utorak, 20. kolovoza 2024.

Tradicionalne molitve prije i poslije jela


 

Vjerojatno ste već vidjeli ovu fotografiju koja prikazuje bl. Alojzija Stepinca i krašićkog župnika vlč. Josipa Vranekovića kako mole kod objeda. No, jeste li se ikada pitali koje su točno molitve u tom trenutku govorili bl. Alojzije i vlč. Josip?

Kao i u drugim aspektima svakodnevnog života, crkvena tradicija propisuje svećenicima i redovnicima posebne molitve kod objeda. Poznate su pod nazivom Benedictio mensae, a obuhvaćaju blagoslov prije objeda i zahvalu nakon objeda. Mogu se i pjevati, ali za to je potreban veći broj ljudi, kao u sjemeništima i samostanima.

Te molitve su vrlo stare. Možete ih pronaći u gotovo identičnom obliku već u srednjovjekovnim rukopisima.

Zanimljivo je da se u crkvenoj tradiciji govori samo o doručku (prandium) i večeri (cena). Nitko ne spominje ručak. U stara vremena se očito jelo dva puta dnevno ili ručak nije smatran osobito važnim objedom. Dakako, ručak i večera mogu se smatrati jednim objedom, ako uzimate samo jedan obrok poslijepodne. U tom slučaju, koristit ćete obred blagoslova večere.

Kako bi ove molitve svećeniku uvijek bile pri ruci, redovito su tiskane na kraju Rimskog brevijara kao poseban dodatak.

Benedictio mensae u Rimskom brevijaru iz 1898. godine


Jasno je da trebamo sve katoličke tradicije malo-pomalo obnavljati, pa tako ne smijemo zaboraviti ni ove molitve. Priredio sam, stoga, latinski tekst tih molitava i njihov prijevod. Možete ga preuzeti na kraju ovog teksta.

Ako se pak pitate kako su te molitve zaboravljene u velikom dijelu postkoncilskog klera, onda odgovor trebate potražiti u revolucionarnom mijenjaju svih obreda (sv. misa, sakramenti, blagoslovi, časoslov...). Mijenjanje glavnih obreda povuklo je za sobom i čitav niz manjih obreda i molitava koje su obilježavale svakodnevni život katolika, osobito svećenika i redovnika.

Mnogi ne shvaćaju da su postkoncilske reforme oborile cjekupan dotadašnji molitveni život Crkve.

No, uklanjanje tradicionalnih molitava i blagoslova stvorilo je očitu prazninu, koju postkoncilski autori nastoje popuniti svojim izumima. Moderni molitvenici donose neke nove molitve prije i poslije jela, koje odražavaju teološka shvaćanja njihovih autora, a ne stoljetnu tradiciju Crkve.

Tako već više od 35 godina, liberalna izdavačka kuća "Kršćanska sadašnjost" na svojim policama nudi knjižicu Marie-Luc Kerrmans "Molitve prije i poslije jela". Već godinama gledam kod sebe jedno izdanje te knjižice iz 1988. godine, ali sam ga donedavno zanemarivao. Neki dan sam otvorio tu knjižicu... i dočekalo me iznenađenje već u uvodu.

Naime, uvod toj knjižici napisao je belgijski liturgičar Adrien Nocent (1913.-1996.), jedan od vodećih ideologa postkoncilske liturgijske reforme. U tom uvodu, Nocent tvrdi da je blagoslov u početku značio "čin zahvalnosti", pa da su svi blagoslovi stvorenih stvari nepotrebni. Prema njegovu mišljenju, valjda su svi blagoslovi koje nalazimo u Rimskom obredniku nepotrebni. Čovjek bi se mogao pitati: Je li taj liturgičar uopće prihvaćao nauk Crkve o blagoslovinama (sakramentalima)?

Nocent je otvoreno tvrdio da je Crkva stoljećima bila u krivu: da su liturgičari sv. Pija V. krivo shvatili riječ "blagoslov".

I ne zaustavlja se samo na tridentinskom razdoblju, nego kritizira latinske liturgijske knjige od prije tisuću godina, govoreći: "Dosta je prelistati sadržaj latinskih liturgijskih knjiga onamo od 10. stoljeća: zapazit ćemo čudnovati postupno umnažanje različitih blagoslova svih stvari."

Vidi se da Nocentu posebno smeta element egzorcizma nad stvarima koji nalazimo u mnogim tradicionalnim blagoslovima: "...kao da bi one, sve redom, bile zle pa treba iz njih tjerati zloduha..."

A pritom nije spomenuo da slične molitve nalazimo i u blagoslovima istočnih kršćanskih obreda.
U svim se kršćanskim tradicijama u blagoslovima stvari posebno moli za zaštitu od đavla i đavolskih utjecaja. Toga nema jedino u novim obredima koje su iskonstruirali modernistički liturgičari.

No, upravo ovi primjeri jasno pokazuju da je bespredmetno govoriti o "kontinuitetu" između tradicionalnih obreda i novih obreda.

Kako može biti "kontinuiteta" kad su nove obrede sastavili otvoreni protivnici tradicionalnih obreda Crkve? Dakle, ljudi koji su otvoreno tvrdili da je Crkva stoljećima bila u krivu, a da su je tek revolucionari iz 1960-ih odveli na pravi put.

Prema tome, mišljenje nekih današnjih konzervativnih autora, koji kažu da postkoncilske reforme treba tumačiti "u svjetlu Tradicije" jest protivno stajalištu samih sastavljača novih obreda, koji su imali izričitu namjeru da uvedu obrede koji nemaju nikakve sličnosti s dotadašnjim obredima Crkve.

Stoga, umjesto da konzervirate djela nimalo konzervativnih modernih "stručnjaka", vratite se stoljetnim katoličkim molitvama i obredima. 

Tradicionalne molitve prije i poslije jela stvarno su izvrstan primjer života sa crkvenom godinom. Mogu vam pomoći i da bolje shvatite značenje pojedinih dijelova Svetoga pisma koji su posebno utjecali na molitvu Crkve. Pogledajte koji se psalmi uzimaju u pojedinim razdobljima crkvene godine.

U božićnom vremenu moli se psalam 97., u kojem vidimo riječi:

"Vidérunt omnes términi terræ salutáre Dei nostri."
("Vidješe svi krajevi zemlje: spasenje Boga našega.")
U vremenu Bogojavljenja moli se psalam 71., zbog stiha:
"Reges Tharsis, et ínsulæ múnera ófferent: reges Arabum et Saba dona addúcent. Et adorábunt eum omnes reges terræ: omnes gentes sérvient ei."

("Kraljevi Tarza i stanovnici otoka prikazat će darove: kraljevi Arapa i Sabe donijet će poklone. I klanjat će mu se svi kraljevi zemlje: svi će mu narodi služiti.")

U uskrsnoj osmini moli se psalam 117., u kojem vidimo riječi:

"Lápidem, quem reprobavérunt ædificántes: hic factus est in caput ánguli."
("Kamen koji odbaciše graditelji: on postade kamen zaglavni.")
U vremenu Uzašašća Gospodnjega moli se psalam 46., zbog stiha:
"Ascéndit Deus in júbilo: et Dóminus in voce tubæ."
("Uzađe Bog uz klicanje: i Gospodin uz glas trublje.)

I današnje generacije katolika mogu uskladiti svoj život sa crkvenom godinom, ako ih se dobro pouči i uputi, umjesto da ih se ostavlja u neznanju i lutanju. 

Na kraju, trebam napomenuti da navedene molitve prije i poslije jela slijede standardno izdanje Rimskog brevijara. Napominjem da pojedine redovničke zajednice imaju svoje vlastite molitve, koje se u nekim aspektima razlikuju od rimskog obreda, npr. dominikanci. Stoga, ako pripadate Redu propovjednika, ne možete koristiti tekstove molitava iz Rimskog brevijara, već trebate uzeti predkoncilski dominikanski brevijar i ondje potražiti molitve prije i poslije jela.

No, ako ste dijecezanski svećenik onda je ovo prava stvar za vas. Mogla bi se pokazati posebno korisnom prilikom zajedničkih objeda svećenika i laika.

Preuzmite: Tradicionalne molitve prije i poslije jela.


petak, 16. kolovoza 2024.

Dekret o izopćenju komunista iz 1949. godine

 

Dokument koji je postao poznat po nazivu Dekret o izopćenju komunista zapravo je odgovor na dvojbe (dubia) koje su 1949. godine bile postavljene Svetom Oficiju glede (ne)dopustivosti učlanjenja katolika u komunističke stranke, čitanja komunističkih novina, pripuštanja komunista svetim sakramentima i napokon njihova izopćenja iz Crkve.

Crkva je osudila ideologiju komunizma još u 19. stoljeću, čim se pojavio komunistički pokret. Više od godinu dana prije nego što su Marx i Engels objavili svoj Komunistički manifest, papa bl. Pio IX. je u enciklici Qui pluribus (9. studenoga 1846.) nazvao nauk komunizma "užasnim i protivnim samom naravnom pravu". Zatim, u enciklici Nostis et nobiscum od 8. prosinca 1849. doslovno kaže "perversa Socialismi et Communismi systemata" ("izopačeni sustavi socijalizma i komunizma"). Opet, u alokuciji Quibus luctuosissimis od 5. rujna 1851. ukazuje na "funestissimos quosque ac perniciosissimos Socialismi et Communismi errores" ("krvoločne i najpogubnije zablude socijalizma i komunizma").

Istim su putem nastavili i njegovi nasljednici. Papa Leon XIII. u enciklici Quod apostolici muneris (28. prosinca 1878.) osuđuje komunizam i socijalizam zajedno s liberalizmom, nihilizmom i ostalim modernim zabludama. Vrhunac papinskih osuda komunizma jest enciklika Divini Redemptoris pape Pija XI. koji jasno ističe da je komunizam u sebi opak ("intrinsecus sit pravus"). Dakle, komunizam je zao i kao teorija, a ne samo kao praksa.

Nakon tolikih osuda komunizma od strane Svete Stolice, kako je uopće ijednom katoliku moglo pasti na pamet da se učlani u komunističku organizaciju?

A ipak, u Hrvatskoj su se tisuće i tisuće krštenih ljudi bez ikakvih skrupula pridružili Komunističkoj partiji/Savezu komunista u vrijeme druge Jugoslavije.

Dakako, većina njih se pridružila iz običnih materijalnih razloga (jer je to bio preduvjet za napredovanje u karijeri), a ne zato što su bili uvjereni u istinitost Marxovih teorija. Možete ih usporediti s ljudima koji su u vrijeme turske vladavine prelazili na islam kako bi ostvarili neke povlastice. Kako bi narod rekao: "Prodali vjeru za večeru."

Zapravo, to je sasvim analogno ljudima koji danas u zapadnim zemljama prihvaćaju liberalnu ideologiju, jer znaju da im je bez toga nemoguć napredak u državnim institucijama, akademiji, politici itd. Pa, ako baš hoćete, to je vrlo slično fenomenu klerika koji u postkoncilskim vremenima prihvaćaju modernizam, jer znaju da bez toga ne mogu napredovati u trenutnoj konstelaciji snaga.

Da hrvatski komunisti u najvećem dijelu nisu bili stvarno uvjereni u istinitost Marxovih načela, najbolje se vidjelo po lakoći s kojom su odbacili Marxa kad se komunistički sustav raspao kao kula od karata 1990. godine. Mnogi su od njih potom prihvatili ideologiju liberalizma na isti način kako su dotada prihvaćali ideologiju komunizma.

No, ovdje treba naglasiti da je liberalizam gori od komunizma, jer na daleko suptilniji i (nažalost) uspješniji način uništava vjeru i moral jednog naroda.

To je prepoznao još bl. Ivan Merz, koji je u svojem dnevniku 18. travnja 1920. napisao ove riječi:

"Po mom mnijenju liberalne su stranke isto tako jak, što više jači neprijatelj od komunista. Liberalizam nam razara moral, truje polagano narod, dok komunisti bezobzirno uništavaju materijalnu kulturu misleći da će time uništiti i našu vjeru. Oni imaju jasan program pa se može lako predvidjeti, dođe li do prevrata, da će nam razbiti naše tiskare, uništiti sistem našeg zadrugarstva i postrijeljati naše vođe. No, time će nas samo ojačati."

Komunizam nikada nije mogao nanijeti toliko dugoročne štete našem narodu koliko mu nanosi liberalizam, ali ipak mora se priznati da je izazvao vrlo velika zla od kojih se ova zemlja još nije oporavila. Stoga, svi oni koji su sudjelovali u komunističkom sustavu itekako nose svoj dio odgovornosti, bez obzira na pitanje jesu li djelovali iz marksističkih uvjerenja ili iz prizemnih materijalnih pobuda.

Naravno, komunisti su prije svega nanijeli štetu samima sebi. Dekret Svetog Oficija od 1. srpnja 1949., koji je potvrdio papa Pio XII., jasno kaže da oni koji ispovijedaju ili promiču komunistička načela ipso facto upadaju u izopćenje prema Zakoniku kanonskog prava iz 1917. godine.

Evo tekst i prijevod spomenutog Dekreta...





Treba reći da su i prije ovog dekreta kanonski pravnici i moralni teolozi isticali da komunisti upadaju u izopćenje po kanonu 2335. prema kojem i članovi masonskih loža upadaju u izopćenje.

Evo, primjerice, kako piše Dominik Prümmer u svojem vodiču kroz moralnu teologiju (Vademecum theologiae moralis, str. 836.):



Ova tema je vrlo važna za ispovjednike, jer im na ispovijed dolaze i (bivši) članovi komunističke partije. Stoga, postavlja se pitanje bi li se oni danas trebali ponašati kao da se ništa nije dogodilo... kao da nisu bili članovi organizacije koja se aktivno borila protiv vjere i Crkve?

Nauk je Crkve, potvrđen na Tridentskom koncilu, da se pokora mora određivati prema broju, vrsti i težini grijeha. Grijesi krštenih ljudi teži su nego grijesi nekrštenih. Nije ista stvar ako se neka nekrštena osoba pridruži komunističkoj partiji ili ako to učini katolik.

Ako je položaj komunista analogan položaju masona, onda bi se možda i komunistima trebale određivati pokore koje je Sv. Pokorničarna svojedobno odredila za obraćene masone. Govorim načelno, ne miješajući se u pojedinačne slučajeve koji sigurno imaju svoje specifičnosti.

Prümmer na kraju svojeg priručnika navodi sažetak odredbe Sv. Pokorničarne glede pokore obraćenih masona (Vademecum, str. 1086.-1087.):


Opširnije: D. Prümmer OP - Vademecum theologiae moralis


ponedjeljak, 5. kolovoza 2024.

Sveta Stolica o nevaljanosti zakona o odvajanju Crkve i države


Katolička Crkva od davnina naučava da je nepravedan zakon svaki ljudski zakon koji je protivan božanskom zakonu i naravnom zakonu (ili koji sadrži očitu nepravdu). Nepravedan zakon je sam po sebi nevaljan, ništetan… Ljudi se prema njemu trebaju odnositi kao da ne postoji.

Sveta Stolica je više puta u kategoriju nepravednih zakona izričito uvrstila i zakone o odvajanju Crkve i države. Štoviše, ako malo proučite povijest, primijetit ćete da nijedno uvođenje sekularističkih zakona nije prošlo bez osude Svete Stolice. Kad god bi neka važnija europska država donijela zakon o odvajanju Crkve i države, Sveta Stolica bi ubrzo svečano osudila taj zakon, čak do razine da bi ga otvoreno proglasila ništetnim.

Kada je 1905. godine Francuska Treća Republika donijela Zakon o odvajanju Crkve i države, tadašnji papa sv. Pio X. odgovorio je enciklikom Vehementer Nos (11. II. 1906.) u kojoj je svečano osudio taj zakon i proglasio njegove odredbe nevaljanima. Slično se ponovilo u Portugalu šest godina kasnije. Naime, kada je Portugalska Prva Republika donijela Zakon o odvajanju Crkve i države (20. IV. 1911.), papa sv. Pio X. odgovorio je enciklikom Iamdudum in Lusitania (24. V. 1911.) u kojoj je osudio navedeni zakon i proglasio njegove odredbe ništetnima.

Isti stav možemo vidjeti i kod idućih papa. Kada je Španjolska Druga Republika donijela Zakon o vjeroispovijestima i redovničkim zajednicama (1933. godine), papa Pio XI. odgovorio je enciklikom Dilectissima Nobis u kojoj odvajanje Crkve i države naziva "zlokobnim odvajanjem" ("nefasta seiunctio"). U istoj enciklici papa Pio XI. odredbe španjolskog ustava o odvajanju građanskog društva od Crkve otvoreno naziva nepravednima.

Tako, dakle, govori učiteljstvo Crkve.

Netko će možda reći da su tadašnje vlade bile antiklerikalne, pa da se ove osude ne odnose na moderne sekularne države, koje su (navodno) tolerantne prema Crkvi. Takvo mišljenje ne drži vodu. Suvremene demokratske države jesu tolerantne samo prema modernistima i kripto-modernistima koji su zauzeli položaje u postkoncilskoj hijerarhiji, ali su izrazito netolerantne prema svakom katoliku koji se otvoreno suprotstavi bezbožnim zakonima. Što se događa u dekadentnim zapadnim zemljama možete gotovo svakodnevno čitati u medijima, a već su i u Republici Hrvatskoj pojedini ljudi završili u zatvoru, primjerice, zbog suprotstavljanja protuprirodnom bludu.

No, čak i kad bi sekularne države zaista bile tolerantne prema Crkvi, sama činjenica da one odbijaju priznati Boga i Božji zakon, čini njihovo temeljno usmjerenje duboko pogrešnim i neprihvatljivim.

Kao što je svaki čovjek kao pojedinac dužan prihvatiti pravu vjeru, tako je i ljudsko društvo kao cjelina dužno prihvatiti pravu vjeru: katoličku vjeru.

Pogledajmo točne riječi kojima su pape sv. Pio X. i Pio XI. osudili zakone o odvajanju Crkve i države.

 



Pogledaj: Pape i teolozi o pravednim i nepravednim zakonima

 

subota, 3. kolovoza 2024.

Sv. Alojzije Gonzaga - Razmatranje o svetim anđelima

 

Budući da je sv. Alojzije Gonzaga umro u dobi od samo 23 godine, nije stigao napisati velika teološka ili duhovna djela. Očuvan je samo manji broj njegovih pisanih djela, jer su mnoge njegove zapise razni ljudi uzeli kao relikvije. Tako je već ubrzo nakon njegove smrti nestao dobar dio pisane ostavštine svetog mladića.

Osim pojedinih pisama i kraćih duhovnih zapisa, jedino Alojzijevo veće djelo (koje je očuvano) nosi naziv Razmatranje o svetim anđelima.

Ova rasprava bila je nekoć vrlo popularna, osobito među isusovcima u 17. stoljeću. I istaknuti teolozi citirali su je u svojim knjigama kao djelo velikog autoriteta. A i danas bi vjernicima svih staleža mogla poslužiti kao uvod u anđeoski svijet. Praktički nema bržeg načina da upoznate anđele nego da pročitate Alojzijevo Razmatranje o svetim anđelima.

Odlučio sam prevesti ovo djelo na hrvatski. Možete ga preuzeti na kraju ovog teksta.
Je li ga netko već prije prevodio na hrvatski? Iskreno govoreći, ne znam. Nije mi poznato. Ako i jest, vjerojatno nije prevodio iz teksta iz kojeg sam ja prevodio.

Bilo kako bilo, potrebno nam je ovo razmatranje, jer trebamo poznavati i štovati svete anđele.

Sv. Alojzija Gonzagu nazivamo Anđeoskim mladićem: ne samo zbog njegove neokaljane čistoće i ostalih junačkih kreposti, nego i zato što se isticao u poznavanju i štovanju svetih anđela.

Slično tome, sv. Tomu Akvinskoga nazivamo Anđeoskim učiteljem (Doctor angelicus) ne samo zbog njegova velikog znanja i kreposti, nego i zato što je vrlo učeno pisao o temi anđela. Pogledaj: Summa theologica, I, q. 50.-64.

Poznato je da je sv. Alojzije proučavao Tominu Sumu teologije, pa je možda i u njoj pronašao materijal za razmatranje. Ali, ne samo u tom izvoru.

Općenito, iz Razmatranja o svetim anđelima možemo zaključiti da je sv. Alojzije izvrsno poznavao Sveto pismo i crkvene oce, pa i klasičnu svjetovnu književnost (Seneka). Po tome možemo vidjeti kako je bilo kvalitetno obrazovanje u tadašnjim isusovačkim zavodima.

Usudio bih se reći da je sv. Alojzije još kao student bolje poznavao katoličku teologiju nego što je danas poznaju osobe koje se kite titulama doktora teologije. Titule danas ništa ne znače, jer se dijele na temelju programa koji je prožet sekularnim, liberalnim i nekatoličkim ideologijama. Dakako, kod današnjih modernista nije riječ samo o neznanju, nego i o namjernom izokretanju nauka. Trebali biste se sramiti kad pogledate što se sve danas naziva "teologijom".


Potrebna su nam danas djela poput Alojzijevog Razmatranja o svetim anđelima, jer govori o temama o kojima danas malo tko govori.

Kod današnjih biskupa i svećenika može se primijetiti da nerado govore o istinama vjere koje nisu vidljive tjelesnim očima. Opće je poznata nelagoda mnogih suvremenih prelata u samom spomenu o četiri posljednje stvari. No, ima i drugih važnih tema koje se zapostavljaju na račun ovozemaljskih i prolaznih tema.

Na primjer, mnogi će radije govoriti o nekim društvenim pitanjima, nego o anđeoskom svijetu. No, zato obični vjernici lutaju u ovim pitanjima i traže odgovore na pogrešnim mjestima.

Ispravno shvaćanje anđeoskog svijeta može donijeti vjerniku brojne duhovne plodove. Pogled na anđele pomaže nam u vježbanju gotovo svih kreposti.
Razmatranje o anđelima potrebno je napose za vježbanje poniznosti. Kad pogledaš kako su anđeli moćni i snažni, onda shvatiš koliko smo mi ljudi nemoćni i slabi. Kad razmisliš o velikom znanju i inteligenciji anđela, onda shvatiš koliko smo mi ljudi opterećeni neznanjem i neinteligencijom - a da toga nismo ni svjesni.

Kad pogledaš iznad sebe moćne anđeoske hijerarhije, onda shvatiš da je čovjek na prilično niskom položaju u ovom svijetu. Koji bi se čovjek onda usudio biti ohol i imati visoko mišljenje o sebi?

Isto tako, promatrajući veličinu i uzvišenost anđeoske hijerarhije, možemo barem do neke mjere vidjeti veličinu Blažene Djevice Marije, koja je iznad svih anđeoskih korova.

Rimska liturgija pjeva u časoslovu na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije:

℣. Exaltáta est sancta Dei Génetrix.
℞. Super choros Angelórum ad cæléstia regna.

℣. Uzvišena je sveta Bogorodica.
℞. Nad korove anđeoske u nebesko kraljevstvo.

Bizantska liturgija naziva Presvetu Bogorodicu "časnijom od kerubina i neusporedivo slavnijom od serafina". Dakle, veličinu Majke Božje možemo barem donekle shvatiti uspoređivanjem s anđelima. Ako su anđeli toliko čisti, veliki i moćni, koliko je onda čista, velika i moćna Majka Božja, koja je iznad svih anđela? 

Promatrajući anđele učimo također krepost bogoštovlja. Anđeli se neprekidno klanjaju Bogu, hvale i slave svojeg Stvoritelja, kao što svjedoči Sveto pismo na mnogim mjestima (Ps 96, 7; Iz 6, 1-3; Dan 3, 58; Otk 4, 8; Otk 7, 11).

Ako po Božjoj objavi znamo da se anđeli neprekidno klanjaju Bogu, kako je moguće da čovjek (koji se smatra vjernikom) odbija kleknuti pred Presvetim Oltarskim Sakramenom? Kako je moguće da ljudi, pa i klerici, potpuno ravnodušno prolaze pokraj svetohraništa? O načinu primanja sv. pričesti u novom obredu ne trebamo ni govoriti... 

Kad vidimo u Svetom pismu strahopoštovanje s kojim anđeli štuju Boga, kako je moguće da moderni pseudo-liturgičari promiču nedostojno postupanje sa svetinjama?

Kad bismo imali pobožnost anđela, onda bi crkve u svako doba dana bile dupkom pune vjernika koji kleče pred svetohraništem.

A što imamo danas? Gotovo sve crkve zaključane su tijekom dana... Otključaju se malo prije sv. Mise, a onda se zatim opet brzo zaključaju. Pa, zar nikome od modernih upravitelja crkava ne pada na pamet da možda postoje vjernici koji bi se tijekom dana htjeli pokloniti Presvetom Oltarskom Sakramentu u svetohraništu? 

Dok su nekoć sveci poput sv. Alfonza Liguorija pisali knjižice o pohodima Presvetom Sakramentu u kojima su poticali vjernike na česte poklone Presvetom Sakramentu, danas postkoncilski "liturgičari" odvraćaju vjernike od štovanja Presvetog Sakramenta. A i sama arhitektura modernih crkava, u kojima je svetohranište odvojeno od oltara i gurnuto negdje u stranu, kao da namjerno otežava štovanje Presvetog Sakramenta.

Ugledajmo se na anđele. Anđeli se neprestano klanjaju Gospodinu Bogu. Nije slučajnost da u starim crkvama možete uz svetohranište vidjeti kipove anđela koji se klanjaju u smjeru svetohraništa.

Ponavljam, anđeli nam mogu biti uzori. I ne samo da nam anđeli mogu biti uzori kao pojedinci, nego čitava anđeoska hijerarhija može biti uzor ljudskom društvu. Ljudsko društvo treba slijediti ustroj anđeoske hijerarhije: "kako je na nebu, tako i na zemlji".

Anđeosko društvo nije egalitarno. Među anđelima postoje oni koji zapovijedaju i oni koji slušaju. Anđeli nisu svi jednaki, nego se razlikuju po stupnju milosti i slave. Štoviše, sv. Toma Akvinski i većina skolastika smatra da se anđeli međusobno razlikuju i po naravnim darovima i sposobnostima.

Kad vidimo kako u anđeoskoj hijerarhiji svaki anđeo s potpunom pokornošću prihvaća svoj položaj i nikada ne traži neki drugi položaj koji mu ne pripada, pitamo se zašto ljudi ne postupaju na isti način? Zašto ljudi žele poremetiti red koji je Bog ustanovio?

Kako ljudi mogu tražiti položaj koji im ne pripada? Kako mogu prisvajati ulogu koja nije njihova? Na primjer, kad današnje žene ne žele prihvatiti položaj koji im je određen po samoj naravi i prirodnom poretku, nego radije slijede izopačenu ideologiju feminizma. Simptom je velike oholosti željeti ženi dati položaj koji joj ne pripada, a odvraćati je od njezinih pravih dužnosti i zadaća.

Slična se oholost vidi u onoj perverziji u kojoj muškarac želi biti žena, a žena želi biti muškarac. Ili, kad laik prisvaja zadaće svećenika (poput dijeljenja sakramenata). Ili, kad se svećenik ponaša kao laik. Postoje čitavi pokreti i ideologije koje promiču nered i čovjekovo odbijanje da prihvati svoj stalež i prirodni položaj. Uostalom, to je jedan od glavnih razloga današnje dekadencije zapadnog društva.

Nasuprot tom neredu, ljudi se trebaju ugledati na red koji vlada u anđeoskoj hijerarhiji. Svaki anđeo bespogovorno obavlja ulogu koja mu je određena.

Neka nas anđeli nauče redu. Stoga, dok čitamo Alojzijeva razmatranja o anđeoskim hijerarhijama, razmišljajmo o tome što one poručuju cijelom ljudskom društvu.

Razmišljajmo također o tome kako nas anđeli čuvaju. Jedna od glavnih tema Alojzijeva razmatranja jest anđeoska zaštita ljudi. Ovo je područje u kojem naše razmatranje mora prijeći u konkretna djela.

Što više razmatramo o anđelima, to više uviđamo koliko se trebamo moliti našim nebeskim zaštitnicima. Zato sam nakon Razmatranja sv. Alojzija priložio dodatak s izborom molitava svetim anđelima iz bogate katoličke tradicije.

Budući da se nalazimo u vremenu godišnjih odmora, preporučio bih vam molitvu sv. Rafaelu Arkanđelu prije putovanja. Inače, molitva se može moliti i prije svakog izlaska iz kuće, odlaska ili povratka s posla, iz škole itd.



Sveta Stolica je 25. siječnja 1946. podijelila oprost od 500 dana svakom vjerniku koji na početku puta ili šetnje pobožno izmoli navedenu molitvu, a potpuni oprost (uz uobičajene uvjete) ako je izmoli svakoga dana kroz jedan mjesec. Pogledaj Enchiridion indulgentiarum iz 1952. godine.

Naravno, u novom Enchiridionu, izdanom nakon reforme discipline oprosta 1968. godine, nećete pronaći ovu molitvu, jer se ondje općenito navodi vrlo malen broj molitava. Zapravo, više se govori o općim uvjetima za dobivanje oprosta nego o pojedinim molitvama za koje su podijeljeni oprosti. Međutim, na početku novog Enchiridiona navode se "concessiones generales" od kojih prva glasi:
"Conceditur indulgentia partialis christifideli qui, in officiis suis gerendis et vitae aerumnis tolerandis, animum ad Deum humili fiducia erexerit, addita, etiam tantum mente, pia aliqua invocatione."

("Podjeljuje se djelomičan oprost Kristovom vjerniku koji, u obavljanju svojih dužnosti i podnošenju životnih teškoća, u poniznom pouzdanju podigne duh Bogu, dodavši makar samo umom neki pobožni uzdah.")
Neki smatraju da je time podijeljen djelomičan oprost za svaku kršćansku molitvu. Tako bi ovdje pripadala i naša molitva sv. Rafaelu Arkanđelu.

Dakako, ta molitva je prvenstveno za laike. Klericima pak crkvena tradicija propisuje jednu dosta dužu molitvu prije putovanja, koja nosi naziv Itinerarium clericorum, a možete je pronaći na kraju (tradicionalnog) Rimskog brevijara. Preveo sam i ovu molitvu, pa ako među čitateljima ima zainteresiranih, možete je vidjeti odmah nakon molitve sv. Rafaelu.

Evo, ovo je ukratko bilo ono što sam htio istaknuti prije nego što počnete čitati Razmatranje sv. Alojzija o svetim anđelima.

Možete ga preuzeti ovdje: Sv. Alojzije Gonzaga - Razmatranje o svetim anđelima