Prije pet godina, u HKR-ovoj emisiji "Od Krista pozvani", jedan hrvatski grkokatolički svećenik je sljedećim riječima opisao kako on vidi razliku između zapadnog redovništva i istočnog monaštva:
"Isto tako imao sam dojam da se u zapadnom monaštvu samostan smatra kao jednom vrstom nagrade u smislu da se podrazumijeva da ako netko tko želi biti redovnik da živi sakramentalnim životom i nekako pokušava nadograditi svoje redovništvo. Na Istoku se monaštvo smatra pokajničkim činom i lječilištem, i zato svaki kršćanin može biti monah. Tko god pokuca na vrata, bio on svetac ili razbojnik, dobrodošao je u zajednicu. Upravo zato što on nema snage oduprijeti se svojim strastima u vanjskom svijetu, dolazi u samostan da u toj jednoj atmosferi molitve, posta, askeze, podrške od svoje braće, doživi jedno obraćenje i pokajanje."
Gledanje na redovništvo kao na pokajnički čin i pokoru nije ograničeno samo na Istok. I na Zapadu je oduvijek bilo rašireno gledanje na redovništvo kao pokorničko djelo koje je otvoreno svakom grešniku koji želi iskreno činiti pokoru.
Razumijem da to nećete uočiti ako prosuđujete zapadno redovništvo samo na temelju onoga što vidite u "moderniziranim" redovničkim zajednicama, u kojima je tijekom postkoncilskih promjena izbrisan svaki trag pokorničkog života i tradicionalne discipline.
No, ako pogledate djela glavnih zapadnih teologa i stara pravila redovničkih zajednica, onda ćete vrlo jasno vidjeti shvaćanje redovništva kao pokore, koja je otvorena svakom raskajanom grešniku.
Dakako, to ne znači da će se svatko odazvati, niti da će svatko tko pokuca na vrata samostana na kraju i postati redovnik. Nećemo u ovom tekstu ulaziti u teološka pitanja o obilježjima redovničkog zvanja.
Pokazat ćemo da i zapadna tradicija shvaća redovništvo kao stalež pokore, otvoren raskajanim grešnicima, a ne kao nagradu za kandidatov prethodni besprijekorni život u svijetu.
Sv. Toma Akvinski napisao je jedno djelo pod nazivom "Contra doctrinam retrahentium a religione" ("Protiv nauka onih koji ljude odvraćaju od redovništva"), poznato i pod skraćenim nazivom "Contra retrahentes".
U 5. poglavlju tog djela, sv. Toma jasno naučava da se redovničkoj zajednici mogu pridružiti i ljudi koji su se tek obratili od grešnog života, a nisu se još izvježbali u držanju zapovijedi ("nondum in praeceptis exercitati") na primjeru poziva sv. Mateja (Lk 5, 27-32):
"Ex quo manifeste ostenditur quod statim poenitentes post quamcumque immanitatem peccatorum, viam consiliorum possunt accipere. Quinimmo, ut verius dicatur, eis maxime competit perfectiorem viam consiliorum assumere."
("Iz toga se očito pokazuje da pokornici mogu odmah nakon bilo kakve strahote grijeha, primiti put [evanđeoskih] savjeta. Štoviše, da se točnije kaže, njima najviše pristaje primiti savršeniji put savjeta.")
Upravo zbog činjenice što je svaki grešnik dužan činiti pokoru za svoje grijehe, sasvim je primjereno da grešnik prihvati redovništvo, jer je ono, prema riječima sv. Tome, "stalež savršene pokore" ("status perfectae poenitentiae"):
"Quia igitur in statu religionis homines etiam a licitis abstinent, et perfectorum operum lucra quaerunt; manifestum est quod a peccatis recedentes, non in observantia praeceptorum sed in eorum potius transgressione exercitati, debent viam consiliorum assumere, religionem intrando, quae est perfectae poenitentiae status."
("Budući da se u redovničkom staležu ljudi uzdržavaju i od dopuštenih stvari, i traže dobitak savršenih djela; očito je da oni koji odstupaju od grijeha, a koji nisu izvježbani u obdržavanju zapovijedi, nego prije u njihovu prestupanju, trebaju primiti put [evanđeoskih] savjeta, ulaskom u redovništvo koje je stalež savršene pokore.")
Sv. Toma je slično pisao i u svojem ranijem djelu De perfectione spiritualis vitae (O savršenstvu duhovnog života).
U tom djelu sv. Toma ističe da redovništvo nije samo stalež savršene ljubavi, nego i stalež savršene pokore:
"Ex quo patet quod religionis status non solum perfectionem caritatis, sed etiam perfectionem poenitentiae continet; intantum quod nulla sunt peccata tam gravia pro quibus homini possit imponi pro satisfactione religionis assumptio, quasi religionis statu omnem satisfactionem transcendente."
("Iz čega je očito da redovnički stalež sadrži ne samo savršenstvo ljubavi, nego također savršenstvo pokore; utoliko što nema toliko teških grijeha za koje se ne bi moglo čovjeku nametnuti prihvaćanje redovništva kao zadovoljština, jer redovnički stalež nadilazi svaku zadovoljštinu.")
Dakle, i prema zapadnoj redovničkoj tradiciji, vrata samostana trebaju biti otvorena svakom grešniku. Dakako, pod uvjetom da on dolazi s iskrenim kajanjem i nakanom da čini pokoru za grijehe.
No, kako bi redovnička zajednica zaista bila mjesto savršene pokore, njezina pravila moraju određivati i stvari koje su "neugodne" ljudskoj osjetljivosti.
Ovdje možemo ubrojiti ustajanje u ponoć radi moljenja jutarnje (matutinum), bdjenja, česti postovi, stroge odredbe o poslušnosti prema kojima redovnik ne smije gotovo ništa činiti bez dopuštenja poglavara itd.
Već u vrijeme sv. Tome Akvinskoga bilo je i onih koji su prigovarali da je to previše za neiskusne novake, koji ne znaju što ih čeka u samostanu.
Sv. Toma ovako navodi prigovore tih protivnika (Contra retrahentes, cap. 11.):
"Adiiciunt etiam, hoc contra fidelitatem esse, dum inexperti ad graviora religionis onera, ut ad longas matutinas, graves vigilias, ieiunia et disciplinas et alias huiusmodi asperitates obligantur, et ducuntur sicut bos ad victimam; et ita dum non implent quod voverunt, paratur eis laqueus ad mortem aeternam."
("Dodaju također da je to protivno vjernosti kad se neiskusne obvezuje na teže terete redovništva, kao na dugačke jutarnje, teška bdjenja, postove i discipline i druge teške zadaće, i vodi ih se kao vola za žrtvu; i tako kad ne ispune što su zavjetovali, pripravlja im se zamka za vječnu smrt.")
Na ove prigovore odgovara sv. Toma (Contra retrahentes, cap. 13.):
"Quod vero octavo propositum est, contra fidelitatem esse quod iuvenes inducuntur ad gravia onera, scilicet ieiunia, vigilias et huiusmodi, manifestam continet falsitatem. His enim qui in religione recipiuntur, vel ad eam obligantur, a principio graviora religionis onera manifestantur."
("A glede one osme tvrdnje da je protivno vjernosti to što se mlade navodi na teške terete, to jest na postove, bdjenja i tome slično, sadrži očitu neistinu. Naime, onima koji se primaju u redovništvo, ili se na nj obvezuju, od početka se očituju tereti redovništva.")
Dakle, prije samog primanja u samostan, kandidatima treba točno objasniti kakva se pokornička djela očekuju od članova.
Kako to izgleda u praksi možete vidjeti u tradicionalnom dominikanskom obredu primanja novaka. Obred uključuje govor učitelja novaka u kojem objašnjava budućim novacima strogoće Reda ("Modus exponendi austeritates Ordinis").
Možete ga vidjeti u Procesionaru Reda propovjednika iz 1913. godine (H. M. Cormier, Processionarium juxta ritum S. Ordinis Praedicatorum, Romae, 1913., str. 441.).
Govor počinje ovim riječima:
"Filii carissimi, in ista petitione vestra duo petitis, scilicet misericordiam Dei et nostram: sed misericordiam Dei vobis dare non possumus, bene tamen credimus vos fuisse eam consecutos, quia Dominus Deus vos inspiravit ad ingressum hujus religionis. Nostram autem misericordiam vobis dare non possumus sine quibusdam conditionibus, quas si non haberetis, aut non proponetis observare, non possetis habere misericordiam nostram."
("Predragi sinovi, u ovoj vašoj molbi tražite dvoje, to jest milosrđe Božje i naše. No, milosrđe Božje ne možemo vam dati, ali dobro vjerujemo da ste ga postigli, jer vam je Gospodin Bog nadahnuo ulazak u ovu redovničku zajednicu. Naše pak milosrđe ne možemo vam dati bez određenih uvjeta, koje ako nemate ili ne odlučite da ćete ih obdržavati, ne možete imati naše milosrđe.")
Zatim slijedi ovo upozorenje:
"Non enim sufficut vos nullo impedimento canonico innodari, sed insuper oportet quod intelligatis quae habeatis observare in religione: ne postea dicatis vos fuisse deceptos, vel non credidisse tot ardua esse in ea."
("Naime, nije dovoljno da nemate nikakvu kanonsku zapreku, nego povrh toga, potrebno je da razumijete što ćete trebati obdržavati u redovništvu: da ne biste kasnije rekli da ste bili prevareni ili da niste vjerovali da su tako stroge stvari u njemu.")
Među dužnostima redovnika, na prvom su mjestu tri redovnička zavjeta:
"Imprimis oportet vos servare tria vota principalia Religionis, scilicet: obedientiam, paupertatem et castitatem."
("Prije svega, potrebno je da čuvate tri poglavita redovnička zavjeta, to jest: poslušnost, siromaštvo i čistoću.")
O poslušnosti učitelj im govori sljedeće:
"Quantum ad obedientiam, sciatis, quod eritis obligati servare Regulam, et Constitutiones nostras, et obedientias majorum vestrorum, ita quod non existimetis vos habere ullam libertatem, sed totaliter esse subjectos et privatos propria voluntate. Nam non poteritis manducare, vel bibere sine lcentia, nec aliquem locum accedere, nec vobis aliqua placita facere sine voluntate vestri Praelati."
("Glede poslušnosti, znajte da ćete biti obvezni čuvati Pravilo i naše konstitucije, i poslušnosti vaših starih, tako da nemojte smatrati da imate ikakvu slobodu, nego ste potpuno podložni i lišeni vlastite volje. Naime, ne možete jesti ili piti bez dopuštenja, niti ići na bilo koje mjesto, niti činiti išta što vam se sviđa, bez volje vašeg prelata.")
Vidimo da redovnička poslušnost podrazumijeva žrtvovanje vlastite volje.
Zatim slijedi upozorenje o siromaštvu koje redovnik treba obdržavati:
"Quantum ad paupertatem, similiter non poteritis habere aliquid quantumcumque modicum, quod possitis dici vestrum, vel quod vos possitis dicere, hoc meum est, sed ea, quae vobis fuerunt concessa, erunt subjecta voluntati Praelati vestri, qui ea vobis auferre poterit quotiescumque voluerit, et vos non habebitis contra eum jus aliquod. Nec poteritis tenere pecunias, et si vobis datae fuerint non poteritis eas expendere, nec aliquid de vobis concessis donare, alienare, vel commutare sine licentia Praelati vestri, quantumcumque minimum sit; et necesse erit vobis etiam aliquando portare vestes laceras et viles, et pati multa incommoda."
("Glede siromaštva, na sličan način ne možete imati ništa, bez obzira koliko to bilo maleno, što biste mogli nazvati svojim ili za što biste mogli reći 'ovo je moje', nego ono što vam bude udijeljeno bit će podvrgnuto volji vašeg prelata, koji će vam to moći oduzeti kad god želi, a vi nećete imati nikakvo pravo protiv njega. I nećete moći držati novac, a ako vam bude dan, nećete ga moći potrošiti, niti ćete išta od onoga što vam je dodijeljeno moći darovati, otuđiti ili zamijeniti bez dopuštenja vašeg prelata, bez obzira koliko to bilo neznatno; i bit će vam nužno ponekad nositi poderanu i otrcanu odjeću, i trpjeti mnoge nelagode.")
Dakle, isticalo se da redovnik zaista treba biti siromašan. To znači da treba i osjetiti oskudicu.
Što se tiče zavjeta čistoća, učitelj kaže kandidatima:
"Circa castitatem tenebimini non solum servare castitatem corporis, sed etiam mentis; id est, quod non cogitetis de rebus inhonestis, nec delectemini in illis; et ita vos existimetis in hoc tanquam non essetis homines, sed lapis, vel lignum."
("Glede čistoće, bit ćete dužni ne samo čuvati čistoću tijela, nego i duše; to jest, da ne razmišljate o nečistim stvarima, niti da se u njima naslađujete; i da se tako smatrate u ovome kao da niste ljudi, nego kamen ili drvo.")
Zatim učitelj govori kandidatima o mrtvljenjima i postovima koje će morati podnijeti:
"Et ad melius servanda ista, Regula et Constitutiones ordinaverunt aliqua ad corporis macerationem, scilicet vigilias: quia quando placebit vobis dormire, tunc oportebit vos surgere ad Matutinas, vel ad faciendas alias obedientias. Item jejunia: quia, ultra omnia jejunia Ecclesiae, tenebimini jejunare a festo Sanctae Crucis usque ad Pascha, exceptis diebus Dominicis, et etiam in omnibus Feriis sextis totius anni. Et non poteritis comedere carnes unquam sine necessitate, infirmitate vel licentia."
("I kako bi se to bolje obdržavalo, Pravilo i konstitucije odrediše ponešto za mrtvljenje tijela, to jest bdjenja: jer kada biste htjeli spavati, tada ćete se morati ustati na jutarnju, ili zato da učinite nešto drugo po poslušnosti. Isto tako, postovi, više od svih postava Crkve, bit ćete dužni postiti od blagdana [Uzvišenja] svetog Križa, pa sve do Uskrsa, osim nedjeljama, i također na svaki petak čitave godine. I nećete moći nikada jesti meso bez nužde, bolesti ili dopuštenja.")
Ipak, napominje se da poglavar može i dispenzirati podložnike od nekih nabrojanih obveza u pojedinim slučajevima:
"Et quia Religio est discreta et non vult a religioso nisi quod potest, sciatis, quod accedente aliqua necessitate, Prior, vel Praelatus poterit dispensare vobiscum in hujusmodi austeritatibus aliquando, maxime in vigiliis et jejuniis."
("I jer je redovnička družba razborita i ne traži od redovnika ništa osim onoga što može, znajte da ako dođe neka potreba, prior ili prelat može vas ponekad dispenzirati od ovih strogoća, ponajviše u bdjenjima i postovima.")
Na kraju ovih upozorenja, učitelj naglašava:
"Et quando ista feceritis, adhuc habebitis tribulationes, et reprehensiones, et vilificationes, quas omnes oportet vos ferre patienter: quae si graves sint, habent tamen magnam mercedem, scilicet vitam aeternam, quam vobis ex parte Dei firmiter promitto, si praedicta observaveritis."
("I kada ovo učinite, imat ćete još nevolja, i prekora, i podcjenjivanja, koje svi trebate strpljivo podnijeti: koje ako su i tegotne, ipak imaju veliku plaću, to jest život vječni, koji vam s Božje strane čvrsto obećavam, ako budete obdržavali što je prije rečeno.")
Zato ih napokon pita: "Vultis ergo observare omnia praedicta pro posse vestro?" ("Želite li, dakle, obdržavati sve što je rečeno prema vašim mogućnostima?")
Vidimo u ovom govoru da su dominikanci imali, kao i druge redovničke zajednice, politiku otvorenih karata. Jasno se govorilo zainteresiranima što ih čeka u samostanu: pokornički život.
Možda se sada "moderni čovjek" pita: Kako se itko mogao odlučiti na takav život? Zašto se nekoć tako puno ljudi odazivalo pozivu na taj viši oblik pokore?
Odgovor je jednostavan: Zato što su ljudi nekoć znali koje su posljedice grijeha i zašto je čovjeku potrebna pokora.
To su slušali od djetinjstva. I ovdje se vraćamo na ključna pitanja: Što djeca uče na vjeronauku? Što vjernici slušaju na nedjeljnim propovijedima? Što se vjernicima nudi putem vjerskog tiska?
Prije Drugoga vatikanskog koncila, vjernici su često slušali u nedjeljnim propovijedima o strahoti grijeha, o posljedicama grijeha, o nužnosti pokore, o četiri posljednje stvari… Zato je i bilo više ljudi koji su bili voljni upustiti se i u pokornički život u samostanu.
Dakako, to ne znači da su svi ljudi poslušali što im svećenik govori s propovjedaonice. No, čak i ako te propovijedi nisu uspjele sve ljude pridobiti za pokoru, neke su ipak uspjele.
Na primjer, zamislite da neki svećenik uporno propovijeda o važnosti pokore i mrtvljenja pred skupinom od 100 ljudi. Od tih 100 ljudi, vjerojatno bi njih 90 samo odmahnulo rukom i nastavilo i dalje živjeti kako su prije živjeli. Možda bi se petero odlučilo nešto od toga primijeniti u svojem životu. A samo dvoje ili troje ljudi bi odlučilo slijediti savršeniju pokoru u redovničkom životu.
Ali, i to bi bilo veliko postignuće. Zamislite da se tako u svakoj župi dvoje ili troje ljudi odluči za redovnički život: već bi samostani bili puni... A ne bi kao danas propadali zbog nedostatka novih članova.
No, nakon Drugoga vatikanskog koncila imate dva problema.
Prvi je problem u tome što se danas u modernim propovijedima ne govori o strahoti grijeha, o posljedicama grijeha, o važnosti pokore i mrtvljenja (nego baš sve suprotno tome).
Drugi je problem to što je u samim redovničkim zajednicama, koje su prošle kroz postkoncilske reforme i "modernizaciju", gotovo u potpunosti eliminirana pokora i mrtvljenje (zajedno s ostalim redovničkim tradicijama).
Neki ljudi možda misle da je pokora prepuštena slobodnom izboru pojedinaca: "ako hoćeš činiti pokoru, možeš, a ako nećeš, ne moraš". Drugi otvoreno odbacuju pokoru kao da je posve nepotrebna.
U oba slučaja riječ je o preuzetnosti. Preuzetnost je grijeh protiv kreposti nade, a podrazumijeva neosnovano pouzdanje u postizanje vječnog blaženstva bez korištenja sredstava koje je Bog odredio za tu svrhu ili pak upotrebom sredstava koja Bog nije odredio.
Sv. Toma Akvinski navodi kao primjer grijeha preuzetnosti (u Summa theologica, II-II, q. 21., a. 1.):
"cum aliquis sperat se veniam obtinere sine poenitentia, vel gloriam sine meritis"
("kada se netko nada da će postići oproštenje bez pokore, ili slavu bez zasluga")
A to je upravo ono što modernisti (kao i protestanti) obećavaju naivnim ljudima: oproštenje bez pokore i spasenje bez zasluga.
Nedopustivo je da takva preuzetnost uđe i u redovničke zajednice.
Ako redovničke zajednice žele ispuniti svoju svrhu, moraju se vratiti pokori i tradicionalnoj disciplini. Redovnici trebaju predvoditi narod u pokori.
Nema komentara:
Objavi komentar