U prošlom tekstu, govoreći o razlozima zašto je nekoć bilo puno više ljudi koji su bili spremni prihvatiti pokornički život u samostanu nego što ih ima u današnje vrijeme, napisao sam sljedeće:
"Zato što su ljudi nekoć znali koje su posljedice grijeha i zašto je čovjeku potrebna pokora.
To su slušali od djetinjstva. I ovdje se vraćamo na ključna pitanja: Što djeca uče na vjeronauku? Što vjernici slušaju na nedjeljnim propovijedima? Što se vjernicima nudi putem vjerskog tiska?
Prije Drugoga vatikanskog koncila, vjernici su često slušali u nedjeljnim propovijedima o strahoti grijeha, o posljedicama grijeha, o nužnosti pokore, o četiri posljednje stvari… Zato je i bilo više ljudi koji su bili voljni upustiti se u pokornički život u samostanu."
Pogledat ćemo danas jedan primjer koji dobro pokazuje ono što sam gore napisao.
Župa Majke Božje Lurdske u Zagrebu, kojom upravlja franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, objavila je 1945. godine knjižicu pod nazivom "Zlatno zrnje - Što je potrebno i koristno znati svakom vjerniku".
U toj knjižici na str. 37.-38. nalaze se opomene koje govore o svrsi ljudskog života i posljednjim stvarima (smrt, sud, pakao i raj).
Kao što možete vidjeti, vjernicima se sasvim jasno i otvoreno govori o posljedicama smrtnog grijeha i o paklu:
"Spomeni se, da svaki, koji god umre u smrtnome griehu, odmah s dušom ide u oganj pakleni, a na svršetku svieta da će otići i s tielom u pakao.
Spomeni se, da imaš jednu jedinu dušu, ako nju spasiš, spasio si sve, zauviek, a ako nju izgubiš, izgubio bio si sve, zauviek.
Spomeni se, da široki put vodi u propast, a onaj koji se hoće spasiti, da mora nadvladati sebe i nositi svoj križ...
Spomeni se, da je pakao pun grješnika, koji su se htjeli obratiti, a u istinu niesu se nikada obratili.
Spomeni se, da onaj, koji se hoće čuvati grieha, mora se čuvati grješne prigode; pogibeljni su razgovori mreže đavolske."
To su osnovne istine, koje čovjek mora znati da bi se uopće mogao smatrati kršćaninom...
A ipak, nakon Drugoga vatikanskog koncila svećenici su jednostavno prestali propovijedati te istine. Pogotovo kad su došle nove generacije klerika formiranih u neomodernizmu i liberalizmu, koji nerijetko propovijedaju sve suprotno istinama koje su gore navedene.
Posljedice ovih promjena su i više nego vidljive: enorman porast broja ljudi koji se uopće ne brinu za spasenje svojih duša (pogledajte samo koliko ljudi umire bez sakramenata). Zapanjujuće vjersko neznanje čak i kod onih koji se smatraju "praktičnim vjernicima". Pad broja svećeničkih i redovničkih zvanja. Potpuni nestanak i zadnjih ostataka javnog morala.
Navedeni problemi neće se riješiti ako se opet ne počnu propovijedati istine o četiri posljednje stvari.
I nije dovoljno da samo jedan ili dva svećenika propovijeda o tim istinama, nego je potrebno da svi biskupi i svećenici o tome propovijedaju.
Inače, ako samo nekolicina svećenika propovijeda te istine (dok drugi propovijedaju sve suprotno tim istinama), onda će ljudi reći da su to samo njihova "privatna mišljenja"... U smislu postkoncilskog "pluralizma" i demokracije, gdje svatko može izraziti "svoje mišljenje", kao da ne postoji objektivna istina koja obvezuje sve ljude.
Ako ne dođe kraj takvom relativizmu, teško da će se riješiti ovaj problem nebrige za spasenje duša.
Na kraju napominjem da knjižicu koju sam gore citirao možete vidjeti ovdje: Zlatno zrnje - Što je potrebno i koristno znati svakom vjerniku.
Nema komentara:
Objavi komentar