I najbolji prijevod je samo prijevod

Jedan od glavnih razloga zašto Crkva stoljećima nije dozvoljavala da se liturgija služi na živim narodnim jezicima jest njihova nestalnost - oni se stalno mijenjaju ("razvijaju"). Vi biste praktički morali za svaku generaciju izrađivati nove liturgijske prijevode, jer svaka generacija govori drugačije od svojih predaka. Što mislite zašto se današnja djeca muče u školi čitajući naše stare pisce (Marulića, Zoranića, Gundulića itd.)? - njima je to praktički kao strani jezik.

Odlično je taj problem opisao Dragutin Kniewald u svojoj Liturgici (1937., str. 31.):

"Govoreći o bogoslužju u narodnom živom jeziku treba skrenuti pažnju na veliku teškoću, kojom se takvi prijevodi izrađuju. Još je teže da sv. Stolica sve te različite prijevode tačno pregleda, da u njima ne bi i nehotice bilo štogod nezgodno. A onda, nakon nekoliko pokoljenja, treba opet prevoditi iznova, jer se jezik, upravo zato što je živ, dalje razvio, mnoge su riječi dobile čak i drugi smisao, pa je nekadašnji prijevod u živom jeziku sam od sebe postao arhaičnim, neukusnim, mrtvim, čak i krivim."

No, najveći problem u vezi prevođenja liturgijskih tekstova je ovaj: I najbolji prijevod je samo prijevod!
Prijevod nikada ne može u potpunosti izražavati smisao izvornog teksta.

Izuzetak od tog pravila su donekle naši glagoljaški crkvenoslavenski prijevodi.
I to iz jednog posebnog razloga. Crkvenoslavenski jezik nije (niti je ikada bio) "narodni jezik", "pučki jezik". Nitko nikada nije kod kuće govorio crkvenoslavenski.
To je umjetan jezik, koji su sv. Ćiril i Metod načinili na temelju govora Slavena koje su oni susretali u okolici svog rodnog Soluna. No, gramatika tog jezika u mnogo aspekata više odgovara gramatici grčkog ili pak latinskog jezika, nego živim (narodnim) slavenskim jezicima.
Zato je točnije taj jezik zvati "crkvenoslavenski", nego "staroslavenski".
Taj jezik je nastao upravo s ciljem da bude liturgijski jezik. Njegova je svrha bila: dati Slavenima jedan liturgijski jezik koji će razumjeti, a da ipak u prijevodu crkvenih knjiga ne odstupa od grčkog ili latinskog izvornika.

Za razliku od narodnih jezika, crkvenoslavenski jezik je vrlo pogodan za prevođenje latinskih liturgijskih tekstova. Dat ću vam jedan primjer.
U latinskom jeziku se često pojavljuju veznici: "autem", "enim", "tamen", "quidem", "quippe", "quoque"...,  koji prevoditeljima nanose velike muke, jer u mnogim jezicima ne postoje izrazi kojima bi se te riječi mogle prevesti.
Tako su i same riječi pretvorbe u kanonu Mise često bile problem prevoditeljima:
"Hoc est enim Corpus meum".
Kako da vi točno prevedete na narodne jezike izraz "enim" u kontekstu te rečenice, a da to ima isti smisao kao u latinskom izvorniku?

E vidite, u crkvenoslavenskom jeziku nema tih problema, jer on ima veznike "že", "bo", "ubo", koji savršeno odgovaraju latinskim: "enim", "autem", "tamen"...
I tako lako možete prevesti riječi pretvorbe:
"Hoc est enim Corpus meum" = "Se bo jest Tĕlo moje"

Evo  u Vajsovom misalu...

Crkvenoslavenski jezik daje mogućnost da prevedete latinsku rečenicu sa točno istim redoslijedom i brojem riječi kao u izvorniku. Na primjer, ona rečenica iz časoslova:
"Tu autem, Domine, miserere nobis", lako se prevodi na crkvenoslavenski:
"Ti že, Gospodi, pomiluj nas." Isti redoslijed riječi, isto značenje, isti smisao.

Nasuprot tome, u liturgijskim prijevodima na narodne jezike, vidimo pogreške na svakom koraku.

Da navedem samo jednu... Kod nas su one riječi iz Vjerovanja koje govore o štovanju koje pripada Duhu Svetom: "qui cum Patre et Filio simul adoratur et conglorificatur", nespretno prevedene kao "koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi".

Naglašavam da "simul adoratur" ne znači "[koji se] skupa časti". To je nezgodno (pa i netočno) prevedeno.
"Adorare" znači klanjati se. Pod "simul adoratur" misli se na katolički nauk da Duhu Svetome pripada isto klanjanje kao i Ocu i Sinu, tj. da se klanjamo zajedno Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Zato svećenik kad izgovara "simul adoratur" mora nakloniti glavu.

U crkvenoslavenskom jeziku je to odlično prevedeno: "kupno poklanjajema" - dakle, doslovno "simul adoratur".
Ovdje opet vidimo zašto su puno bolji crkvenoslavenski prijevodi liturgijskih tekstova, nego oni "narodni prijevodi".

Nezgodnost i nepreciznost prijevoda na narodne jezike, pokazat ćemo na još jednom primjeru: crkvene pjesme.
Kad pogledate prijevode (ustvari prepjeve) crkvenih pjesama Milana Pavelića, odmah ćete primijetiti da u njima ima previše pjesničke slobode, često i na štetu izvornog smisla tih pjesama.

Uzmimo euharistijsku pjesmu Tantum ergo (prevedenu pod nazivom "Divnoj dakle").
Zadnja kitica te pjesme glasi:

"Genitori, Genitoque

Laus et jubilatio,

Salus, honor, virtus quoque

Sit et benedictio:

Procedenti ab utroque

Compar sit laudatio.

Amen."

To je pravo malo remek-djelo, jer s malim brojem riječi izražava istinu o Presvetom Trojstvu, a istovremeno mu iskazuje štovanje i klanjanje.
"Genitor" ("Roditelj") je Otac. 
"Genitus" ("Rođeni") je Sin (koji je rođen od Oca prije svih vjekova).
"Procedens ab utroque" ("[koji] izlazi od obojice") je Duh Sveti (koji izlazi od Oca i Sina).
Dakle, tim pomno odabranim terminima se izražava katolički nauk o Presvetom Trojstvu.

A tih termina uopće nema u Pavelićevom prepjevu, koji se danas koristi u našim crkvama, a koji glasi:

"Bogu Ocu, Bogu Sinu

Hvala s pjesmom radosnom,

Slavimo im veličinu,

Častimo ih dušom svom,

K Duhu Svetom nek se vinu

Glasi s dikom jednakom.

Amen."

Pazite ovu zadnju rečenicu: "K Duhu Svetom nek se vinu glasi s dikom jednakom".
Ovdje ima previše pjesničke slobode. U tom se nespretnom prijevodu uopće ne izražavaju katoličke istine.
U latinskom izvorniku se Duh Sveti naziva "Procedens ab utroque", upravo da se naglasi vjerska istina da Duh Sveti izlazi od obojice (od Oca i Sina). A u Pavelićevom prepjevu se to nigdje ne vidi.

Pogledajmo sad kako je ta pjesma odlično prevedena na crkvenoslavenski. Precizno i vjerno latinskom izvorniku.
Svi ključni termini su točno prevedeni:
"Genitor" - "Roditelj"
"Genitus" - "Roždeni"
"Procedens ab utroque" - "Ot oboju ishodeći"

Stavljam ovdje stranice 93. i 95. iz molitvenika Kruh nebeski (1941.), pa usporedite...

I da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Milana Pavelića i njegovih prijevoda odnosno prepjeva. Činjenica jest da je praktički nemoguće prevesti neku pjesmu s latinskog, a da joj se ne oduzme nešto od izvornog smisla i značenja. Kao što rekoh, i najbolji prijevod je samo prijevod.

Treba naglasiti da su svi ti (predkoncilski) prijevodi crkvenih pjesama i molitava, načinjeni radi privatne upotrebe laika.

Njihova namjena nikada nije bila da ih koriste svećenici u javnim i svečanim obredima.

Počeo sam ovaj tekst s Kniewaldom, pa ću i završiti s ovim njegovim riječima 

(Liturgika, 1937., str. 75.):

"Pučko pjevanje u crkvi, t. j. pjevanje u pučkom jeziku, dozvoljeno je pod tihom misom i kod t.zv. pučkih pobožnosti, t. j. pobožnosti, koje se s dozvolom crkvenih vlasti vrše u crkvi pučkim jezikom. Takve su pobožnosti n. pr. večernja (ali samo onaj dio u kojem se mole litanije s odnosnim molitvama, krunica, ili slično, a nipošto onaj dio u kojem je izloženo Presveto) i križni put.

U liturgijskim je pobožnostima upotreba živog jezika, dakle i pučkog pjevanja u tom smislu zabranjena, osim u slučaju, da postoji zakoniti običaj i da pučko pjevanje ne smeta liturgijsko pjevanje. Pučko pjevanje ne može i ne smije nikada da naprosto zamjenjuje liturgijsko pjevanje."

Praktički sva pravila koja je Kniewald tu naveo, danas se svakodnevno krše u općoj liturgijskoj anarhiji koja traje od 1969. naovamo.

Ništa ti neće koristiti ako si izvan Crkve

"Uskočki svećenici" - u knjizi J. Valvazora Die Ehre des Hertzogthums Crain (1689.)

Grkokatolički biskup Janko Šimrak (1883.-1946.) u svom djelu Povijest marčansko-svidničke eparhije posvetio je cijelo jedno poglavlje djelatnosti fra Rafaela Levakovića u promicanju unije.

Fra Rafael Levaković je i inače jedna od najznačajnijih osoba crkvene povijesti hrvatskog naroda. Ističe se po širini i raznovrsnosti svojih interesa.
Najpoznatiji je kao urednik glagoljskih crkvenih knjiga - misala iz 1631. (koji je bio i uzor Vajsovom misalu), brevijara (1648.) i pučkog katekizma (1628.).
Druga Levakovićeva specijalnost bio je rad na privođenju istočnih raskolnika katoličkom jedinstvu. Da ne ulazim sad u pojedinosti njegovog rada, izdvojit ću ovdje jedan detalj koji oslikava kakvim se argumentima Levaković koristio u svojim raspravama sa "nesjedinjenima".

Šimrak navodi sadržaj nekih Levakovićevih razgovora s vladikom Maksimom Predojevićem iz lipnja 1641. god.
Levaković je odlučno isticao da čovjek koji se nalazi izvan Crkve, nema nikakve koristi za vječno spasenje - ni od molitve, ni od pokore, ni od posta, niti od liturgije:

"Poslije podne poveo je vladika Levakovića u svoj vinograd i odande mu pokazao gorje Baba i ostale gore prema istoku i jugu i rekao mu: 'Svuda ovuda stanuju Vlasi.'
Levaković je mislio da je sad na osami došlo vrijeme da govori s Maksimom o vjerskim pitanjima i on mu razloži, kako će morati teško odgovarati pred Bogom, što će biti njegovom krivnjom upropaštene tolike duše, jer se nitko ne može spasiti tko se nalazi izvan Katoličke Crkve, čija je glava rimski Papa. To mu je dokazivao iz riječi Hrizostomovih, Ciprijanovih i Augustinovih.
Biskup je na to rekao: 'Dakle, svi moji postovi, sve moje molitve i pokore, ne će mi ništa pomoći; ni meni ni mojem narodu?'
'Ništa' - odgovorio je Levaković - 'ako su učinjeni izvan jedinstva Crkve. Da proliješ i krv za ljubav Hristovu, ne bi se mogao spasiti, kako veli Hrizostom i Ciprijan, ako si izvan crkvenog jedinstva.'
Maksimu je bilo vrlo žao, što kod ovoga razgovora nije mogao biti prisutan njegov arhiđakon Gabre Mijakić.
Kod večere bio je vladika silno uzbuđen i ponovo je pitao, zar će on biti osuđen uza sve svoje molitve, pokore i postove. Na to se ustao i sam otišao od stola, a svi su ga kaluđeri gledali začuđeno i ustrašeno. Levaković je na to kaluđerima dokazivao istinitost katoličke nauke o primatu.
Sutradan na svetkovinu opet je svima govorio o povijesti raskola. Ovoj konferenciji prisustvovale su i vlaške vojvode, koji su izjavili nasamo Levakoviću, da bi oni prešli na katoličku vjeru, da ih ne priječi vladika i kaluđeri. Radi toga neka mu zabrani ili Papa ili kralj, da ne priječi prelaze na rimsku vjeru. Osim toga, neka se zabrani dolazak kaluđera iz Turske u ove krajeve. Levaković je to tražio od generala Schwarzenberga...
U pismu, što ga je Levaković pisao tajniku Kongregacije de propaganda Fide 10. septembra 1641. god., nalazi se opis jako zanimive dispute između Maksima Predojevića i Gabre Mijakića s jedne strane, Levakovića i Ratkaja s druge strane. Maksim je naime s Gabrom došao na biskupov dvor kao gost. Razlog prve njihove posjete bio je u tome da se nađe neki sporazum između obojice. Tu je priliku upotrijebio Levaković, da razgovara s jednim i drugim o jedinstvu Crkve.
Na disputu je bio pozvan i Ratkaj, koji je nekada bio član Družbe Isusove, a sada bijaše kanonikom zagrebačkim, a koji se smatrao kao okretan disputator. Ratkaj je imao govoriti s Maksimom, a Levaković s Gabrom. Međutim, Ratkaj je odviše učeno raspravljao, tako da ga Maksim nije pravo mogao ni razumjeti. Posvadili su se na pitanju Florentinskoga koncila. Maksim se silno razljutio radi riječi Ratkajevih i prekinuo raspravu.
Levaković je dotle govorio s Gabrom o običnim domaćim stvarima. Opisuje ga ovako: živahan je i pametan. Voli knjige i razumije ono malo knjiga, što ih kaluđeri u Marči imadu. Sofista je, uporno se drži svojih riječi. Tvrdoglav je. Visoka stasa, duga lica, oko trideset godina star.
Nakon izlaganja Levakovićeva o primatu i beskvasnom kruhu u liturgiji, priznao je Gabre sve, ali je izjavio: 'Sve su te stvari istinite, ali bi ja radije postao Turčinom, nego da držim s vama Latinima, jer nas vi mrzite i proganjate.' Levaković je odgovorio: 'Ne isplati se, da postaneš Turčinom, kad ti je dostatno da pođeš u kuću đavolju, jer vidim da si upoznao i priznao istinu, ali je ne ćeš prihvatiti. Mi vas ne mrzimo niti proganjamo, nego mrzimo vaš raskol i tvrdoglavost.'
Zatim mu je Levaković predložio da radije studira, i ne da sluša grčke laži. Pozvao ga je da dođe u Rim na nauke. Tu će naučiti latinski, grčki i talijanski jezik. Troškove će platiti Sveta Stolica."

IZVOR: Janko Šimrak - Povijest marčansko-svidničke eparhije (1925.)

Kronologija borbe sv. Antuna Padovanskog protiv albigenza i valdenza

Ono što su pape uvijek najviše cijenili kod sv. Antuna Padovanskog je njegova beskompromisna borba protiv krivovjerja.
Kad se 1931. god. slavila 700 obljetnica njegovog prelaska u vječni život, papa Pio XI. je objavio apostolsko pismo Antoniniana sollemnia, u kojem ističe:

"In haereticos autem, Albigenses scilicet, Catharos et Patharenos, eo tempore paene ubique furentes ac germanae fidei lumen in Christifidelium animis restinguere conantes, tam strenue feliciterque decertavit, ut 'haereticorum malleus' iure merito nuncupatur."

("A protiv heretika se, to jest albigenza, katara i patarena, koji su u ono vrijeme gotovo posvuda bjesnili i pokušavali ugasiti svjetlo rođene vjere u dušama Kristovih vjernika, tako čvrsto i uspješno borio, da je s punim pravom nazvan 'maljem heretika'.")


Trebamo priznati da su u borbu protiv albigenza u Španjolskoj i južnoj Francuskoj, prvi krenuli dominikanci.
No, iako je sv. Dominik bio iznimno uspješan u suzbijanju albigenškog krivovjerja, nije ih uspio sve iskorijeniti. Bilo je još ostataka u nekim područjima.
Tada su se u borbu uključili franjevci.
Sv. Franjo je 1224. poslao sv. Antuna u južnu Francusku da propovijeda protiv albigenza, i da proširi franjevački red i na te prostore.
Još i danas imate franjevačke samostane po južnoj Francuskoj koji čuvaju predaju da ih je osnovao upravo sv. Antun Padovanski.

U uvodu one knjige o kojoj sam pisao u prošlom postu, fra Antonio Azzoguidi je stavio kronološki pregled svega što je sv. Antun Padovanski radio od godine 1222. do 1231. (na temelju svih izvora).
Izdvajam iz tog pregleda njegove riječi koje govore o borbi sv. Antuna protiv albigenza i valdenza... U obliku kratke kronologije...

1224. g.
"Exinde in Gallias ad Albigensium haeresim profligandam et propagandum ordinem, s. Francisci jussu proficiscitur: eo successu ut 'indefessus haereticorum malleus' sit appellatus..."
("Odanle je pošao u Francusku da razbije albigenško krivovjerje i proširi red, po odredbi sv. Franje, s takvim uspjehom da je nazvan 'neumornim maljem heretika'...")

1225. g.
"Eodem anno Tolosam profectus, theologiam publice docuit, conciones habuit, Albigenses verbo, exemplo et miraculis ad sinum Ecclesiae revocavit."
("Iste je godine pošao u Toulouse, javno je naučavao teologiju, držao propovijedi, i albigenze riječju, primjerom i čudima vratio u krilo Crkve.")

1226. g.
"Anno MCCXXVI ad Bituriges transit Albigensium haeresi infectos. In synodo, cui legatus praeerat pontificius, archiepiscopum libere objurgat, omnesque tum sermonum tum admirabilium operum vi ad catholicam fidem perducit."
("Godine MCCXXVI pošao je Biturgcima zaraženima albigenškim krivovjerjem. Na sinodu, kojim je predsjedao poslanik prvosvećenika, otvoreno je prekorio nadbiskupa, i sve, kako propovijedima tako čudesnim djelima, priveo katoličkoj vjeri.")

1227. g.
"...Ariminum recta contendit, ubi et piscibus ad concionem evocatis, ac miro ordine dispositis verba faciens, et venenatum cibum sine noxa sumens, aliaque splendidissima patrans miracula, insignem de pertinacia haereticorum egit triumphum."
("...požurio ravno u Rimini, gdje je i ribama pozvanima na propovijed, i postrojenima na čudesan način, uputio riječi, i uzevši otrovanu hranu bez da mu je naudila, i učinivši druga sjajna čuda, odnio znamenitu pobjedu nad tvrdoglavošću heretika.")

1229. g.
"Subinde post Pascha, quod anno MCCXXIX die XV Aprilis fuit celebratum, provinciae sibi comissae visitationem resumens, cisalpinae Galliae urbes peragat, Mediolanum adit, ac Valdensium erroribus profligatis, Vercellas proficiscitur..."
("Odmah zatim nakon Uskrsa, koji je godine MCCXXIX. proslavljen dana XV. travnja, ponovno se primivši vizitacije provincije koja mu je povjerena, prošao je gradove prialpske Francuske, došao u Milano i razbivši zablude valdenza, pošao u Vercelli...")

1230. g.
"Lustratis demum Veronae et Benaci lacus conventibus, Valdensium errores late ibidem grassantes exterminat..."
("Obišavši napokon kotare Verone i Beinasca, iskorijenio je zablude valdenza koje su tamo naširoko vrebale...")

Sv. Antun Padovanski - Expositio in Psalmos

Prvo djelo koje je napisao sv. Antun Padovanski nosilo je naslov "Expositio in psalmos". To je skup propovijedi od kojih svaka kao početnu i glavnu misao uzima neki stih iz psalama.
Djelo je napisano 1224. godine.
Sv. Antun je u to vrijeme imao 29 godina, a već je bio široko poznat kao jedan od najboljih propovjednika na svijetu.

Sam rukopis tog djela se stoljećima štovao kao relikvija.
Tekst je tiskom objavljen prvi put tek 1757. g., na čemu možemo zahvaliti fra Antoniju Azzoguidiju i tadašnjem papi Benediktu XIV.
To je izdanje u ovo naše vrijeme skenirano i dostupno cijeloj svjetskoj javnosti na Google Books (link).

Vdjet ćete da je tiskano pod nazivom "Sermones in psalmos"... Ali, ponavljam, originalni naslov djela je "Expositio in psalmos".

U ovom ću postu pokušati ukratko proći kroz glavne teme o kojima je pisao sv. Antun u tom djelu.
Prije svakog citata, naznačujem u zagradi iz koje je propovijedi uzet, prema redoslijedu u knjizi (npr. "serm. 133." = propovijed br. 133.).

Podijelio sam ovaj tekst na tri dijela, prema tri najčešće teme o kojima sv. Antun ovdje govori: opasnost navezanosti na ovozemaljsko, nužnost mrtvljenja tijela i (danas vrlo aktualni) problem loših prelata.

"Amor terrenorum est caecitas oculorum"

Sv. Antun ističe da je ljubav prema ovozemaljskom jedna od najvećih prepreki, koja čovjeku stoji na putu spasenja i onemogućuje mu da traži vječni život (serm. 96.):
"amor terrenorum est caecitas oculorum" ("ljubav prema zemaljskom je sljepoća očiju").

I ovdje čovjek treba napraviti radikalan rez (serm. 127.):
"necesse est omnia mundana pertransire, ad hoc ut inveniatur Deus"
("nužno je zaobići sve zemaljsko, za to da se pronađe Boga")

Sv. Antun ovozemaljsku sreću naziva "paralizom", koja čovjeka paralizira i čini ga nevoljkim za traženje vječne sreće (serm. 76.):
"Paralysis ergo, id est quies temporalis delectationis ostium claudit divinae gratiae, et sic hominem reddidit inutilem quod nullo opere suo quod faciat, vitam mereatur aeternam."
("Paraliza dakle, to jest odmaranje u vremenitim nasladama, zatvara vrata Božjoj milosti, i tako čovjeka ostavlja nesposobnim da nijednim djelom koje čini neće zaslužiti vječni život.")

Takav je često učinak zemaljske sreće na čovjekovo spasenje:
"Sicut enim paralysis debilitat membra et dissolvit: sic quies temporalis felicitatis hominem debilitat et dissolvit luxuria et aliis vitiis."
("Kao što naime paraliza oslabljuje i razara udove: tako odmaranje u vremenitoj sreći oslabljuje i razara čovjeka bludništvom i drugim opačinama.")

Zemaljska sreća je kao lanac za vratom:
"Tempore vindemiae canes habent in collo perticam, ne vineam possent intrare. Sic multi habentes peccatum vel amorem temporalium quasi perticam in collo, vineam Domini intrare non possunt."
("U vrijeme berbe, psi imaju uzicu za vratom, da ne mogu ulaziti u vinograd. Tako mnogi koji imaju grijeh i ljubav prema zemaljskom kao uzicu na vratu, ne mogu ući u vinograd Gospodnji.")

Takvi su najlakša meta za neprijatelja (serm. 82.):
"Illos scilicet infirmat diabolus, et de illis triumphat, qui sunt saginati saeculari lascivia."
("One dakle oslabljuje đavao, i nad onima pobjeđuje, koji su opterećeni svjetovnom požudom.")

Nasuprot tome, sveti ljudi ne samo da ne traže zemaljsku sreću, već bježe od nje... Čak se može reći da strahuju da će na ovom svijetu biti pošteđeni od kazni (što znači teže kazne na onom svijetu).
Tako je nekako razmišljao sv. Antun (serm. 17.):
"Timent enim sancti hic sibi parci, ne dum vindicta in praesenti suspenditur, gravior in futuro servetur."
("Boje se naime sveci da će ovdje biti pošteđeni, da se ne bi, dok se odgađa kazna u sadašnjosti, čuvala stroža za budućnost.")


Bojimo se dakle... (serm. 90.):

"Timeamus ergo futurum judicium, ne illud nobis contigat, quod de malis dicit Isaias: 'Eritque repente confestim: visitabitur a Domino in tonitruo et commotione terrae, in turbine et in tempestate, et flamma ignis devorantis.' (Isa. 29, 6)"

("Bojimo se dakle budućeg suda, da nam se ne bi dogodilo ono, što o zlima govori Izaija: 'Pohodit će te Gospodin grmljavinom, tutnjem, bukom velikom, vihorom, olujom i plamenim ognjem što proždire.' (Iz 29, 6)")

"Maceratio carnis"

Sv. Antun Padovanski rijetko koristi termin "mrtvljenje" ("mortificatio").
On koristi jedan puno izravniji termin: "maceratio carnis", što se prevodi na razne načine kao: "oslabljivanje tijela", "izjedanje tijela", "mučenje tijela", "mrcvarenje tijela", "slabljenje tijela", "iscjeđivanje tijela".

Je li to nešto samo za svece ili je to potrebno svim vjernicima?
Sv. Antun kaže (serm. 42.):
"Si tu vis venire ad arcam aeternae beatitudinis, oportet te incipere a maceratione carnis."
("Ako ti želiš doći do kovčega vječnog blaženstva, trebaš početi od maceracije tijela.")

Izgleda da se sv. Antun vodio onom izrekom sv. Franje: "Maximus hominis inimicus est caro." ("Najveći neprijatelj čovjeka je tijelo.")

Vojujuća Crkva vojuje protiv tijela, svijeta i vraga.
Što ćete drugo naći kod svetaca nego taj rat?

Zanimljivo je kako sv. Antun (serm. 109.) tumači stih iz Pjesme nad pjesmama: "Što ćeš vidjeti u Sulamki, osim zborova tvrđava?" (Pj 7, 1):

" 'Quid videbis in Sulamite, nisi choros castrorum?' (Can. 7, 1)
Sulamitis, quae interpretatur mortificans vel mortificata, designat Ecclesiam, quae choris orationis et castris macerationis carnis, et concupiscentiae mortificatione se munit quibus impugnet tentationes adversarii. Moyses siquidem contra Amalec pugnans orationibus, vincebat; et Paulus carnis maceratione, sicut ipse dicit ad Corinthios: 'Castigo corpus meum et in servitutem redigo.' (I. Cor. 9, 27)"

(" 'Što ćeš vidjeti u Sulamki, osim zborova tvrđava?' (Pj 7, 1)
Sulamka, što se prevodi kao mrtvljujuća ili umrtvljena, označava Crkvu, koja se naoružava zborovima molitava i tvrđavama maceracije tijela i mrtvljenjem požude, kojima se bori protiv napasti neprijatelja. Mojsije je naime pobijedio boreći se molitvama protiv Amaleka; i Pavao maceracijom tijela, kao što sam kaže Korinćanima: 'Krotim svoje tijelo i vraćam u sužanjstvo.' (1 Kor 9, 27).")


Sv. Antun naglašava da upravo crkveni prelati moraju predvoditi u borbi protiv tijela (serm. 94.), tumačeći riječi proroka Izaije: "Vrata tvoja stavljam od isklesanog kamena." (Iz 54, 12)

"Sequitur: 'Portas tuas ponam in lapides sculptos.' (Isa. 54, 12)
Lapides sculpti non sine incisione et violentia aliquam scripturam recipiunt: et praelati, qui portae sunt Ecclesiae, vel debent esse, ut per eas ad Deum ingrediamur, ut Deus ad nos, quasi lapides sculpti debent esse, ut cum maceratione et afflictione corporis formam accipiant caelestem."

("Slijedi: 'Vrata tvoja stavljam od isklesanog kamenja.' (Iz 54, 12)
Isklesano kamenje ne dobiva nikakve natpise bez rezanja i nasilja: i prelati, koji su vrata Crkve, ili bi to trebali biti, da preko njih ulazimo Bogu i Bog nama, trebaju biti kao isklesano kamenje, da s maceracijom i udaranjem tijela dobiju nebeski oblik.")


Svećenici moraju sve to poticati kod vjernika (serm. 83.):
"Deberent siquidem sacerdotes victimare subditos Deo per macerationem carnis, quam in ipsos verbo et exemplo effunderent, et sic eos ad caelestia elevarent."
("Trebaju stoga svećenici žrtvovati podložnike Bogu preko maceracije tijela, koju trebaju u njih izliti riječju i primjerom, i tako ih podići do nebeskoga.")

Sv. Antun je vidio da velika većina svećenika to ne radi, i zato ih je često kritizirao.
Odatle dolazi možda najvažnija tema cijelog ovog djela, a to je: kritika loših prelata.

"A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu." (Lk 22, 21)

Sv. Antun Padovanski kaže da bi se o lošim prelatima moglo reći ono što je Gospodin rekao o Judi: "Ruka mog izdajice sa mnom je na stolu." (Lk 22, 21)

Kad čitate što sv. Antun govori o lošim prelatima, ponekad imate dojam kao da govori o današnjim modernistima.

I u ono je vrijeme bilo prelata koji su pojam "milosrđa" pretvarali u preuzetnost.
Sv. Antun nam pokazuje (serm. 121.) da je još Sveto pismo upozorilo na takve prelate:

"Unde in Parabolis. 'Multi viri misericordes vocantur, virum autem fidelem quis inveniet?' (Prov. 20, 6)
Sunt perplures praelati, qui misericordia moti, stulta compassione, vitia subditorum palpant, et fatua doctrina sua non sufficiunt corripere..."

("Odatle u Izrekama: 'Mnogi se ljudi nazivaju milosrdnima, ali čovjeka vjerna tko će pronaći?' (Izr 20, 6)
Premnogi su prelati, koji potaknuti milosrđem, ludim suosjećanjem, dragaju opačine podložnika, i svojim ih ludim učenjem nisu kadri prekoriti...")


Klasičan primjer nedopustivog ponašanja prelata, jest kad moralna pitanja prepuštaju "savjesti" pojedinaca: kad "savjest" (dakle, nečije subjektivno mišljenje) postaje važnija od Božjih zapovijedi.
Sv. Antun kaže da su savjesti grešnika - "kćeri demona", i kao takve nikada ne mogu biti mjerilo razlikovanja dobra i zla (serm. 133.):
"conscientiae peccatorum, quae sunt filiae daemonum per peccatum, accipientes excusationem et audaciam in peccato"
("savjesti grešnika, koje su kćeri demona po grijehu, primajući izgovore i drskost u grijehu").

Pitate se zašto su liberalni prelati danas tako popularni u medijima?
Slušajte što je rekao sv. Antun  (serm. 133.) prije skoro 800 godina:
"Multum gaudent mali, cum vident praelatos Ecclesiae sibi similes, et inde sumunt audaciam gravius delinquendi."
("Mnogo se vesele zli ljudi, kad vide sebi slične prelate Crkve, i odatle dobivaju drskost da još teže griješe.")


I što je još gore (serm. 62.):
"qui optimi debent esse in Ecclesia sanctitate, aliis praeeminent in malitia, tanquam spinae aculeis peccatorum pungentes, quia cadentes exemplo pravo alios alliciunt in peccatis"
("koji trebaju biti najbolji u Crkvi svetošću, druge predvode u zloći, kao trnje koje bode žalcima grijeha, jer padajući lošim primjerom druge primamljuju na grijehe").


I da ne bi bilo nikakve sumnje da iza svega toga stoji naš nevidljivi neprijatelj:
"...capit plures diabolus per malum exemplum praelatorum, quam caeterorum."
("...uhvati više ljudi đavao po zlom primjeru prelata, nego drugih [ljudi].")


Posljedice svega toga su lako vidljive, a (pred)vidio ih je i sv. Antun (serm. 4.):

"Sequitur: 'Confusa est mater vestra nimis, et adaequata pulveri quae genuit vos.' 
(Jer. 50, 12)
Confunditur quasi in eis Mater Ecclesia, adaequatur ita ut jam non habeat lapides, qui aedificentur in Ecclesiam triumphantem, sed pulverem quem rapit ventus a facie terrae."

("Slijedi: 'Teško je osramoćena majka vaša, i sravnjena sa zemljom, ona koja vas je rodila.' (Jer 50, 12)
Sramoti se u njima Majka Crkva, sravnjuje se toliko da više nema kamena, koji bi se izgrađivali u pobjedničku Crkvu, već prah kojeg odnosi vjetar s lica zemlje.")


Kakavi bi, dakle, trebali biti prelati?
Vrlo jednostavno, prelat treba biti "nedužnih ruku i čistog srca" (Psalm. 23, 5)
Što znači da je biskup ili svećenik "nedužnih ruku"?
Kada svećenik ima "nedužne ruke"?

Sv. Antun daje sljedeći odgovor (serm. 41.):

"Innocens siquidem fuit manibus, non timens verbum illud Isaiae: 'Cum multiplicaveritis orationes vestras, non exaudiam: manus enim vestrae sanguine plenae sunt.' (Isa. 1, 15)
Illo videlicet sanguine, de quo in Ezechiele: 'Si dicente me ad impium: 'morte morieris', non annunciaveris ei, ipse in iniquitate sua morietur, sanguinem eius de manu tua requiram.' (Ezech. 3, 18)
Felix ergo ille qui curam animarum sibi traditam sic procurat et peragit, ut non timeat imperium verbi hujus, ne possit requiri sanguis de manibus eius."

("Nedužnih je naime bio ruku, ne bojeći se one riječi Izaije: 'Kad umnožite vaše molitve, neću vas uslišati: jer vaše su ruke pune krvi.' (Iz 1, 15)
One naime krvi o kojoj se govori u Ezekielu: 'Kad kažem opakome: 'umrijet ćeš', i ne opomeneš ga, on će umrijeti u svojoj opačini, ali ću krv njegovu tražiti sa tvojih ruku.' (Ez 3, 18)
Sretan zato onaj koji brigu za duše, koja mu je povjerena, tako obavlja i izvršava, da se ne treba bojati prijetnje te riječi, da se ne može tražiti krv s njegovih ruku.").

Mlakonje će biti pregaženi

Marica Stanković (1900.-1957.) bila je suradnica bl. Ivana Merza, suosnivačica ženske grane orlovskog pokreta (Savez hrvatskih orlica), potom organizatorica i predsjednica Velikog križarskog sestrinstva. God. 1938. osnovala je svjetovnu ustanovu Suradnice Krista Kralja.
Pisao sam o njoj ovdje.

Nedavno sam primijetio da je na archive.org dostupna njezina knjiga Mladost vedrine (1944.).
Knjiga iznosi cijelu povijest ženskog dijela orlovskog i križarskog pokreta.
Preporučujem svima da je pročitate.
Govori o mnogim moralnim pitanjima sa tradicionalnog katoličkog stajališta. Posebno o borbi katoličkog pokreta protiv liberalizma, feminizma i "emancipacije žena", a za očuvanje tradicionalne uloge žene i patrijarhalne obitelji.

Meni je osobno najzanimljivije poglavlje "Div sa Jadrana" (str. 11.-15.), koje govori o biskupu Antunu Mahniću...

Krist koji je sve stvorio mora biti kralj svih ljudi

Bl. Ivan Merz je u svojoj poznatoj knjižici Katolička akcija (1927. g.) napisao:

"Krist koji je sve stvorio mora biti Kralj svih ljudi; slijedi da je Kralj svih obitelji, zvanja, političkih zajednica i cijeloga međunarodnog društva. On je svim ovim organizmima dao naravne zakone života i razvoja. Ti zakoni dolaze od Krista. Prema tome sve te zajednice trebaju djelovati prema tim od Krista danim naravnim zakonima. Tako se na primjer obitelj po naravi mora brinuti za rađanje i odgajanje djece; država se mora po naravi brinuti za javno blagostanje građana. 
Takav naravni društveni poredak je dobar, ali nije dovoljan jer čovjek nije stvoren da postigne svoju svrhu u naravnim dobrima već u vrhunaravnima. Da uzmogne nastati katoličko ili Kristovo socijalno Kraljevstvo potrebno je da sve organizacije računaju s vrhunaravnim ciljem čovjeka: potrebno je da brak bude sakramentom i da djeci olakša da postignu svoj vrhunaravni cilj; roditelji moraju odgajati djecu u duhu Crkve Božje. 
Isto se i političko društvo ne smije zadovoljiti time da Bogu odaje čast, već je ono dužno da prizna i prigrli pravu, to jest katoličku, vjeru i da Bogu odaje čast po zakonima koje određuje ta vjera. Političko društvo mora promicati tu vjeru i mora joj staviti svoju vlast - vremeniti mač - na raspolaganje da ona širi unutarnje Kraljevstvo Božje."

Nalazimo se pred blagdanom Krista Kralja. Trebamo se svi iznova podsjetiti koja je bit tog blagdana.

Papa Pio XI. je ustanovio blagdan Krista Kralja enciklikom Quas primas 1925. god.
Tom istom enciklikom, papa je osudio laicizam, ideju sekularne države i "ravnopravnosti religija", i to ovim riječima:

“Iam si Christum Regem ab universitate catholici nominis coli iusserimus, eo ipso et horum temporum necessitati prospecturi et pesti, quae societatem hominum infecit, praecipuum quoddam remedium adhibituri sumus.
Pestem dicimus aetatis nostrae laicismum, quem vocant, eiusdemque errores et nefarios conatus: quod quidem scelus, venerabiles fratres, nostis non uno maturuisse die cum iam pridem in visceribus civitatum lateret. Christi enim in omnes gentes imperium negari coeptum; negatum, quod ex ipso Christi iure exstitit, ius Ecclesiae docendi humanum genus, ferendi leges, regendi populos, ad aeternam utique beatitudinem perducendos.
Tum vero paulatim Christi religio aequari cum falsis in eodemque genere, prorsus indecore, poni…
Nec civitates defuere, quae censerent, posse se Deo carere et religionem suam in impietate negligentiaque Dei esse positam.”

(“Ako sad odredimo da cijeli katolički svijet štuje Krista Kralja, pružit ćemo lijek potrebi ovih vremena i kugi koja je zarazila ljudsko društvo.
Kugom našega doba nazivamo laicizam i njegove zablude i opake pokušaje: za taj zločin, poštovana braćo, znate da nije narastao u jednom danu, jer se već skrivao u utrobama država. Započevši negiranjem Kristove vlasti nad svim narodima, negiralo se što stoji od samog Kristovog zakona – pravo Crkve da naučava ljudski rod, donosi zakone, ravna narodima koje treba voditi prema vječnom blaženstvu.
Onda se malo-pomalo izjednačavalo Kristovu vjeru s lažnim religijama i sramotno stavljalo na istu razinu…
Nije nedostajalo ni država, koje su zaključile da mogu bez Boga i da je njihova religija u nepobožnosti i zanemarivanju Boga.”)

"A moje neprijatelje - one koji me ne htjedoše za kralja - dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima." (Lk 19, 27)

U Evanđelju po Luki, u 19. poglavlju, Gospodin je u prispodobi o mnama, spomenuo ljude koji ne žele da on kraljuje nad njima:

"Neki je ugledan čovjek imao otputovati u daleku zemlju da primi svoje kraljevstvo pa da se vrati. Dozva svojih deset slugu, dade im deset mna i reče: 'Trgujte dok ne dođem.' A njegovi ga građani mrzili te poslaše za njim poslanstvo s porukom: 'Nećemo da se ovaj zakralji nad nama.' "
(Lk 19, 12-14)

I na kraju te prispodobe, Gospodin kaže što čeka te njegove neprijatelje:

"A moje neprijatelje - one koji me ne htjedoše za kralja - dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima." (Lk 19, 27)

Kršćani su stoljećima razmišljali o tom zaista ozbiljnom upozorenju, a naročito o pitanju: Tko su ti neprijatelji, koje čeka tako strašan kraj?
Tko su ti neposlušni građani koji govore "ne želimo da ovaj kraljuje nad nama"?

Sv. Antun Padovanski je analizirao to pitanje u svojoj 104. propovijedi o Psalmima.
Ovo je Antunov odgovor:

"Cives sunt peccatores, qui eum odientes, mittunt legationem dicentes: 'nolumus hunc regnare super nos'. Hi sunt qui in scriptione tituli Regi Judaeorum contradicunt (Joan. 19, 21); de quibus Job: 'Ducunt in bonis dies suos et in puncto ad inferna descendunt, qui dixerunt Deo: 'Recede a nobis, scientiam viarum tuarum nolumus.' (Job 21, 13-14)
Hi sunt qui in deliciis mundi vivunt..."

("Građani su grešnici, koji ga [Gospodina] mrzeći, šalju poslanstvo govoreći: 'ne želimo da ovaj kraljuje nad nama'. To su oni koji su se bunili protiv naslova [na križu] kralj židovski (Iv 19, 21); o kojima kaže Job: 'Vode u dobrima dane svoje, i u trenu silaze u pakao, koji su rekli Bogu: 'Odstupi od nas, ne želimo znati o tvojim putovima.' 
(Job 21, 13-14)
To su oni koji žive u užicima svijeta...")



Ovdje vrijedi spomenuti potresni povik Williama Stanyhursta, poznatog isusovca iz 17. stoljeća, koji  u svojoj knjizi Dei immortalis in corpore mortali patientis Historia (cap. VIII., 6.) piše:

"O quam est homini noxium, nolle sibi Christum habere regem! Patet hoc ex verbis Christi: 'Verumtamen inimicos meos, illos qui noluerunt me regnare super se, adducite huc et interficite ante me.' (Luc. 19, 27)
Audis verba illa: 'Qui noluerunt me regnare super se'? Audesne affirmare, quod Christus regnet super te?"

("O kako je čovjeku štetno, ne željeti sebi Krista za kralja! Očito je to iz riječi Kristovih: 'A moje neprijatelje, one koji nisu željeli da kraljujem nad njima, dovedite ovdje i smaknite ih preda mnom.' (Lk 19, 27)
Čuješ li te riječi: 'Koji nisu željeli da kraljujem nad njima'? Usuđuješ li se potvrditi da Krist kraljuje nad tobom?")


I za kraj, dobro je podsjetiti se kako su Hrvati nekada slavili blagdan Krista Kralja: Proslava blagdana Krista Kralja u Šibeniku 1931. g. 


 

Obveze božanskog kulta i briga za duše prema starom Statutu zagrebačkog kaptola

Nasljeđe bl. Augustina Kažotića je stoljećima živjelo u zagrebačkoj crkvi.
Osim što je imao značajnu ulogu u razvoju "zagrebačkog obreda", dajući mu izvjesne dominikanske elemente (bl. Augustin je bio dominikanac), on je autor čitavog niza odredaba koje su dugo uređivale crkvene i društvene odnose na zagrebačkom Kaptolu.

Podsjećam vas da je bl. Augustin Kažotić bio zagrebački biskup 1303.-1322.

Jedan od njegovih najbližih suradnika, Ivan Arhiđakon Gorički, izradio je 1334. g. Statut zagrebačkog kaptola (Statuta capituli zagrabiensis).
Utjecaj bl. Augustina je i više nego očit u tom Statutu. Osim što sadrži brojne izvorne prijepise njegovih pisama, pobudnica, odredaba..., on donosi i nešto više - duh njegovog razmišljanja, njegove pobožnosti i želje da štovanje i klanjanje Bogu budu iznad svih zemaljskih stvari.

Da doista odredbe Statuta o obvezama časoslova i služenja misa, potječu od samog bl. Augustina, zaključujemo po ovim riječima (Statut, p. II., cap. 2.):

"Pium est et meritorium ea in memoria retinere et sequi pro posse quae ille pater sanctus, dominus Augustinus, felicissime recordationis, olim ecclesiae nostrae dignissimus episcopus, non solum servandum instituit, sed etiam gessit..."

("Pobožno je i zaslužno zadržati ono u sjećanju i slijediti koliko se može, što je onaj sveti otac, gospodin Augustin, najsretnije uspomene, nekada najdostojniji biskup naše crkve, ne samo odredio da se obdržava, već i sam činio...")



Inače, Statut zagrebačkog kaptola bio je u rukopisu sve do 1874. g. kad ga je tiskom objavio Ivan Krstitelj Tkalčić u Monumenta historica episcopatus zagrabiensis (vol. II.).

Rukopis Statuta zagrebačkog kaptola

U Statutu vidimo kako su sjajno bili organizirani prebendari - dakako, u danonoćnom klanjanju i  služenju Bogu, te čašćenju svetaca-zaštitnika biskupije i moljenju njihovog zagovora.
Prebendari su bili podijeljeni u tri skupine: prva grupa od 9 prebendara bila je zadužena da svakodnevno služe sv. mise o Blaženoj Djevici, drugih 9 prebendara da služe posebne mise, i treća skupina od 9 prebendara da služe mise za pokojne.

Ovako je izgledao tadašnji poredak svetih misa koje su prebendari morali služiti u zagrebačkoj katedrali (Statuta capituli zagrabiensis, p. I., cap. 38.):

"Suave iugum Domini, quod portare prebendariis in nostra ecclesia, in missis celebrandis, principaliter conpetit, propter eorum numerum novissimis temporibus satis augmentatum noscitur esse tale, quod tres ex eis primi... suas semper ebdomadas inchoabunt a dominica prima, kalendis januarii proxima sequenti et observabunt in missis celebrandis tali modo et ordine:
Primo ebdomadarius primus missarum Beatae Virginis debet semper celebrare, cantando missam suam in aurora, et similiter quilibet in suo ordine eum sequens. 
Item primus ebdomadarius in missis peculiaribus, debet, sine nota, suam celebrare missam statim et sine intervallo, finita missa Beatae Virginis... scilicet, die dominico quolibet de Sancta Trinitate, feria secunda de Sancto Spiritu, feria tertia de angelis, feria quarta de sancto rege Stephano, feria quinta de sancto rege Ladislao, feria sexta de Sancto Cruce, et sabbato de Benedicta Virgine gloriosa et similiter quilibet in suo ordine eum sequens. Item ebdomadarius in missis defunctorum celebrandis, debet suam celebrare missam, sine nota, statim finito officio horae primae..."

("Slatki jaram Gospodinov, čije nošenje prvenstveno spada na prebendare naše crkve, u služenju misa, zbog znatnog povećanja njihovog broja u zadnje vrijeme, neka se zna da je ovakav, da trojica od njih prvi... uvijek započinju svoje tjedne od prve nedjelje, koja slijedi najbližu siječnja i obdržavat će u služenju misa ovakvim redom i poretkom:
Prvo, prvi hebdomadar misu Blažene Djevice treba uvijek celebrirati, pjevajući svoju misu u zoru, i slično svaki koji ga po svom redu slijedi. Isto tako, prvi hebdomadar u posebnim misama, treba, bez zadrške, celebrirati svoju misu odmah i bez razmaka, po završetku mise Blažene Djevice... i to, svake nedjelje misu o Svetom Trojstvu, ponedjeljkom o Svetom Duhu, utorkom o anđelima, srijedom o svetom kralju Stjepanu, četvrtkom o svetom kralju Ladislavu, petkom o Svetom Križu, i subotom o slavnoj Blagoslovljenoj Djevici i slično svaki [prebendar] koji ga slijedi prema svom redu.
Isto tako, hebdomadar u celebriranju misa za pokojne, treba služiti svoju misu, bez zadrške odmah po završetku oficija prvog časa...")

Sitnoslika u Misalu Jurja iz Topuskog (1495. g.)

U trećem dijelu Statuta, cijelo 5. poglavlje govori o obvezama zagrebačkog arhiđakona.
Njemu je bilo stavljeno u dužnost da nadzire sve župnike zagrebačkog područja.
Morao je strogo paziti kako se župnici odjevaju i ponašaju, "quia deformitas habitus sive vestium, deformis animi est indicium" ("jer je nagrđenost habita ili odjeće, naznaka nagrđenosti duše").

Arhiđakon je morao bdjeti nad tim "quomodo se habeat in cultu divino, si divinum officium diuturnum et nocturnum implet sicut debet" ("kako se drži u božanskom kultu, ispunjava li božanski oficij dnevni i noćni kako bi trebao").

Ali, najviše od svega, arhiđakon je morao paziti da se svaki župnik brine za spasenje svake pojedine duše: "specialissime cavendum est circa confessiones et poenitentias morientium" ("posebno treba paziti oko ispovijedi i pokora umirućih").


Malo dalje dolazi jedna vrlo aktualna pouka:

"non  solum intus ardeat per amorem, sed etiam exterius luceat bonorum operum per splendorem; cavens illud quod dicit Isidorus scribens sic: Sacerdotes populorum iniquitate dampnantur, si eos aut ignorantes non erudiunt, aut peccantes non arguunt, testante Domino in Ezechiele: 'Speculatorem dedi te domui Israel, si non fueris locutus ut se custodiat impius a via sua, ille in iniquitate sua morietur, sanguinem autem eius de manu tua requiram' (Ezech. 3, 17-18)."

("neka ne gori samo iznutra ljubavlju, već i izvana svjetli sjajem dobrih djela; čuvajući se onoga što kaže sv. Izidor pišući ovako: Svećenici se osuđuju opačinama naroda, ako ih kad su u neznanju ne poučavaju, ili kad griješe ne prekoravaju, po svjedočanstvu Gospodina u Ezekielu: 'Postavio sam te za čuvara doma Izraelova; ako ne opomeneš opakoga da se kloni svoga puta, on će umrijeti u svojoj opačini, ali ću iz tvojih ruku tražiti račun za krv njegovu.' (Ez 3, 17-18)")



Statut također naglašava obvezu svakog svećenika da se brine za duše u čistilištu:

"Ultimo archidiaconus debet inquirere utrum sacerdos singulis diebus, quibus debet, exerceat orationes et vigilias mortuorum; gravissimum enim est peccatum vel non solvere vel diminuere vel tarde solvere... quod defunctis debetur, de quorum eleemosynis clerici vivunt, iuxta illud Osee: 'peccata populi mei comedunt' (Os. 4, 8), et cetera.
Unde contra tales dicit beatus Bernardus: 'Venient, venient ante tribunal Iudicis, ubi audietur eorum querela gravis et accusatio dura, quorum vixere stipendiis, nec diluere peccata, caeci duces, fraudulenti mediatores. Quid est ergo, quod cum tanto risu et applausu tot et tanta peccata comedunt, qui manducant panem doloris et de rebus pauperum, hoc est eleemosynis, nimis delicate vivunt et superfluas expensas faciunt, pauperes suo iure et sua portione defraudando et largitores in poenis purgatorii gementes debito suffragio."

("Naposljetku arhiđakon treba ispitati da li svećenik svakog dana, u kojem je to dužan, obavlja molitve i bdijenja za mrtve; naime, vrlo je težak grijeh ne ispuniti, ili umanjiti, ili rastreseno ispuniti... ono što se duguje pokojnima, od čijih milostinja žive klerici, prema onoj Hošee: 'Grijesima mog naroda oni se hrane' (Hoš 4, 8), i ostalo.
Stoga protiv takvih kaže blaženi Bernard: 'Doći će, doći će pred sud Suca, gdje će se čuti teška tužba i tvrda optužba, onih od čijih su plaća živjeli, a nisu izbrisali grijehe: slijepi vođe, prevarantski posrednici. Što je dakle da s toliko smijeha i pljeskanja tolike i takve grijehe proždiru, koji blaguju kruh boli i od stvari, to jest od milostinja, žive vrlo raskošno i rade velike troškove, uskraćujući siromahu njegovo pravo i njegov dio i darovateljima koji tuguju u kaznama čistilišta njihove dužne pomoći.")


Pod "molitve i bdijenja za mrtve" misli se na oficij za pokojne (u časoslovu), koji su nekada svećenici i redovnici morali vrlo često moliti.

Treći red - vojska Crkve

Sv. Franjo je osnovao tri reda. Osim prvog (za redovnike) i drugog (za redovnice-klarise), utemeljio je i treći red - za svjetovnjake, muškarce i žene.
O Trećem (svjetovnom) redu bilo je dosta govora na ovom blogu (ovdje, ovdje i ovdje), kao i o nesretnim promjenama koje je doživio nakon II. vatikanskog koncila (ovdje).

Treći je red od svog osnutka imao posebnu ulogu u obrani Crkve od njenih neprijatelja.
Pape su oduvijek visoko cijenili tu obrambenu ulogu Trećeg reda. Tako papa Leon XIII. u enciklici Auspicato (17. rujna 1882.) ističe da su trećoredci još u 13. stoljeću stajali u prvim redovima obrane katoličke vjere, protiv krivovjeraca albigenza i protiv pristaša izopćenog cara Fridrika II.
Papa Grgur IX. koji je vodio tešku borbu s Fridrikom II., naziva trećoredce Kristovom vojskom i novim Makabejcima.

Sv. Franjo je dao dopuštenje trećoredcima da nose oružje, kad je to potrebno za obranu Crkve (izvorno Pravilo Trećeg reda, cap. VII.):
"Impugnationis arma secum fratres non deferant, nisi pro defensione Romanae Ecclesiae, christianae fidei, vel etiam terrae ipsorum, aut de suorum licentia ministrorum."
("Neka braća ne nose sa sobom napadačko oružje, osim za obranu Rimske Crkve, kršćanske vjere, ili također svoje zemlje, ili po odobrenju svojih poglavara.")

Trećoredci su sudjelovali u križarskim ratovima. Gdje god je trebalo braniti katoličku vjeru - bili su tamo!
Član franjevačkog Trećeg reda bio je i francuski kralj sv. Ljudevit (Luj IX.), pokretač sedmog i osmog križarskog rata.

Treći red je nosio naziv "pokornički red". Život u pokori je jedna od glavnih svrha članstva u redu.
A kad malo bolje razmislite, poći u rat za obranu katoličke vjere je sigurno najteži oblik pokore. To znači riskirati vlastiti život, trpjeti u rovovima, blatu, na kiši i vjetru, ili pak na pustinjskoj vrućini; uz sve ratne opasnosti. Postoji li teža pokora od toga?
I zato je sasvim razumljivo da su pape dijelili potpune oproste za polazak u križarsku vojnu.

Sv. Ivan Kapistran i franjevački Treći red

Sv. Ivan Kapistran je u svoje vrijeme neumorno radio na širenju Trećeg reda po cijeloj srednjoj Europi (naročito u Poljskoj i Mađarskoj). Sačuvana su brojna njegova pisma pojedim istaknutim trećoredcima.
I oni križari koje je sv. Ivan Kapistran poveo u obranu Beograda 1456. god., dobrim su dijelom bili članovi Trećeg reda.

Sv. Ivan Kapistran je bio i jedan od najvećih branitelja Trećeg reda, u vrijeme kad su im pojedini svjetovni vladari pokušavali oduzeti privilegije.
U tu svrhu, napisao je djelo Defensorium Tertii ordinis beati Francisci, u kojem je dokazao da je franjevački Treći red - pravi crkveni red (a ne tek nekakva bratovština ili pobožno udruženje), te da zato njegovi pripadnici imaju iste povlastice kao i ostali crkveni redovi.

Djelo je prvi put tiskano u Veneciji, 1580. god. - to izdanje možete vidjeti ovdje.

Zanimljivi su termini kojima sv. Ivan Kapistran opisuje Treći red i njegovu ulogu u Crkvi i svijetu. Tako na jednom mjestu kaže da su:"tanquam pugiles ad bella doctissimi, sub imperiali Regis regum Iesu Cristi, ex decreto sanctae matris Ecclesiae viriliter militantes" ("kao borci najvještiji za rat, muževno vojujući pod carskom zastavom Kralja kraljeva Isusa Krista, prema dekretu svete majke Crkve").

Mislim da nam te riječi stvarno predočuju što je Treći red nekada bio, i što bi danas trebao biti.

Naravno, nitko danas ne očekuje da će se članovi FSR-a boriti s oružjem u ruci protiv neprijatelja Crkve, ali postoje i druga sredstva borbe.
A ako se već ne žele boriti protiv neprijatelja Crkve, onda neka im barem ne pomažu. Ovo pišem zato što je Treći red uslijed pokoncilskih promjena (kad je i preimenovan u Franjevački svjetovni red) postao sušta suprotnost od onoga što je bio.
No, slične stvari su se dogodile i s drugim redovima, pa zato nema smisla da o tome ovdje naširoko raspravljamo.

Rekao sam da postoje i druga sredstva borbe, osim željeznog oružja.
Ta je sredstva propisao papa Leon XIII. u konstituciji Misericors Dei Filius (1883.), kojom je dao novu svježinu franjevačkom Trećem redu.
Leon XIII. je zadao Trećem redu posebnu zadaću - borbu protiv liberalizma.
I njegovi nasljednici, sv. Pio X. i Benedikt XV., traže od trećoredaca da suzbijaju liberalnu pokvarenost u društvu.
Na tom tragu, papa Pio XI. uključuje Treći red u Katoličku akciju.

"Vjerna vojska Crkve u borbi protiv njenih neprijatelja"

Franjevački Treći red je u Hrvatskoj i BiH tijekom 1920-ih imao oko 80 000 članova. Kako bi svaki hrvatski trećoredac točno znao svoja prava, obveze i dužnosti, izdan je Katekizam Trećega reda sv. Franje.

Ta knjižica sadrži: prijevod Pravila Trećega reda (prema konstituciji Leona XIII. Misericors Dei Filius); zatim katekizam u obliku pitanja i odgovora, koji detaljno objašnjava Pravilo; sve oproste (potpune i djelomične) koje mogu dobiti članovi Trećega reda; i na kraju, križni put.

Znakovito je objašnjenje koje katekizam daje za motive koji su vodili papu Leona XIII. u izdavanju spomenute konstitucije:

"Zato da Treći red sv. Franje osobito podigne i svim vjernicima preporuči, jer je vidio u njemu najljepše sredstvo, kojim se može izliječiti ćudoredna pokvarenost ljudi."

I ovaj je katekizam istaknuo da je Treći red: "vjerna vojska svete Crkve u borbi protiv njezinih neprijatelja".

A ovo je ono što je možda najpotrebnije za današnje vrijeme...

Problem sekularne države i vjerske slobode

Sva apsurdnost "vjerske slobode" najbolje se vidjela u ustavima bivših socijalističkih zemalja.

U Ustavu SSSR-a iz 1936. doslovno je pisalo (čl. 124.):
"Svim građanima priznaje se sloboda vršenja vjerskih obreda i sloboda protuvjerske propagande."

Iako ovakvu formulaciju nećete naći u ustavima suvremenih liberalnih država, oni prešutno podrazumijevaju točno takav stav.
Dakle, vi imate slobodu vjere, ali isto tako i neprijatelji vaše vjere imaju punu slobodu da rade protiv vaše vjere. To dvoje se onda u praksi poništava.

Što vama vrijedi da vaše dijete ide na vjeronauk jedan sat tjedno, ako je ono cijelo ostalo vrijeme (24 sata na dan, svih 7 dana u tjednu) izloženo sadržajima koji se protive katoličkoj vjeri i katoličkom moralu?
Ne trebam niti spominjati kakva se izopačenost promiče putem liberalno-lijevih medija, ali i, nažalost, često puta preko nastave u državnim školama.

Sekularna država daje slobodu djelovanja svima: i vjernicima, i nevjernicima, i otvorenim neprijateljima vjere. Sloboda govora vrijedi za sve. Točno onako kako je pisalo u Ustavu SSSR-a: "Svim građanima priznaje se sloboda vršenja vjerskih obreda i sloboda protuvjerske propagande."

Koji katolik može reći da je takva država "dobra"?

Što se tiče današnje RH, ona je građena po principu: "Kud svi Turci, tu i mali Mujo."

Pisci Ustava RH čak se i javno hvale da su prepisivali sekularistički francuski ustav.
Više o tome ovdje: Ustav RH je kopija francuskog ustava iz 1958. 

Zahvala za Božje kazne

"O Domine, tibi gratias habeo ob immensum tuum erga me amorem et charitatem, quam et nunc clarius manifestas. Punis namque peccata in hac vita, ut condones in futura. Ego quod ad me attinet, prompto animo adsum, ut alacriter sustineam quamcumque tribulationem et poenam, quam divinae tuae maiestati placuerit infligere propter mea peccata."

("O Gospodine, tebi sam zahvalan zbog tvoje neizmjerne ljubavi i milosti prema meni, koju i sada jasnije pokazuješ. Kažnjavaš naime grijehe u ovom životu, da poštediš u budućem. Ja što se mene tiče, spremne duše pristajem, da veselo podnesem bilo koju nevolju i kaznu, koju se tvojem božanskom veličanstvu prohtje meni nametnuti zbog mojih grijeha.")

- sv. Franjo

(L. Wadding, Opuscula beati patris Francisci, Antwerpen, 1623., str. 442. )

Makabejci - pralik i uzor kršćanske vojske

Sv. Bernard propovijeda križarima

Kršćanski borci su se uvijek uspoređivali sa starozavjetnim Makabejcima.
To je posebno došlo do izražaja tijekom križarskih ratova, i u kasnijim stoljećima u vrijeme ratova s Turcima.

Sv. Bernard je bio "duhovni vođa" Drugog križarskog rata (1147.-1149. g.). Cilj pohoda bilo je oslobođenje Edese i nekih drugih područja na Bliskom istoku, koja su muhamedanci nedugo prije toga osvojili.

Da upravo primjerom Makabejaca ohrabri križare, govori im sv. Bernard
(De laude novae militiae, cap. IV.):

"At vero ubi ventum fuerit ad certamen, tum demum pristina lenitate postposita, tanquam si dicerent. 'Nonne qui oderunt te, Domine, oderam, et super inimicos tuos tabescebam?' (Psal. 138, 21) irruunt in adversarios, hostes velut oves reputant; nequaquam, etsi paucissimi, vel saevam barbariem, vel numerosam multitudinem formidantes. Noverunt siquidem non de suis praesumere viribus, sed de virtute Domini sabaoth sperare victoriam: cui nimirum facile esse confidunt, juxta sententiam Macchabaei, 'concludi multos in manus paucorum, et non esse differentiam in conspectu Dei coeli liberare in multis, et in paucis; quia non in multitudine exercitus est victoria belli, sed de coelo fortitudo est' (I Mach. 3, 18-19)."

("A gdje naime dođe do borbe, tada odbacivši prijašnju blagost, kao da kažu: 'Zar da ne mrzim one koji te mrze, Gospodine, i zar da mi se ne gade tvoji neprijatelji?' (Psal.138, 21); navale na protivnike, neprijatelje smatraju kao ovce; nipošto se, iako malobrojni, ne boje ni divljeg barbarstva niti njihove ogromne brojnosti. Znaju naime da se ne usuđuju svojim snagama, već pomoću Gospodina nad vojskama, nadati pobjedi: kome je vrlo lako, prema izreci Makabeja, 'ukliještiti mnoštvo u rukama malobrojnih; nema razlike u očima Boga neba osloboditi s mnogima ili s malobrojnima; pobjeda u ratu ne ovisi o veličini vojske, već od neba dolazi jakost.'(1 Mak 3,18-19).")

"Accipe sanctum gladium!" - "Prihvati sveti mač!" (2 Mak 15, 16)

Krajem 17. stoljeća, europske katolike je zahvatio jedan veliki val optimizma. Bilo je to vrijeme velikih oslobodilačkih ratova protiv Turaka. Napokon je došao kraj turskim osvajanjima. Narodi koji su stenjali pod Turcima, redom su dizali ustanke i uspješno zbacili sa svojih leđa okrutni muhamedanski jaram.
Kao da su i naši ljudi čuli drevne riječi Svetoga pisma: "Prihvati ovaj sveti mač: Božji je dar, njime ćeš slomiti neprijatelje!" (2 Mak 15, 16)

U tim vremenima velikog oslobodilačkog rata, biskup Johannes P. Verhorst piše svoju čuvenu knjigu Sacrae militiae typus et historia, u kojoj izlaže i doslovno i mističko tumačenje starozavjetne Prve knjige o Makabejcima. 

Makabejci su uzor pobune protiv vlasti inovjeraca. Pobune protiv nametnutog poganskog sistema. Odlučne borbe protiv kompromiserstva s lažnim religijama.

Makabejci su i dokaz da ne može vjera živjeti u suživotu s nevjerom i krivovjerjem. Ne može moral biti u suživotu s nemoralom. Ne može pobožnost živjeti u suživotu sa svetogrđem. Ne može čistoća biti u suživotu s nečistoćom. Tu ne može biti "suživota", "tolerancije", "dijaloga", "uvažavanja".
Protiv zla treba zaratiti, a ne s njime voditi dijalog.

I sam naš Spasitelj najavljuje rat svojim neprijateljima: "Obrati se dakle! Inače dolazim ubrzo k tebi da ratujem s njima mačem usta svojih." (Otk 2, 16)

Prema tome, ne trebaju se vjernici bojati rata s neprijateljima, kako se nisu bojali ni Makabejci.

Biskup Verhorst piše u predgovoru svoje knjige:

"Tum quia inter tubarum et armorum strepitus, inter tonitrua et ignes, quibus haec tempora horruerunt, non utique intempestivum fuit, ad bellicas virtutes scribendo deflectere: ut dum mundus pene totus in seipsum armatus insurgebant, prisci illae Divinae virtutis et gloriae milites redivivi apparerent docerentque, quid in bello suscipientes primum spectare oporteat, qua fortitudine quibusque auxiliis dimicandum, qua patientia sustinendum, qua promptitudine Divinae voluntati acquiescendum, qua charitate fraternis periculis subveniendum, qua denique animi constantia moriendum.
Ostendat Mathathis belli gerendi finem praecipuum non in terrenae gloriae quaestu nec in ampliandis terrarum spatiis, sed tuendo dilatandoque Divini nominis honore situm esse. Dicat ille filiis suis: 'Estote, o filii, aemulatores Legis et date animas vestras pro testamento patrum vestrorum.' (I. Mach. 2, 50)
Addat animum Iudas Machabaeus et auxilia de coelo timentibus promittat: 'Non est differentia in conspectu Dei coeli liberare in multis vel paucis... Cadat timor Iudae ac fratrum eius et formido super omnes gentes in circuitu eorum.' (I. Mach. 3, 18-25)
Et nihilominus si ita Domino exercituum placuerit, ut et ipsi vincantur, dicant omnes alterutrum se consolantes: 'Melius est nos mori in bello, quam videre mala gentis nostrae et sanctorum. Sicut fuerit voluntas in caelo sic fiat.' (I. Mach. 3, 59-60)...
Sint haec litteralia militum saecularium documenta, quibus inter corporis pericula suarum salutem procurent animarum."

PRIJEVOD:
"Jer usred trublji i oružja, usred grmljavine i ognja, kojima se tresu ova vremena, nije nikako bilo neprikladno skrenuti na pisanje o ratnim krepostima: da se, dok gotovo čitav svijet ustaje oružjem na sebe, pokažu oživljenima oni prijašnji vojnici božanske kreposti i slave, i da pouče na što u pokretanju rata treba prvo gledati, kojom snagom i kojim pomoćima treba vojevati, kojom strpljivošću trpjeti, kojom spremnošću se treba prilagoditi Božjoj volji, kojom ljubavlju treba priteći pogibelji brata, kakvom napokon postojanošću duše treba umrijeti.
Neka pokaže Matatija da glavni cilj vođenja rata nije u traženju zemaljske slave, niti u proširenju prostora zemalja, već se nalazi u obrani i proširenju časti Božjega imena. Neka kaže on svojim sinovima: 'Budite, sinovi, revnitelji Zakona i živote svoje dajte za Savez vaših otaca.' (1 Mak 2, 50)
Neka doda odlučnost Juda Makabej i obeća pomoć s neba onima koji se boje: 'Nema razlike u očima Boga neba osloboditi s mnogima ili s malobrojnima... I zavlada strah pred Judom i braćom njegovom i obuze prepast sve okolne narode.' (1 Mak 3, 18-25)
I ništa manje, ako se tako svidi Gospodinu nad vojskama, da i sami budu poraženi, neka kažu svi međusobno se tješeći: 'Bolje nam je u boju izginuti, nego da gledamo zlo svog naroda i svojih svetinja. Bit će onako kako Nebo hoće.' (1 Mak 3, 59-60)
Neka ovo budu pisani spomenici svjetovnih vojnika, koji se među opasnostima za tijelo, brinu za spasenje duša."

Ad praeliandum praelium Domini cum laetitia, ut faciebant generosi Machabaei

Nešto prije tog vremena, u prvim godinama Velikog bečkog rata, isusovac Leonard de Vaux napisao je knjigu "Bellum sacrum Ecclesiae militantis contra Turcum communem hostem christianorum" ("Sveti rat vojujuće Crkve protiv Turčina zajedničkog neprijatelja kršćana"), koju možete vidjeti ovdje.

Ta je knjižica u osnovi molitvenik za kršćanskog vojnika, a sadrži i opširno izlaganje o povijesti borbe kršćana protiv muhamedanstva (od 7. stoljeća, pa sve do Bečkog rata).

I p. Leonard se sjetio Makabejaca.
On piše sljedeći poticaj križarima (str. 346.-347.):

"Milites christiani, qui pro gloria Crucis Christi Deo exercitum impellente ad bellum sacrum contra Ecclesiae militantis inimicos procedunt; aemulari debent sanctos martyres, omni desiderio exoptando totum sanguinem effundere pro imperatore suo optimo, rege regum Jesu Christo, qui in Cruce semetipsum obtulit pro omnibus: proponant igitur sibi quotidie exemplum regis martyrum et omnium qui pro eius Nomine sanguinem suum effunderunt: illorum heroum magnanimis actibus semetipsos compellant, ad praeliandum praelium Domini cum laetitia, ut faciebant generosi Machabaei: quos non solum imitatus est, sed etiam superavit sanctus Mauritius..."

("Kršćanski vojnici, koji za slavu Križa Kristova, poticajem Boga nad vojskama, polaze na sveti rat protiv neprijatelja vojujuće Crkve, trebaju oponašati svete mučenike: da sa svim htijenjem priželjkuju da cijelu svoju krv prole za svog vrhovnog zapovjednika, kralja kraljeva Isusa Krista, koji je na Križu sebe prinesao za sve; neka si dakle napominju svakodnevno primjer Kralja mučenika i svih koji su za njegovo Ime prolili svoju krv; neka sami sebe potiču velikodušnim djelima tih heroja na ratovanje boja Gospodnjega sa srećom, kako su to činili velikodušni Makabejci, koje je ne samo oponašao, već i nadišao sveti Mauricije...")

Povratak na početak

Vraćam se malo na početak, i zaključujem sa sv. Bernardom (De laude novae militiae, cap. 1.):

"Securi igitur procedite, milites, et intrepido animo inimicos crucis Christi propellite, certi quia neque mors, neque vita poterunt vos separare a charitate Dei, quae est in Christo Jesu; illud sane vobiscum in omni periculo replicantes: 'Sive vivimus, sive morimur, Domini sumus' (Rom. 14, 8). Quam gloriosi revertuntur victores de praelio! Quam beati moriuntur martyres in praelio! Gaude, fortis athleta, si vivis et vincis in Domino: sed magis exsulta et gloriare, si moreris et jungeris Domino... Nam si 'beati qui in Domino moriuntur' (Apoc. 14, 13), num multo magis qui pro Domino moriuntur?" 

("Sigurni dakle pođite, vojnici, i neustrašivo potisnite neprijatelje Križa Kristova, sigurni da vas ni smrt, ni život, ne mogu odvojiti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu; ovo svakako u sebi u svakoj opasnosti ponavljajući: 'Bilo da živimo, bilo da umiremo, Gospodinovi smo' (Rim 14, 8). Kako se slavni vraćaju pobjednici iz boja! Kako blaženi umiru mučenici u boju! Raduj se, snažni junače, ako živiš i pobijediš u Gospodinu: ali još više usklikni i hvali se, ako umreš i pridružiš se Gospodinu... Naime, ako su 'blaženi koji u Gospodinu umiru' (Otk 14, 13), zar nisu onda mnogo više oni koji za Gospodina umiru?")

Ovo i Mi želimo i zapovijedamo

Kapucini u Rijeci, 1912. god.

"De capuccinis autem Paulus V., Urbanus VIII., Clemens XII. eos 'esse vere fratres minores', et 'originem seu principium illorum esse realiter et cum effectu computandum a tempore primaevae et originalis institutionis Regulae Seraphicae, cuius observantiam ipsi fratres capuccini semper et sine aliquo interruptione continuarunt', eosdemque 'fuisse et esse ex vera et numquam interrupta linea, ac veros et indubitatos fratres Ordinis sancti Francisci, et illius Regulae observatores, subque ipsius  b. Francisci Regula militasse et ad praesens quoque militare' statuunt.
Haec ipsa Nos affirmantes, volumus, iubemus..."

("O kapucinima naime Pavao V., Urban VIII., Klement XII. određuju da 'su oni prava manja braća', i da 'njihovo podrijetlo i početak stvarno i s učinkom treba računati od vremena prvobitne i originalne uspostave serafskog Pravila, čije su obdržavanje sami fratri kapucini uvijek i bez ikakvog prekida održavali', i da su oni 'bili i jesu iz prave i nikada prekinute linije, i pravi i nesumnjivi fratri Reda svetoga Franje, i obdržavatelji njegovog Pravila, i da su pod istim Pravilom bl. Franje vojevali i do danas vojuju'.
Ovo isto Mi potvrđujući želimo, zapovijedamo...")

- papa sv. Pio X. (Septimo iam, 4. listopada 1909.)

Riječki kapucini u svojoj staroj crkvi