petak, 9. studenoga 2018.

Lažne religije



Prije nekoliko godina, u časopisu Veritas uredništvo je, odgovarajući na pitanje čitatelja, napisalo sljedeću tvrdnju:
Nazivati "lažnim religijama" pripadnike drugih religija... ne odražava stav Katoličke crkve, nego odražava njegovo nepoznavanje.

Očito je da autor tih riječi nikada nije čitao crkvene dokumente starije od 1960-ih, što je, nažalost, čest slučaj kod današnjeg "modernog klera". Upravo na području odnosa prema nekatoličkim religijama vlada najveći nesklad i diskontinuitet između "modernih učenja" i tradicionalnog nauka Crkve.

Pa evo, za informaciju onima koji to ne znaju, termin "lažna religija" ("falsa religio") izričito koristi Prvi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji Dei Filius (24. travnja 1870.), kad govori o nejednakom položaju katolika i nekatolika, i o nužnosti katoličke vjere za spasenje:
"Quocirca minime par est conditio eorum, qui per coeleste fidei donum catholicae veritati adhaeserunt, atque eorum qui ducti opinionibus humanis, falsam religionem sectantur..."

("Zbog toga nipošto nije jednak položaj onih koji su po nebeskom daru vjere prionuli uz katoličku istinu, i onih koji vođeni ljudskim mišljenjima slijede lažnu religiju...")

Nazivati nekatoličke religije "lažnim religijama" itekako je u skladu s Evanđeljem. Upravo Evanđelje upozorava na opasnost od lažnih proroka koji donose krive nauke:
"Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi." (Mt 7, 15)

"Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti." (Mt 24, 11)

Dakle, ako znamo da je Muhamed bio lažni prorok, onda je i religija koju je on osnovao: lažna religija. Logično i očigledno. I ovo je bilo očito svim generacijama katolika sve do Drugoga vatikanskog koncila, u čije su dokumente razni liberalni lobiji progurali svoje teze koje do danas stvaraju zabune i pomutnje. Od svih dokumenata Drugoga vatikanskog koncila, onaj koji najviše stoji u izravnoj suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve je deklaracija o nekršćanskim religijama "Nostra aetate".

Naime, "Nostra aetate" tvrdi da Crkva gleda s poštovanjem na nekršćanske religije. I sad možemo pitati: Otkad to? Otkad??? Kakvo poštovanje!?
Kakvo poštovanje?, kad se u tradicionalnom obredu krštenja (koji je bio na snazi i za vrijeme II. vatikanskog koncila) traži od krštenika koji dolazi iz neke druge religije: da prezre i zamrzi tu religiju, kao i sve ostale zablude i lažne religije.


Da vas podsjetim što propisuje obred krštenja odraslih (Rimski obrednik 1929., s. 56.):





Toliko o "poštovanju" drugih religija. Zato su pokoncilski reformatori mijenjali sve obrede, kako bi ih uskladili s novootkrivenim "poštovanjem prema nekršćanskim religijama". Zato su izmijenili molitve Velikog petka za obraćenje židova, krivovjeraca, raskolnika i pogana. Zato su uklonili i Atanazijevo vjerovanje iz časoslova, kao i tolike druge molitve.
Nije bilo drugoga načina, nego da iznova sastave nove obrede, "politički korektne".

Na isti je način izmijenjena pouka na teološkim fakultetima. Dovoljno je samo usporediti udžbenike prije Drugoga vatikanskog koncila s onima koji se danas tamo koriste. Pisac u Veritasu koji je napisao tezu koju sam spomenuo na početku, nažalost, vjerojatno dolazi od onih koji ništa drugo i ne poznaju osim modernističkih novotarija.


Nema komentara:

Objavi komentar