Prof. Đuro Gračanin objavio je 1940. godine članak pod nazivom Ciljevi i putevi modernizma. Tekst je prvo objavljen u Bogoslovskoj smotri, a zatim je tiskan kao poseban rad. Povod za pisanje tog teksta bila je smrt francuskog svećenika Alfreda Loisyja (1857.-1940.), čovjeka kojeg se smatra "osnivačem modernizma". Gračanin izlaže zapanjujuće detalje iz života Alfreda Loisyja, oslanjajući se poglavito na njegove memoare koji su objavljeni 1930-ih pod nazivom Mémoires pour servir à l'histoire religieuse de notre temps (citira ih prema djelu M. J. Lagrange, M. Loisy et la modernisme).
Papa sv. Pio X. u svojoj enciklici Pascendi Dominici gregis naziva modernizam "zbrojem svih krivovjerja".
Kako je to krivovjerje nastalo? Kako se proširilo i kako je zahvatilo pripadnike klera? Odgovore na ta pitanja može vam pružiti proučavanje života "osnivača modernizma": Alfreda Loisyja.
Loisyjeva razmišljanja, odluke i postupci jesu paradigma modernističkog svjetonazora, koji se nije previše promijenio sve do današnjih dana. Proučavanje Loisyjeva slučaja može vam mnogo toga razjasniti o ponašanju novih naraštaja modernista.
Prije svega, može vam objasniti razmišljanje "progresista" koji su promicali reforme na Drugom vatikanskom koncilu i u postkoncilskim vremenima. A to je pitanje koje muči mnoge vjernike.
Naime, kad vjernik sazna što se stvarno dogodilo u 1960-ima i 70-ima, logično je da si postavi pitanje: Kako je moguće da su toliki biskupi i svećenici odbacili tradicionalnu liturgiju, koju su služili cijeloga života? Kako je moguće da su odbacili tradicionalnu teologiju u kojoj su nekoć bili formirani? Kako je moguće da su odbacili tradicionalno kanonsko pravo, katekizam, disciplinu, redovnička pravila, duhovnost, askezu...?
Kako taj preokret objasniti sa psihološke strane? Sigurno je da se tako velike promjene ne mogu dogoditi preko noći.
Mislim da slučaj Alfreda Loisyja može ponešto objasniti o samom mentalitetu "progresizma". Iako je Loisy je živio i djelovao u vremenu koje vam se može činiti davnim (druga polovica 19. stoljeća i prva polovica 20. stoljeća), to je zapravo bilo vrijeme kad su već postojale sve glavne ideološke struje koje i danas postoje: od liberalizma i kapitalizma do socijalizma i komunizma. I na području vjerskog života, ovo je vrijeme sukoba između istih skupina ideja koje se i danas sukobljavaju.
Gračanin smatra da je Loisy već 1882. godine (ili najkasnije 1886. godine) u srcu otpao od katoličke vjere, a ipak nastavlja djelovati kao svećenik sve do 1908. godine kad je izopćen iz Crkve.
Dakle, čovjek koji nema katoličku vjeru, koji ne vjeruje u ono što naučava Crkva, a ipak uporno djeluje kao svećenik više od 20 godina, pa čak i želi napredovati u crkvenoj hijerarhiji. I sve to samo s jednim ciljem: kako bi promicao reforme u Crkvi.
Radi jasnijeg obrazloženja, trebamo krenuti od početka.
Koje su idejne struje uvjetovale nastanak modernizma?
Gračanin ukazuje da je na Loisyja utjecalo njegovo vrijeme, obilježeno s jedne strane Kantovim rušenjem metafizike, a s druge strane isticanjem kritike kao "apsolutne gospodarice dana i izvora svake učenosti i mudrosti". Na Loisyjevu razmišljanju ostavile su snažan trag osobe s kojima se susretao ili čija je predavanja slušao (Renan, Duchesne). Nezanemariv utjecaj imao je i liberalni protestantizam, koji je dominirao u susjednoj Njemačkoj još od Scleiermacherovih vremena, a ukorijenio se i u Engleskoj, gdje je zahvatio najveći dio anglikanske elite. No, treba reći da je Loisy pao još niže od svih navedenih.
Loisy je htio uskladiti Katoličku Crkvu s modernim idejama, kako kaže Gračanin:
"Autentična crkvena tradicija i njezin istinski duh uspoređeni s ovim idejama izgledali su Loisy-u odveć nazadni i stoga se odlučio da reformira Crkvu, da joj dadne novi život uskladivši je s idejama vremena."Kada je Loisy došao u kontakt s tim idejama? Čini se da Loisy u svojoj najranijoj mladosti nije dolazio u doticaj s protukatoličkim idejama. Iako je u mladosti bio religiozan (pa čak i sklon mistici), on nije u sjemeništu primio solidnu skolastičku naobrazbu. Bez temeljne skolastičke filozofije i teologije, on kasnije nije znao riješiti vjerske teškoće koje će mu se javiti. Uostalom, Loisy svoje sjemenišne studije nije niti dovršio. Zaređen je za svećenika 1879. godine, u dobi od samo 22 godine.
Već tri godine kasnije njegova vjera dolazi u pitanje, očito u vezi s njegovim povratkom u Pariz radi daljnjeg školovanja. U Parizu se susreće sa svim pravcima "moderne misli" i počinje kovati planove o reformama u Crkvi.
Gračanin ističe kako je Loisy vješto prikrivao svoje namjere:
"Iako je Loisy u duši već od 1882. (ili najkasnije 1886.) bio napustio bitne zasade katoličke vjere, njegov nastup kojim je započeo svoje reformatorsko djelo nije toga ničim odavao. U časopisu L'Enseignement biblique, koga je osnovao desetak godina kasnije on je pisao tako, da njegovih reformatorskih namjera nije gotovo ni bilo moguće zamijetiti."A te "reformatorske namjere" Gračanin ovako opisuje:
"Loisy je, naprotiv, uvjeren da je moguće čitavu katoličku Crkvu, kao ustanovu, izmijeniti i on smatra da je pozvan, da tu izmjenu ostvari. Kod ovakovih divergencija između crkvene i njegove misli, on je jedan momenat smatrao da bi bilo najlogičnije napustiti Crkvu, ali on ipak ostaje u Crkvi. Iz brige možda za svoju dušu? Ne, nego iz brige za Crkvu, koje mu je ipak bilo žao. 'Napokon, nije li to značilo učiniti uslugu Crkvi, pozivajući je da se oslobodi tjesnogrudne i zastarjele nauke, koja bi kompromitirala njezino moralno djelovanje u sve izobraženijem svijetu'? (M. I., 175)."Gračanin naglašava činjenicu da Loisy ostaje u Crkvi jedino s namjerom da je reformira:
"Loisy se dakle promišljeno i svijesno odlučuje da ostane u Crkvi. I to ne zbog toga da bi poradio na ukidanju ove ili one dogmatske zasade, nego zato da provede revoluciju, koja će stubokom izmijeniti nauku i duh Crkve. Njegovo djelo ne će dakle biti stvar slučaja ili nepredviđenog razvitka događaja, kako se to kadgod i s katoličke strane pretpostavljalo, nego posve namjeran pothvat. 'Ja sam svijesno pripravljao, kaže Loisy, pravu revoluciju... u francuskom katolicizmu: i ako tko tvrdi da je princip katoličkog modernizma bio već tu (u Enseignement biblique) postavljen... ja to ne ću poricati'. Nekad je doduše i manje kategoričan pa kaže: 'u to vrijeme ja sam i ne htijući pripravljao početak modernističkog meteža' (M. I, 175)."Dok je ovo planirao, Loisy je smišljeno nastojao izgledati kao običan svećenik:
"O ovome svemu, dakako, u ono vrijeme nitko ništa nije znao i Loisy-a su mnogi držali ozbiljnim i pobožnim svećenikom. On je brižno pazio da ne oda svoje planove. Ta radilo se o tome da se zauzme Crkvu iznutra izmijenivši posvema njezinu konstituciju i nezinu nauku. U tu svrhu on je izradio bio, kako se naknadno vidi po njegovim Memoires-ima, poman plan toga osvajanja."Dakle, ovdje gledamo osobu koja razmišlja o tome kako "zauzeti Crkvu iznutra" i prilagoditi je svojim idejama. Ne, to nisu teorije urote, nego stvari koje je sam Loisy priznao u svojim memoarima.
Gračanin navodi kao važno obilježje modernizma u njegovoj početnoj fazi: naizgled zadržati vanjske forme, ali ih isprazniti od njihova tradicionalnog sadržaja.
"Jednom riječju trebalo je ostati u Crkvi, da se tako Crkvu lakše modernizira. Loisy niječe da bi njegov plan bio komplot, ali priznaje da je svoje namjere morao provoditi s mnogo opreza. To je bilo potrebno, tvrdi on, jer je u Crkvi bilo mnogo ljudi posve jednostavnih i zadojenih rutinom, koji nisu ni slutili da se moderni čovjek 'mora odreći dogmi'. Da se ti dakle ne bi uznemirivali trebalo je sačuvati vanjske forme. Dogme su verbalno morale ostati iste, ali važno je bilo da ih se isprazni od njihova tradicionalnog sadržaja. Mase moraju ostati mirne, dok elita bude provodila unutarnju revoluciju. Ali i elitu treba pripravljati malo pomalo. Dati joj prilike i vremena da se postepeno uputi u novi tajni smisao dogmi."Čak su se u početku suzdržavali od govora o reformama:
"No pri svem ovom ne će se, kaže Loisy, trebati odveć žuriti, ni razvikivati posvud da se radi o reformi, da se ne bi prepalo one koji vladaju (M. I, 211). Djelo je krupno i moglo bi doista zaprepastiti, kad bi odveć rano došlo na vidjelo."Loisy je mislio da će zavarati Crkvu ako uspije pronaći "formule pune poštovanja" za svoje ideje.
"Pitanje je ipak hoće li Crkva i konačno na to pristati, o tom Loisy nimalo ne dvoji, jer će se 'pronaći formule pune poštovanja i koje će zadovoljiti razum'. Doskora će se ujedno uspostaviti jedan tok u pravcu slobode i taj će tok brzo postati neodoljiv. Crkva ga ne će zaustaviti, budući da će on sam domala biti Crkvom (M. I, 211). To će se sve zbiti tako nezamjetno, da će Crkva osvanuti jednoga dana modernistička..."Međutim, nije sve krenulo onim tijekom koji je priželjkivao Loisy.
"Uza sav Loisy-ev oprez, kraj sveg doziranja pilula 'za posebnu uporabu teologa', njegovo je mišljenje postajalo sve bjelodanije i prvi je rezultat toga bio da su slušači iz sjemeništa Saint-Sulpice, koji su posjećivali njegova predavanja na fakultetu teologije u Parizu, prestali dolaziti. A malo zatim, 17. XI. 1893., uslijedio je i poziv biskupâ-zaštitnikâ Katoličkog Instituta, da Loisy preda demisiju kao profesor Sv. Pisma i zadrži jedino, ako hoće, katedru istočnih jezika. I u Rimu su već bili na čistu, kamo je smjeralo Loisy-evo naučavanje pa je iste godine, 18. XI., izašla enciklika Lava XIII. Providentissimus Deus o Sv. Pismu. Ta je enciklika naglašavala, da je Bog autor svih kanonskih knjiga te je također isključivala teoriju prema kojoj bi se inspiracija odnosila samo na dogmu i moral. Zbog toga ujedno nije moguće da bi Sv. Pismo sadržavalo kakvih zabluda."Loisy se prividno pokorio Svetoj Stolici, ali je drugim sredstvima nastavio svoj rušilački rad:
"Godine 1896. on osniva la Revue d'historire et de littérature religieuse, u kojoj pod pseudonimima nastavlja širenje svojih ideja. One prolaze neosuđene i nakon godina još Loisy sebi čestita taj uspjeh: 'Na distanciju izgleda divno, da je časopis, kojim su upravljali svećenici, mogao s tim laičkim programom, izdržati dvanaest godina a da ne bude smrvljen pod crkvenim cenzurama. Ali mi smo počeli skromno i kroz nekoliko godina bili smo oprezni' (M. I, 394).
I zaista slabo je tko znao šta Loisy radi a još je manje tko slutio šta on sprema. U zbilji on je pripravljao svoje djelo Essai d'histoire et de critique religieuses, koje sedam mjeseci kasnije ponovno redigira pod naslovom Essai d'histoire et de philosophie religieuses. Međutim stanje je takvo, da Loisy to dvaput pisano djelo ne usuđuje se odjednom izdati, iako veli da je i u njem poduzeo mjere opreza na taj način što je napadao Sabatiera kojeg je inače, dijelio misli o relativnoj vrijednosti vjerskih simbola. To je bila, kaže on samodopadno, 'prava Suma onoga što će biti katolički modernizam', prava 'nova apologetika', ali on je dobro razumio da bi to djelo, kad bi ga odjednom publicirao, otvorilo oči katolicima. Zato je odlučio da ga servira kao i druge svoje stvari u doziranim pilulama pod raznim imenima. 'Što se tiče velikoga apologetskoga djela (spomenutog Essai-a) ja ću ga širiti što više moguće u malim količinama, pod pseudonimima, i, kako me ne smatraju da sam tako zaokupljen teološkim predmetima, ne će slutiti otkud to dolazi. Ja imam već tri ili četiri pseudonima spremna za potpisivanje svojih članaka'. U stvari imao ih je i više (A. Firmin, F. Jacobé, Jean de la Rochelle, Jacques Simon, Jean Lataix, Etienne Sharpe, Isidore Deprés)."
Kako bi lakše "reformirao Crkvu", Loisy je nastojao postati biskupom. O tim nastojanjima Gračanin piše:
"On je svoje reforme htio uostalom provesti posve mirnim putem. Iako na jednom mjestu svoja modernistička nastojanja naziva pravom revolucijom, ipak on nije pribjegavao nasilnim sredstvima. Što više, da bi što lakše i sa što manje buke mogao ostvariti svoje planove, on je kompetirao i na biskupsku stolicu – zapravo na dvije: u Monaku, a zatim u jednoj francuskoj biskupiji – i u tom cilju poduzimao razne korake. To bi bilo najidealnije, jer 'pokret se ne može provoditi dekretima, nego osobnom akcijom, sjedinjujući naučnu kompetentnost s crkvenim autoritetom' (M. II, 163). Crkva međutim nije htjela njegove kandidature. On ipak do posljednjeg časa poduzima sve, kako bi uredio barem svoje službene odnošaje s Crkvom. Još pred samu osudu koja će ga konačno ipak stići on traži celebret kod sekretara biskupijâ."
Dakle, Loisy se aktivno pokušavao infiltrirati u vrh crkvene hijerarhije radi provođenja svojih reforma, jer bi se njegov plan lakše provodio, kako kaže, "sjedinjujući naučnu kompetentnost s crkvenim autoritetom".
Upravo se na primjeru Alfreda Loisyja može zorno promatrati model modernističke infiltracije. Istu strategiju ponovit će novi modernisti u drugoj polovici 20. stoljeća. Poznavanje ovog modela djelovanja ključno je za razumijevanje revolucije iz 1960-ih.
Vidjeli smo da je Loisy u srcu otpao od katoličke vjere dok je još bio negdje između 25. i 29. godine života. Ipak, on uporno nastavlja djelovati kao svećenik kako bi lakše promicao svoje reforme. Izvana ostaje u Crkvi, ali s planom kako bi Crkvu promijenio.
Isto bi se moglo reći i za mnoge predstavnike "nove teologije" (Nouvelle théologie) u 1950-ima i 1960-ima. U nekom trenutku svojeg života, prestali su vjerovati u istine katoličke vjere, ali izvana ostaju u Crkvi, i to s izričitim ciljem "reformiranja Crkve".
Nažalost, slično bi se moglo reći i za mnoge biskupe na Drugom vatikanskom koncilu. Pitanje je kada su oni napustili tradicionalna katolička stajališta?
Bilo bi neobično da su oni 1962. godine odjednom promijenili svoja stajališta za 180°. To se očito dogodilo mnogo ranije, ali je izašlo na vidjelo tek na Drugom vatikanskom koncilu.
Kao što je Loisy godinama "glumio pravovjerje" kako bi njegova reformska nastojanja ostala nezapažena, tako su i mnogi neomodernisti "glumili pravovjerje" u 1940-ima i 1950-ima, kako ne bi bili otkriveni i kažnjeni od strane Svetog Oficija. Ali, nakon smrti pape Pija XII., osjetili su da je došao njihov trenutak i da mogu početi otvoreno iznositi svoje "reformske zahtjeve".
I Loisyjeve metode našle su pobornike među današnjim "progresistima". Vidjeli smo da Loisy nikada nije htio otvoreno iznijeti čitav svoj program, nego je u "doziranim pilulama", malo pomalo, širio svoje zablude. Zar to nije upravo ono što vidimo i kod novih modernista?
Ovakvi slučajevi neprijateljskog djelovanja, u kojima protagonisti koriste metode "trojanskog konja" i "pete kolone", dobro pokazuju zašto je Crkvi potrebna Inkvizicija. Zaista je potrebno imati jednu instituciju koja štiti Crkvu od ovakvih napada. Instituciju koja istražuje, otkriva i kažnjava osobe koje se infiltriraju u crkvenu hijerarhiju sa ciljem nanošenja štete crkvenom nauku.
Reći da Crkvi nije potrebna Inkvizicija može samo netko tko ne shvaća da Crkva ima stvarne neprijatelje. Neprijatelje koji žele uništiti ono blago koje Crkva čuva: depositum fidei - poklad ili polog vjere.
Sve ovo također pokazuje kako su bile opravdane mjere koje je papa sv. Pio X. uveo radi suzbijanja modernističkog krivovjerja, npr. antimodernistička prisega. Ukidanje tih mjera u 1960-ima omogućilo je da se modernizam nesmetano širi po kleru u dotad nezapamćenim razmjerima.
Ne može se reći da tadašnji ljudi nisu bili svjesni opasnosti modernizma. Đuro Gračanin je još na početku svojeg članka (koji je, podsjećam, napisan 1940. godine) jasno rekao da bi se Loisyjev tip modernizma mogao opet pojaviti u novijem vremenu:
"A ipak ta množina novih događaja nije nadoknadila razmaka i mi smo modernizmu i odveć blizu a da bi objektivno i posve sigurno mogli reći: on nepovratno spada u prošlost. On je prevalio, o tom nema sumnje, jednu etapu svoga razvoja, ali kao što kaže Jean Rivière: 'personne ne peut être sûr que sa marche soit définitivement arrêté', nitko ne može biti siguran da je njegov pohod konačno zaustavljen. Jedan je od glavnih njegovih osnivača, Alfred Loisy, umro, no nitko ne može reći da njegovi sumišljenici ne će jednoga dana pokušati ostvariti novi prodor. Sličnim metodama i sredstvima, s jednakom idejnom pozadinom i istim konačnim ciljem."Gračaninov članak možete vidjeti ovdje: Đuro Gračanin - Ciljevi i putevi modernizma.
