 |
| Papa Pio XII. prikazuje hostiju molitvom Suscipe, sancte Pater |
Ako ste čitali stare katekizme, onda ste mogli uočiti da se uvijek ističe da su glavni dijelovi sv. Mise: prikazanje, pretvorba i pričest (pričest svećenika). Zašto se to isticalo? Kako bi vjernik znao kojim dijelovima sv. Mise mora prisustvovati pod teški grijeh, tj. kako bi znao je li ispunio svoju nedjeljnu obvezu ili nije.
Na primjer, ako netko zakasni na početak sv. Mise i propusti psalam Judica me, Deus, ali prisustvuje ostatku sv. Mise, dotični vjernik je ispunio nedjeljnu obvezu. No, ako netko propusti pretvorbu ili pričest svećenika, takva osoba nije ispunila nedjeljnu obvezu. Zato se uvijek isticalo da su najvažniji dijelovi sv. Mise: prikazanje, pretvorba i pričest.
U Bugninijevoj reformi iz 1969. godine, prvi od spomenuta tri glavna djela sv. Mise - prikazanje - izmijenjen je do razine neprepoznatljivosti.
Ako želite znati što je bila namjera reformatora, pogledajte što o tome pišu oni liturgičari koji slijede Bugninijevu liniju. Prof. Zvonko Pažin je na portalu Vjera i djela objavio niz članaka pod nazivom "Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002." Članci su objavljeni u razdoblju od 2019. do 2020. godine.
U 8. nastavku Pažin govori o pripravi darova, i pritom ovako objašnjava što je učinjeno u reformi:
"Ono što se u prethodnom misalu nazivalo prikazanje, sada je postao obred priprave darova, da bi se izbjeglo moguće žrtveno shvaćanje ovoga dijela mise, jer žrtvovanje dolazi tek s euharistijskom molitvom."
Reformatori su, dakle, smatrali spornim to što se riječ "žrtva" spominje već u prikazanju, u molitvama Suscipe, sancte Pater i Veni, Sanctificator.
Tako Pažin iznosi sljedeće mišljenje o molitvi Suscipe, sancte Pater:
"U ovoj je molitvi galskog podrijetla problematičan izričaj neokaljana žrtva - immaculata hostia, jer anticipira ono što tek dolazi u kanonu. U trenutku priprave darova ne možemo još govoriti o žrtvi, nego tek o daru za žrtvu."
Pažin slično govori i o molitvi Offerimus tibi, Domine, kojom se prikazuje kalež u tradicionalnom rimskom obredu:
"I ova molitva (neopravdano) anticipira ono što će se kasnije reći tek u kanonu: 'Da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik…' Ovdje se ne radi o prinosu darova nego tek o pripravi onoga što će u žrtvi biti prineseno."
Nadalje, Pažin jednako misli i o molitvi Veni, Sanctificator:
"U ovoj apologiji izraz posvetitelju vjerojatno se odnosi na Duha Svetoga, jer je tako i stajalo u starim izvorima (Veni Spiritus sanctificator). U svakom slučaju, ni ovdje nije primjereno govoriti o žrtvi - sacrificium, jer se radi tek o pripravljanju darova za žrtvu."
Dakle, iz navedenih citata vidimo da Pažin, slijedeći Bugninija, smatra "neprimjerenim" to što se u prikaznim molitvama govori o žrtvi: "jer žrtvovanje dolazi tek s euharistijskom molitvom".
No, ovaj prigovor je neopravdan, jer je iz navedenih molitava vrlo jasno da govore o žrtvi koja će se dogoditi kod pretvorbe. Tako su to shvaćali svi pretkoncilski teolozi i svećenici.
Važno je istaknuti da se u istočnim obredima također spominje žrtva i žrtvovanje već kod priprave darova. Pogledajte bizantsku liturgiju.
Na internetskim stranicama Križevačke eparhije možete pronaći red Božanske liturgije sv. Ivana Zlatoustoga. Ako pročitate početak liturgije, vidjet ćete kako se već tijekom priprave darova govori o žrtvi i žrtvovanju:
Svećenik pak zabada sveto koplje s desne bočne strane prosfore, podrezuje vodoravno zarezanog svetoga Jaganjca i tako vadi sveti kruh (Jaganjca) iz prosfore govoreći: "Iz zemlje živih ukloniše njega."
I stavi ga licem, to jest stranu s pečatom na sveti diskos, i na đakonove riječi: "Žrtvuj, vladiko."
Žrtvuje ga urezujući na svetom kruhu znak križa ovako govoreći: "Žrtvuje se Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta za život i spasenje svijeta."
Sličan detalj možete vidjeti i u dominikanskom obredu. Inače, u dominikanskom obredu nema molitava Suscipe sancte Pater, Offerimus tibi, Domine i Veni, Sanctificator.
Ali, i u dominikanskom obredu se već tijekom prikazanja spominje žrtva. U svečanoj Misi, đakon prikaže kalež svećeniku uz riječi: "Immola Deo sacrificium laudis et redde Altissimo vota tua." ("Žrtvuj Bogu žrtvu hvale i izvrši Svevišnjemu svoje zavjete.")
Postoji još jedna stvar koja Bugniniju i ostalim autorima novog obreda iz 1969. očito nije ništa značila, a to je ljubav i pobožnost koju su sveci imali prema tim tradicionalnim molitvama prikazanja. Naime, tijekom stoljeća toliki sveci su s velikom ljubavlju pisali o molitvama prikazanja u tradicionalnom rimskom obredu sv. Mise, ističući njihovu veliku važnost. Među njima je i naš bl. Alojzije Stepinac.
Bl. Alojzije Stepinac u svojim Katehetskim propovijedima donosi i pouke o obredu sv. Mise. U tim poukama najopširnije govori o tradicionalnom obredu prikazanja. Od svih molitava u sv. Misi, bl. Alojzije najviše prostora posvećuje upravo molitvi Suscipe, sancte Pater.
Evo kako bl. Alojzije govori o molitvi Suscipe, sancte Pater:
"Što dakle radi svećenik kod Prikazanja? On najprije otkrije kalež na oltaru, uzme zlatnu pliticu s hostijom, uzdigne je objema rukama i onda moli: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neoskvrnjenu žrtvu, koju ja, nedostojni sluga Tvoj, prinosim Tebi, svome živomu i pravomu Bogu za bezbrojne grijehe, uvrede i nemarnosti svoje i za sve prisutne, kao i za sve vjerne kršćane, žive i mrtve: da meni i njima bude na spasenje u život vječni. Amen!'
Jeste li čuli, djeco, što govori svećenik kod Prikazanja? Tko prima hostiju, koju prinosi svećenik? Prima je Otac nebeski. Po božanskoj naravi, On je Otac samo Isusu Kristu. Ali po svojoj beskrajnoj božanskoj dobroti, On je i nas sve posinio, kada je Sin Božji uzeo na Sebe našu ljudsku narav i za nas platio dug Ocu svome nebeskome. Tako se mi eto u sv. Misi priključujemo Isusu Kristu, koji se žrtvuje na oltaru Ocu nebeskome.
Taj Otac nebeski je nadasve svet, i zato svećenik kaže: 'Primi, Sveti Oče!' Taj Otac je svemogući, jer je, kao što ste čuli već više puta, samo htio, i sve je postalo, štogod je htio na nebu i na zemlji. Taj Otac nebeski je vječan, jer vjekuje vijek do vijeka, nit Ga žića konac čeka, dok smo svi mi jadni smrtni ljudi, koji nakon par godina moramo pasti u grob i tu bi ostali dovijeka, kad nas snaga Božja ne bi digla iz groba i uskrsila na novi život, proslavljeni život u nebu. Taj Otac nebeski može to učiniti, jer je On Bog.
Zato eto svećenik govori, kad diže na zlatnoj plitici hostiju: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože!' S kolikim strahopočitanjem, djeco, izgovara svećenik te riječi! S kolikim strahopočitanjem moramo i mi ponavljeti te riječi u duši!
A što kaže svećenik dalje? Kaže Ocu nebeskome: 'Primi Ovu neoskvrnjenu žrtvu!' Zove je već unaprijed žrtvom, premda će žrtva postati tekar kod podizanja. Zove ju neoskvrnjenom žrtvom, jer ta žrtva nije nitko drugi nego konačno, Isus Krist, koji se služi kruhom i vinom za otajstvenu žrtvu svoju u sv. Misi. A što ima čistije i ljepše nego što je Isus Krist? Zar možda oni janjci, junci, grlice, golubići, što su se prinosile u St. Zavjetu? Ništa nije i ne može biti čistije od Krista Gospodina.
Već je nekoliko stotina godina prije dolaska Isusova na svijet navijestio tu čistu žrtvu sv. Malahija prorok, preko kojeg govori Gospod Bog: 'Jer od istoka sunca do zapada njegova veliko će biti ime Moje među narodima, i posvuda će se žrtvovati imenu Mojemu i prinosit će se čist prinos. Jer će veliko biti ime Moje među narodima.' Taj čisti prinos jest sam čisti i sveti Sin Božji pod prilikama kruha i vina, i zato, djeco, i čujete kako se Njemu u čast pjeva u crkvi: 'Tebi hvala, Tebi dika, Tebi slava prevelika! O Isuse, budi hvaljen po sve vijeke vijeka. Amen!'
I što kaže onda dalje svećenik, djeco draga? Kaže dalje prinoseći hostiju: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neoskvrnjenu žrtvu koju ja, nedostojni sluga Tvoj, prinosim.'
Svećenik se dakle snizuje od strahopočitanja pred neizmjernim veličanstvom Božjim, koliko samo može, jer zna, što je rekao sveti onaj pjesnik David: 'Jer gle začet sam u nepravdama i u grijesima me je začela majka moja.' Kad se sjeti svojih slaboća i nedostataka, onda kao da bi najradije nestao ispred lica svetoga Boga, takav osjećaj ima čovjek, kad sluša, što svećenik govori za sebe prinoseći hostiju na zlatnoj plitici. Kako se moramo i mi svi drugi sniziti i poniziti pred tim svetim Bogom!
A za koga prinosi tu žrtvu neokaljanu? Čuli ste, djeco, kako svećenik govori: 'Za bezbrojne grijehe, uvrede i nemarnosti svoje i za sve prisutne, kao i za sve vjerne kršćane žive i mrtve'. Kako li divnih riječi! Kako utješnih riječi! Tko ne bi onda rado polazio sv. Misu, da što sigurnije postane dionikom tolikih milosti, koje s neba teku na ovu crnu zemlju, kad se služi sv. Misa, ili bolje, kad se opet i opet žrtvuje Isus Krist.
A zašto je prinosi, tu divnu, svetu, neokaljanu žrtvu? Zato, kaže svećenik dalje: 'Da meni i njima bude na spasenje u život vječni'.
Ne prinosi je dakle zato, da nam isprosi zlato, koje razbojnici otimlju. Ne prinosi je zato, da nam isprosi život, koji traje od danas do sutra, nego zato, da nam isprosi vječni spas, da nam isprosi neumrlost, da nam isprosi život vječni, koji je tako divan, da sveti Pavao veli, da 'niti je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko ušlo, što je Bog pripravio onima, koji Njega ljube'.
Pogledaj pouke bl. Alojzija o sv. Misi.
