subota, 21. listopada 2017.

Čin vjere, ufanja i ljubavi

Kratke molitve kojima možemo na brzinu izraziti našu vjeru, ufanje i ljubav nazivaju se jednostavno čin vjere, ufanja i ljubavi. Pape su naročito u 18. stoljeću poticali vjernike na česti čin vjere, ufanja i ljubavi, te dijelili obilne oproste za ta djela. Bio je to i svojevrstan odgovor na bezvjerje koje su u ono doba širili tzv. prosvjetitelji.

Stavit ću dolje primjere čina vjere, ufanja i ljubavi iz raznih hrvatskih molitvenika kroz zadnjih 200 godina. Uočit ćete da se često razlikuju riječima, ali im je smisao isti.

U činu vjere izražava se vjera u Presveto Trojstvo, utjelovljenje druge Božanske Osobe - Isusa Krista - njegovo otkupiteljsko djelo (muka, smrt, uskrsnuće).
Često se iskazuje i važnost vjere u to da je Bog "remunerator" - što možemo prevesti kao "nagraditelj" ili "uzvratitelj", to jest, da će Bog one koji umru u stanju milosti nagraditi vječnom nagradom u raju (dakako, mnogi prije toga moraju podnijeti i čistilište), a one koji umru u stanju smrtnog grijeha kazniti vječnim mukama u paklu. Također je važna općenita vjera u sve što naučava Katolička Crkva ili sve što nalaže Katolička Crkva.

U činu ufanja ističe se nada u vječni život. To je kršćanska nada.
Nije kršćanska nada kad se netko nada ovozemaljskim užicima, uspjesima i slično.

Za čin ljubavi je najvažnije istaknuti da čovjek mora ljubiti Boga više od svega drugoga, više od svakog stvorenja, više nego sama sebe i više nego bilo kojeg čovjeka.
Sam je Gospodin rekao: "Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan." (Mt 10, 37)

Dakle, Boga treba ljubiti bez mjere, a bližnjega sa mjerom. Mjera ljubavi prema bližnjemu je: "kao samoga sebe". A Boga moramo ljubiti više nego sebe i više nego bližnjega.


Sada pređimo na konkretne primjere čina vjere, ufanja i ljubavi.

Za početak, stavljam čin vjere, ufanja i ljubavi, koji sv. Alfonz Liguori donosi u svom djelu Praxis confessarii (t. 286.):


Čin vjere

Deus meus, infallibilis veritas, quia tu quod credere debeam sanctae Ecclesiae revelasti, credo quod ad credendum mihi proponit Ecclesia, credo te esse Deum meum, omnium Creatorem, qui per totam aeternitatem paradiso justos remuneras, peccatores vero castigas inferno. Credo mysterium sanctissimae Trinitatis, id est Patrem, Filium et Spiritum Sanctum, tres personas, sed unum Deum. Credo secundam personam, id est Filium Dei, hominem factum in utero Mariae semper Virginis, inde resurrexit et nunc sedet ad dexteram Patris: et inde venturus est judicare vivos et mortuos. Credo septem sancta sacramenta, et praecipue baptismum, poenitentiam, eucharistiam et extremam unctionem. Credo omnes resurgere habere cum corporibus suis, et denique credo omne id, quod credit sancta Ecclesia catholica romana, in qua sola credo esse veram fidem.

(Bože moj, nepogrešiva istino, budući da si Ti objavio svetoj Crkvi ono što trebam vjerovati, vjerujem ono što mi određuje vjerovati Crkva, vjerujem da si Ti moj Bog, Stvoritelj svega, koji za cijelu vječnost pravednike nagrađuješ rajem, a grešnike kažnjavaš paklom. Vjerujem u otajstvo Presvetoga Trojstva, to jest, u Oca, Sina i Duha Svetoga, tri osobe, ali jednoga Boga. Vjerujem da je druga osoba, to jest, Sin Božji, postao čovjekom u utrobi Marije vazda Djevice, i umro za nas grešnike. Odatle je uskrsnuo, i sada sjedi zdesna Ocu: i odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u sedam svetih sakramenata, a naročito krštenje, pokoru, euharistiju i posljednju pomast. Vjerujem da svi ljudi imaju uskrsnuti sa svojim tijelima, i napokon, vjerujem sve ono što vjeruje sveta Crkva katolička rimska, vjerujem da je samo u njoj prava vjera.)


Čin ufanja

Deus meus, confisus tuis promissis, quia tu fidelis, potens et misericors es, propter merita Jesu Christi peccatorum meorum veniam spero, perseverantiam finalem et gloriam paradisi.

(Bože moj, pouzdajući se u Tvoja obećanja, jer si Ti vjeran, moćan i milosrdan, radi zasluga Isusa Krista, nadam se oproštenju mojih grijeha, konačnoj ustrajnosti i slavi raja.)


Čin ljubavi

Deus meus, quia tu es bonitas infinita, infinito amore dignus, toto corde meo te diligo super omnia. Et omnium peccatorum meorum, quia tuam infinitam bonitatem offendi, tota anima mea me poenitet et displicet. Potius mori quam peccare propono, cum gratia tua, quam, ut nunc mihi des et semper, te precor. Et propono sancta sacramenta recipere in vita et in morte.

(Bože moj, jer si Ti beskrajno dobro, dostojan beskrajne ljubavi, cijelim svojim srcem ljubim Te iznad svega. I cijelom svojom dušom kajem se i grozim svih svojih grijeha, jer uvrijedih Tvoju beskrajnu dobrotu; odlučujem radije umrijeti nego sagriješiti, uz tvoju milost, za koju te molim da mi daš sada i uvijek, i odlučujem primati svete sakramente u životu i na času smrti.)




A sada napravimo kratak pregled po starim hrvatskim molitvenicima. Ograničit ćemo se na razdoblje zadnjih 200 godina.

U Mikloušićevom Liber precum et hymnorum iz 1815. (o kojem sam govorio prošli put), čin vjere, ufanja i ljubavi dolazi na str. 159.-161., i glasi ovako:


Čin vjere

Credo in te Deum meum, vivum et verum, trinum in personis, unum in Deitate. Credo Deum Patrem Creatorem, Filium Redemptorem, Spiritum Sanctum Sanctificatorem meum; credo et confiteor fidem illam sanctissimam, quam Jesus Christus docuit, quam Apostoli praedicarunt, quam sancta Romana Catholica tenet Ecclesia; et in hac sancta salvifica fide protestor me vivere et mori velle, quia tu Deus illam revelasti, qui ut omniscius nec falli, nec ut aeterna veritas fallere potest.

(Vjerujem u tebe Boga moga, živoga i pravoga, koji si troj u osobama, a jedan u Božanstvu. Vjerujem u Boga Oca Stvoritelja, Sina Otkupitelja, Duha Svetoga Posvetitelja moga; vjerujem i ispovijedam onu presvetu vjeru koju je Isus Krist naučavao, koju su apostoli propovijedali, koju drži sveta Rimska Katolička Crkva, i izjavljujem da u toj svetoj spasonosnoj vjeri želim živjeti i umrijeti, jer si ju objavio ti, Bože, koji se kao sveznajući ne možeš prevariti, niti bi, kao vječna istina, mogao nas prevariti.)


Čin ufanja

Spero in misericordia tua infinita, o Deus, auxiliator unice et potentissime corporis et animae meae, et spero in pretioso sanguine Jesu Christi, Salvatoris mei, cum tanta charitate pro me fuso, quod remissurus mihi sis omnia et singula peccata totius vitae meae, et daturus mihi vitam aeternam; quia promisisti, et fidelis ac omnipotens es in tuis promissis adimplendis.

(Uzdam se u tvoje beskrajno milosrđe, o Bože, jedini i najjači pomagatelju tijela i duše moje, i uzdam se u dragocjenu krv Isusa Krista, Spasitelja moga, koja je s tolikom ljubavlju prolivena za mene, da ćeš mi otpustiti sve i svaki pojedini grijeh cijeloga moga života, i da ćeš mi dati vječni život, jer si to obećao, i vjeran si i svemoguć u ispunjavanju svojih obećanja.)


Čin ljubavi

Amo te, o amabilissime Deus, summum et infinitum bonum, abyssum omnis perfectionis, propter solam tuam essentialem et intrinsecam bonitatem, pulchritudinem et amabilitatem! Quia tu es, qui es! Omni possibili amore et honore dignissimus. Et utinam possem te amare omni illo ardentissimo amore, quo te amant et in aeternum amabunt omnes sancti angeli et beati in coelo, quo te amant et amare possunt omnes creaturae actuales et possibiles in terra: cum quorum omnium ardentissimo amore conjungo imperfectissimum amorem meum.
Et ex hoc conjuncto ardentissimo tui amore, o Deus, cordicitus doleo de omnibus peccatis meis; abominor, execror, et retracto omnia et singula: utinam facere possem, ut ea nunquam fecissem! Malo mori, quam te, o amabilissime Deus, post hac unquam ullo peccato, praesertim mortali, offendere.

(Ljubim te, o najljubljeniji Bože, vrhovno i beskrajno dobro, dubino svakoga savršenstva, radi same tvoje esencijalne i unutarnje dobrote, ljepote i ljubljenosti [amabilitas]! Jer ti si, koji jesi! Svake moguće ljubavi i časti najdostojniji. I da te barem mogu ljubiti svom onom gorućom ljubavlju, kojom te ljube i kojom će te zauvijek ljubiti svi sveti anđeli i blaženici na nebu, kojom te ljube i mogu ljubiti sva postojeća stvorenja i stvorenja koja bi uopće mogla postojati na zemlji: sa svom njihovom gorućom ljubavlju ujedinjujem svoju nesavršenu ljubav.
I iz ove ujedinjene ljubavi prema tebi, o Bože, iz svega srca žalim zbog svih mojih grijeha; gade mi se, mrzim i prezirem sve i svaki pojedini grijeh: kad bih barem mogao učiniti, da ih nikada nisam počinio! Radije umrijeti, nego tebe, o najljubljeniji Bože, nakon ovoga bilo kojim grijehom, naročiti smrtnim, uvrijediti.)




U molitveniku Duševna okrepa iz 1861. god.





U molitveniku don Zvonimira Kirigina Gori srca (1899.):







U molitveniku Isus prijatelj malenih (1917.), str. 200.-202.







Ovaj čin vjere ufanja i ljubavi dolazi u većini molitvenika do sredine 20. stoljeća.

Da usporedimo situaciju prije Drugoga vatikanskog koncila sa "pokoncilskim promjenama" (koje donose skraćivanja i razvodnjavanja na svim područjima), donosim vam čin vjere, ufanja i ljubavi iz dva izdanja molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše, koji izdaju isusovci iz Palmotićeve.

Prvo iz zadnjeg predkoncilskog izdanja (1946.), a zatim iz prvog pokoncilskog izdanja (1971.).


Evo, čin vjere, ufanja i ljubavi iz izdanja 1946. Srce Isusovo - spasenje naše (s. 6. -8.).







A ovako izgleda čin vjere, ufanja i ljubavi u prvom pokoncilskom izdanju istog molitvenika iz 1971.
Uočite detalje koji su izostavljeni.





1 komentar:

  1. Sad vidim da modernisti nemaju ni vjeru, ni ufanje, ni ljubav.

    OdgovoriIzbriši