petak, 16. kolovoza 2024.

Dekret o izopćenju komunista iz 1949. godine

 

Dokument koji je postao poznat po nazivu Dekret o izopćenju komunista zapravo je odgovor na dvojbe (dubia) koje su 1949. godine bile postavljene Svetom Oficiju glede (ne)dopustivosti učlanjenja katolika u komunističke stranke, čitanja komunističkih novina, pripuštanja komunista svetim sakramentima i napokon njihova izopćenja iz Crkve.

Crkva je osudila ideologiju komunizma još u 19. stoljeću, čim se pojavio komunistički pokret. Više od godinu dana prije nego što su Marx i Engels objavili svoj Komunistički manifest, papa bl. Pio IX. je u enciklici Qui pluribus (9. studenoga 1846.) nazvao nauk komunizma "užasnim i protivnim samom naravnom pravu". Zatim, u enciklici Nostis et nobiscum od 8. prosinca 1849. doslovno kaže "perversa Socialismi et Communismi systemata" ("izopačeni sustavi socijalizma i komunizma"). Opet, u alokuciji Quibus luctuosissimis od 5. rujna 1851. ukazuje na "funestissimos quosque ac perniciosissimos Socialismi et Communismi errores" ("krvoločne i najpogubnije zablude socijalizma i komunizma").

Istim su putem nastavili i njegovi nasljednici. Papa Leon XIII. u enciklici Quod apostolici muneris (28. prosinca 1878.) osuđuje komunizam i socijalizam zajedno s liberalizmom, nihilizmom i ostalim modernim zabludama. Vrhunac papinskih osuda komunizma jest enciklika Divini Redemptoris pape Pija XI. koji jasno ističe da je komunizam u sebi opak ("intrinsecus sit pravus"). Dakle, komunizam je zao i kao teorija, a ne samo kao praksa.

Nakon tolikih osuda komunizma od strane Svete Stolice, kako je uopće ijednom katoliku moglo pasti na pamet da se učlani u komunističku organizaciju?

A ipak, u Hrvatskoj su se tisuće i tisuće krštenih ljudi bez ikakvih skrupula pridružili Komunističkoj partiji/Savezu komunista u vrijeme druge Jugoslavije.

Dakako, većina njih se pridružila iz običnih materijalnih razloga (jer je to bio preduvjet za napredovanje u karijeri), a ne zato što su bili uvjereni u istinitost Marxovih teorija. Možete ih usporediti s ljudima koji su u vrijeme turske vladavine prelazili na islam kako bi ostvarili neke povlastice. Kako bi narod rekao: "Prodali vjeru za večeru."

Zapravo, to je sasvim analogno ljudima koji danas u zapadnim zemljama prihvaćaju liberalnu ideologiju, jer znaju da im je bez toga nemoguć napredak u državnim institucijama, akademiji, politici itd. Pa, ako baš hoćete, to je vrlo slično fenomenu klerika koji u postkoncilskim vremenima prihvaćaju modernizam, jer znaju da bez toga ne mogu napredovati u trenutnoj konstelaciji snaga.

Da hrvatski komunisti u najvećem dijelu nisu bili stvarno uvjereni u istinitost Marxovih načela, najbolje se vidjelo po lakoći s kojom su odbacili Marxa kad se komunistički sustav raspao kao kula od karata 1990. godine. Mnogi su od njih potom prihvatili ideologiju liberalizma na isti način kako su dotada prihvaćali ideologiju komunizma.

No, ovdje treba naglasiti da je liberalizam gori od komunizma, jer na daleko suptilniji i (nažalost) uspješniji način uništava vjeru i moral jednog naroda.

To je prepoznao još bl. Ivan Merz, koji je u svojem dnevniku 18. travnja 1920. napisao ove riječi:

"Po mom mnijenju liberalne su stranke isto tako jak, što više jači neprijatelj od komunista. Liberalizam nam razara moral, truje polagano narod, dok komunisti bezobzirno uništavaju materijalnu kulturu misleći da će time uništiti i našu vjeru. Oni imaju jasan program pa se može lako predvidjeti, dođe li do prevrata, da će nam razbiti naše tiskare, uništiti sistem našeg zadrugarstva i postrijeljati naše vođe. No, time će nas samo ojačati."

Komunizam nikada nije mogao nanijeti toliko dugoročne štete našem narodu koliko mu nanosi liberalizam, ali ipak mora se priznati da je izazvao vrlo velika zla od kojih se ova zemlja još nije oporavila. Stoga, svi oni koji su sudjelovali u komunističkom sustavu itekako nose svoj dio odgovornosti, bez obzira na pitanje jesu li djelovali iz marksističkih uvjerenja ili iz prizemnih materijalnih pobuda.

Naravno, komunisti su prije svega nanijeli štetu samima sebi. Dekret Svetog Oficija od 1. srpnja 1949., koji je potvrdio papa Pio XII., jasno kaže da oni koji ispovijedaju ili promiču komunistička načela ipso facto upadaju u izopćenje prema Zakoniku kanonskog prava iz 1917. godine.

Evo tekst i prijevod spomenutog Dekreta...





Treba reći da su i prije ovog dekreta kanonski pravnici i moralni teolozi isticali da komunisti upadaju u izopćenje po kanonu 2335. prema kojem i članovi masonskih loža upadaju u izopćenje.

Evo, primjerice, kako piše Dominik Prümmer u svojem vodiču kroz moralnu teologiju (Vademecum theologiae moralis, str. 836.):



Ova tema je vrlo važna za ispovjednike, jer im na ispovijed dolaze i (bivši) članovi komunističke partije. Stoga, postavlja se pitanje bi li se oni danas trebali ponašati kao da se ništa nije dogodilo... kao da nisu bili članovi organizacije koja se aktivno borila protiv vjere i Crkve?

Nauk je Crkve, potvrđen na Tridentskom koncilu, da se pokora mora određivati prema broju, vrsti i težini grijeha. Grijesi krštenih ljudi teži su nego grijesi nekrštenih. Nije ista stvar ako se neka nekrštena osoba pridruži komunističkoj partiji ili ako to učini katolik.

Ako je položaj komunista analogan položaju masona, onda bi se možda i komunistima trebale određivati pokore koje je Sv. Pokorničarna svojedobno odredila za obraćene masone. Govorim načelno, ne miješajući se u pojedinačne slučajeve koji sigurno imaju svoje specifičnosti.

Prümmer na kraju svojeg priručnika navodi sažetak odredbe Sv. Pokorničarne glede pokore obraćenih masona (Vademecum, str. 1086.-1087.):


Opširnije: D. Prümmer OP - Vademecum theologiae moralis


1 komentar: