Murus inexpugnabilis : Svrhe sv. Mise i plodovi sv. Mise

Prošloga tjedna na portalu Bitno.net prenesen je tekst Williama Saundersa pod nazivom: "Što točno znači slaviti misu na određenu nakanu?" Taj naziv dali su tekstu urednici Bitno.neta, dok je originalan naziv teksta: What does it mean to have a Mass “offered” for someone?

Neću polemizirati s tim tekstom, ali ću reći da se na navedeno pitanje može precizno odgovoriti jedino ako prvo shvatimo koje su svrhe svete misne žrtve. A najlakši način da to shvatimo jest da pogledamo na koje su nakane prinošene žrtve u Starom zavjetu, jer su one bile pralik i proročanstvo novozavjetne Žrtve, sv. Mise.

Naime, Žrtvom Isusa Krista na Križu, kako kaže papa sv. Leon Veliki, "dogodio se očiti prelazak od Zakona na Evanđelje, od Sinagoge na Crkvu, od mnogih žrtava na jednu žrtvu" ("a Lege ad Evangelium, a Synagoga ad Ecclesiam, a multis sacrificiis ad unam hostiam evidens facta est translatio" - Serm. 68, 3 - Migne PL 54, 374).

Ili, kao što kaže tradicionalna rimska liturgija na VII. nedjelju po Duhovima u prikaznoj molitvi (secreta):

"Deus, qui legalium differentiam hostiarum unius sacrifícii perfectione sanxisti: accipe sacrifícium a devotis tibi famulis, et pari benedictione, sicut munera Abel, sanctifica; ut, quod singuli obtulerunt ad maiestatis tuae honorem, cunctis proficiat ad salutem. Per Dominum."

("Bože, koji si raznovrsne zakonske [starozavjetne] žrtve potvrdio po savršenstvu jedine žrtve, primi žrtvu od odanih ti slugu i posveti je istim blagoslovom kao žrtvu Abelovu, da bude na spasenje svima ono što pojedinci prikazaše na čast tvojega veličanstva. Po Gospodinu.")

Koje su žrtve bile propisane u Mojsijevu zakonu? Paljenice, okajnice (za grijehe), pomirnice...

Sv. Toma Akvinski ovako objašnjava njihovo značenje (Summa theologica, I-II, q. 102., a. 3., ad 10um):

"...inter omnia sacrificia holocaustum erat praecipuum, quia totum comburebatur in honorem Dei, et nihil ex eo comedebatur. Secundum vero locum in sanctitate tenebat hostia pro peccato, quae comedebatur solum in atrio a sacerdotibus, et in ipsa die sacrificii. Tertium vero gradum tenebant hostiae pacificae pro gratiarum actione, quae comedebantur ipso die, sed ubique in Ierusalem. Quartum vero locum tenebant hostiae pacificae ex voto, quarum carnes poterant etiam in crastino comedi. Et est ratio huius ordinis quia maxime obligatur homo Deo propter eius maiestatem, secundo, propter offensam commissam; tertio, propter beneficia iam suscepta; quarto, propter beneficia sperata."

("...među svim žrtvama, paljenica je bila glavna, jer se čitava spaljivala na čast Božju, i ništa se od nje nije blagovalo. Drugo mjesto po svetosti držala je žrtva za grijehe, koju su blagovali samo svećenici u trijemu, i to na sam dan žrtve. Treći stupanj držale su žrtve pomirnice radi zahvaljivanja, koje su se blagovale istoga dana, ali posvuda u Jeruzalemu. Četvrto pak mjesto držale su žrtve pomirnice iz zavjeta, čije se meso moglo blagovati i sutrašnjega dana. A razlog je ovoga reda to što je čovjek najviše obvezan [dužan] prema Bogu zbog njegova veličanstva, drugo, zbog počinjenih prekršaja, treće, zbog dobročinstava koja je već primio; četvrto, zbog dobročinstava kojima se nada.")

Dakle, Mojsijev zakon imao je posebno žrtvu klanjanja (paljenica kojom se priznaje Božje Veličanstvo i potpuna ovisnost čovjeka o Bogu), posebno žrtvu za grijehe, posebno žrtvu zahvale, žrtve prošnje... U Novom zavjetu sve su ove svrhe objedinjene u jednoj Žrtvi.

Sv. Misa je žrtva klanjanja, pomirbe, zahvale, prošnje i zadovoljštine za grijehe.

Hrvatski teolog Ivan Bujanović piše krajem 19. stoljeća u svojem udžbeniku Sveti sakramenti po nauku Katoličke Crkve (sv. I., Zagreb, 1895., str. 453.):

"Kako se je gdje koja svrha više i izravno htjela iztaknuti, tako se je žrtva i zvala; i prema tomu bilo je u starom zavjetu tri poglavite vrste žrtava:
1) paljenica (holocaustum) bila je žrtva klanjanja (sacrif. latreuticum);
2) žrtva za grijeh (sacrif. pro peccato) bila je žrtva pomirna (sacrif. expiationis sive sacrif. propitiatorium); i napokon
3) mirovna žrtva (hostia pacifica) bijaše žrtva hvale i prošnje (sacrif. eucharisticum et impetratorium)...
Ako gledaš na crkvu, koja prikazuje euharističku žrtvu (po svojim službenicima), onda je sigurno, da Bog uvijek prima žrtvu svoje zaručnice kao žrtvu poklona, hvale, pomirenja i prošnje."

Nakon što smo shvatili ove istine, možemo govoriti o plodovima svete misne žrtve. Nabrojimo ih ukratko Bujanovićevim riječima (Sveti sakramenti po nauku Katoličke Crkve, str. 523.):

"Iz svega toga što smo ozgor izložili razabire se, da bogoslovi punim pravom razlikuju u sv. misi trovrsni plod: opći, generalis, posebni ili srednji, specialis, medius ili ministerialis, i najposebniji, specialissimus, jer premda su sama imena novija i po školasticima uvedena, to je ipak sama stvar davno bila u crkvi poznata i priznata, osnovana bo je i slijedi iz naravi žrtve, odnosno iz naravi zadovoljštine i prošnje."

Pogledajmo pobliže kako Bujanović opisuje svaki od tih plodova.

1) opći plod sv. Mise (fructus generalis):

"Svećenik kao službenik crkve prije svega žrtvuje za vaskoliku crkvu. Zato sv. misa koristi najprije općemu dobru crkve, a za tim i svim pojedinim udovima, koliko i oni rade na općem njezinom dobru. Neizravno koristi i nevjernicima i udovima rastavljenim i otkinutim od crkve u svrhu, da i oni postanu njezini članovi. Taj plod sv. mise zove se: opći plod, fructus generalis."

2) posebni plod (fructus specialis):

"...iz naravi žrtve kao i iz naravi zadovoljštine i prošnje, kao takogjer i iz izvjesnog nauka apostolske predaje i sveudiljnog običaja crkve, koji potvrgjuju liturgičke knjige, slijedi, da se sv. misa može, a često iz stanovitih uzroka i pod stanovitim uvjetima i treba, da se prikazuje za stanovite osobe i u odregjenu svrhu. Taj plod zove se: posebni plod, fructus specialis. Pače neki bogoslovi misle (sr. Suarez l. c. disp. 79. sect. 9.), da je taj posebni plod tako vezan i zavisan od volje svećenikove, da on ne će nikomu pojedince koristiti, ako ga svećenik ne bude nikomu namijenio, nego da u tom slučaju ostaje u blagu crkve - in thesauro ecclesiae. Zato bogoslovi opominju, da svećenik osim glavne nakane kojom posebni plod namijenjuje stanovitoj osobi, učini i drugu nakanu - intentionem secundam, da tako taj plod, ako ne bude mogao koristiti onomu, komu ga je glavnom nakanom namijenio, koristi drugomu, ili barem njemu samomu (svećeniku). (v. Suarez l. c. disp. c. sect. 10. ad finem)."

3) najposebniji plod (fructus specialissimus):

"Napokon je sigurno, a tko da i dvoji o tom, da sv. misa kao pomirna i prosna žrtva i ex opere operato koristi i samomu svećeniku, koji ju prikazuje, ako je samo za milost spreman. Taj se plod u školama zove: najposebniji, fructus specialissimus."

Važno je da svećenik dobro poznaje ove istine i da o njima vodi računa kod služenja svete misne žrtve. Zato se (uz dogmatsku teologiju) o tim istinama govori i u moralnoj teologiji, jer svećenik ima moralnu dužnost da sv. Misu ispravno služi.

Pogledajmo kako o tim istinama piše D. Prümmer u svojem vodiču kroz moralnu teologiju (Vademecum theologiae moralis, str. 646.-650.).