Sv. Jakov Markijski - uzor redovničke revnosti i borbe protiv krivovjerja

Ovih dana slavi se spomendan sv. Jakova Markijskog (1393. – 1476.), koji se zajedno sa sv. Bernardinom Sijenskim i sv. Ivanom Kapistranom, smatra jednim od velikih franjevačkih obnovitelja u 15. stoljeću. Kao propovjednik i inkvizitor, obišao je gotovo cijelu srednju i sjevernu Europu, a posebno one njezine dijelove u kojima se vodila borba za katoličku vjeru.

Razumljivo je, stoga, da ga je služba dovela i u hrvatske krajeve, koji su uvijek stajali na graničnom području prema nevjernicima, krivovjercima i raskolnicima. Godine 1432., sv. Jakov imenovan je izvanrednim pohoditeljem u Bosanskoj vikariji (koja je u ono vrijeme obuhvaćala prostor od Jadranskog mora do južne Ugarske), a zatim vikarom i povjerenikom u franjevačkom samostanu u Dubrovniku (1432.-1435.). Od 1435. do 1438. (ili 1439.) boravi u Bosni, prvo kao pohoditelj, a zatim kao vikar Bosanske vikarije.

Sv. Jakov Markijski je važan nama Hrvatima, između ostaloga, i zato što je dao značajno svjedočanstvo o sv. Nikoli Taveliću, koje je bilo važno u procesu kanonizacije prvog hrvatskog sveca.

Naime, sv. Jakov je 1449. godine u svojem govoru o uzvišenosti ili izvrsnosti franjevačkog reda (De excellentia Ordinis S. Francisci) spomenuo da je u Šibeniku vidio dva brata sv. Nikole Tavelića, te dao prvo svjedočanstvo o prezimenu našega sveca.

Njegov govor objavljen je u glasniku Archivum Franciscanum historicum, tom. IV., 1911., str. 303.-313. U tom govoru, nabrajajući mučenike franjevačkog reda, sv. Jakov Markijski kaže:

"Item frater Nicolaus de Taulicis de Silinico cuius duos fratres carnales vidi Sibinichi; - frater Deodatus de Ruticinio provintie Equitanie, frater Petrus de Narbona de provintia Provintie, sotius fratris Paulutii de Fulgineo, frater Stefanus de Laruch in vicaria Corseche multis annis in Ierusalem M°CCC°LXXXXI° die XI° Novembris audacter coram Cadi et triginta milia Saracenorum, et omnes contra fratres concitati, verberibus quasi mortui relicti die noctu<m>que, per tres dies sine cibo potuque. Celesti cibo recreati sunt. In tertio die in platea innumerabilibus ictibus corpora eorum incisa sunt. Bis ignis extinctus est super corpora eorum et tertium diem usque sero fecerunt ignem super ea, et tamen penitus fuerunt immaculata, et tamen fecerunt humari, ne Christiani acciperent."

("Isto tako, brat Nikola Tavelić iz Šibenika, čija sam dva brata po tijelu vidio u Šibeniku; brat Deodat iz Ruticinija, provincije Akvitanije, Petar iz Narbone iz provincije Provanse, suradnik brata Paoluccija iz Foligna, brat Stjepan iz Larucha [Lanich] u vikariji Korzike, mnogo godina u Jeruzalemu; 1391., dana 11. studenoga odvažno su istupili pred kadiju i trideset tisuća Saracena, i svi su pozvani protiv braće, izudarani su i ostavljeni kao mrtvi danju i noću, kroz tri dana bez hrane i pića. Krijepila ih je nebeska hrana. Trećega dana na ulici su njihova tijela isječena bezbrojnim udarcima. Dvaput se oganj ugasio nad njihovim tijelima i trećega dana načinili su oganj nad njima sve do večeri, a ipak su u potpunosti bila netaknuta, i onda su ih pak dali pokopati, da ih kršćani ne uzmu.")

Sv. Jakov Markijski najviše se pamti po svojem djelovanju u Bosni. Bila su to teška vremena kad je Bosnom harala krivovjerna sekta čiji su pripadnici sebe nazivali "krstjanima", dok ih katolički izvori nazivaju "patarenima" i "manihejcima". Po svemu sudeći, riječ je ogranku dualističkog krivovjerja bliskog katarima i albigenzima u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji.

Možda bi bilo točnije te ljude nazivati nevjernicima, nego krivovjercima, jer oni uopće nisu priznavali krštenje vodom, već samo "duhovno krštenje" polaganjem ruku i knjige evanđelja na "krštenika". Dakle, oni uopće nisu dijelili valjano krštenje… Zato je i pitanje kako se oni uopće mogu smatrati "kršćanima".

Franjevci su revnim djelovanjem uspjeli obratiti i pokrstiti tisuće tih sektaša, kako nam svjedoče povijesni izvori. Ipak, ostaci patarena ostali su u Bosni sve do turskog osvajanja.

Sv. Jakov Markijski napisao je raspravu pod nazivom Dialogus contra manichaeos in Bosna (Dijalog protiv manihejaca u Bosni) gdje obrazlaže i brani istine katoličke vjere o krštenju, ženidbi, Euharistiji, o stvaranju svijeta, o crkvama (jer su bosanski krivovjerci odbacivali gradnju crkvenih zgrada), o klanjanju križu, o prisezi i drugim istinama.

Osim na tom misijskom području, sv. Jakov je mnogo radio na obnovi franjevačkog reda u Bosni, inzistirajući na strogoći izvornog pravila. Zbog toga je došao u sukob s pojedinim franjevcima, pa i sa samim kraljem Tvrtkom II. Ipak, sv. Jakov nikada nije popuštao, pa je neke neposlušne franjevce istjerao iz Jajca (oni su potom otišli u Senj). Nema smisla sad dublje govoriti o biti i ishodu tog prijepora, ali jasno pokazuje kako sveci znaju zauzeti čvrst stav kad je u pitanju točno obdržavanje redovničkih pravila i odluka poglavara.

Fra Leonardo Čuturić piše u svojoj knjizi Franjevci među hrvatskim pukom (Sarajevo, 1926., str. 16.):

"Ovo, i što su neki redovnici radi propovijedanja stanovali izvan samostana, dođe do ušiju vrhovnom glavaru reda, fra Vilimu Kasalskom. On pošalje u Bosnu umna i sveta redovnika, fra Jakova Markijskoga, da uspostavi strogo franjevačko življenje, osobito siromaštvo i život u samostanu. Ovo je onaj veliki svetac sv. Jakov Markijski, od čijega sretnog boravka u Bosni ima još i danas uspomena. Sveti muž, došavši u Bosnu, kako je bio prema sebi strog, takim se pokaza i prema povjerenoj braći. Gdje je zatekao raslabljeno opsluženje franjevačkih pravila, to ispravi: preuzete posjede zabrani, svu braću u samostane skupi. Kralj Tvrtko Tvrtković pratio je dosta prijekim okom ovaj rad fra Jakova, smatrajući, da vjerovjesnici ne mogu živjeti od same proševine. No kasnije se je uvjerio o razložitosti fra Jakovljeva postupka, te se sam obveza na shodan način uzdržavati franjevce u svome kraljevstvu i podupirati ih u obraćanju krivovjeraca."

Kako se utjecaj sv. Jakova i u kasnijim vremenima osjećao u katoličkom puku u Bosni dobro je opisao još početkom prošlog stoljeća fra Julijan Jelenić u knjizi Kultura i bosanski franjevci (sv. I., Sarajevo, 1912., str. 54.-55.):

"Nu megju svim vjerovjesnicima bosanske vikarije iza fra Peregrina Saksonca najuplivniji je bio sv. Jakov Marhijski. Njegovo je djelovanje, njegov život, te istu njegovu osobu ne samo narod, nego donekle i povjest zavila u mite, koji opet pokazuju, kako si je on svojom svetošću i svojim govorima znao steći popularitet. Povjest ga predstavlja kao odvažna i za pravo čudesna čovjeka. Bosanska kraljica, žena Tvrtka II. Tvrtkovića napravi mu, kao što tvrdi Wadding, De Gubernatis, Greiderer, De Civezza i Fabianić, pred Bobovcem zasjede, nu on ih, odvažno stupivši pred zlikovce, prestrašiv ih i zasramiv, sretno izbjegne. Narod i danas u Sutjesci pokazuje izvor sv. Jakova; u Deževicama špilju, gdje je on stanovao i križ, gdje se je on Bogu molio; a u Tišini kod Šamca Žendrag, gdje je on za propovijedi i molitve krekećuće žabe tako prokleo, da tu ni danas ne krekeću, a čim se – veli – na drugu stranu ceste premjeste, krekeću. I u Fojnici je do skora bio brijest, za koga je narod držao, da je izrastao iz palice sv. Jakova Marhijskoga.
Ovakovi su sveti muževi kao: bl. Nikola Tavelić, bl. Deodat, sv. Jakov Marhijski svojim životom i svojim učevnim i vatrenim propovijedima mnoge krivovjernike obratili i pokrstili, a raskolnike s katoličkom Crkvom pomirili."

 

U franjevačkom redu blagdan sv. Jakova Markijskog slavi se 28. studenoga. Obrazac tradicionalne sv. Mise možete pronaći u tradicionalnom Rimsko-serafskom misalu (Missale Romano-Seraphicum).

Zborna molitva odlično izražava što Crkva zapravo moli po zagovoru sv. Jakova Markijskog:

"Deus, qui, ad animarum salutem et peccatores e vitiorum coeno ad viam virtutis revocandos, beatum Jacobum Confessorem tuum Evangelii praeconem eximium effecisti: concede propitius; ut ejus intercessione, a peccatis omnibus expiati, vitam consequamur aeternam. Per Dominum."

("Bože, koji si radi spasenja duša i poziva grešnicima da prijeđu iz nečistoće opačina na put kreposti, učinio blaženoga Jakova, ispovjednika svojega, istaknutim glasnikom Evanđelja: milostivo podaj da njegovim zagovorom, okajavši sve grijehe, postignemo vječni život. Po Gospodinu.")

A kako bi redovnik trebao biti uzor vjernicima izražavaju riječi Graduala (1 Tim 4, 12 i 16):

"Exemplum esto fidelium in verbo, in conversatione, in caritate, in fide, in castitate. Hoc enim faciens, et teipsum salvum facies et eos, qui te audiunt."

("Budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći. Ovo, naime, vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.")

Dakako, sve to treba činiti u poniznosti i strahu Božjem, kao što kaže prikazna pjesma: "In timore Dei sit tibi gloriatio." - "U strahu Božjem neka bude tvoja proslava." 

 

 

Misne napjeve možete pronaći u Rimsko-serafskom gradualu iz 1951. godine (Missae propriae Ordinis Fratrum Minorum).

 

Ljubav prema Bogu traži širenje njegova štovanja i uzvišenje njegove časti među ljudima

 

Sv. Bonaventura u svojem djelu De sex alis Seraphim (O šest krila serafa) govori o osobinama koje moraju imati crkveni poglavari kako bi ispravno obavljali svoje odgovorne dužnosti. Posebno je izdvojio šest osobina koje uspoređuje sa šest krila serafa o kojima govori Sveto pismo (Izaija 6, 2; Otkrivenje 4, 8).

Taj biblijski prizor vrlo je važan u franjevačkoj tradiciji, jer se povezuje i s onim viđenjem sv. Franje kad je obilježen svetim ranama. Sv. Bonaventura ovdje povezuje izgled serafa s osobinama redovničkih poglavara:

"Et fortasse ideo in tali similitudine, sanctissimo patri nostro Francisco in illa gloriosa visione Dominus apparuit, quando eum passionis suae stigmatibus insignivit, ut ostenderet, sic alatos spiritualiter esse debere, qui ejus familiae utiliter praeesse deberent."

("I možda se zato u takvom obličju Gospodin ukazao našem presvetom ocu Franji u onom slavnom viđenju, kad ga je označio biljezima svoje muke, kako bi pokazao da tako trebaju biti duhovno okriljeni oni koji bi trebali korisno predvoditi njegovu obitelj.")

Sv. Bonaventura i u drugim svojim djelima koristi sliku o šest krila serafa. Tako u svojem poznatom putokazu za uzdignuće uma i duše Bogu, Itinerarium mentis in Deum, daje ovu pouku:

"Effigies igitur sex alarum seraphicarum, insinuat sex illuminationes scalares, quae a creaturis incipiunt, et perducunt usque ad Deum, ad quem nemo intrat recte nisi per Crucifixum. Nam qui non intrat per ostium in ovile, sed ascendit aliunde, ille fur est et latro. Si quis vero per ostium introierit, ingredietur et egredietur, et pascua inveniet (Joan. X, 1, 9). Propter quod dicit Joannes in Apocalypsi: Beati, qui lavant vestimenta sua in sanguine Agni, ut sit potestas eorum in ligno vitae, et per portas ingrediantur civitatem (Apoc. XXII, 14): quasi diceret, quod per contemplationem ingredi non potest Hierusalem supernam, nisi per sanguinem Agni intret tanquam per portam."

("Dakle, slika šest serafskih krila utiskuje misao o šest postepenih prosvjetljenja, koja počinju od stvorenja i vode sve do Boga, kod kojega nitko pravilno ne ulazi osim po Raspetome. Naime, tko u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego drugdje preskače, taj je kradljivac i razbojnik. Ako netko pak ulazi na vrata, ulazit će i izlaziti, i nalaziti pašu (Iv 10, 1, 9). Zbog toga kaže Ivan u Otkrivenju: Blago onima koji peru svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj, kako bi imali pravo na stablo života i kroz vrata ulazili u grad (Otk 22, 14): kao da kaže da nitko ne može kontemplacijom ući u višnji Jeruzalem, ako ne uđe po Krvi Jaganjčevoj kao kroz vrata.")

Ipak, postoji važna razlika između ta dva djela. Dok Itinerarium mentis in Deum svakom vjerniku može pokazati stepenice za postepeno uzdizanje duše Bogu, djelo De sex alis Seraphim namijenjeno je redovničkim poglavarima i drugim crkvenim velikodostojnicima. 

Naime, ovdje serafski naučitelj sv. Bonaventura poučava one koji bi i sami trebali biti učitelji svojim podložnicima.  

Naslovnica rasprave De sex alis Seraphim u izdanju iz 1599. godine

 

Što su, dakle, šest krila ili šest osobina koje mora imati savjesni crkveni poglavar?
Prvo krilo: "zelus justitiae" ("revnost pravednosti").
Drugo krilo: "pietas sive fraterna compassio" ("pijetet ili bratsko suosjećanje").
Treće krilo: "patientia" ("strpljivost").
Četvrto krilo je pružanje dobrog primjera: "Quarta ala est, ut sit exemplaris in vita."
Peto krilo je "circumspecta discretio" ("oprezno razlučivanje").

Šesto krilo je pobožnost ("devotio ad Deum"). To je najvažnije; to je nužan preduvjet za izvršenje svih ostalih zadaća.

Sv. Bonaventura svakom od tih krila ili osobina posvećuje jedno poglavlje. Želim vam danas ukazati na neke misli koje je veliki crkveni naučitelj iznio u III. poglavlju, gdje govori o prvom krilu: "zelus justitiae" ("revnost pravednosti").

Sv. Bonaventura kaže da u redovničkim zajednicama, kao i u Crkvi u cjelini (među ljudima koji se mogu nazvati dobrima) postoje četiri različite vrste dobrih ljudi.

Vidjeli smo još u prošlom tekstu da i drugi crkveni naučitelji, poput sv. Augustina i sv. Alberta Velikog, među dobrim ljudima razlikuju različite stupnjeve ili, da se tako izrazimo, "razine dobrote". Jednostavno rečeno: nisu svi jednako dobri.

Sv. Bonaventura u ovom djelu ističe kao kriterij razlikovanja upravo odnos prema svemu onome što se tiče štovanja Boga i spasenja ljudi, tj. stvarima prema kojima čovjek ne može biti indiferentan:

"Quantum enim res diligitur, tantum de ejus destructione doletur. Unde notandum, quod sunt quatuor genera hominum in religione, vel in Ecclesia, quos bonos dicere solemus."

("Koliko se, naime, ljubi neka stvar, toliko se žalosti zbog njezina uništenja. Stoga, treba naglasiti da ima četiri vrste ljudi u redu ili u Crkvi za koje običavamo reći da su dobri.")

Prva skupina obuhvaća one koji ne čine zlo, ali se baš i ne trude oko dobrih djela:

"Primi sunt, qui malum non faciunt, nec tamen in bonis operibus se studiose exercent, ut qui quiete et pacifice cum aliis vivunt, nullum offendentes, nec pravo opere scandalizantes, ut habetur in primo Regum: Homines isti satis boni fuerunt, et non molesti (I. Reg. 25, 15), etc. Nam in usu habemus tales dicere bonos esse, qui mites sunt moribus, et socialiter se cum omnibus habentes, licet alias, quoad virtutum exercitia, aliquatenus desides videantur. Pueri etiam baptizati eodem modo boni judicantur."

("Prvi su oni koji ne čine zlo, ali se i ne trude u marljivom vršenju dobrih djela, kao oni koji tiho i mirno žive s drugima, nikoga ne vrijeđajući, niti sablažnjavajući zlim djelima, kako se kaže u Prvoj knjizi o kraljevima: Ovi su ljudi bili vrlo dobri i nisu bili zamorni (1 Kr 25, 15), itd. Naime, navikli smo takve nazivati dobrima, koji su poniznih običaja i pristojno se drže prema svima; iako se, inače, što se tiče vršenja kreposti, čine ponešto nemarnima. I krštena djeca smatraju se dobrima na taj način.")

Druga skupina obuhvaća one koji čine dobra djela, ali ne nastoje postići savršenost:

"Secundi sunt meliores, qui mala nulla faciunt, insuper in bonis operibus se frequenter exercent, in sobrietate, castitate, humilitate, dilectione proximi, et orationis instantia, et similibus quae intelligunt esse bona. Sed hoc habent proprium, quod sicut nihil negligunt ex his, quae possunt et sciunt, ita etiam videtur eis sufficere bonum quod faciunt, nec ad ampliora et perfectiora sanctitatis desideria incalescunt. Sufficit eis tantum vigilare, tantum orare, tantum pro Deo dare, vel jejunare, vel laborare, et hujusmodi, et his contenti quiescunt, altiora aliis relinquentes. Unde Ecclesiastes dicit: Deprehendi nihil esse melius, quam laetari hominem in opere suo, et hanc esse partem illius (Eccle. 3, 22)."

("Drugi su bolji, koji ne čine nikakva zla, a k tome često obavljaju dobra djela, u trijeznosti, čistoći, poniznosti, ljubavi prema bližnjemu i nastojanju u molitvi, i sličnim stvarima za koje shvaćaju da su dobre. No, ovo im je samo vlastita osobina, jer kao što ništa ne zanemaruju od onoga što mogu i znaju učiniti, tako izgleda da im je dovoljno dobro koje čine, i nisu gorljivi za više i savršenije težnje prema svetosti. Dovoljno im je samo bdjeti, samo moliti, samo za Boga dati ili postiti, ili raditi i slično, te zadovoljni time miruju, ostavljajući više stvari drugima. Stoga, kaže Crkvenjak: Uviđam da ništa nije bolje, nego da se čovjek raduje u svojem djelu, i to je njegov udio (Crkv. 3, 22).")

Trećoj skupini pripadaju oni koji zaista nastoje postići osobno savršenstvo i svetost, ali propuštaju ustati protiv opačina drugih ljudi:

"Tertii sunt adhuc meliores, qui malum detestantur et fugiunt, et bona quae possunt studiose exercent, et cum omnia fecerint quae valent, parum se fecisse reputant, respectu eorum quae desiderant, scientes quod corporalis exercitatio ad modicum utilis (I. Tim. 4, 8) ab Apostolo perhibetur. Et ideo viri mentales, et internae devotionis saporem, et Dei familiarem notitiam, et amoris ejus experientiam suspirando desiderant, nihil se esse vel habere judicantes, nec aliquam consolationem de temporalibus vel spiritualibus recipientes, quandiu pro voto praedictis virtutum exercitiis et devotionis dulcedine non fruuntur; nec tamen contra aliorum vitia, et peccatorum pericula, zelo fervoris inflammantur, cupientes omnes esse bonos et beatos, sed, ubi hoc non inveniunt, nullo doloris vulnere sauciantur, sibimet intenti et Deo. Tales ad aliorum regimen vocati, minus in hac parte sunt idonei, quia proprie quieti curam illorum postponunt, juxta illud Judicum: Numquid possum deserere dulcedinem meam fructusque suavissimos, et ire ut inter caetera ligna promovear? (Jud. 9, 11)."

("Treći su još bolji, koji mrze i izbjegavaju zlo, i pažljivo izvršavaju dobra koja mogu učiniti, a kad učine sve što su mogli, smatraju da su malo učinili u odnosu na ono što žele, znajući da Apostol zabranjuje tjelesno vježbanje koje malo čemu koristi (1 Tim 4, 8). I zato ti duhovni ljudi uzdišući priželjkuju i okus unutarnje pobožnosti, i prijateljsko poznanstvo s Bogom i iskustvo njegove ljubavi, smatrajući da sami nisu ništa, niti da što imaju, i ne primaju nikakvu utjehu od vremenitih i duhovnih stvari, dok god prema svojoj želji ne uživaju u spomenutom vršenju kreposti i slatkoći pobožnosti. Ali, ne izgaraju revnošću protiv tuđih opačina i pogibelji grijeha. Oni žele da svi budu dobri i blaženi, ali kad to ne pronalaze, ne pogađa ih nikakva rana boli, dok su usredotočeni na sebe i Boga. Kad su takvi pozvani da upravljaju drugima, manje su prikladni u tom dijelu, jer svoj mir stavljaju ispred brige za druge, prema onoj u Knjizi o sucima: Zar da se odreknem slatkoće i krasnoga ploda svojega da bih vladala nad drugim drvećem? (Suc 9, 11).")

Četvrtoj skupini pripadaju oni koji nisu zadovoljni samo svojim krepostima i napretkom u duhovnom životu, nego nastoje i što više ljudi dovesti na pravi put:

"Quarti sunt optimi, qui, cum prioribus bonis innocentiae et virtutum, zelo justitiae et animarum calent, qui non recipiunt consolationem de propriae salutis profectibus, nisi alios secum trahant ad Deum, exemplo Domini, qui cum in se plenum semper habeat gaudium, non contentus gloriam solus habere, exivit, assumpta forma servi, multos filios in gloriam secum adducere opere et doctrina. Zelus enim justitiae, quasi coccus bis tinctus, duplici charitatis colore rutilat, amoris nempe Dei, et proximi. Amor Dei non tantum desiderat ejus dulcedine frui, et ei adhaerere, sed etiam diligit ejus beneplacitum impleri, ejus cultum ampliari, et honorem sublimari. Vult enim eum ab omnibus agnosci, ab omnibus amari, ab omnibus ei servari, et super omnia honorari. Amor proximi desiderat non tantum ejus corporalem sospitatem et temporalem prosperitatem, sed magis ejus aeternam salutem. Ubi ergo charitas ista perfectior, ibi ferventius desiderium ista promovendi, et instantius studium et purius gaudium, ubi haec invenit. Charitas enim, teste Paulo, non quaerit quae sua sunt (I. Cor. 13, 5), sed quae Dei sunt."

("Četvrti su najbolji, koji zajedno s prethodnima gorljivo vrše dobra djela nevinosti i kreposti, revnošću za pravdu i duše; oni ne prihvaćaju utjehu zbog napretka u vlastitom spasenju, ako ne povuku druge za sobom Bogu, po primjeru Gospodina, koji premda je uvijek imao potpunu radost, nije se zadovoljio time što sam ima slavu, nego je izašao uzevši lik sluge, kako bi mnoge sinove djelom i naukom poveo sa sobom u slavu. Naime, revnošću za pravdu, kao dvaput obojani grimiz, rumeni se dvostrukom bojom ljubavi, naime, ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Ljubav prema Bogu ne želi samo uživati u njegovoj ugodnosti i njemu prianjati, nego također ljubi vršenje onoga što je njemu ugodno, širenje njegova štovanja i uzvišenje njegove časti. Želi, naime, da ga svi upoznaju, da ga svi ljube, da mu svi služe i da ga iznad svega časte. Ljubav prema bližnjemu traži ne samo njegovo tjelesno uzdržavanje i vremeniti napredak, nego još više njegovo vječno spasenje. Gdje je, dakle, ova ljubav savršenija, tamo je gorljivija težnja da se ovo promiče, i intenzivnije nastojanje i čišća radost kad se to pronađe. Ljubav, naime, po svjedočanstvu Pavla, ne traži ono što je svoje (1 Kor 13, 5), nego ono što je Božje.")

Sv. Bonaventura zaključuje sljedećom konstatacijom:

"Quantum vero diligis Deum, et, quae Dei sunt, purius desideras, tantum doles de offensa Dei, ubi vides eum non agnosci, et ideo inhonorari; ubi vides eum non amari, et ei non obediri, et ejus cultum destrui, et adversarios multiplicari, et laetificari. Et quantum diligis salutem proximi, tantum affligeris de perditione ejus et nocumento profectus ejus. Et licet haec charitas requiratur in omnibus amicis Dei, maxime tamen in vicariis Dei, qui secundum cor Dei moveri debent amore justitiae, et odio iniquitatis, juxta illud Psalmistae: Dilexisti justitiam, etc. (Psal. 44, 8). Justitia potest hic dici observantia omnium quae saluti vel profectui animarum necessaria sunt."

("Koliko uistinu ljubiš Boga, i s većom čistoćom želiš ono što je Božje, toliko više žališ zbog uvreda nanesenih Bogu, gdje vidiš da ga ljudi ne poznaju, i da ga zato ne časte; gdje vidiš da ga ne ljube, i da ga ne slušaju, i da se njegovo štovanje uništava, a da se umnažaju i raduju njegovi protivnici. I koliko više ljubiš spasenje bližnjega, toliko te više žalosti njegova propast i šteta njegovu napretku. I premda se ova ljubav traži od svih prijatelja Božjih, ipak se najviše traži od namjesnika Božjih, koji se trebaju kretati prema srcu Božjem, ljubavlju pravde i mržnjom prema bezakonju, prema onoj Psalmista: Ljubio si pravdu, itd. (Ps 44, 8). Pravdom se ovdje može nazvati obdržavanje svega onoga što je nužno za spasenje ili napredak duša.")

 

Iz svega što ste ovdje pročitali, možete izvesti jasan zaključak. Tko zaista ljubi Boga, želi da ga svi ljube, da svi žive po njegovim zapovijedima i da ga svi dostojno štuju. Takvom je čovjeku nepodnošljivo gledati kako se Božje zapovijedi krše i kako se uništava ili degradira sve ono što je vezano uz štovanje Boga (liturgija, molitva, pa i crkvena arhitektura i umjetnost).

Ne može netko reći da ljubi Boga, a da je potpuno ravnodušan prema javnim manifestacijama grijeha i kršenja Božjih zapovijedi.

Ne može netko reći da ljubi Boga, a da mu ne smeta nedostojno postupanje sa sakramentima kakvo se, nažalost, redovito događa u postkoncilskim novim obredima.

Ne može netko reći da ljubi Boga, a da mu ne smeta besramno širenje hereza, blasfemija i opačina od strane modernističkih prelata u ovim nesretnim vremenima. 

Tko ljubi Boga, taj želi da svi ljube Boga, da ispravno vjeruju (a ne krivovjerno), da ga svi dostojno časte i štuju, da mu se svi klanjaju.

Jasno vam je sada zašto se pravovjerni katolici ne mogu zadovoljiti statusom samo jedne od "zajednica" u pluralističkom društvu. Tradicionalni katolici nikada nisu tražili da budu samo jedna od "zajednica" ravnopravna drugim "zajednicama" ili modernističkim skupinama koje se temelje na prilagođavanju liberalnom svijetu i ovom grešnom vremenu. Naprotiv, tradicionalni katolici žele da se svi vrate tradicionalnoj liturgiji, moralu i ispovijedanju prave katoličke vjere, a ne modernističkih surogata.

Na razini spoznaje, oni žele da svi shvate koliko im je potreban pravi katolički moral i prava katolička liturgija. Dakle, čovjek treba razmišljati o svim povlasticama koje mu donose, kao i o štetama koje potječu iz odstupanja od pravog puta.

Među djelima sv. Bonaventure nalazimo i jedno kraće djelo pod nazivom De praeparatione ad Missam (O pripravi za Misu). U tom se djelu sljedećim riječima navode štete koje uzrokuje svećenik kada propusti služiti svetu misu:

"Nam cum sacerdos est absque peccato mortali, et in proposito bono, non habens legitimum impedimentum, et non ex reverentia, sed ex negligentia celebrare omittit, tunc, quantum in ipso est, privat Trinitatem laude et gloria, angelos laetitia, peccatores venia, justos subsidio et gratia, in purgatorio existentes refrigerio, Ecclesiam Christi spirituali beneficio, et seipsum medicina et remedio contra quotidiana peccata et infirmitates..."

("Naime, kad je svećenik bez smrtnog grijeha i s dobrom odlukom, kada nema zakonitu zapreku, pa ne zbog poštovanja, nego zbog nemara propusti slaviti [sv. Misu], tada, koliko je do njega, uskraćuje Trojstvu hvalu i slavu, anđelima uskraćuje radosti, grešnicima oproštenje, pravednicima pomoći i milosti, onima koji se nalaze u čistilištu uskraćuje olakšanja, Crkvi Kristovoj uskraćuje duhovne povlastice, i samom sebi izliječenje i lijek protiv svakodnevnih grijeha i slabosti...")

Smatram da se to isto može danas reći za svakog svećenika koji zna i može služiti tradicionalnu misu, a ipak svojevoljno odlučuje da je neće služiti.

 

Sv. Augustin i sv. Albert Veliki o pitanju: Kojim pokojnicima koriste molitve Crkve?

 

 

Uvijek je zanimljivo čitati kako jedan crkveni naučitelj tumači riječi drugog crkvenog naučitelja. Kroz povijest zapadne teologije, najviše su tumačena djela sv. Augustina, koji je uvijek bio smatran vrhunskim autoritetom. Nakon sv. Tome Akvinskog, sv. Augustin je vjerojatno najviše citirani katolički teolog u povijesti.

Danas ćemo pogledati kako sv. Albert Veliki tumači riječi sv. Augustina o jednom vrlo važnom pitanju: Kojim pokojnicima koriste molitve Crkve?

Sv. Augustin je o brizi za mrtve napisao djelo De cura pro mortuis gerenda (vidi: Migne, Patrologia latina 40, 592-610). To je djelo klasično svjedočanstvo da je briga za duše vjernih mrtvih važan dio djelovanja Crkve od samih početaka.

Odgovor sv. Augustina na pitanje kojim pokojnicima koriste pomoći Crkve (misna žrtva, molitve, milostinje...), može se sažeti u ove riječi: Koristi onima koji su to zaslužili tijekom svojeg zemaljskog života.

Tako sv. Augustin već u prvom poglavlju djela De cura pro mortuis kaže:

"Genere igitur vitae, quod gessit quisque per corpus, efficitur ut prosint vel non prosint, quaecumque pro illo pie fiunt, cum reliquerit corpus. Nam meritum per quod ista prosint, si nullum comparatum est in hac vita, frustra quaeritur post hanc vitam."

("Dakle, vrstom života koju je tko provodio u tijelu, postiže se to da mu koristi ili ne koristi što god se pobožno za nj obavlja kada napusti tijelo. Naime, ako u ovom životu nije stečena nikakva zasluga po kojoj bi mu ovo koristilo, uzalud se traži nakon ovog života.")

U 18. poglavlju, sv. Augustin kaže:

"Quae cum ita sint, non existimemus ad mortuos, pro quibus curam gerimus pervenire, nisi quod pro eis sive altaris, sive orationum, sive eleemosynarum sacrificiis solemniter supplicamus: quamvis non pro quibus fiunt omnibus prosint, sed iis tantum quibus dum vivunt comparatur ut prosint. Sed quia non discernimus qui sint, oportet ea pro regeneratis omnibus facere, ut, nullus eorum praetermittatur, ad quos haec beneficia possint et debeant pervenire."

("Budući da je tako, nemojmo smatrati da mrtvima, za koje se brinemo, dolazi drugo nego što za njih svečano molimo žrtvama bilo oltara, bilo molitava, bilo milostinja: iako ne koriste svima za koje se obavljaju, nego samo onima koji su za života stekli to da im koriste. No, jer ne razlikujemo među njima koji su takvi, potrebno je da to činimo za sve preporođene [tj. krštene], kako ne bi bio izostavljen nijedan od onih kojima bi ta dobročinstva mogla i trebala pridoći.")

Sv. Augustin o brizi za pokojne govori također u svojem djelu Enchiridion de fide, spe et caritate (vidi: Migne, Patrologia latina 40, 283), gdje kaže:

"Neque negandum est defunctorum animas pietate suorum viventium relevari, cum pro illis sacrificium Mediatoris offertur vel eleemosynae in Ecclesia fiunt. Sed eis haec prosunt qui cum viverent haec ut sibi postea possent prodesse meruerunt."

("I ne smije se nijekati da se dušama pokojnih olakašava pobožnošću njihovih živih, kada se za njih prikazuje žrtva Posrednika ili obavljaju milostinje u Crkvi. Ali, to koristi onima koji su za života zaslužili da im ovo kasnije koristi.")

I ubrzo nakon toga, sv. Augustin opet kaže:

"Non enim omnibus prosunt. Et quare non omnibus prosunt, nisi propter differentiam vitae quam quisque gessit in corpore? Cum ergo sacrificia, sive altaris sive quarumcumque eleemosynarum, pro baptizatis defunctis omnibus offeruntur, pro valde bonis gratiarum actiones sunt; pro non valde bonis propitiationes sunt; pro valde malis etiam si nulla sunt adjumenta mortuorum; qualescumque vivorum consolationes sunt."

("Naime, ne koriste svima. I zašto ne koriste svima, ako ne zbog razlike života koji je svaki pojedinac provodio u tijelu? Dakle, kada se žrtve - bilo oltara, bilo kojih god milostinja - prikazuju za sve krštene pokojnike: za vrlo dobre, one su zahvale; za one koji nisu vrlo dobri, one su pomirnice; za veoma zle, pa i ako nisu nikakva pomoć mrtvima, one su određene utjehe za žive.")

Ove riječi sv. Augustina čitaju se u dominikanskom obredu na Dušni dan, u prvoj noćnici časoslova.

Dominikanski brevijar iz 1962. godine

Primjereno je, stoga, da pogledamo kako je dominikanski naučitelj sv. Albert Veliki tumačio navedene riječi sv. Augustina o vrstama pokojnika kojima koristi ili ne koristi zagovor Crkve. 

Sv. Albert iznio je to tumačenje u svojem djelu o obredu misne žrtve, De sacrosancto sacrificio Missae, i to u poglavlju koje govori o spomenu mrtvih u kanonu mise (tj. o molitvi: "Memento etiam, Domine, famulorum famularumque tuarum N. et N., qui nos praecesserunt cum signo fidei...").

Vidjeli smo kako sv. Augustin među ljudima razlikuje one koji su "valde boni" ("vrlo dobri"), "non valde boni" ("ne veoma dobri"), "valde mali" ("veoma zli"): i prema tome razlikuje hoće li im nakon smrti koristiti molitve i misna žrtva koju Crkva za njih prikazuje.

Sv. Albert Veliki na temelju sv. Augustina razvija svoju analizu:

"Est autem hic annotandum quibus et ad quid prosint suffragia Ecclesie, et qua sint suffragia, et qualiter sunt facienda. Et circa primum quidem quatuor ordines defunctorum distinguit Augustinus, scilicet valde malos, et valde bonos, mediocriter bonos, et mediocriter malos."

("Ovdje pak treba napomenuti kojima i za što koriste zagovori Crkve, i koje su to pomoći, i kako ih treba činiti. I glede prvoga, naime, Augustin razlikuje četiri reda pokojnika, to jest: veoma zle i veoma dobre, osrednje dobre i osrednje zle.")

U prvu kategoriju ("valde mali" - "veoma zli"), sv. Albert uvrštava one koji su umrli u stanju smrtnog grijeha. Među njih ubraja i židove, pogane, krivovjerce i lažne kršćane. Takvim pokojnicima ne koriste molitve Crkve.

"Valde mali quidem sunt, qui in vita desperata vitam finierunt, dicentes dicto oris, vel perfidia cordis, vel facto operis illud Job, XXI, 14: Qui dixerunt Deo: Recede a nobis, et scientiarum viarum tuarum nolumus. Quia si etiam dicto oris vel fide cordis non dixerunt, tamen omni facto clamaverunt illud Apostoli, ad Titum, 1, 16: Confitentur se nosse Deum, factis autem negant. Judaei ergo et pagani et haeretici dicunt illud perfidia cordis, blasphemi dicunt illud dicto oris, falsi Christiani dicunt illud facto operis. Illis ergo non prosunt suffragia Ecclesiae quia ut dicit Augustinus: Dum viverent, non se dignos, sed potius indignos fecerunt ut eis talia salutis adminicula prodesse possent."

("Veoma su zli, naime, oni koji su u očajanju života završili život, govoreći riječju usta, ili nevjerom srca, ili činom djela onu Job 21, 14: Koji su rekli Bogu: Odstupi od nas, i ne želimo znanje o tvojim putevima. Jer, ako to i nisu rekli riječju ili vjerom srca, ipak su svakim djelom vikali ono iz Apostolove [poslanice] Titu 1, 16: Ispovijedaju da poznaju Boga, ali djelima ga niječu. Dakle, Židovi i pogani i krivovjerci ovo govore nevjerom srca, hulitelji to govore riječju usta, lažni kršćani to govore činom djela. Stoga, njima ne koriste zagovori Crkve, jer kao što kaže Augustin: Dok su živjeli, nisu se učinili dostojnima, nego prije nedostojnima da im takva pomoć može koristiti.")

Drugu skupinu čine "valde boni" ("vrlo dobri"):

"Valde boni autem sunt statum puritatis tenentes, et nullis mundi sordibus inquinati, sicut sunt qui cum Apostolo dicunt, ad Philip, 1, 21: Mihi vivere Christus est, et mori lucrum. Et post pauca, v. 23: Coarctor autem e duobus: desiderium habens dissolvi, et esse cum Christo, multo magis melius. Hoc autem dicere debent devotione cordis, et veritate oris et intentionis, et facto operis: quia si etiam illis aliquid adhaeret parvum ex terrena ista et contagiosa inhabitatione, dicit Augustinus, quod illud quod facit gutta in camino, hoc facit tale parvum veniale in tali viro justo. Consumitur enim calore ferventissimae charitatis. Hi ergo, ut dicit Augustinus, tam boni sunt, quod talibus remediis non indigent."

("Vrlo dobri su oni koji drže stanje čistoće i koji nisu okaljani nikakvim prljavštinama svijeta, kao što su oni koji govore s Apostolom, Fil 1, 21: Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak. I malo kasnije: Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i biti s Kristom, jer to je mnogo bolje. Ovo pak trebaju reći pobožnošću srca, i istinitošću usta i nakane, i činom djela: jer ako je i njih zahvatila neka sitna mrlja iz ovog zemaljskog i zaraznog boravka, kaže Augustin da ono što čini kapljica u ognjištu, to čini takav sitni laki grijeh u tom pravednom čovjeku. Uništi se, naime, u vrućini najgorljivije ljubavi. Oni su, stoga, kako kaže Augustin, tako dobri da ne trebaju ovakve lijekove.")

Treću skupinu sv. Albert Veliki naziva "mediocriter boni" ("osrednje dobri"):

"Mediocriter autem boni sunt, qui sine mortali aut sunt, sicut innocentes, aut mortalia sua per compunctionem et confessionem et satisfactionem venialia fecerunt, et bonis operibus inhaerendo, et obedientia mandatorum et decretorum Ecclesiae vixerunt, tamen pertectam consilioram vitam non tenuerunt: et ideo multa de terrena contagione eis venialia adhaeserunt, quae tamen levia sunt et otiosa et neglecta, et non satis devota, bona, perfecta: et isti quidem in purgatorio cremabilia habent, sed magnam et notabilem ad ignem non habent resistentiam: et ideo lignum, foenum et stipula (I. ad Corinth. III, 12) non vocantur."

("Osrednje pak dobri jesu oni koji ili nemaju smrtnog grijeha, kao nevina dječica, ili su svoje smrtne grijehe pokajanjem i ispovijeđu i zadovoljštinom učinili lakima, i koji su živjeli prianjajući uz dobra djela i u poslušnosti prema zapovijedima i odredbama Crkve; ali nisu držali savršeni život [evanđeoskih] savjeta. I zato su ih zahvatili mnogi laki grijesi u zemaljskom boravku; ipak, to su laki grijesi, i ispraznosti, i nemarnosti, a ne dovoljno pobožna, dobra, savršena djela. I ovi, doduše, imaju ono što treba spaliti u čistilištu, ali nemaju velik i značajan otpor prema ognju: i zato se ne nazivaju drvom, sijenom, slamom (1 Kor 3, 12).")

Četvrtu skupinu sv. Albert naziva "mediocriter mali" ("osrednje zli"):

"Mediocriter autem mali sunt, qui mandatorum quidem habent custodiam et mortalia sua per poenitentiam in venialia commutaverunt, sed tamen more et sollicitudine cura saecularis pro domibus et uxoribus et filiis multa non mortalia, sed a servitio et sollicitudine Dei et fervore charitatis et devotionis multum retrahentia et fortiter ad imum tendentia et illaqueantia in concupiscentia carnis et cupiditate rerum, citra Deum tamen et divinum praeceptum commiserunt et committunt quotidie, qui notabilem ad ignem habent resistentiam antequam crementur: et ideo illi ligna, foenum, et stipulam superaedificant supra fidei fundamentum (I. ad Corinth. III, 12). Ligna in majoribus diutius ardentibus, foenum in mediocribus, et stipulam in minimis, tamen ad ignem ordinatis."

("Osrednje pak zli jesu oni koji, doduše, čuvaju zapovijedi i koji su svoje smrtne grijehe pokorom zamijenili lakima, ali su zbog običaja i brige oko svjetovnih stvari, oko kuća i žena i djece, počinili i svakodnevno mimo Boga čine mnoga djela, koja nisu smrtni grijesi, ali čovjeka uvelike odvraćaju od Božje službe i brižljivosti, te od žara ljubavi i pobožnosti, i snažno ga pritežu k niskim stvarima, i zapliću u požude tijela i pohlepu za stvarima; oni imaju znatan otpor ognju prije nego što se spale. I zato na temelj vjere nadograđuju drvo, sijeno, slamu (1 Kor 3, 12). Drvo kod onih većih koji duže gore, sijeno kod osrednjih, a slama kod najmanjih, ali ipak određenih za oganj.")

Pripadnicima ovih skupina koristi zagovor Crkve, za razliku od onih koji su u paklu (i kojima više ništa ne može pomoći):

"Et illis duobus defunctorum generibus prosunt suffragia Ecclesiae. Et sic patet primum, scilicet quibus prosunt suffragia. Unde Augustinus dicit: 'Si scirem patrem meum esse in inferno, non plus rogarem pro ipso quam pro diabolo.' Illi enim, ut diximus, sunt ultra chaos divinae misericordiae, et eorum non erit recordatio ad bonum."

("I ovim dvjema vrstama pokojnika koriste zagovori Crkve. I tako je očita prva tvrdnja, to jest kojima koriste zagovori. Stoga, Augustin kaže: 'Kad bih znao da je moj otac u paklu, ne bih za nj molio ništa više nego za đavla.' Naime, oni su s druge strane ponora božanskog milosrđa, i za njih neće biti spomena za dobro.")

Zaključak se nameće sam po sebi. Velika je stvar uopće doći u čistilište. Treba zaslužiti da dođeš u čistilište.
Nemojmo zaboraviti da u čistilište ne odlaze zli ljudi, nego dobri ljudi.

Posve zli ljudi (tj. oni koji umru u stanju smrtnog grijeha) ne odlaze u čistilište, nego u pakao. Čistilište je za ljude koji su umrli u stanju posvetne milosti, ali im još preostaju vremenite kazne (od već oproštenih grijeha) ili laki grijesi.

Treba se čuvati preuzetnosti. Neka nitko ne misli da će mu nakon smrti koristiti molitve Crkve, ako u ovom životu nije sam ozbiljno radio oko svojeg spasenja.

Apostolska konstitucija pape Benedikta XV. "Incruentum Altaris Sacrificium" ("Nekrvna žrtva oltara")

Papa Benedikt XV. objavio je 10. kolovoza 1915. apostolsku konstituciju Incruentum Altaris Sacrificium (Nekrvna žrtva oltara) kojom je dopustio svim katoličkim svećenicima da na Dušni dan služe tri sv. Mise.

U konstituciji se ponavlja katolički dogmatski nauk o čistilištu, i to osobito o pomoći koju Crkva na zemlji može pružiti dušama u čistilištu putem svete misne žrtve.

Danas se mnogo govori o empatiji, o suosjećanju s onima koji trpe, a ipak premalo ljudi razmišlja o svojim bližnjima koji najviše trpe i koji trebaju najviše pomoći, a to su duše u čistilištu.

Benedikt XV. objavio je ovaj dokument na početku Prvoga svjetskog rata, predviđajući da mnogi poginuli vojnici neće imati nikoga da za njih dade služiti sv. Misu.

Mi Hrvati imali smo velik broj poginulih u ratovima 20. stoljeća: i u Prvom svjetskom ratu, i u Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu. Stoga, poziv Benedikta XV. posebno se tiče našeg naroda.

Kad bi se barem u svakoj biskupiji odredila jedna crkva ili barem kapelica u kojoj bi se svakoga dana služio Requiem za sve naše pokojne.

I sam Benedikt XV. u ovom dokumentu izražava žalost što su tolike stare zadužbine za duše vjernih mrtvih danas zapuštene i zaboravljene.

Nažalost, u postkoncilskim vremenima ovom nesretnom zaboravu pridružilo se i namjerno prešućivanje i izvrtanje istine. Modernisti ne vole govoriti o čistilištu, jer je nauk o čistilištu usko povezan s naukom da svaki grijeh, uključujući i laki grijeh, uzrokuje kazne. Kazne koje se moraju okajati bilo na ovom svijetu bilo na drugom svijetu.

Modernisti nerijetko o misi za pokojne govore kao "molitvenom sjećanju na pokojne". Kao da je to puko "sjećanje", a ne konkretna pomoć dušama koje trpe u čistilištu.

Nasuprot modernističkim zabludama, vjernici se moraju odazvati autentičnom glasu Crkve, koja je progovorila u Benediktovom dokumentu Incruentum Altaris Sacrificium:

"...nullo enim tempore destitit Christifideles vehementer hortari, ne paterentur, defunctorum animas iis carere utilitatibus, quae ab eodem Missae sacrificio uberrime profluerent."

(...ni u jednom vremenu [Crkva] nije prestajala žarko poticati Kristove vjernike da ne dopuste da duše pokojnika ostanu bez onih koristi koje obilno istječu iz iste misne žrtve.")

Benedikt XV. potiče ne samo svećenike, nego i laike da se uključe u ovaj pokret za pomoć dušama u čistilištu, tako da prisustvuju na više sv. misa na Dušni dan:

"Impense vero omnes Ecclesiae filios hortamur, ut, memores officii, quo erga fratres, Purgatorii igne cruciatos, non uno ex capite obligantur, frequentes eo die sacris, summa cum religione, intersint."

("Žarko pak potičemo sve sinove Crkve da se sjete dužnosti kojom su, ne samo po jednoj obvezi, dužni prema braći koja se muče u ognju čistilišta, pa da s najvećim bogoštovljem prisustvuju brojnim svetim službama toga dana.")

Potrebno je što više sv. Misa kako bi se ostvario cilj o kojem papa Benedikt XV. otvoreno govori:

"Ita futurum certe est, ut, immensa refrigerationis unda ex tot salutaribus piaculis in Purgatorium defluente, frequentissimae quotannis defunctorum animae inter beatos triumphantis Ecclesiae caelites feliciter cooptentur."

("Tako će se sigurno u budućnosti, dok neizmjerni val rashlade koji teče u čistilište iz tolikih spasonosnih žrtava pomirnica, vrlo brojne duše pokojnika svake godine sretno pridružiti blaženim nebesnicima pobjedničke Crkve.")

Svećenici i vjernici trebali bi se sjetiti konstitucije Incruentum Altaris Sacrificium svaki put prije nego što služe ili slušaju Requiem: kako bi si posvijestili što zapravo čine.

Stoga, pročitajte taj važni dokument u cijelosti. Možete ga preuzeti na sljedećoj poveznici: Papa Benedikt XV. - Incruentum Altaris Sacrificium.