula: utinam facere possem, ut ea nunquam fecissem! Malo mori, quam te, o amabilissime Deus, post hac unquam ullo peccato, praesertim mortali, offendere.

(Ljubim te, o najljubljeniji Bože, vrhovno i beskrajno dobro, dubino svakoga savršenstva, radi same tvoje esencijalne i unutarnje dobrote, ljepote i ljubljenosti [amabilitas]! Jer ti si, koji jesi! Svake moguće ljubavi i časti najdostojniji. I da te barem mogu ljubiti svom onom gorućom ljubavlju, kojom te ljube i kojom će te zauvijek ljubiti svi sveti anđeli i blaženici na nebu, kojom te ljube i mogu ljubiti sva postojeća stvorenja i stvorenja koja bi uopće mogla postojati na zemlji: sa svom njihovom gorućom ljubavlju ujedinjujem svoju nesavršenu ljubav.
I iz ove ujedinjene ljubavi prema tebi, o Bože, iz svega srca žalim zbog svih mojih grijeha; gade mi se, mrzim i prezirem sve i svaki pojedini grijeh: kad bih barem mogao učiniti, da ih nikada nisam počinio! Radije umrijeti, nego tebe, o najljubljeniji Bože, nakon ovoga bilo kojim grijehom, naročiti smrtnim, uvrijediti.)




U molitveniku Duševna okrepa iz 1861. god.

U molitveniku don Zvonimira Kirigina Gori srca (1899.):

U molitveniku Isus prijatelj malenih (1917.), str. 200.-202.

Ovaj čin vjere ufanja i ljubavi dolazi u većini molitvenika do sredine 20. stoljeća.

Da usporedimo situaciju prije Drugoga vatikanskog koncila sa "pokoncilskim promjenama" (koje donose skraćivanja i razvodnjavanja na svim područjima), donosim vam čin vjere, ufanja i ljubavi iz dva izdanja molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše, koji izdaju isusovci iz Palmotićeve.

Prvo iz zadnjeg predkoncilskog izdanja (1946.), a zatim iz prvog pokoncilskog izdanja (1971.).


Evo, čin vjere, ufanja i ljubavi iz izdanja 1946. Srce Isusovo - spasenje naše (s. 6. -8.).

A ovako izgleda čin vjere, ufanja i ljubavi u prvom pokoncilskom izdanju istog molitvenika iz 1971.
Uočite detalje koji su izostavljeni.

Molitve za uzvišenje svete Crkve, iskorijenje krivovjerja i slogu kršćanskih vladara

Vlč. Tomo Mikloušić (1767.-1833.)

Prošle godine u nekoliko smo navrata razgovarali na ovom blogu o tome kako je prije 1960-ih uvjet za dobivanje potpunog oprosta bio molitva za uzvišenje svete Crkve, za iskorijenje krivovjerja i slogu kršćanskih vladara (kao konkretizacija molitve na nakanu pape).

Danas stavljam pred vas jedan primjer kako su te molitve nekada izgledale.
Uzeo sam ih iz starog zagrebačkog molitvenika za mladež, koji je početkom 19. stoljeća sastavio svećenik iz Jastrebarskog (inače poznati književnik i kulturni djelatnik) Tomo Mikloušić: Liber precum et hymnorum (3. izd., 1815. god.).



1. Molitva za uzvišenje svete Majke Crkve

Omnipotens et misericors Deus, benigno favore prosequere familiam tuam, protege militantem Ecclesiam: memento, Pater, congregationis tuae, quam possedisti ab initio: exorna eam decore sanctitatis, auge gratiarum opibus, illustra haereditatis amplitudine, ut digna appareat Sponso suo tantoque redemptionis pretio. Respice in nos, ejusdem sanctae Matris Ecclesiae filios, associa nobis gentes universas, ut corda omnium te coelestem Patrem cognoscant, laudent ac glorificent, et quem misisti, Christum Jesum Filium tuum, cum Sancto Spiritu, Deum verum, unum et trinum, qui vivis et regnas in saecula. Amen.
Visita, Domine, et perfice vineam tuam electam, quam plantavit dextera tua.
Oremus.
Respice, quaesumus Domine, super hanc familiam tuam pro qua Dominus noster Jesus Christus non dubitavit manibus tradi nocentium, et crucis subire tormentum.
- 2X Pater et Ave

PRIJEVOD:
Svemogući i vječni Bože, blagom naklonošću prati svoju obitelj, zaštiti vojujuću Crkvu; sjeti se, Oče, svoje zajednice koju si posjedovao od početka, ukrasi je uresom svetosti, uvećaj imetkom milosti, proslavi je obiljem nasljedstva, da se dostojna pokaže svom Zaručniku i tolikoj cijeni otkupljenja. Pogledaj na nas, sinove iste Majke, pridruži nam sve narode, da srca svih priznaju, hvale i slave, tebe nebeskog Oca i koga si poslao Krista Isusa Sina tvoga, sa Svetim Duhom, pravoga Boga, koji je jedan [u božanstvu] i troj [u osobama], koji živiš i kraljuješ u vijeke. Amen.
Posjeti, Gospodine, i dovrši svoj izabrani vinograd, koji je posadila desnica tvoja.
Pomolimo se.
Pogledaj, molimo Gospodine, na ovu zajednicu za koju se Gospodin naš Isus Krist nije oklijevao predati u ruke mučiteljima i podnijeti muku križa.
- 2X Oče naš i Zdravo Marijo.


2. Molitva za iskorijenje krivovjerja

Domine Jesu Christe, pastor bone, confirma nos in vera fide: extirpa haereses et schismata, ut pulsis errorum tenebris veritatis tuae lumen omnes amplectantur, gremioque Ecclesiae adunentur. Respice animas diabolica fraude deceptas, ut pravitate haeretica deposita errantium corda resipiscant et ad sanctae fidei redeant unitatem. Protege, Domine, nos et contra insidias defende eorum, qui veniunt in vestimentis ovium, intrinsecus sunt lupi rapaces. Mane nobiscum, Christe, uti promisisti te nobiscum futurum usque consumationem saeculi. Amen.
Ne tradas bestiis animas confitentes tibi, et animas pauperum tuorum ne obliviscaris in finem.
Oremus.
Ecclesiae tuae, quaesumus Domine, preces placatus admitte, ut destructis adversitatibus, et erroribus universis secura tibi serviat libertate, per Christum Dominum nostrum. Amen.
- 2X Pater et Ave.

PRIJEVOD:
Gospodine Isuse Kriste, dobri pastiru, učvrsti nas u pravoj vjeri, iskorijeni krivovjerje i raskole; da svi, odbacivši tmine zabluda, prigrle svjetlo tvoje istine i budu pridruženi krilu Crkve. Pogledaj duše obmanjene đavolskom prevarom, daj da se srca zabludjelih obrate odbacivši heretičku zloću, i da se vrate jedinstvu svete vjere. Zaštiti nas, Gospodine, i obrani od zasjeda onih koji dolaze u ovčjem odijelu, a izunutra su vukovi grabežljivi. Ostani s nama, Kriste, kao što si obećao da ćeš biti s nama do svršetka svijeta. Amen.
Pomolimo se.
Primi umilostivljen, molimo Gospodine, molitve tvoje Crkve, da uništivši sve protivštine i sve zablude, tebi služi u sigurnoj slobodi, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
- 2X Oče naš i Zdravo Marijo


3. Molitva za slogu kršćanskih vladara

Spiritus alme, Deus charitatis, pacis et unionis, qui diversas gentes in unitate fidei congregasti, largire regi nostro N. et omnibus rectoribus Christianis pacem sanctam et concordiae abundantiam, eorum ministris inspira salutaria consilia, everte benignus cuncta noxia molimina, quae divinae tuae gloriae, sanctae Ecclesiae aut religioni Romano-Catholicae ullatenus adversantur, sed unitis potius animis ad pacis aeternae fruitionem populum sibi subjectum una secum feliciter deducant. Amen.
Fiat pax in virtute tua et abundantia in turribus tuis.
Oremus.
Deus a quo sancta desideria, recta consilia et justa sunt opera, da servis tuis illam, quam mundus dare non potest, pacem, ut et corda nostra mandatis tuis dedita et hostium sublata formidine tempora sint tua protectione tranquilla, per Christum Dominum nostrum. Amen.
- 2X Pater et Ave.

PRIJEVOD:
Duše blagi, Bože ljubavi, mira i jedinstva, koji si različite narode skupio u jedinstvu vjere, daruj našemu kralju N. i svim kršćanskim poglavarima sveti mir i obilje sloge, njihovim ministrima nadahni spasonosne savjete, uništi sve štetne pokušaje koji se na bilo koji način protive tvojoj božanskoj slavi, svetoj Crkvi ili rimokatoličkoj vjeri, daj pak da ujedinjenim željama sretno dovedu narod koji im je podložen zajedno sa sobom u uživanje vječnog mira. Amen.
Pomolimo se.
Bože, od koga su svete želje, ispravni savjeti i pravedna djela, daj slugama svojim onaj mir, koji svijet ne može dati, da i srca naša budu zapovijedima tvojim poslušna, i sadašnja vremena, bez straha od neprijatelja, po tvojoj zaštiti mirna, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
- 2X Oče naš i Zdravo Marijo.


4. Prikazanje djela koje je propisano za dobivanje oprosta
(onaj dodatak dolje u zagradi je ako se želi namijeniti oprost za dušu u čistilištu)

Misericordiarum Pater, suscipe has preces et pia opera, ut peccatorum indulgentiam, virtute clavium Ecclesiae hodie concessam, poenarumque temporalium remissionem (quam tui amore adplicari supplico pro NN.) mihi clementer impertiri digneris, per merita vitae, passionis et mortis unigeniti Filii tui, Beatae Virginis Mariae et sanctorum omnium, queis jungo, quidquid ego, divina gratia, boni fecero, malive patienter sustinuero, cum efficaci desiderio Divinae Justitiae pro delictis universis plene satisfaciendi, tibique Deo meo fideliter serviendi. Amen.
- Pater, Ave, Credo.

PRIJEVOD:
Oče milosrđa, primi ove molitve i pobožna djela, da se oproštenje grijeha, snagom ključeva Crkve danas dodijeljenom, i otpuštenje vremenitih kazni (koje tvojom ljubavlju molim da se namijeni za NN.) udostojiš meni milostivo udijeliti, po zaslugama života, muke i smrti jedinorođenoga Sina tvoga, Blažene Djevice Marije i svih svetih, kojima pridružujem štogod ja, Božjom milošću, dobroga učinim i zla koja strpljivo podnesem, sa stvarnom željom da potpuno naknadim Božanskoj Pravdi za sve grijehe, i da tebi Bogu mojemu vjerno služim. Amen.
- Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje


I samo još jedna napomena. Prijevodi su moji. Pa, ako namjeravate moliti ove molitve, molite ih na latinskom izvorniku, a ne prema prijevodima.

Fra Lovro Karaula: "Jedna je prava vjera katolička, a sve druge su razdor, cijepanje, opadci, oderačine, izmišljotina, laž, himba i prijevara"

Fra Lovro Karaula (1800.-1875.) najistaknutiji je livanjski franjevac 19. stoljeća. Posebno se angažirao na izgradnji crkvi, župskih kuća i samostana, za što je znao vješto pridobiti pomoć stranih donatora (posebno iz Habsburške Monarhije).

Prilikom blagoslova nove župne crkve u Vidošima 8. prosinca 1856., fra Lovro je izrekao znamenitu propovijed u kojoj je, između ostalog, rekao i ove riječi koje vidite u naslovu.
Cijelu propovijed prenio je Zagrebački katolički list, u dva nastavka 2. i 9. svibnja 1857.

U prvom dijelu propovijedi, opisuje kako je turska okupacija u jednom trenutku dovela skoro do nestanka katoličke vjere u livanjskom kraju:

"Osim ovih mogao bi vam u prste izbrojit još šestdeset i dvije razvaline crkvah kršćanskih i bogomoljnicah u ovoj krajini, koje sve pohara i sa zemljom poravna barbarstvo protivnikah križa Isusova, i ratovi mletački s Turčinom, tako da na svrhi 17. stoljeća, osim jedne male crkvice sv. Petra Apostola u Rapovini, ne bijaše u cijeloj krajini ni crkve, ni kapele, ni župe stalne, ni kuće župske. Kršćani, koji ne htješe turčit se, jedni radi vjere svete izgubiše svoje glave; jedni uskočiše u susjednu Dalmaciju; jedni ostadoše na domaćem ognjištu, ali izgubiše svoja dobra, zemlje i sve svoje imanje, i postadoše turski kmeti i robovi; koji pako vjerom prevrnuše, kao Filipovići, Kositerovići, Firdusovići, Atlagići i drugi premnogi poturice, oni postadoše domaći podkopnici, i najžešći progonitelji bijednih kršćanah."

Malo kasnije fra Lovro podsjeća katolike livanjskog kraja kako im je bilo teško u ono vrijeme naći svećenika i doći do toliko željene svete mise:

"Sad s vami razgovaram, moji dragi varošani livanski! Jeste li već zaboravili Guber, Rapovinu, Drenovu Među, Vrelo Žabljak, Osjećane, Dobro, Planinu Orlovaču, i druga mjesta sat hoda udaljena od Varoša, u koje ste za više stotinah godinah usilovani bili srljati s vašimi zaručnicami i s nejakom dječicom: i po blatu, i po snijegu, i po kiši, i po suncu, za vidjeti samo od želje svoga zakonošu i slišat svetu misu u nedjelje i blagdane zapovjedne? Jeste li već zaboravili, koliko je vaše dječice, netom na svijet rođene, tražeći misnika od nemila do nedraga, da ih krsti, u naručju svojih kumovah i kumah brez svetoga krštenja pomrlo?
Jeste li već zaboravili ono tužno doba, kad ste za najveće blago od ovoga svijeta cijenili, viditi kakogod u godini danah misnika u svojoj kućici, da kradom i čvrsto zatvorenih kućnih i dvorskih vratah, svetu misu reče, i vaše umiruće bolestnike sa svetimi otajstvi pokrjepi, i na put vječnosti opremi?"

Izgradnjom crkve u Vidošima, situacija se mijenja, jer: "stekoste misnike i pastire među vami, stekoste mjesto stalno i kapelicu za slišat sv. misu, i primat sveta otajstva u suhu; stekoste odjeljenu za se župu i župnika", pa zaključuje kako se počinje osjećati katolička prevlast u livanjskom kraju, ali tek nakon stoljetne borbe protiv islama, kojeg fra Lovro zove "nevjera polumjesečna", "pakost polumjesečna" (jer je simbol islama polumjesec):

"Ovo je, kršćani moji, ona divna promjena koja nam svjedoči, da u ovoj krajini od dvadeset i šest godina narod katolički u svemu i po sve, osim zuluma i zulumom stečena bogatstva, mah preuzima polumjesečnom nevjerstvu. Ovo su plodi i otčinskog blagoslova Miletićeva, i truda onih misnikah, koje on još u djetinjstvu svojem apostolskim duhom zadahnu, i svojim pastirskim blagoslovom okrjepi."

Kao što vidimo, fra Lovro ovdje vidi zasluge fra Augustina Miletića.


Najvažnija misao cijele propovijedi fra Lovre Karaule su ove važne riječi:

"Prava i jedina spasonosna vjera na ovome svijetu poznaje se po pravom jedinstvu. Kad bi bilo više pravih vjerah na zemlji, imalo bi i na nebu bit više bogovah: pa i jedan samo Bog tad bi nas uveo u težku i nepodnošljivu dvoumnost, po kojoj vazda bi istraživali, a nikad ne bismo naišli na pravu vjeru. Za ovo sveto jedinstvo Isus je višeput molio Otca svoga nebeskoga ovako: 'Otče! molim te, da svi koje si predao meni, budu jedno.'
Ovo sveto jedinstvo sjajnije je i vidljivije od žarkog sunca, koje nas grije, i vi ga možete lasno poznati u prilici verugah, od kojih prva i temeljna vitica je Isus na nebu, druga vitica je sv. otac papa na zemlji, treća jesu biskupi, četvrta župnici, a peta vitica jesu svi pravovjerni. Ove zlatne vitice spojene su čvrsto sve jedna za drugu božanstvenim kalom jednog vjerovanja i jednog ćudorednog djelovanja, tako da tko od ovih viticah jednu raztrgne, on je izvan svetog jedinstva, on je krivovjerac za života i poslije smrti. Tako isto tko uz ove veruge svete ne penje se na nebo, on strmoglav pada upravo u pakao.
Držite se dakle, sinci, objeručke ovog svetog jedinstva. Jedan pravi Bog na nebu, jedno pravo krštenje i jedna vjera katolička na zemlji, a druge sve jesu razdor, cijepanje, opadci, oderačine, izmišljotina, laž, himba i prevara starih i novih laži-prorokah i laži-zakonošah, koji po prednavještenju Isusovu dođoše kao vuci pokriveni runom ovčijim, obmamiše ludi svijet, i odvukoše čete nebrojene odpadnikah sa sobom zajedno u propast vječnu."

Fra Lovro je za svoje uvjerenje i krv prolio. Ubili su ga muslimani 20. srpnja 1875.
Detalje o njegovoj mučeničkoj smrti neću ovdje iznositi; o tome možete čitati i na drugim stranicama.
Ja ću vam ovdje radije spomenuti nešto drugo... o čemu, na žalost, ne možete danas drugdje čitati.

Kako se izgradnja katoličkih crkava u BiH u 19. stoljeću provodila uz financijsku pomoć katoličkih biskupa Habsburške Monarhije, Francuske itd., ali sama izgradnja crkve nije dovoljna (crkvu treba i urediti - svijećnjaci, slike, kaleži itd.), franjevci su molili da im se pošalju i slike.

Naime, bilo im je nepodnošljivo vidjeti gole bijele zidove bez slika, jer previše podsjećaju na krivovjerja ikonoklazma i protestantizma. Zato su molili da im se pošalju slike, ukazujući da mnoge lijepe slike i uresi stoje diljem Europe, zabačene po kutovima, u prašini... Zašto ih se, prema tome, ne bi poslalo u Bosnu da ukrase zidove siromašnih crkvi?

Tako je konkretno što se tiče crkve u Vidošima, zavapio narod u siječnju 1857. god.:

"...da i ona namami pozornost oka pojedinih obdariteljah i štokojih  pobožnih družbah, zavodah i propagandah europejskih, da ju ukrase uresom crkvenim, da nam iz golih zidinah oči ne para parožak protestantizma i ikonoklastizma."

Čujete li taj glas: "da nam iz golih zidinah oči ne para parožak protestantizma i ikonoklastizma"!!!
Pravome katoliku je nepodnošljivo vidjeti gole zidove, bez svetih slika i kipova!

A pogledajte kako su građene nove crkve nakon Drugoga vatikanskog koncila. Potpuno suprotno svim stoljetnim katoličkim uzusima: kao nekakve dvorane, golih bijelih zidova, bez svetih slika i kipova, jednom riječju: ikonoklazam (i protestantizacija).
A kako su tek devastirane stare crkve? Razbijani stari oltari i na njihovo mjesto stavljani stolovi. Uklanjane su stare lijepe slike, a umjesto njih stavljana apstraktna "umjetnost"; uklanjani su stari skladni kipovi, a na njihovo mjesto stavljana su nedostojna modernistička djela.

Ispit savjesti - nekada i danas (II.)

U jednoj zagrebačkoj župi krajem 1990-ih, u tijeku pripreme za prvu ispovijed i pričest, prvopričesnici su dobili nekakve papiriće koji su trebali predstavljati ispit savjesti. Na tim papirićima nije bilo pitanja, nego su samo napisane neke riječi (pojmovi) povezane crticama. Izgledalo je više kao igra asocijacija, nego kao ispit savjesti.

Njihovi su vjeroučitelji očito zaključili da ne treba djecu "plašiti" ili "mučiti" sa "strogim ispitom savjesti". Nisu ih čak niti naučili čin kajanja, već neku novoizmišljenu molitvu (koja uopće nema elemente koji se traže za pokajanje).
Možemo se pitati (sa strahom!): Koliko je nevaljanih ispovijedi proizašlo iz ovakvog neozbiljnog pristupa. Neozbiljan ispit savjesti i neozbiljno kajanje (bolje rečeno, nedostatak kajanja) rezultiraju nepotpunom ispovijeđu, upitne valjanosti. I onda kad nakon nevaljane ispovijedi pristupaju pričesti: čine svetogrđe!
Dodajmo tome, da su ih svećenik i časna izričito učili da se pričešćuju na ruku. Svećenik koji je inače zaređen 1965. (u vrijeme zaključenja Drugoga vatikanskog koncila) provodio je bez ustručavanja sve revolucionarne novosti.

Ta djeca, tada prvopričesnici, danas imaju oko 27-28 godina. Većina ne ide u crkvu, niti mare previše za vjeru. Pojavit će se u crkvi možda na vjenčanju ili u sličnim prigodama.
To je realnost "vjerskog života" današnje Hrvatske.


Vratimo se sada 150 godina unatrag - u vrijeme kad je zagrebačkom crkvom upravljao veliki kardinal Haulik.
Godine 1862., Zbor duhovne mladeži zagrebačke izdao je molitvenik Duševna okrepa, uz imprimatur kardinala Haulika.

Evo ispit savjesti iz tog molitvenika, uz kratku uvodnu pouku (str. 63.-72.).

Sekularizacija nije donijela mir

Francuski "prosvjetitelji" zanosili su se idejom da će sekularizacija društva donijeti svijetu mir. Mislili su da će nestankom "vjerskog fanatizma" prestati svi sukobi u društvu. Povijest je pokazala da su bili u krivu.

Da se nadovežem na svoj prethodni tekst... Spomenuto je da je za vrijeme napoleonsko-francuske vladavine u Dalmaciji (1805.-1813.), zaustavljeno nastojanje dalmatinskih biskupa oko obraćenja istočnih raskolnika na katoličku vjeru, te je (po osobnom nalogu Napoleona) osnovana posebna raskolnička "eparhija dalmatinska" (koja je danas u sastavu raskolničke i heretičke "Srpske pravoslavne crkve").

Katolički misionarski duh nije se obnovio ni nakon prestanka francuske vlasti i ulaska Dalmacije u sastav Habsburške Monarhije. Društvo se sve više liberaliziralo. Katolička revnost je utrnula pred vjerskom tolerancijom.

Ali, sve to nije donijelo mir u područjima gdje su katolici i raskolnici živjeli izmiješani. Pogledajte kninski kraj. Je li sekularizacija društva okončala tamošnje sukobe? NE!

Ono što je prije sekularizacije bio vjerski sukob između katolika i raskolnika, nastavio se i kasnije - ali, sada kao nacionalni sukob između Hrvata i Srba. Taj će sukob trajati kontinuirano, s većim ili manjim intenzitetom, sve do Oluje 1995.

Činjenica je da suživota nikada nije bilo. Odnose između dviju zajednica karakterizirale su neprekidne trzavice i napetosti.
Ogledan su primjer: napadi na fra Miju Kotaraša tijekom 1920-ih.

Prije nego što navedem jedan takav slučaj, prvo da upoznam čitatelje s likom i djelom fra Mije Kotaraša.
Ovo je crtica o njemu u zborniku iz 1925. Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925.:

U listu Narodna straža od 1. rujna 1923. naišao sam na vijest o jednom srpskom napadu na fra Miju Kotaraša 16. kolovoza 1923.

Kako su u to vrijeme razni režimski listovi krivo izvještavali, pa čak i odobravali napade na fra Miju Kotaraša, on je bio prisiljen slati ispravke i demantije.
U gore navedenom broju Narodne straže objavljen je jedan njegov ispravak poslan listu Dalmatinski radikal (jer ga ovaj nije objavio).

Raskolnici, "eparhija dalmatinska" i Napoleon Bonaparte

U vezi mog prošlomjesečnog posta Uvjet za doseljenje, jedan mi je komentator postavio sljedeće pitanje:

"Ovo je prvi put da mi je došla informacija kako su Mlečani uvjetovali dolazak istočnih shizmatika na njihov teritorij samo ako prekinu shizmu.
Jel to razlog zašto su dobili od rimokatolika neke crkve i samostane (manastir na Krki?)?
I zašto se taj uvjet nije ispoštovao?
Mlečani su po mojem sudu uvijek bili više usmjereni na trgovinu nego na širenje katoličke vjere, te pretpostavljam da su taj uvjet stavili shizmaticima samo da ne budu sumnjivi papi te da su ga napravili s figom u džepu."

Budući da odgovor na ovo pitanje zahtijeva jedno malo šire objašnjenje, odlučio sam napisati poseban post o toj temi. Prvo ću ukratko izložiti glavne crte odnosa između katoličke crkvene hijerarhije i istočnih raskolnika u Dalmaciji u 18. stoljeću, na primjeru nekadašnje Skradinske biskupije. Nakon toga, opisat ću kako je nastala raskolnička "eparhija dalmatinska".

Na početku, da odgovorim na ovu opasku:

"Mlečani su po mojem sudu uvijek bili više usmjereni na trgovinu nego na širenje katoličke vjere, te pretpostavljam da su taj uvjet stavili shizmaticima samo da ne budu sumnjivi papi..."

Uvjet prelaska na katoličku vjeru postavljen je doseljenim raskolnicima, ne toliko voljom Mlečana, nego prvenstveno zbog inzistiranja dalmatinskih biskupa.
Ova tema je vrlo široka, ali ja ću se ovdje ograničiti samo na odnos skradinskih biskupa prema raskolnicima. Na području Skradinske biskupije živjela je najveća koncentracija doseljenih raskolnika, i zato je upravo ona idealna za istraživanje ovog pitanja.

Za one koji ne znaju, Skradinska biskupija je obuhvaćala prostore oko rijeke Krke, a postojala je sve do 1828., kad je ukida papa Leon XII. i priključuje Šibenskoj biskupiji.

Prije nego što pokažemo kako su skradinski biskupi nastupali prema istočnim raskolnicima, trebamo imati u vidu neke stvari. Cijelo područje Skradinske biskupije palo je pod tursku vlast 1522. godine. Čitav taj kraj je razoren i raseljen: domicilno hrvatsko stanovništvo izbjeglo je u priobalje i na otoke. Svjedočanstvo iz prve ruke o tim događajima imate u prvom hrvatskom romanu Planine Petra Zoranića (napisan 1536., a tiskan 1569.). Zoranić je proputovao cijeli tok rijeke Krke 1520-ih, i u svom romanu opisuje svu tu groznu prazninu opustošenih sela.

S Turcima u te krajeve pristižu i vlaški raskolnici, i tako se u potpunosti promijenila etnička i vjerska slika tog prostora. Za malobrojne preostale katolike brinuli su se franjevci sa Visovca, kojima možemo zahvaliti što je katolička vjera uopće uspjela tamo opstati, pa makar i u tako skučenim okvirima.

Područje Skradinske biskupije je 1683. oslobođeno od Turaka i došlo pod mletačku vlast. Biskup se vraća u Skradin, gradi crkve i općenito nastoji oko obnove katoličkog života.
U sklopu te obnove, skradinski biskupi zahtijevaju da im se podlože i raskolnici grčkog obreda.

Raskolnici su u prethodnim godinama okupirali mnoge izvorno rimokatoličke crkve i pretvorili ih u svoje. Također je istina da su sami dalmatinski biskupi dali raskolnicima neke katoličke crkve na upotrebu. Ali, to su učinili iz jednog jedinog razloga: zato što se očekivalo skoro sjedinjenje vjernika grčkog obreda s Katoličkom Crkvom.
Je li taj optimizam bio neutemeljen?
Uspjeh unije na Žumberku davao je nadu da će uspjeti unija i u drugim našim krajevima. No, to se nije dogodilo. Zašto?
Potkraj Bečkog rata, Hrvatsku (i Ugarsku) zapljusnuo je novi val doseljavanja raskolnika, i to duboko iz same Srbije. Velika skupina Srba pod vodstvom patrijarha Arsenija Crnojevića dolazi 1690. na prostore južne Ugarske, istočne Slavonije i Srijema. Ovi novi doseljenici nisu htjeli ni čuti za uniju. Štoviše, oni su svim silama radili protiv unije, proganjali su grkokatolike, a 1739. spalili su grkokatolički samostan i biskupsko sjedište u Marči.

U Dalmaciji pak izgledalo je kao da će unija uspjeti.
U nekim je trenucima zapravo bilo nejasno je li unija uspjela ili nije, jer su srpski svećenici znali vrlo lukavo manipulirati situacijom. Poznat je slučaj jednog njihovog monaha koji se, želeći postati biskupom, pred papinim nuncijem odrekao raskola i svih istočnih zabluda, te svečano priznao katoličku vjeru i poslušnost papi. No, nakon što je primio posvećenje za biskupa, otišao je srpskom patrijarhu i pred njim se odrekao svega što je nedugo prije toga ispovijedio pred papinim nuncijem.

Taj slučaj opisuje skradinski arhiđakon Karlo de Rubeis u svom izvješću Kongregaciji za širenje vjere (objavljeno kod Farlatija, Illyricum sacrum, tom. IV., str. 31.):

"Unus ex illis divitiis inhians et ut episcopatum acciperet, ficta fide coram nuncio Apostolico et patriarcha Venetiarum multisque nobilibus viris approbavit quae sancta mater Ecclesia Romana approbat et damnavit quae ipsa damnat, juravitque se in posterum veram summo pontifici, uti totius Ecclesiae capiti et vicario Christi praestare obedientiam. Sed vix ab Archiepiscopo Philadelphiae Venetiis consecratus et in Dalmatia reversus, nescio quo spiritu ductus in Serbliam se recipit; ibique coram patriarcha schismatico in loco dicto de Pech omnia, quae coram Nuncio Apostolico professus est, abjuravit."

("Jedan od njih, težeći za bogatstvom i da uzme episkopat, pretvarajući se, pred apostolskim je nuncijem i patrijarhom Venecije i pred mnogim plemićima odobrio ono što sveta majka Rimska Crkva odobrava i osudio što ona osuđuje, i prisegnuo da će ubuduće iskazivati pravu poslušnost vrhovnom prvosvećeniku, kao glavi cijele Crkve i namjesniku Kristovom. Ali, jedva što je posvećen u Veneciji od filadelfijskog nadbiskupa i vratio se u Dalmaciju, ne znam od kojeg duha potaknut, otišao je u Srbiju i ondje se pred raskolničkim patrijarhom, u mjestu zvanom Peć, odrekao svega što je ispovijedio pred apostolskim nuncijem.")


Što se tiče katoličkih crkvi koje su raskolnici uzurpirali za vrijeme turske vladavine, moramo priznati da je Venecija pomogla da se neke od njih vrate katolicima.
Primjerice, staru crkvu sv. Ivana Krstitelja na Bribiru, koja je prije turske okupacije bila zavjetna crkva Šubića Bribirskih (izgradio ju je ban Pavao Šubić u 13. stoljeću).

O njoj u spomenutom izvješću Kongregaciji za širenje vjere piše Karlo de Rubeis:

"Extat unica abbatia nuncupata sancti Joannis Baptistae in castro Bribir a fratribus Subich comitibus dicti castri erecta, fundisque perpetuis satis provisa, pro quibus olim magistratui decimarum ecclesiasticarum centum viginti quatuor libras monetae Venetae persolvebat. Nunc conflictata malis, bellorumque catastrophas passa, nec fundos nec redditus habet; et vix ecclesiae non exiguae extant vestigia, quae quatuor abhinc annis a schismaticis occupata, Dei gratia cooperante et me instante, auctoritate principis erepta et in antiquum Catholicorum ritum confirmata fuit; in qua singulis annis ad augendum fidelium Catholicorum devotionem et schismaticorum confusionem, magno concursu populi sollemniter Missae celebrantur et indulgentiae a Sancta Sede concessae publicantur."

("Postoji jedna opatija koja se zove svetoga Ivana Krstitelja u utvrdi Bribir, podignuta od braće Šubića, knezova rečene utvrde, podosta nadarena zemljištima, za koja je nekada plaćala magistratu crkvenih desetina sto dvadeset četiri libre mletačke monete. Sada pak udarena zlima i porušena ratnim katastrofama, nema ni zemljište ni prihoda; i jedva da još stoje tragovi crkve, koji su do prije četiri godine bili okupirani od raskolnika, a uz pomoć Božje milosti i na moje inzistiranje, autoritetom vrhovnika izbavljena je i potvrđena u prvobitni katolički obred; u toj se [crkvi] svake godine svečano služe mise uz veliko mnoštvo puka, za povećanje pobožnosti katolika i za pomutnju raskolnika, i proglašavaju se oprosti podijeljeni od Svete Stolice.")


Među skradinskim biskupima koji su se žestoko borili protiv raskolnika, treba istaknuti dvojicu velikana: Ivana Vidovića (1714.-1716., kasnije trogirski biskup 1716.-1721.)
i Mateja Ivaniševića (1717.-1720.).

Kad su raskolnici tražili dozvolu mletačkih vlasti da im se dopusti izgradnja crkve u Skradinu, biskup Ivan Vidović je osobno pisao Senatu Venecije da se to ni pod koju cijenu ne dozvoli. O tome kaže Farlati (Illyricum sacrum, tom. IV., str. 31.-32.):

"Joannes igitur libello supplici Senatum edocuit quo cogitata et molimina schismaticorum spectarent... si quod petebant impetrarent; quot et quam periculosae discordiae hinc essent oriturae quanta denique pernicia e schismatica contagione gregi Catholico immineret, nisi illorum cupiditas et arrogantia cohibentur."

("Ivan je stoga molbenicom poučio Senat na što smjeraju misli i nastojanja raskolnika... ako dobiju ono što traže, koliki će i kakvi razdori iz toga proizaći, kakva nadalje opasnost prijeti katoličkom stadu od raskolničke zaraze, ako se njihova požuda i arogancija ne obuzdaju.")


Vidovićev nasljednik na biskupskoj stolici, Splićanin Matej Ivanišević bio je jednako nepopustljiv.

Ivanišević još nije ni stigao u Skradin, a već su raskolnici moljakali generalnog providura Angela Ema da im dopusti gradnju crkve u Skradinu. Providur je, međutim, cijelu stvar prepustio biskupu Ivaniševiću, i javio mu da su raskolnici opet obećali podložnost i poslušnost biskupu ("Graecos illos omni asservatione professos esse... se futuros semper episcopi potestate, eique subiectos atque obedientes").
Biskup Ivanišević je prepoznao da raskolnici nemaju iskrene namjere i odbio je dozvoliti gradnju crkve.

Biskup je napisao izvješće Kongregaciji za širenje vjere, koje je u cijelosti objavio Farlati (u Illyricum sacrum, tom. IV., str. 33.-34.). To izvješće ovako opisuje tadašnje raskolnike nastanjene na području Skradinske biskupije:

"In hac vinea reperiuntur mille octingenti et duodecim de schismaticis, qui a calogeris seu monachis nullam obedientiam Sancti Sedi praestantibus, falsis dogmatibus imbuuntur et habent etiam conventum in ripa positum Titii fluminis, octo millia passurum a civitate Tiniensi..."

("U ovom se vinogradu nalazi tisuću osamsto i dvanaest raskolnika, koji se od kaluđera ili monaha - koji nikakvu poslušnost ne iskazuju Svetoj Stolici - napajaju lažnim naucima; i imaju također konvent koji se nalazi na obali rijeke Krke, osam milja od grada Knina...")


Biskup Ivanišević je u izvješću istaknuo da velika opasnost prijeti katoličkoj vjeri od miješanih brakova između katolika i raskolnika:

"Irrepserat enim promiscuus quidam abusus et licentia sponsalia inter Catholicos et schismaticos contrahendi, quod interdicere tunc praesertim studeo, cum periculum subversionis Catholici conjugis imminere timeo."

("Uvukla se, naime, jedna zajednička zloupotreba i odobravanje da se sklapaju zaruke između katolika i raskolnika, što nastojim zabraniti, naročito onda kad se bojim da postoji opasnost kvarenja katoličkog supružnika.")


Koliko god su se raskolnici trudili da dobiju svog vlastitog biskupa u Dalmaciji, oni to nisu uspjeli za vrijeme cijelog trajanja mletačke vladavine u tom dijelu Hrvatske. Mletačke su vlasti uporno odbijale sve njihove molbe, a ponekad su bile prisiljene i otjerati pojedine osobe koje su se htjele nametnuti kao episkopi.
Tako da su raskolnici grčkog obreda ostali podloženi katoličkim biskupima Dalmacije sve do dolaska Francuza.

Napoleon je 1797. osvojio Veneciju i time dokinuo Mletačku Republiku. Dalmacija je isprva pripala Habsburškoj Monarhiji. To je trajalo par godina, do novog austro-francuskog rata. Mirom u Požunu 1805. Napoleon je dobio Dalmaciju, a francuska vojska je "usput" okupirala i Dubrovnik, te tako dokinula stoljetnu Dubrovačku Republiku.

Francuzi su za civilnog upravitelja Dalmacije postavili Vincenza Dandola, liberalnog talijanskog grofa židovskog podrijetla. Dandolo je promicao liberalne ideje Francuske revolucije, pa tako i vjersku sloboda. Tada su raskolnici u Dalmaciji "oslobođeni" od katoličke dominacije.

Napoleon je osobno naredio da se osnuje "eparhija dalmatinska". Tako su pod okriljem francuske vlasti raskolnici u Dalmaciji prvi put dobili svog biskupa.

Zanimljivo je kako su kasnije, za vrijeme komunizma, prorežimski povjesničari slavili te postupke Francuza: to da su zaustavili "zelotizam katoličkog klera".
Na primjer, ovako piše profesor Ferdo Čulinović:

"U crkvenom pogledu za francuske uprave osjetno je smanjen zelotizam katoličkog visokoga klera. Skradinski biskup nije dopuštao javne crkvene ophode šibenskim pravoslavcima, te je 1806. bila uzaludna i intervencija vlasti. Pošto je jurisdikcija katoličkog biskupa nad pravoslavnim svećenstvom (i pastvom) postala već i oštrim političkim problemom, Napoleon je posebnim aktom od 19. rujna 1808. odlučio: prvo, da "grčko-istočnjaci" ("di Rito Greco") imaju svog episkopa; drugo, da se za Dalmaciju formira jedan grčko-istočni kaptol, odnosno Sinod, te jedan Seminarij, teološki fakultet za obuku klera. Dandolo je odobrio sastav prvog pravoslavnog Sinoda za Dalmaciju, koji je uz vojne svečanosti otvoren 30. studenoga 1808., a prvi pravoslavni episkop (Benedikt Kraljević) ušao je svečano 20. svibnja 1810. u svoju tadašnju rezidenciju, u Šibenik, gdje je obrazovan i Semminario teologico za grčko-istočni kler."

(F. Čulinović, Šibenik od pada Venecije do sloma francuske vlasti 1797.-1813., Šibenik - spomen zbornik, 1976., str. 310.)

Dakle, raskolničku "eparhiju dalmatinsku" je utemeljio sam Napoleon Bonaparte.
Ovdje nije neobično to što je jedan svjetovni vladar osnovao biskupiju (sjetimo se da je Zagrebačku biskupiju osnovao sv. Ladislav Kralj), nego kakav je taj vladar i što su bili njegovi motivi.

Znamo da Napoleon nije bio nikakav vjernik... Papa Pio VII. ga je izopćio iz Crkve (i to baš negdje u ono vrijeme kad je osnovana "eparhija dalmatinska"). Napoleonovi motivi u osnivanju "eparhije dalmatinske" bili su da pridobije istočne raskolnike na svoju stranu, i da oslabi katolicizam u Dalmaciji.

Bl. Ivan Merz: "Doba križarskih vojni spada među najljepše stranice povijesti europskih naroda"

Jučer smo vidjeli kako je naš katolički pokret za vrijeme pape Leona XIII. isticao srednjovjekovne križare kao svoje uzore. Takav se stav još povećao za pontifikata sv. Pija X., Benedikta XV. i Pija XI.

Bl. Ivan Merz u svom tekstu Križari novoga vijeka (1928. god.) uzvisuje križare kao uzore katoličkog idealizma i nadnaravnog razmišljanja:

"Bilo je to godine 1096. Papa Urban II. pozivao je kršćane vatrenim govorima i pismima u križarsku vojnu, to jest vojnu na neprijatelja kršćanstva koji je ugnjetavao kršćanske narode u Svetoj zemlji i na Istoku. Propovjednici su išli od mjesta do mjesta, od kraja do kraja, i oduševljavali vladare i narode za veliku misao križarske vojne. I doskora se čitavom Evropom začuo glas: Deus lo volt! - Bog to hoće! - i velikaši, i vitezovi i ljudi iz nižih staleža prišili su na svoje odijelo crveni križ kao znak da će krenuti protiv neprijatelja kršćanstva.
Napori križara bili su neizrecivi. Jedini veliki idealizam kojim su bili prožeti može nam protumačiti njihove žrtve. I unatoč najvećih teškoća, oni su korak za korakom prodirali u neprijateljsku zemlju i osvajali mjesto za mjestom. Nakon što su zarazne bolesti uništile velik dio njihovih četa, a glad i izmorenost uništili njihove sile, čovjek bi pomislio da će podleći neprijatelju. Međutim, nađoše koplje kojim je Longin probio Spasiteljevo srce i ova ih je relikvija tako oduševila da su kod Antiohije (1098.) nametom potukli pet puta jaču vojsku. Nakon što su zauzeli Antiohiju valjalo je još osam punih mjeseci pješačiti prema svetomu gradu - Jeruzalemu. Ponovni napori, bolesti, glad, borbe nisu skršile njihov idealizam. I napokon 6. lipnja 1098. ugledaše zidine svetoga grada Jeruzalema. Zaboraviše na sve svoje napore; zaboraviše da ih je ostalo tek 20.000 - došli su do cilja svojih želja sa svojim oboružanim proštenjem. Ovi ratnici, koji su navikli na borbe i smrt, proplakaše suzama vjere i ljubavi pri pomisli da će stupati nogama po onome tlu gdje je stupao sâm Sin čovječji. Sva je vojska pala ničice kada je ugledala taj grad, a velik dio je preostali put prešao na koljenima.
Pred Jeruzalemom: križari su upotrijebili sva naravna sredstva da se domognu grada. Ipak se nisu dovoljno pouzdavali u svoje sile. Stoga 8. srpnja pođu bosonogi u velikoj procesiji oko grada. Za tjedan dana bio je sveti grad u njihovim rukama. - Križari će ostati u ljudskoj povjesnici znamenom pravoga vrhunaravnog duha.
O srčanosti križara nije potrebno mnogo govoriti.
Njih više nema. Ali križari će ostati u ljudskoj povijesti znamenom pravoga idealizma.
I doba križarskih vojni spada među najljepše stranice povijesti evropskih naroda. To je vijek idealizma, vrhunaravnosti i srčanosti.
Posljedice križarskih vojni bile su neprocjenjive. Križari su otvorili put katoličkim misionarima na Istok i daleki Istok. Sv. Franjo pošao je za križarima i nastanio je u samome Jeruzalemu svoju braću koja su ostala čuvarima sv. groba do današnjega dana. A odatle se kršćanstvo širilo dalje. A sama posljednja križarska vojna svetoga Ljudevita IX. tek je prividno svršila neuspjehom i mirovni ugovor između kršćana i muslimana zajamčio je katoličkim svećenicima slobodu boravka u Tunisu i slobodu da smiju posve otvoreno propovijedati kršćansku vjeru.
Križarske vojne su prema tome postigle svoj bitan cilj: slobodu misionarima u naviještanju riječi Božje nevjercima."

U nastavku članka, Merz uspoređuje orlovsku organizaciju s križarima:

"Katolička Crkva treba danas u Hrvatskoj svoju juriš-četu. U novomu poganskom društvu naše domovine potrebne su čete pune idealizma, vrhunaravnosti i srčanosti koje će Crkvi i svećeniku otvoriti put do indiferentnih ili protivnih narodnih masa. Ta avangarda Crkve kod nas je bez dvojbe, uz mnoge druge katoličke vjerske i svjetovne organizacije, također i Orlovstvo. Orlovstvo na poseban način na sebi oživotvoruje ideal modernoga viteštva i modernih križara, jer Orlovstvo na osobit način i posebno ističe duh heroizma koji je bio značajkom križara. Činjenice su dovoljno dokazale da je taj duh odlučnosti i heroizma orlovskoj manjini često zajamčio neviđene uspjehe. Valja se samo sjetiti nekih naših sletova, prigodom kojih dobismo dojam da je sva okolica i cijeli grad u kojemu se održava slet, katolički."

Blaženikove riječi mogle bi dati dobru lekciju današnjem depresivnom dobu bez idealizma, a naročito modernističkim prelatima koji se besramno obrušavaju na katoličku prošlost, pa tako i na križare. Kao i onima koji se u svom neznanju, zlobi ili lažnom pacifizmu "ispričavaju" muhamedancima za križarske vojne.

U boj! U boj!

Iz spomen-knjige Hrvatska omladina pod zastavom Srca Isusova (Zagreb, 1901.), koja je nastala u povodu hrvatskog jubilejskog hodočašća u Rim papi Leonu XIII., kojem je tom prigodom predan album sa 160 000 potpisa hrvatske mladeži (koja se posvetila Presvetome Srcu Isusovu), i još zlatno srce u kojem je bilo pohranjeno duhovno cvijeće za svetoga oca: molitve i dobra djela (njih 1 189 500!). Papa Leon XIII je sam izjavio da mu je to bio najdraži dar koji je primio za vrijeme jubileja.

Odabrao sam za danas par stranica iz III. dijela te knjige koji govori borbi
(str. 187.-189.)

Da još samo dodam praktične upute na str. 199.-204.