Kako prepoznati ima li čovjek bogoslovsku krepost ljubavi?

Vidjeli smo prošli put kako sv. Petar Kanizije govori da sve odredbe i ceremonije Crkve imaju i polazište i svrhu u ljubavi prema Bogu.

Evo, i danas na VI. nedjelju po Duhovima, u tradicionalnoj se liturgiji opet moli da nam Bog daruje krepost ljubavi: "insere pectoribus nostris amorem tui nominis" ("usadi u naše grudi ljubav prema tvojemu imenu").
Prošle pak nedjelje, V. po Duhovima, u zbornoj se molitvi govorilo:

"Deus, qui diligentibus te bona invisibilia praeparasti: infunde cordibus nostris tui amoris affectum; ut te in omnibus et super omnia diligéntes, promissiones tuas, quae omne desiderium súperant, consequamur  Per Dominum..."

("Bože, koji si pripravio nevidljiva dobra onima koji te ljube, ulij u naše srce duh svoje ljubavi da ljubeći tebe u svemu i nada sve, postignemo tvoja obećanja što nadilaze svaku želju. Po Gospodinu...")

To je uvijek glavni motiv naših molitava, naše liturgije.
No, sad se postavlja se pitanje: Kako će čovjek prepoznati ima li ljubav prema Bogu?

Budući da je bogoslovska krepost ljubavi nerazdruživo povezana s posvetnom milošću (dakle, tko nije u stanju posvetne milosti, taj nema ni bogoslovsku krepost ljubavi), i za nju vrijedi i ona važna napomena o čovjekovoj nesigurnosti dok god je na ovom svijetu. Kao što nijedan čovjek na ovom svijetu ne može sa stopostotnom sigurnošću znati nalazi li se u stanju posvetne milosti ili ne (osim po osobitoj objavi Božjoj, a to je velika rijetkost čak i kod najvećih svetaca), tako nitko ne može biti stopostotno siguran ima li bogoslovsku krepost ljubavi.

Kako kaže sv. Pavao:

"Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin." (1 Kor 4, 4)

Da prvo malo razjasnimo cijelu stvar, podsjetimo kako sv. Toma Akvinski odgovara na pitanje "Može li čovjek znati ima li milost?" u Summi theologiae (I-II, q. 112., a. 5.):

"...tripliciter aliquid cognosci potest. Uno modo, per revelationem. Et hoc modo potest aliquis scire se habere gratiam. Revelat enim Deus hoc aliquando aliquibus ex speciali privilegio, ut securitatis gaudium etiam in hac vita in eis incipiat, et confidentius et fortius magnifica opera prosequantur, et mala praesentis vitae sustineant, sicut Paulo dictum est, II ad Cor. XII, 'sufficit tibi gratia mea'. Alio modo homo cognoscit aliquid per seipsum, et hoc certitudinaliter. Et sic nullus potest scire se habere gratiam. Certitudo enim non potest haberi de aliquo, nisi possit diiudicari per proprium principium, sic enim certitudo habetur de conclusionibus demonstrativis per indemonstrabilia universalia principia; nullus autem posset scire se habere scientiam alicuius conclusionis, si principium ignoraret. Principium autem gratiae, et obiectum eius, est ipse Deus, qui propter sui excellentiam est nobis ignotus; secundum illud Iob XXXVI, 'Ecce, Deus magnus, vincens scientiam nostram'. Et ideo eius praesentia in nobis vel absentia per certitudinem cognosci non potest; secundum illud Iob IX, 'Si venerit ad me, non videbo eum, si autem abierit, non intelligam'. Et ideo homo non potest per certitudinem diiudicare utrum ipse habeat gratiam; secundum illud I ad Cor. IV, 'Sed neque meipsum iudico, qui autem iudicat me, Dominus est'. Tertio modo cognoscitur aliquid coniecturaliter per aliqua signa. Et hoc modo aliquis cognoscere potest se habere gratiam, inquantum scilicet percipit se delectari in Deo, et contemnere res mundanas; et inquantum homo non est conscius sibi alicuius peccati mortalis. Secundum quem modum potest intelligi quod habetur Apoc. II, 'Vincenti dabo manna absconditum, quod nemo novit nisi qui accipit', quia scilicet ille qui accipit, per quandam experientiam dulcedinis novit, quam non experitur ille qui non accipit. Ista tamen cognitio imperfecta est. Unde apostolus dicit, I ad Cor. IV, 'Nihil mihi conscius sum, sed non in hoc iustificatus sum'. Quia ut dicitur in Psalmo XVIII, 'Delicta quis intelligit? Ab occultis meis munda me, Domine'."

("...na tri se načina može nešto spoznati. Na jedan način, po objavi. I tim bi načinom netko mogao znati da ima milost. Naime, Bog to ponekad objavljuje nekima po osobitoj povlastici, da radost sigurnosti kod njih započne već u ovom životu, te da s većim pouzdanjem i čvršće izvrše čudesna djela i podnose zla ovoga života, kao što je Pavlu rečeno, 2 Kor 12: 'Dovoljna ti je moja milost'. Drugim načinom, čovjek spoznaje nešto po sebi, i to sigurno. I tako nitko ne može znati ima li milost. Sigurnost se, naime, ne može imati o nečemu, ako se ne može prosuditi po vlastitom počelu, jer se tako dobiva sigurnost o demonstrativnim konkluzijama po nedemonstrativnim univerzalnim počelima; a nitko ne može znati da ima spoznaju o nekoj konkluziji, ako ne zna počelo. Jer počelo je milosti i njegov objekt sam Bog, koji nam je zbog svoje izvrsnosti nepoznat, prema onoj Job 36: 'Evo, veliki Bog, nadvisuje naše znanje'. I zato se njegova nazočnost ili odsutnost u nama ne može sigurno spoznati, prema onoj Job 9: 'Ako dođe do mene, neću ga vidjeti, a ako otiđe, neću znati'. I stoga čovjek ne može u sigurnosti prosuditi ima li on sam milost, prema onoj 1 Kor 4: 'A ni ja sam sebe ne sudim. Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin.' Treći način kojim se nešto može spoznati jest po vjerojatnosti preko nekih znakova. I tim načinom netko može spoznati da ima milost, ukoliko naime spoznaje da se veseli u Bogu, i da prezire zemaljske stvari, te ukoliko čovjek nije svjestan da ima neki smrtni grijeh. Po tom se načinu može shvatiti što stoji u Otk 2: 'Pobjedniku ću dati mannu sakrivenu, koje nitko ne zna doli onaj koji je prima', jer onaj koji prima, po nekom iskustvu radosti zna, što ne iskusuje onaj koji ne prima. No, ova je spoznaja nesavršena. Stoga apostol kaže 1 Kor 4: 'Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan'. Jer, kako se kaže u Psalmu 18: 'Ali tko da zapazi prekršaje? Od tajnih mojih grijeha očisti me, Gospodine!'")

Treba naglasiti da je ovo i službeno učenje Crkve, koje je Tridentski koncil jasno izrazio u svom Dekretu o opravdanju (sess. VI., cap. 9., te kanoni 14.-17.).

Redovito ćete u starijim teološkim knjigama naći opomenu koja upozorava na tu važnu istinu, pa i u knjigama za mlađe čitatelje.

Tako, na primjer, prof. Fran Barac piše u svojoj Katoličkoj dogmatici za više razrede srednjih učilišta (III. izd., Zagreb, 1930., str. 85.):

Nesigurnost oko pitanja je li čovjek u stanju milosti ili nije, potiče čovjeka da uvijek bude na oprezu, da se nikada ne uzdaje u sebe, te da "sa strahom i trepetom radi oko svoga spasenja" (Fil 2, 12).

To je razlog zašto su i najveći sveci do kraja svog života sami sebe smatrali velikim grešnicima, uvijek se kajali i činili teške pokore za svoje grijehe. Prema tome, kad su sveci sebe nazivali "velikim grešnicima", to nije bila nekakva lažna skromnost, nego su oni zaista sebe smatrali velikim grešnicima... premda u stvarnosti možda nisu imali nikakvih smrtnih grijeha.

S druge strane, mnogi ljudi sebe smatraju "dobrima", a zapravo žive u najgadnijim smrtnim grijesima.

Dakle, pitanje nalazi li se netko u stanju posvetne milosti nimalo ne ovisi o čovjekovom subjektivnom mišljenju. Ponovimo opet što kaže sv. Pavao:

"Doista, ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin." (1 Kor 4, 4)

No, kao što je naglasio sv. Toma Akvinski, ipak postoje neke naznake koje bi s većom ili manjom vjerojatnošću mogle pokazati da je čovjek u stanju posvetne milosti.
Isto vrijedi i za bogoslovsku krepost ljubavi, koja je - opet ponavljam - najuže povezana s posvetnom milošću.


Sv. Petar Kanizije u nagovorima svojoj subraći isusovcima iznosi pet znakova po kojima bi čovjek mogao procijeniti ima li bogoslovku krepost ljubavi. Ali, i on na početku naglašava:

"Non potest certo et evidenter et infallibiliter cognosci, quis veram habeat caritatem Dei, nisi Deus hoc alicui revelet; nec de seipso etiam potest habere certitudinem, cum scriptum sit: 'Nescit homo, utrum amore vel odio dignus sit' (Eccl. 9, 1). Sunt tamen signa quaedam, ex quibus homo se consolari potest et firmiter sperare debet, quod in caritate vivat et Deum diligat, sicut Petrus dicens: 'Domine, tu scis, quia amo te' (Joan. 21, 15)."

("Ne može se sigurno i očito i nepogrešivo spoznati tko ima pravu ljubav Božju, osim ako to Bog nekome ne objavi; niti bi čovjek mogao za samoga sebe imati sigurnost, kad je pisano: 'Ne zna čovjek je li dostojan ljubavi ili mržnje' (Crkv. 9, 1). No, ima nekih znakova, po kojima se čovjek može tješiti i treba čvrsto uzdati da živi u ljubavi i voli Boga, kao Petar koji je rekao: 'Gospodine, ti znaš da te volim' (Iv 21, 15).")

Prvi znak bogoslovske kreposti ljubavi jest kad čovjek često misli na Boga:

"1. Unum et magnum signum, nos habere caritatem, est assidua et suavis Dei cogitatio secundum illud: 'Ubi enim est thesaurus tuus (quem scilicet maxime diligis), ibi est et cor tuum' (Matth. 6, 21), id est, ibi est cogitatio et omnis cura tua. Unde Fulgentius: 'Vis', inquit, 'scire, ubi thesaurizas? Attende, quid cogites, ita fiet, ut thesaurum tuum ex indicio tuae cogitationis cognoscas.' Magni ergo refert, ut saepe divina cogitemus et in Deum per amorem nos excitemus, praesertim orationis tempore, et in principio operationis, ut primum quaeramus Deum. Vae raro de Deo cogitantibus et plane terrenis, ut avaris et ambitiosis!"

("1. Jedan i veliki znak da imamo ljubav jest postojana i slatka pomisao na Boga prema onoj: 'Doista, gdje ti je blago (koga najviše ljubiš), ondje ti je i srce (Mt 6, 21), to jest, ondje je tvoja misao i sva tvoja briga. Stoga kaže Fulgencije:'Želiš li znati gdje zgrćeš? Pogledaj na što misliš, tako će biti, da ćeš iz početka svoje misli spoznati svoje blago.' Vrlo je važno stoga da često razmišljamo o božanskome i uzdižemo se Bogu po ljubavi, naročito za vrijeme molitve i na početku rada, da prvo tražimo Boga. Jao onima koji rijetko misle na Boga, i onima koji su posve zemaljski, kao pohlepnicima i častohlepnima!")

Drugi znak jest poslušnost Božjim zapovijedima:

"2. Conjectura est divinae legi obedire. 'Si quis diligit me, sermonem meum servabit' (Joan. 14, 23). 'Si diligitis me, mandata mea servate' (Joan. 14, 15). 'Probatio dilectionis exhibitio est operis. Amor operatur magna, si est; si autem operari renuit, amor non est' (S. Greg. M. hom. 30). 'Haec est enim caritas, ut mandata ejus custodiamus' (1. ep. Joan. 5, 3). Quantum Deum diligas, inquit Augustinus, debes ex dilectione legis ejus ostendere; fallunt ergo seipsos, qui Deum se diligere putant et legem ejus non diligunt, nec implere contendunt, nec orant, ut possint filii esse obedientes.

("2. Naslućenje jest po poslušnosti božanskom zakonu. 'Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ' (Iv 14, 23). 'Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati' (Iv 14, 15). 'Dokaz ljubavi je izvršenje djela. Ljubav čini velika djela, ukoliko je ljubav; ako odbije raditi, nije ljubav' (sv. Grgur Veliki, hom. 30.). 'Jer ljubav je ovo: zapovijedi njegove čuvati' (1 Iv 5, 3). Koliko Boga ljubiš, kaže Augustin, trebaš pokazati ljubavlju prema njegovom zakonu; stoga se varaju oni, koji misle da ljube Boga, a ne ljube njegov zakon, niti se trude da ga izvrše, niti mole da mogu biti poslušni sinovi.")

Treći znak bogoslovske kreposti ljubavi jest želja da ugodimo Bogu, kao i izbjegavanje svega onoga što mu nije ugodno, te mržnja prema svakom grijehu, naročito smrtnom. Nitko ne može ljubiti Boga, ako ne mrzi smrtne grijehe.

"3. Signum est caritatis, desiderium habere placendi Deo et odisse Dei dilectioni adversantia, praesertim mortalia peccata. Sicut enim nemo potest diligere vitam, quin oderit mortem, ita nemo Deum diligere potest, quin et mortiferum peccatum oderit, quod Deo maxime adversatur et contradicit."

("3. Znak je ljubavi imati želju ugoditi Bogu i mrziti ono što je protivno ljubavi Božjoj, naročito smrtne grijehe. Kao što nitko ne može ljubiti život, ako ne mrzi smrt, tako nitko ne može ljubiti Boga, ako ne mrzi smrtni grijeh, koji se najviše protivi i suprotstavlja Bogu.")

Četvrti znak je borba protiv samoga sebe, svog sebeljublja, te ustrajna borba protiv tijela, svijeta i đavla.

"4. Peccatorum occasiones vel ad peccatum pertrahentia fugienda sunt, sicut Dei hostes: daemon, mundus et caro, quae hominis saluti semper insidiantur. Praecipuus autem hostis est, qui difficilius etiam ab homine superatur, ipse homo sibi, id est, sui amor immoderatus, malorum omnium origo omniumque ruina virtutum. Sicut enim radix omnium malorum cupiditas, sic radix omnium bonorum caritas, ideoque ambae simul in eadem mente esse non possunt.

("4. Grešne prigode ili ono što navodi na grijeh treba izbjegavati, kao neprijatelje Božje: đavao, svijet i tijelo, koji uvijek vrebaju na čovjekovo spasenje. A posebni je neprijatelj, kojega i čovjek teško svladava, čovjek sam sebi, to jest, neuredna ljubav prema sebi: izvor svih zala i propast svih kreposti. Naime, kao što je korijen svih zala pohlepa, tako je korijen svih dobara ljubav, i zato obje ne mogu istodobno biti u istoj duši.")

Peti znak je ljubav prema bližnjemu.

"5. Verum indicium caritatis praebetur, si homo hominem ad Dei imaginem conditum et Christi sanguine redemptum vera et fraterna diligat caritate; hoc autem fieri non potest, nisi caveat nocere proximo tum corde, tum lingua: nullum injuria afficiendo, et peccantibus condonando, dein consilio et opera sua, cum opus fuerit, illum fideliter adjuvando, ut 'alter alterius onera portet' (Gal. 6, 2), seque filium ostendat Patris, qui de bonis et malis bene mereri non cessat, amans omnes etiam inimicos."

("5. Istinska se naznaka ljubavi pruža, ako čovjek čovjeka - koji je stvoren na sliku Božju i otkupljen krvlju Kristovom - istinski i bratskom ljubavlju ljubi; a toga ne može biti ako se ne čuva da ne naudi bližnjemu, kako srcem, tako jezikom: da nikome ne nanosi uvredu i opraštajući grešnicima, a zatim mu vjerno pomažući svojim savjetom i djelom, da 'jedan nosi breme drugoga' (Gal 6, 2), i pokaže se sinom Oca, koji ne prestaje dobro činiti dobrima i zlima, ljubeći sve, također i neprijatelje.")

Nabrojanih pet znakova, prema sv. Petru Kaniziju, u visokom stupnju pokazuju da čovjek ima bogoslovsku krepost ljubavi.

Podsjećam da nagovore sv. Petra Kanizija njegovoj subraći imate ovdje: Beati Petri Canisii S.J. Exhortationes domesticae.