Sv. Ivan Kapistran - "Speculum clericorum"

Misa sv. Ivana Kapistrana

Nedavno je bila godišnjica čudesne obrane (tada ugarskog grada) Beograda od Turaka 1456. god., čime je barem za neko vrijeme zaštićena južna Ugarska i istočna Slavonija od turskih prodora.
Sv. Ivan Kapistran je u toj obrani imao ključnu ulogu. No, on nije bio samo vojskovođa, nego prije svega - franjevac i svećenik.

Ne samo da je bio izrazito savjestan svećenik, nego je i drugim svećenicima propovijedao koliko je važno da budu na visini svog zadatka. Jedno od najznačajnijih djela sv. Ivana Kapistrana nosi naziv Speculum clericorum (Ogledalo klerika).
To je zapravo govor održan kleru u Trentu, 22. travnja 1439.

Taj je govor danas naročito potreban, jer su mnogi katolici, pa i svećenici, zaboravili na dostojanstvo i uzvišenost svećeništva. Mnogi danas, izgleda, uopće ne razumiju što je svećenstvo, zbog opće zbunjenosti nastale uslijed pokoncilskog razvodnjavanja, reformi, modernizma i protestantizacije. Uslijed tog razvodnjavanja, mnogi svećenici olako prelaze preko dužnosti da nastoje oko svoga posvećenja. Zato je danas potrebno svojevrsno "otriježnjenje".

Sv. Ivan Kapistran je kao glavni moto svog govora uzeo riječi iz Knjige izlaska (19, 22):

"Sacerdotes quoque, qui accedunt ad Dominum sanctificentur, ne percutiam eos."
("Svećenici naime, koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim.")

Na početku trećeg dijela govora, sv. Ivan Kapistran objašnjava spomenutu rečenicu Svetoga pisma:

"Ad tertiam igitur et ultimam partem postremo veniens, quam dicebam continere extremae poenalitatis improperium perniciosum, cum dicit Angelus: 'ne percutiam eos'. 'Sacerdotes quoque', inquit, 'qui accedunt ad Dominum, ut sanctificentur, ne percutiam eos', ubi supra q. d. si deficient a sanctitate percutientur poenalitate... cum comminando subdit 'ne percutiam eos' quasi dicat, pro firmissima orationis meae conclusione tenete, quod nisi perseveratis in sanctitate continua, percutiam vos Imperio summi Regis. Ad vos ergo est verbum hoc, o sacerdotes!"

("Dolazeći naposljetku do trećeg i posljednjeg dijela, za koji sam rekao da sadrži opasnu prijetnju krajnje kazne, jer kaže anđeo, 'da ih ne udarim'. 'Svećenici naime', kaže, 'koji pristupaju Gospodinu, neka se posvete, da ih ne udarim', o čemu je prije objašnjeno, što će reći: ako odstupe od svetosti, bit će udareni kaznom... kad prijeteći dodaje 'da ih ne udarim', kao da kaže: za najčvršći zaključak moga govora držite da ako ne ustrajete u postojanoj svetosti, udarit ću vas vlašću višnjega Kralja. Vama je, dakle, upućena ova riječ, o svećenici!")

Na jednom drugom mjestu u tom govoru, sv. Ivan Kapistran jasno naglašava da je nastojanje oko svetosti svećenika težak i naporan posao, ali da nema alternative:

"Certe nostis, venerandi patres, quoniam absque labore gravi nulla munera magna dantur. Maximum igitur sanctitatis munus cum lachrymis et sudore imploremus a Domino Salvatore, qui quotidie nobis intonat a vertice coeli dicens: 'Sancti estote, quia ego sanctus sum Dominus Deus vester' (Lev. 19, 1); 'Sanctificamini et estote sancti, quia ego Dominus Deus vester, custodite praecepta mea et facite ea, ego Dominus qui sanctifico vos' (Lev. 20, 7-8); et infra: 'Eritis sancti mihi, quia sanctus sum ego Dominus, et separavi vos a ceteris populis, ut essetis mei' (Lev. 20, 26) et Levitici 21. de sacerdotibus dicit: 'Sancti erunt Deo suo et non polluent nomen eius: incensum enim Domini et panes Dei sui offerunt et ideo sancti erunt'.
Sancti igitur, sine terrena vanitate, vel cupiditate, aut lubricitate; puri, firmi, casti, religiosi, integri, sinceri et immaculati in ministerio Christi, Domino famulemur, sicut elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius in charitate, ut dicit Apostolus ad Ephesios 2, 4-5."

("Sigurno znate, poštovani oci, da se bez teškoga rada ne daju nikakvi veliki darovi. Stoga za najveći dar svetosti sa suzama i znojem molimo Gospodina Spasitelja, koji nas svakodnevno opominje s vrha nebesa govoreći: 'Sveti budite, jer sam ja svet Gospodin Bog vaš' (Lev 19, 1); 'Posvetite se i budite sveti, jer sam ja Gospodin Bog vaš, čuvajte moje zapovijedi i vršite ih; ja sam Gospodin koji vas posvećuje' (Lev 20, 7-8); i dalje: 'Bit ćete mi sveti, jer sam svet ja Gospodin, i odvojio sam vas od ostalih naroda, da budete moji' (Lev 20, 26) i u Levitskom zakonu 21. o svećenicima kaže: 'Bit će sveti Bogu svomu i neće oskvrnuti njegovo ime: naime, prinosit će Gospodinu kad i kruhove Boga svoga, i stoga će biti sveti'.
Sveti dakle, bez zemaljske ispraznosti, ili požude, ili varljivosti; čisti, čvrsti, čedni, pobožni, postojani, iskreni i neporočni u službi Krista, služimo Gospodinu kako nas je odabrao u Njemu prije postanka svijeta, da budemo sveti i neporočni u njegovim očima u ljubavi, kako kaže Apostol Efežanima 1, 4-5.")

A kako će postići svetost? Ovdje opet mogu tražiti uzora upravo u sv. Ivanu Kapistranu.
Poznati njemački kroničar iz 15. stoljeća, Hartmann Schedel, koji je osobno vidio sv. Ivana Kapistrana dok je propovijedao u Nurembergu, ovako opisuje dnevni red sv. Ivana:

"Vitam in hunc modum duxit: vestitus dormire, ante lucem surgere, matutinum laudes, primam, tertiam orare, divina deinde celebrare, deinde his peractis sermonem ad populum Latine pronuntiare, post haec interpres, quae dicta sunt ab eo, quantum capax fuit, populo exponere; finito sermone ad coenobium ordinis sui reverti, ac sexta et nona completis infirmos visere, diu apud ipsos morari manus omnibus imponere, biretum s. Bernardini... Exinde coenare, demum, qui se accedebant, audientiam praebere. Mox vesperas dicere, his completis, ad infirmos reverti, atque cum his usque ad noctem se exercere. Cumque demum completorio, et alias delectis precibus, corpus quieti daret, minimum esset, quod somno, fere nihil. Ad revisuros Sacrae Scripturae codices pusillum furari temporis, sic homo quasi coelestem vitam agere in terris immaculatam absque sorde."

("Vodio je život na ovaj način: spavati odjeven, ustati prije izlaska sunca, izmoliti Matutinum Laudes, Primu, Terciju, zatim slaviti bogoslužje, onda dovršivši to, održati propovijed puku na latinskom jeziku, a zatim bi prevoditelj objasnio puku što je rečeno koliko je mogao; nakon propovijedi, vratio bi se u samostan svoga reda, a nakon što bi dovršio šesti čas i deveti čas, pohodio bi bolesnike, dugo bi se kod njih zadržao, polagao na njih ruke, biret sv. Bernardina...
Zatim bi blagovao, pa ako bi ga tko pohodio, saslušao bi ga. Ubrzo bi rekao Vespere, nakon završetka, vratio bi se bolesnicima i s njima se bavio sve do noći. I naposljetku, nakon što bi dovršio kompletorij i druge molitve, predao bi tijelo odmoru, malo je spavao, gotovo ništa. Uzeo bi nešto vremena za ponovno čitanje knjiga Svetoga pisma; tako kao da je čovjek vodio nebeski život na zemlji, neoskvrnjen i bez mrlje.")

Evo, dakle, uzora za redovnički i svećenički život.
Na kraju, potičem vas da potražite djela sv. Ivana Kapistrana, naročito po arhivima franjevačkih samostana sjeverne Hrvatske.