Desetljeće sv. Nikole Tavelića

Mogli bismo reći da je deset godina 1930.-1940. bilo u hrvatskom narodu: desetljeće Nikole Tavelića. To je bilo razdoblje najintenzivnijeg širenja pobožnosti prema našem mučeniku.

U kratkom vremenu, diljem naše domovine raširili su se oltari, kapelice, crkve, slike i kipovi u njegovu čast. Vrhunac je bilo hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju 1937., na čelu s bl. Alojzijem Stepincem, kada je u Jeruzalemu svečano posvećen oltar sv. Nikole Tavelića, u blizini mjesta njegovog mučeništva.
Mučenik koji se do tada štovao samo u franjevačkom redu i u svom rodnom kraju (Šibenik i okolica) - postao je općehrvatski svetac.

U katoličkom tisku počele su gotovo svakodnevno izlaziti njegove slike, crtice iz njegovog života, opisi mučeništva... U molitvenike su uvedene molitve njemu u čast (osobito za njegovu kanonizaciju), tražeći nebeski zagovor za hrvatski narod.

Naši su biskupi polagali velike nade u širenje pobožnosti prema sv. Nikoli Taveliću.
Budući da je sv. Nikola Tavelić cijeli svoj život posvetio borbi protiv krivovjerja, a i podnio mučeništvo u borbi protiv islama; postao je uzor novim hrvatskim naraštajima za borbu protiv krivovjerja našega doba - modernizma, liberalizma, vjerskog indiferentizma itd.

Kao primjer, evo naslovnica tjednika Obitelj (14. studenoga 1937.).

Kad malo pogledate opise njegovog mučeništva, koji su izlazili u tadašnjem katoličkom tisku, naglasak se stavljao upravo na borbu protiv heretika i muhamedanstva.

Evo opis mučeništva iz Glasnika sv. Josipa (lipanj 1939., br. 6.):

Kao što sam rekao, vrhunac štovanja sv. Nikole Tavelića, bilo je hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju 1937. i podizanje oltara našem mučeniku u Jeruzalemu.

Oltar je posvetio bl. Alojzije Stepinac i na njemu služio sv. misu za hrvatski narod.

Nakon uspješno završene svečanosti, bl. Alojzije Stepinac je poslao pismo šibenskom biskupu Jeronimu Mileti, u kojem je naglasio da će se na tom žrtveniku služiti stalne sv. mise za sreću hrvatskog naroda.

Pismo je objavljeno u šibenskom tjedniku Katolik, 8. kolovoza 1937.

Ovaj događaj je bio poticaj da su se posvuda po Hrvatskoj počeli graditi oltari na čast sv. Nikole Tavelića, na kojima su revni svećenici služili svete misne žrtve za spasenje hrvatskog naroda.

Evo vijest iz Katolika, 14. studenoga 1937.

A kakvo je ushićenje vladalo u Hrvatskoj, dok je bl. Alojzije Stepinac prinosio svetu misnu žrtvu na oltaru sv. Nikole Tavelića u Jeruzalemu, neka nam posvjedoči primjerak tjednika Obitelj (25. srpnja 1937.).

Baš te 1937. godine, prvi se put u svim hrvatskim biskupijama svečano slavio blagdan Nikole Tavelića. Zato evo pisma koje je tim povodom poslao vjernicima šibenski biskup Mileta (listopad 1937.).
Biskup Mileta je naglasio u čemu je suvremenost i značenje sv. Nikole Tavelića za naše vrijeme - jer nam je uzor u borbi protiv modernističkih hereza i bezvjerstva, i poticaj na ustrajnost u pravoj vjeri:

"Mučenički lik bl. Nikole svijetli danas svojim svetim životom u poganskom življenju našega doba, svojom revnošću i žarom u obrani katoličke vjere protiv sadanjih modernih hereza i bezvjerstva..."

Sam blagdan je proslavljen - kako i dolikuje - trodnevnicom i svečanom pontifikalnom misom u katedrali.

O turizmu i moralnoj razvratnosti

Svi znamo da ljetni turizam spada među najvažnije dijelove hrvatskog gospodarstva. Od njega danas živi značajan dio stanovništva uz našu obalu. Možda je zbog toga naša vjernička javnost sklona žmiriti na jedno oko, kad su u pitanju pojave moralne razvratnosti koju turizam vuče sa sobom.

I ne samo to. U ime "gostoljubivosti" prema turistima, naše crkve se doslovno pretvaraju u kuće trgovačke. Zar vas srce ne zaboli, kad vidite mase turista kako ("u razgledavanju") marširaju kroz crkve i prolaze pokraj svetohraništa potpuno ravnodušno, bez ikakvog poštovanja?
Čovječe, "razgledavanja" se vrše čak i kad je izloženo Presveto! To se doslovno događa svaki četvrtak u crkvi sv. Franje na Kaptolu. Četvrtkom je u toj crkvi izložen Presveti Sakrament na cjelodnevno klanjanje... No, što se događa? Cijelo to vrijeme turisti ulaze i izlaze iz crkve i "razgledavaju", na sablazan vjernika koji se pokušavaju klanjati Presvetome.

Valjda sada razumijete zašto su u prvim stoljećima kršćanstva, čuvari stajali na vratima crkvi dok se služila misa, kako bi spriječili da bilo koji nevjernik uđe u crkvu dok se obavljaju sveti obredi - odatle naziv missa fidelium (misa vjernika) za dio mise u kojem se prikazuje sveta žrtva (jer su mu mogli prisustvovati samo kršteni vjernici, a nikako nevjernici, ni katekumeni).
U istočnoj liturgiji se i dan danas održao svečani uzvik kojim su istjerivani katekumeni iz crkve prije liturgije vjernih (u grčkom izvorniku): "Ὅσοι κατηχούμενοι, προέλθετε· οἱ κατηχούμενοι, προέλθετε· ὅσοι κατηχούμενοι, προέλθετε. Μή τις τῶν κατηχουμένων." ("Koji god ste katekumeni, odlazite! Katekumeni odlazite! Koji god ste katekumeni, odlazite! Da nijedan od katekumena [ne ostane].")
Na crkvenoslavenskom je to onaj poznati uzvik: "Jelici oglašeniji izidite! Oglašeniji, izidite!", koji danas, nažalost, naši grkokatolički svećenici obično izostave... 


No, vratimo se pitanju o moralnoj razvratnosti u ljetnoj sezoni. Naši su biskupi nekada često upozoravali na taj problem. No, nakon II. vatikanskog koncila, to praktički više nitko ne spominje.

Zato evo apel naših primorskih biskupa iz svibnja 1937.
(prema šibenskom listu Katolik, 16. svibnja 1937.).

Jedan dan u sjemeništu

Travničko sjemenište utemeljio je 1882. nadbiskup Josip Stadler i predao na upravu isusovcima. Izvorna mu je namjena bila školovanje klera za biskupije: vrhbosansku, banjalučku i mostarsku. No, dolazili su na školovanje i kandidati za svećeništvo iz drugih biskupija, naročito isusovci.

U sklopu zavoda djelovala je i gimnazija s pravom javnosti. U gimnaziju su se mogli upisati i nekatolici, iako su u razredima bili odvojeni od katolika, a i nisu smjeli razgovarati sa sjemeništarcima.

U travničom sjemeništu školovali su se mnogi značajni ljudi naše Crkve: sluga Božji Petar Barbarić, p. Ante Gabrić, p. Petar Perica, nadbiskup Ivan E. Šarić, braća Čedomil Čekada i nadbiskup Smiljan Čekada, i mnogi drugi.

Zanimljivo je stoga pogledati kako je izgledao jedan običan dan u travničkom sjemeništu, od buđenja ujutro do polaska na počinak na večer.
To je na simpatičan način opisano u knjizi:
A. Puntigam-M. Vanino, Petar Barbarić, Zagreb 1936., str. 63.-66.

Prije nego što počnete čitati, uzmite u obzir da su u sjemeništu većinom bili dečki mlađe srednjoškolske dobi...

 

Glavni oltar u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage...

Pri ovom je oltaru ministrirao na sv. misama i Petar Barbarić.

Preč. Stjepan Pašalić koji je išao s Petrom u razred, ovako je opisao Petrovu pobožnost
(str. 182.):

Petrovo je tijelo 1935. preneseno u crkvu sv. Alojzija. Ostala nam  je fotografija tog događaja.

O sahrani Petrovog tijela ovako piše p. Miroslav Vanino (str. 283.):

Za kraj, evo još zanimljivih slika iz knjige...

Maturanti ispekli janje... (geni geni kameni... hehe...)

Kako razmatrati pod sv. misom?

Jedan od najboljih i najplodonosnijih načina sudjelovanja u sv. misi jest tiho razmatranje misnih otajstva, u stavu skrušenog i poniznog klanjanja pred veličanstvom presvete misne žrtve.
Kako to postići? Odgovor se nalazi u izvrsnim starim molitvenicima.

Koliko to snažno djeluje na duše vidi se iz primjera tisuća i tisuća svetih ljudi, koji su znali kako slušati sv. misu. Imamo primjer sluge Božjega Petra Barbarića.
Jedan Petrov vršnjak, koji je kasnije postao franjevac, opisuje kako je na njega djelovalo Petrovo sabrano i vrlo pobožno slušanje sv. mise uz molitvenik
(prema M. Vanino-A. Puntigam, Petar Barbarić, II. izd., 1936., str. 55.-56.):

"Petar gdje bi prispio, tu bi i ostao usred puka, od početka pak do svršetka Mise, propovijedi, naredaba, opomena, navješćenja: ko nepomičan kip; klečao bi uvijek 'na velikim koljenima' (t. j. ne bi sio na pete) sa rastvorenim molitvenikom. Ja sam vas razdragan u duši gledao na njega gdje prevrće listove, i na listovima sam opazio češće da ljubi - valjda su bile slike u molitveniku. Molitvenik kako sam kasnije mogao nagađati, bio je 'Isus, prijatelj malenih'... Pobožno držanje Petrovo kod Mise, kao i ljubezno i očinsko postupanje fra Ambre Miletića, kada bi dolazio u Veljake nama u školu, upravo kao magnetička sila osvojila je moje srce, da sam stekao želju i volju da pošto poto idem učiti za 'pratra', da dušu spasim."

Spominje se molitvenik Isus - prijatelj malenih. Jedno izvrsno izdanje tog molitvenika možete preuzeti ovdje: Isus prijatelj malenih ili pustite k meni malene (1917.).
To je molitvenik za dječake, koji sadrži sve važnije katoličke molitve i kratki katekizam.

Na str. 33.-69., nalaze se razmatranja za sve glavne dijelove mise, uz njihove fotografije - kako bi ih djeca (koja ne znaju latinski) lakše prepoznala.
Za svaki dio sv. mise na početku stoji kratka pouka, a onda molitva koju dijete u tom trenutku kaže u srcu.

Izuzetak je, dakako, ona molitva na početku koju svećenik moli sa cijelim pukom, a u kojoj se između ostaloga moli i za sve one nakane koje su potrebne za dobivanje oprosta:

"Raširi katoličku vjeru, obrati neznabošce i krivovjernike, složi kraljeve i vladare kršćanske. Zatri, o Bože, krivovjerstvo, pogibeljne bune, nepokornost poglavarima: zatri zavist, zlobu, srditost i svađe, kletve, psovke, razdor i neslogu; zatri lakomost, krivice i sva grješna djela."

Kršćanska demokracija

Kad smo prošli tjedan govorili o politici, potegnulo se pitanje o tzv. demokršćanstvu. Ondje sam rekao da je to "demokršćanstvo", kako se danas shvaća, prilično besmisleno.
Sam pojam kršćanske demokracije u svom izvornom smislu je nešto potpuno drugačije od današnjeg "demokršćanstva".

Papa sv. Pio X. je u motupropriju Fin dalla prima (18. prosinca 1903.) autoritativno definirao 19 načela kojih se moraju držati pokreti kršćanske demokracije.
Talijanski izvornik motuproprija možete vidjeti ovdje, a engleski prijevod ovdje.

Prvo i osnovno, prema sv. Piju X., kršćanska demokracija nije i ne smije biti politički pokret, niti smije služiti bilo kakvim političko-stranačkim ciljevima: "...la Democrazia Cristiana non deve mai immischiarsi con la politica, né dovrà mai servire a partiti ed a finì politici..." (načelo XIII.)

Za sv. Pija X., kršćanska demokracija je socijalno-ekonomski pokret, koji djeluje na društvenoj pozornici, ali izvan (stranačke) politike.
Nadalje, što je sv. Piju X. osobito važno, cijela kršćanska demokracija mora biti pod izravnim nadzorom crkvene hijerarhije: "la Democrazia Cristiana ha obbligo strettissimo di dipendere dall’Autorità Ecclesiastica" (načelo XIV.).
To se naročito odnosi na katoličke pisce i novinare, koji moraju dobiti izričito odobrenje crkvene vlasti za objavu svojih tekstova. Ili da se izrazimo ovako: Nijedan pisac koji sebe naziva katoličkim ne smije napisati nijedno slovo, ako za to nije dobio odobrenje crkvene vlasti (biskupa).

Na kraju motuproprija, sv. Pio X. ističe kako je važno da se svaki član katoličkih organizacija točno i skrupulozno pridržava Božjeg i crkvenog zakona ("scrupolosa osservanza delle leggi di Dio e della Chiesa").

U našim krajevima, odrednice sv. Pija X. o kršćanskoj demokraciji promicali su biskup Antun Mahnić i bl. Ivan Merz.

Bl. Ivan Merz je napisao 1927. članak pod nazivom Mahnićevim putem, u kojem ističe ovo:

Politički odgoj morat će naravno imati kao podlogu velike načelne smjernice Svete Stolice, kao enciklike: "Immortale Dei" (o kršćanskom ustavu država), "Humanum genus" (o framasonima), "Diuturnum illud" (o autoritetu), mnoge poslanice Leona XIII. francuskim biskupima i dr. Bez temeljitoga poznavanja tih dokumenata nije uopće moguće zamisliti temeljitu načelnu političku izobrazbu jednoga katoličkog intelektualca. I kad biskup Mahnić tako često govori o enciklikama i poziva katolike da ostanu ljudi enciklika i silaba (K. Ž. 108-111), tada on ne misli samo na poslušnost tim izjavama i papinskim smjernicama, nego i to u prvomu redu on hoće i želi da ih upoznamo, već stoga jer ne možemo biti poslušni onomu što ne poznamo. Mahnićev je katolički pokret bio hrvatski katolički izvanstranački pokret u smjeru Katoličke akcije Pija X. i kršćanske demokracije te je takav trebao i ostati.

Jedinstvo se Mahnićeva katoličkoga pokreta nije sastojalo u uskoj međusobnoj povezanosti katoličke prosvjetne i socijalno-ekonomske akcije s djelatnošću koje mu drago stranke niti je ta veza morala biti u kojoj mu drago osnovnoj zajedničkoj ideji, osim jedinstva u stvarima vjere i morala, "jer u ovima moraju svi katolici biti jednodušni" ("Luč" 1914/5,14). Veza je ovog jedinstva rimski Papa ("Hrv. Straža" XIII., 102), kao i u svim ostalim stvarima koje Papa odredi (Ib. 190, 87). U ostalim stvarima koje su katolicima slobodne, u pitanjima tehničke administracije i taktike, želi biskup Mahnić da se manjina pokori većini ("Luč" 1914/5.,14), jer u organizacijskomu radu "nema mjesta diktatorstvu" (Ib. K. Ž. 220)...

O katoličkoj ekonomskoj akciji, koju on s Pijom X. zove "kršćanskom demokracijom", kaže biskup Mahnić ovo: "Promicat će socijalnu (ekonomsku) organizaciju u smislu naputaka što ih je dao Leon XIII. te ih odobrila Njegova Svetost Pio X. poznatim Motu propriem" (Hrv. Straža II. 328). "U svojem motu proprio od dana 18. prosinca 1903. uglavio je Pio X. u 19 točaka temeljne zakone kršćanske narodne akcije, a katolici su dužni u savjesti ove zakone opsluživati i držati se unutar granica koje je Crkva zasjekla kršćanko-demokratskom pokretu" (Temeljni zakoni naše organizacije, listopad 1918, 64). "Odatle proizlazi za "kršćanske demokrate dužnost da se pokoravaju crkvenoj vlasti: "Razvijajući svoje djelovanje, kršćanska je demokracija najstrože dužna pokoriti se duhovnoj oblasti iskazujući biskupima i njihovim zamjenicima potpunu pokornost i ne smije činiti makar po sebi lijepe i dobre stvari, ako ih vlastiti pastir nije odobrio" (Čl. XIV, Ib. 65). U tom motu propriu određuje Pio X.: "Kršćanska demokracija (kat. soc. ekonomska akcija) ne smije se miješati u politiku niti smije kada služiti političkim strankama i u političke ciljeve, nije to njezino polje".

I opet nije moguće zamisliti katoličkoga stručnjaka za ekonomske poslove koji nije temeljito proučio taj glasoviti "motu proprio" Pija X. od 18. XII. 1903. što ga biskup Mahnić toliko naglašava.

Eto, to bi otprilike bila kršćanska demokracija. Dobro vidimo da to nema veze s današnjim "demokršćanstvom".

Sv. Franjo u Zagrebu

Spomenica prigodom sedamstote godišnjice blažene smrti sv. Franje, Zagreb, 1927.,
str. 41.-43.