28. ožujka - Sv. Ivan Kapistran

U tradicionalnom obredu, 28. ožujka slavi se spomen sv. Ivana Kapistrana.
U ovim teškim trenucima za naš narod, trebali bismo se sjetiti tog velikog sveca, koji se istaknuo ne samo u uzornom obavljanju dužnosti svećenika, redovnika, inkvizitora i vojskovođe, nego također i u brizi za siromašne i bolesne. Nikada on nije odbijao bolesnike, niti se brinuo za vlastito zdravlje kad je u pitanju borba za spasenje duša. Nije se ustručavao pristupiti kužnima. A i sam je umro od bolesti u Iloku nakon slavne pobjede nad Turcima kod Beograda 1456. godine.

Ipak, najvažnija stvar koju možemo naučiti od sv. Ivana Kapistrana jest koliko moramo cijeniti našu katoličku vjeru. Koliko se moramo boriti za nju, i paziti da ne uspiju pokušaji onih koji je žele iskriviti i nagrditi.

Trebamo se sjetiti evanđeoske prispodobe o blagu skrivenom na njivi:

"Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu."
(Mt 13, 44)

U svom govoru stanovnicima Leipziga, sv. Ivan Kapistran tumači da je to blago - katolička vjera:

"Thesaurus ille est veritas fidei catholicae. Catholicus dicitur ille qui in nullo errat, unde interpretatur universalis.")

("To blago je istina katoličke vjere. Katolikom se naziva onaj koji ni u čemu ne zabludjeva, stoga se prevodi kao sveopći.") 

Katolik je onaj koji ne drži nijednu zabludu. Dakle, onaj koji ima čistu i cjelovitu katoličku vjeru. Ovo sv. Ivan Kapistran argumentira s jedne strane riječima sv. Jakova Apostola: "tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega" (Jak 2, 10). S druge strane, poznatom izrekom kanonskoga prava (kako je donose ondašnji izvori Corpus iuris canonici): "Dubius in fide infidelis est".

Spojivši to dvoje, sv. Ivan Kapistran govori:

"qui in uno erraverit omnium est reus et de uno articulo dubius haereticus est."
("tko u jednome zabludi, krivac je svega; i sumnjiv o jednome članku, krivovjerac je.") 

Druga evanđeoska prispodoba koje se ovdje trebamo sjetiti je ona o ribarskoj mreži:

"Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi." (Mt 13, 47-50)

U spomenutoj propovijedi, sv. Ivan Kapistran ovako tumači tu prispodobu:

"Item simile est regnum coelorum sagenae missae in mari et ex omni genere piscium congreganti. Sagena illa est sancta Mater Ecclesia quae congregat ex omni genere piscium quia non claudit gremium ad eam currenti. Ideo etiam Salvator noster dixit: 'Eum qui venit ad me non eiiciam foras' (Ioan. 6, 37) et ad Romanos (1, 14): non est discretio Graeci et barbari apud Deum qui nullius personae est acceptor, ut dicit Petrus (Act. 10, 34). Quam cum educentes et secus littus sedentes elegerunt bonos in vasa sua, malos autem foras miserunt. Boni enim manent dumtaxat in participatione Ecclesiae, sm. illud Psal. CXVIII: 'Particeps ego sum omnium timentium te et custodientium mandata tua'. Malos autem foras miserunt: ad unitatem Ecclesiae non venientes foras mittunt, quia extra Ecclesiam Catholicam nulli est salus. Ideo qui se non vult conformare ut filius Ecclesiae Romanae haereticus est et extra eam censendus est."

("Isto tako, kraljevstvo je nebesko slično mreži bačenoj u more i koja zahvaća svakovrsne ribe. Ta mreža je sveta Majka Crkva, koja skuplja ribe svake vrste, jer ne zatvara krilo onome koji joj pristiže. Zato je također i naš Spasitelj rekao: 'onoga tko dođe k meni neću izbaciti van' (Iv 6, 37), i u poslanici Rimljanima (1, 14), nema razlikovanja Grka i barbara kod Boga, koji nije pristran, kako kaže Petar (Dj 10, 34). Kad izvuku [mrežu], sjednu na obali i skupe dobre u svoje posude, a loše izbace van. Naime, dobri ostaju barem u dioništvu Crkve, prema onoj Psalma 118.: 'Ja sam dionik svih koji te se boje i koji čuvaju tvoje zapovijedi'. A zle su izbacili van: one koji ne dolaze jedinstvu Crkve, bacaju van, jer izvan Katoličke Crkve nikome nema spasenja. Zato onaj koji se ne želi prilagoditi kao sin Rimske Crkve, krivovjerac je i treba smatrati da je izvan nje.")

Sv. Ivan Kapistran je u svoje vrijeme posebno vojevao protiv husita. Husiti su držali slične zablude kao kasnije protestantski krivovjerci (koji i danas govore da im je Jan Huss "prethodnik"). Njihovo je središte bilo u Češkoj odakle su se nastojali širiti po srednjoj Europi.

Zahvaljujući učinkovitoj reakciji katoličke strane (i crkvenih i svjetovnih vlasti), husitski se krivovjerci uglavnom nisu uspjeli proširiti izvan Češke.  
Sv. Ivan Kapistran je propovijedao protiv husita po cijeloj srednjoj Europi, a uspio je i mnoge Čehe vratiti u krilo Katoličke Crkve. U jednom svom pismu, 10. listopada 1451., sv. Ivan piše:

"...quum haec sit voluntas Dei ut et Boemis, qui ab obedientia sanctae Romanae Ecclesiae recesserunt, verbum Dei evangelizem, ad eripiendos illos a Satanae faucibus quibus quotidie praeda fiunt. Illorum quidem multa millia a diaboli servitute liberavimus, divina gratia opitulante..."

("...jer je to volja Božja, da i Česima, koji su odstupili od poslušnosti svetoj Rimskoj Crkvi, navijestim riječ Božju, da ih istrgne iz ždrijela Sotone, kome su svakodnevno lovina. Već smo mnoge tisuće njih oslobodili od đavolskog ropstva, uz pomoć Božje milosti...")

Mislim da je ovo važno istaknuti. Zadatak je crkvenih pastira da budno čuvaju cjelovitost i čistoću katoličke vjere. Od koga da je čuvaju? Pa, od svih onih koje je žele mijenjati, olabaviti, razvodniti, zaprljati...

Osim dužnosti čuvanja katoličke vjere, pastiri imaju i dužnost da šire tu vjeru po cijelome svijetu. Bez katoličke vjere nema spasenja.

Sv. Ivan Kapistran kaže u pismu papi Kalikstu III., 21. lipnja 1455.:

"divina dispositio te, Pater Sancte, elegerit in verum Christi vicarium pro sancta fide Catholica non tantum conservanda, verum et adaugenda"

("božanska uredba je tebe, Sveti Oče, izabrala za pravog Kristovog namjesnika, ne samo za očuvanje katoličke vjere, već i za njezino širenje")

Stoljećima se smatralo da je jedan od glavnih zadataka papa - proširenje katoličke vjere po cijelom svijetu - u sve zemlje i narode.
Eto, to su neke stvari o kojima možemo razmišljati na blagdan sv. Ivana Kapistrana.

Trebamo također moliti zagovor tog velikog sveca. I to ne samo danas, nego i inače u našim pobožnostima.
Trebamo reći s pouzdanjem: Sv. Ivane Kapistrane, moli za nas.

I dodati, primjerice, iduću molitvu (iz molitvenika Serafsko cvijeće, 1959. god., str. 510.):

Moramo nastojati da i čitav narod kao cjelina bude dobar

Potres u Zagrebu podsjetio me na jednu propovijed mons. Janka Penića, koja bi mogla biti vrlo korisna za razumijevanje nedavnih zbivanja. Penić je bio kanonik, dugogodišnji propovjednik u zagrebačkoj katedrali, te rektor zagrebačkog bogoslovskog sjemeništa tijekom 1950-ih i 1960-ih.

Penić u propovijedi na IX. nedjelju po Duhovima, 1941. godine, govori zašto Božje kazne pogađaju narode. Naime, na IX. nedjelju po Duhovima u tradicionalnoj misi čita se sljedeće evanđelje (Lk 19, 41-47):

"U ono vrijeme kad se Isus približio Jeruzalemu, ugleda grad i zaplaka nad njim govoreći: O kad bi i ti znao, i to u ovaj dan što ti donosi mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima. Doći će dani, kada će te tvoji neprijatelji okružiti opkopom, opkolit će te i pritisnuti sa svih strana. Satrt će tebe i tvoju djecu u tebi i neće u tebi ostaviti ni kamena na kamenu, jer nisi spoznao vremena svojega pohoda! A kad uđe u hram, stade izgoniti iz hrama prodavače i kupce, i reče im: Pisano je: Moj dom, dom je molitve, a vi ste ga pretvorili u razbojničku spilju. I svaki je dan naučavao u hramu."

Tumačeći evanđelje, mons. Penić objašnjava zašto kazne pogađaju i kolektivitete (obitelji i narode), a ne samo pojedince. Njegova je argumentacija sljedeća: Bog nema potrebe uvijek kazniti pojedinca na ovome svijetu, jer ga može još teže kazniti na drugome svijetu (muke u čistilištu i u paklu).

Ali, kad su u pitanju obitelji i narodi - kao kolektiviteti, kao skupine - one moraju primiti ili nagradu ili kaznu na ovome svijetu, zato što na drugome svijetu nema obitelji i naroda u onom smislu u kojem postoje na ovome svijetu.

Naime, znamo po Kristovim riječima da na drugome svijetu nema ni ženidbe ni obitelji:

"Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća." (Lk 20, 34-36)

"Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu."
(Mt 22, 30)

Dakle, ženidba i obitelj pripadaju ovome svijetu (potrebne su radi rađanja djece).
Na drugome svijetu nema obitelji u zemaljskom smislu, kao što nema naroda kao skupina kako ih shvaćamo na ovome svijetu.
Zbog tog razloga, kaže mons. Penić, obitelji i narodi moraju svu svoju nagradu i kaznu primiti već na ovome svijetu.

Evo cijele Penićeve propovijedi (preneseno iz: Janko Penić, Sabrana djela I., Zagreb 1976., str. 70.-71.).

Eto, tako je propovijedao mons. Penić 1941. godine. A tako su propovijedali i ostali pastiri prije Drugoga vatikanskog koncila. Pogledate li propovijedi bl. Alojzija Stepinaca (a i svih drugih biskupa u ono vrijeme), vidjet ćete da su vrlo često govorili o kaznama koje pogađaju cijele narode i države. Njihove su pouke čvrsto utemeljene na Svetome pismu i dvotisućljetnoj tradiciji Crkve.

Ovdje bih također htio naglasiti da kazne često imaju različite učinke na različite ljude. Ono što je jednom čovjeku kazna, drugome čovjeku može biti veliki blagoslov.

Primjer vam je pokolj betlehemske dječice. To je bila kazna roditeljima te djece, jer nisu primili Svetu Obitelj kad se Krist trebao roditi. S druge strane, to je bio najveći blagoslov za samu tu dječicu, jer su umrijevši za Krista, postigli vječno spasenje (krštenje u krvi).

Tako to tumači sv. Vinko Fererski u svojoj snažnoj propovijedi na blagdan Nevine dječice (Sermo 15. in festo SS. Innocentum), gdje kaže:

"Deus habet istud in sua providentia, quod nunquam dimittat peccatum impunitum, quia vel punitur in hoc mundo, vel in alio mundo, vel in utroque. Sicut enim non dimittit aliquod bonum irremuneratum, quia vel hic, vel in alio mundo, vel utrobique remunerat, et dicunt doctores quod in punitionibus poenitentia correspondet culpae... Videamus patres et matres Innocentum, in quo peccaverunt contra Deum. Nonne in hoc, quod noluerunt hospitio recipere Virginem gravidam nec Joseph sponsum, nec etiam post nativitatem visis tot miraculis noluerunt recipere filium Dei et Matrem et Joseph, ne Herodi regi displicerent. Ideo Deus provocavit contra eos Herodem etc. 'Quia per qua quis peccat per haec et torquetur' (Sap. 11, 17).

("Bog ima ovo u svojoj providnosti, da nikada ne ostavlja grijeh nekažnjenim, jer ga ili kažnjava na ovome svijetu, ili na drugome svijetu, ili na oba. Kao što ne ostavlja nijedno dobro nenagrađenim, jer ga ili ovdje, ili na drugome svijetu, ili na oba nagrađuje, i kažu naučitelji da u kažnjavanju pokora odgovara kazni... Pogledajmo očeve i majke nevine dječice, u čemu su sagriješili protiv Boga. Zar ne u tome, što nisu htjeli primiti u svratiše trudnu Djevicu, ni zaručnika Josipa, niti su nakon rođenja, vidjevši tolika čudesa, željeli primiti Sina Božjega i Majku i Josipa, kako se ne bi zamjerili kralju Herodu. Zato je Bog izazvao protiv njih Heroda itd. 'Jer po čemu netko sagriješi, po tome će se i mučiti' (Mudr 11, 17).")

Malo kasnije sv. Vinko odgovara onima koji bi možda prigovorili takvom tumačenju:

"Diceret aliquis subtilis: Et quae justitia Dei fuit, ex peccatis parentum punire filios? Et numquid diceret Scriptura: 'Filius non portaret iniquitatem patris, et pater non portabit iniqitatem filii?' (Ez. 18, 20). Respondeo, quod patres fuerunt puniti et non filii. Primo, propter crepicordium de morte filiorum. Secundo, quia multi patres volentes filios defendere, mortui sunt, vel fuerunt damnati ex suis peccatis, filii autem non fuerunt puniti. Declaretur per similitudinem de male induto, cui rex motus compassione facit dilacerare illam malam tunicam, quam portat, ut post eum induat de serico, vel de auro, licet displiceat ei, et tristetur quando tunica dilaceratur, tamen quando videt se optime indutum, gaudet, nunquid dicetur hoc punitio? Ita est de carne. Non est nisi unus saccus, sed post induti sunt scarlatta gloriae. Ideo non filii dicuntur puniti sed patres. Ideo Apostolus: 'Oportet corruptibile hoc induere incorruptionem, et mortale hoc induere immortalitatem' (I. Cor. 15, 53). Vel de rege, qui facit destruere domum ruinosam rustico, et post dat illi castrum, non dicitur hoc punitio sed remuneratio. Idem de corporibus SS. Innocentum. Domus erant ruinosae, quibus destructis per martyrium dedit castrum paradisi in Christi ascensione. Ideo poterant dicere SS. Innocentes: 'Scimus quoniam, si terrestris domus nostra hujus habitationis dissolvatur, quod aedificationem ex Deo habemus, domum non manufactam, sad aeternam in caelis.' (II. Cor. 5, 1)"

("Reći će netko suptilan: A što je bila Božja pravda, kazniti sinove za grijehe roditelja? I zar ne kaže Pismo: 'Sin neće nositi bezakonje očevo, i otac neće nositi bezakonje sina' (Ez 18, 20). Odgovaram, da su bili kažnjeni roditelji, a ne sinovi. Prvo, slomom srca zbog smrti sinova. Drugo, jer su mnogi očevi koji su htjeli obraniti svoje sinove, smrtno stradali, ili su bili osuđeni zbog svojih grijeha, ali sinovi nisu bili kažnjeni. To se očituje po sličnosti sa čovjekom koji je loše odjeven, i kome kralj iz sažaljenja čini da mu razderu tu otrcanu odjeću koju nosi, kako bi ga kasnije odjenuo u odjeću od svile ili od zlata; iako će biti žalostan dok se razdire njegova odjeća, kada vidi da je kasnije izvrsno odjenut, može li se reći da je to kažnjavanje? Tako je i kod tijela. Ono nije nego jedna vreća, ali kasnije su odjenuti u skrlet slave. Zato se ne kaže da su sinovi kažnjeni, nego očevi. Stoga kaže Apostol: 'Ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.' (1 Kor 15, 53). Ili o kralju koji dade srušiti seljaku ruševnu kuću, i nakon toga mu dade tvrđavu; ne kaže se da je to kazna, nego nagrada. Isto se može reći o tijelima svete nevine dječice. Bila su ruševne kuće, kojima je nakon uništenja po mučeništvu, dao tvrđavu raja u Kristovom uzašašću. Zato su mogla reći sveta nevina djeca: 'Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima' (2 Kor 5, 1)."

Kazne na ovome svijetu su također i poziv ljudima na obraćenje i pokoru. Najgore bi bilo da i nakon ovih nevolja sve ostane isto: da se ljudi ne obrate.
To vrijedi za cijelu državu. Najgore bi bilo da i nakon svih ovih upozorenja, državne vlasti i dalje zadrže sve one odvratne i nemoralne zakone: koji dopuštaju pobačaj, civilni brak; zakone koji su dali sva moguća prava izvanbračnim zajednicama (priležništvu) i ozakonili čak protuprirodne sodomske "veze".
Da ne govorimo sad o općenitim problemima liberalno-sekularističkih temelja Ustava RH.

Kako na općoj razini, tako i na razini pojedinaca: Najgore bi bilo kada se ljudi ne bi obratili nakon svega što su vidjeli i doživjeli.
Nažalost, izgleda da stvari idu u tom smjeru. Nije prošlo ni dva dana od potresa, a mnogi ljudi nastavljaju po starome: psovači i dalje psuju, bludnici i dalje bludniče, a modernisti i dalje šire svoje zablude.

Mogli ste vidjeti ovih dana kako se modernisti iz petnih žila trude ne bi li nekako dokazali da epidemija i potres nisu Božje kazne. Tako su se uhvatili one rečenice iz nedjeljnog evanđelja u novom obredu: "tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?" (Iv 9, 2)
No, da su oni čitali sv. Tomu Akvinskoga, onda bi znali da je sva njihova mišljenja oborio već sv. Toma  u svojoj Summi theologiae, I-II, q. 87.
Neću se na tome zadržavati.


Na kraju, ponešto i o nesreći koja je zadesila zagrebačke crkve. Naime, u potresu su stradale gotovo sve značajnije zagrebačke crkve.

Ne bih se usudio govoriti zašto je baš njih pogodila ova nesreća. Međutim, dopustite mi da konstatiram neke stvari. Sve su te crkve na razne načine bile desakralizirane, pa i oskvrnute, u zadnjim godinama.

Upotrebljavane su za stvari koje su apsolutno nespojive sa svetim prostorom. Korištene su za koncerte, pa i one posve svjetovne prirode; u njima su marširali turisti konstantno ometajući vjernike koji su pokušavali moliti, čak i kad je bilo izloženo Presveto!

U crkvi sv. Franje na Kaptolu su iz godine u godinu bili organizirani sinkretistički međureligijski skupovi, na koje su dovlačeni predstavnici muhamedanaca, i raznih krivovjerskih sekti. Za vrijeme svjetske molitvene osmine, po svim su navedenim crkvama organizirane "ekumenske molitve" sa protestantskim krivovjercima i istočnim raskolnicima.

A što reći o općem odnosu prema crkvenom prostoru? Mnogi u svom modernizmu uopće više nisu vidjeli razliku između svetoga i profanoga. Po crkvama su šetali bez ikakvog poštovanja, brbljali, smijuljili se, pričali na mobitel,  hodali ravnodušno ispred svetohraništa...

Mislite li da su sve to sitnice? 
Pogledajte ovaj događaj iz života sluge Božjega fra Ante Antića:

"Trebalo se dogovoriti, pa su na hodniku, pred vratima samostanske kućne kapelice neko vrijeme razgovarala tri oca: Antić, M. i A. Završio dogovor.

- A sada, braćo moja - pođimo u kapelicu pa izmolimo tri Zdravomarije kao zadovoljštinu za ovaj nered. Nismo smjeli tu pred vratima kapelice glasno razgovarati. Možda smo uvrijedili Gospodina."

(A. Katalinić, Dobri otac Antić: treptaji srca među tvornicama, Split, 1967., str. 127.)

Ako je već i samo glasnije razgovaranje pred kapelicom nešto za što treba dati zadovoljštinu, koliko onda više sva ona profaniziranja koja sam gore nabrojao?

Upućujem vas na tekst: Koliko bi danas crkava trebalo pomiriti?



 

Red ljubavi (Ordo caritatis)

Od najstarijih vremena Crkva nas uči da u našoj ljubavi mora postojati određeni red, prema riječima Pjesme nad pjesmama (2, 4): "ordinavit in me caritatem" ("uredio je u meni ljubav"). O tom poretku ljubavi ("ordo caritatis" ili "ordo dilectionis") nalazimo vrlo razvijena i detaljna učenja već kod svetih otaca.

Sv. Augustin u svom klasičnom djelu De doctrina christiana (lib. I., cap. 27.) donosi poglavlje pod nazivom "Ordo dilectionis", u kojem kaže:

"Ille autem iuste et sancte vivit, qui rerum integer aestimator est: ipse est autem, qui ordinatam dilectionem habet, ne aut diligat, quod non est diligendum, aut non diligat, quod est diligendum, aut amplius diligat, quod minus est diligendum, aut aeque diligat, quod vel minus vel amplius diligendum est, aut minus vel amplius, quod aeque diligendum est. Omnis peccator, in quantum pecator est, non est diligendus; et omnis homo, inquantum homo est, diligendus est propter Deum, Deus vero propter seipsum. Et si Deus omni homine amplius diligendus est, amplius quisque debet Deum diligere, quam seipsum. Item amplius alius homo diligendus est, quam corpus nostrum: quia propter Deum omnia ista diligenda sunt..."

("Onaj, naime, živi pravedno i sveto, koji je razborit procjenitelj stvari: a to je onaj, koji ima uređenu ljubav, da niti ljubi ono što ne treba ljubiti, niti propušta ljubiti ono što treba ljubiti, niti da više ljubi ono što treba manje ljubiti, niti da jednako ljubi ono što treba ljubiti manje ili više, ili da više ili manje ljubi ono što treba jednako ljubiti. Svakoga grešnika, utoliko što je grešnik, ne treba ljubiti; a svakoga čovjeka, utoliko što je čovjek, treba ljubiti radi Boga. A Boga treba ljubiti radi njega samoga. I ako Boga treba ljubiti više od svakoga čovjeka, svatko treba više ljubiti Boga nego samoga sebe. Isto tako, više treba ljubiti svakoga čovjeka, nego svoje tijelo: jer radi Boga treba ljubiti sve to...")

Vidimo, dakle, da u našoj ljubavi mora postojati poredak: da ne bismo više ljubili ono što treba manje ljubiti, a manje ljubili ono što treba više ljubiti.

Sv. Toma Akvinski raspravljajući o redu ljubavi u svojoj Summi theologiae (II-II, q. 26.) u člancima iznosi i objašnjava sljedeće zaključke:
1. postoji određeni poredak u ljubavi;
2. trebamo ljubiti Boga više nego bližnjega;
3. trebamo ljubiti Boga više nego sami sebe;
4. trebamo ljubiti sebe više nego bližnjega;
5. trebamo ljubiti bližnjega (što se tiče spasenja duše) više nego vlastito tijelo;
6. neke bližnje moramo ljubiti više nego druge (ne smijemo jednako ljubiti sve ljude);
7. trebamo ljubiti više one s kojima smo bliže vezani, nego druge ljude (pa makar oni bili bolji od njih);
8. trebamo više ljubiti one s kojima smo u krvnom srodstvu, nego one s kojima nismo; trebamo također više ljubiti svoje sugrađane i sunarodnjake, nego druge ljude;
9. čovjek treba više ljubiti svoje roditelje, nego djecu;
10. treba više ljubiti oca, nego majku;
11. treba ljubiti više roditelje, nego suprugu;
12. na poseban način čovjek ljubi one kojima čini dobro;
13. poredak ljubavi će na određeni način ostati i u nebeskoj domovini.


Zadržao bih se malo na 5. članku, gdje sv. Toma objašnjava kako moramo više ljubiti spasenje bližnjega, nego svoje vlastito tijelo. To znači da onaj koji potpuno ljubi bližnjega, treba biti spreman izložiti i svoje tjelesno zdravlje radi vječnoga spasenja bližnjega, barem u situacijama kad je to dužan.

Ovako govori sv. Toma (II-II, q. 26., a. 5.):

"Consociatio autem in plena participatione beatitudinis, quae est ratio diligendi proximum, est maior ratio diligendi quam participatio beatitudinis per redundantiam, quae est ratio diligendi proprium corpus. Et ideo proximum, quantum ad salutem animae, magis debemus diligere quam proprium corpus."

("Zajedništvo, naime, u punom dioništvu blaženstva, što je razlog ljubavi prema bližnjemu, veći je razlog za ljubav nego dioništvo blaženstva po obilju, što je razlog ljubljenja vlastitoga tijela. I zato bližnjega, što se tiče spasenja duše, trebamo više ljubiti nego vlastito tijelo.")

To ne znači da se vjernik uvijek treba izlagati fizičkoj opasnosti radi spasenja bližnjega, nego samo u situacijama kad je to dužan. Zato sv. Toma u istom članku, u trećem odgovoru, kaže:

"Et ideo non est de necessitate caritatis quod homo proprium corpus exponat pro salute proximi, nisi in casu quod tenetur eius saluti providere. Sed quod aliquis sponte ad hoc se offerat, pertinet ad perfectionem caritatis."

("I stoga nije nužno po ljubavi da čovjek izlaže vlastito tijelo za spasenje bližnjega, osim u slučaju kad je dužan brinuti za njegovo spasenje. Ali, što se netko dobrovoljno za to ponudi, spada u savršenstvo ljubavi.")

Oni koji teže savršenstvu (a to bi barem trebali biti svećenici i redovnici) trebali bi biti spremni izložiti se i fizičkoj opasnosti radi spasenja bližnjega.

Što nam to govori u kontekstu mjera koje su nedavno donesene zbog epidemije COVID-19? Iako su mnoge mjere sasvim opravdane, neke nikako ne možete opravdati. Na primjer, nikako ne možete opravdati odgode podjele sakramenta krštenja navodnom "ljubavlju prema bližnjemu".

Sakrament krštenja je apsolutno potreban čovjeku za vječno spasenje: "Ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje" (Iv 3, 5). 
Odgađanje tog sakramenta vrlo je opasno.
Tko će biti odgovoran ako netko zbog takvih mjera umre bez krštenja?

Upravo je u vrijeme velike smrtnosti, široka dostupnost sakramenata potrebna još više nego prije.
Pa, čak i u vrijeme kad nema velikih opasnosti od pogibelji, treba uvijek nastojati da se krštenje podijeli što prije. Dakle, i u redovitim okolnostima, Crkva je uvijek naučavala da djecu treba što prije krstiti, zbog opasnosti da umru bez krštenja.

Spomenimo samo što kaže Katekizam sv. Pija X. (561.-563.):

561. P. Kada treba odnijeti djecu u crkvu da se krste?

O. Djecu treba odnijeti u crkvu da se krste što je prije moguće.

562. P. Zašto se treba žuriti da se djeca krste?

O. Treba se žuriti krstiti djecu jer djeca u toj dobi mogu lako umrijeti, a ako nisu krštena ne mogu se spasiti.

563. P. Griješe li očevi i majke ako zbog njihova nemara umru njihova djeca bez krštenja ili ako odgađaju njihovo krštenje?

O. Očevi i majke koji zbog nemara ne krste djecu, pa se dogodi da bez krštenja umru, teško griješe i tada kad dugo odgađaju krštenje, jer na taj način izlažu djecu opasnosti da umru bez krštenja.

Prije se o tome itekako vodilo računa. Uvijek mi pada na pamet primjer bana Josipa Jelačića, koji je rođen 16. listopada 1801. i već istoga dana kršten u crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.

Ako griješe roditelji koji dugo odgađaju krštenje svoje djece, koliko više griješe pastiri koji mjesecima odgađaju podjelu sakramenata?
No, to je tema za sebe. Vraćam se sada na temu ovoga teksta: red ljubavi.

O poretku ljubavi posebno su detaljno pisali moralni teolozi u raspravama o bogoslovskoj kreposti ljubavi. Pogledajmo stoga što o tome kaže najveći moralni teolog svih vremena: sv. Alfonz Liguori.

Sv. Alfonz ovako piše o redu ljubavi (Theologia moralis, lib.5., t. 5., cap. 2, ad. 1.):

"Ordine charitatis quisque tenetur post Deum diligere: 1. seipsum, secundum bona spiritualia. 2. Proximum, quoad eadem bona. 3. Seipsum, quoad bona corporalia. 4. Proximum, quoad eadem. 5. Denique seipsum, et deinde proximum quoad bona externa."

("Po redu ljubavi, svatko je dužan poslije Boga ljubiti: 1. samoga sebe, u odnosu na duhovna dobra. 2. Bližnjega, što se tiče istih dobara. 3. Sebe samoga, što se tiče tjelesnih dobara. 4. Bližnjega što se tiče istih dobara. 5. Napokon, sebe, a zatim bližnjega, što se tiče vanjskih dobara.")

Vidimo da na toj ljestvici opet duhovna dobra (to jest, vječno spasenje) stoje ispred tjelesnih i zemaljskih dobara.
Dakako, na vrhu je ljubav prema Bogu:

"Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!" (Mk 12, 30)

Ta zapovijed obvezuje svakog čovjeka, i griješi onaj tko je zanemaruje. Griješi čovjek koji ljubi bilo koga ili bilo što više nego Boga.

Sv. Alfonz Liguori navodi među grijesima protiv ljubavi:

"Mortaliter peccat etiam, si quis amet Deum amore appretiative seu aestimative minore, quam creaturas."

("Smrtno griješi također, ako netko manje ljubi Boga estimativno ili aprecijativno, nego stvorenja.")

Nitko ne smije više ljubiti stvorenja, nego njihovog Stvoritelja. Ako se možda pitate zašto to toliko naglašavam, otkrit ću vam razlog - a to je ujedno i razlog zašto sam odlučio napisati ovaj tekst.

Prije nekoliko mjeseci, čini mi se u prosincu 2019., vidio sam da je na Facebooku netko napisao u komentaru da više voli svoju obitelj, nego Boga. Šokiralo me je da netko (tko se izjašnjava kao vjernik) može otvoreno reći takvo što.

Sigurno je i ta osoba čula u nekom trenutku svog života što Gospodin govori u Evanđelju:

"Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan." (Mt 10, 37)

Evanđelje je tako jasno po tom pitanju, da jednostavno ne može biti jasnije. Kako je onda moguće da neki samozvani "kršćani" ne drže do prve i najveće zapovijedi: zapovijedi ljubavi?

Ali, koliko god nas to šokiralo, nažalost, ne bi nas trebalo čuditi. Pa, pogledajte kakve se sve zbunjujuće poruke šalju preko "moderne vjerske literature", a i iz usta modernih propovjednika.

Na primjer, jedan je župnik iz okolice Splita u siječnju objavio na Facebooku sljedeću poruku...

Mislim stvarno... Kakve su ovo poruke? Ne samo da su zbunjujuće, nego su i potpuno krive. Kako uopće mogu pisati ovakve stvari?

A sad razmislite koliko sličnih poruka kola među vjernicima...

No, razlozi zašto je u današnje vrijeme toliko "ohladnjela ljubav mnogih" (Mt 24, 12), mnogo su dublji i kompleksniji. Jedan od njih je i u novoj liturgiji, koja je uvedena nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Kako da se ljudi pouče ljubavi prema Bogu, kad vide kako se u novom obredu mise postupa sa Presvetim Sakramentom? Ili, kad vide kako moderni redovnici u civilnoj odjeći ravnodušno prolaze pokraj svetohraništa, a da niti ne pokleknu?

Moramo također biti svjesni da je ljubav Božji dar. Mi moramo neprekidno moliti Boga da nam daruje bogoslovsku krepost ljubavi, kao i kreposti vjere i ufanja. 
Kad pobliže proučite tradicionalnu liturgiju, primijetit ćete upravo velik broj molitava za dar ljubavi.

S druge strane, u novoj liturgiji je na različite načine smanjen broj tih molitava: bilo potpunim uklanjanjem, bilo davanjem svećenicima opcija da uzmu druge molitve (što oni uvelike koriste).

Zar nas onda čudi ova hladnoća koju gledamo posvuda?


Što nam je činiti u ovakvoj situaciji? Pa svakako trebamo svi opet početi moliti za dar prave i savršene ljubavi.
Evo, za tu su svrhu vrlo pogodne litanije Presvetoga Imena Isusova. Završna molitva tih litanija uzeta je iz liturgije. To je izvorno zborna molitva za II. nedjelju po Duhovima:

"Sancti nominis tui, Domine, timorem pariter et amorem fac nos habere perpetuum: quia numquam tua gubernatione destituis, quos in soliditate tuae dilectionis instituis."

("Daj nam, Gospodine, da se tvojega svetoga Imena bojimo i ujedno ga uvijek ljubimo, jer nikada ne prestaješ ravnati one koje u svojoj ljubavi utvrđuješ.")

Osim litanija i drugih molitava, trebao bi svatko od nas nastojati svakodnevno obnoviti čin vjere, ufanja i ljubavi. Dakako, po nekom od tradicionalnih obrazaca, poput ovoga (molitvenik: Srce Isusovo - spasenje naše, 1946. god.).

Manipuliranje citatima svetaca

Mnogo je načina na koji se danas iskrivljuju riječi svetaca: od pogrešnih ili nespretnih prijevoda, preko interpretacija neukih osoba, vađenja iz konteksta, pa sve do namjernih i smišljenih manipulacija - na granici falsificiranja.

Na internetu je vrlo često manipuliranje citatima svetaca. Pri tome je najgore kad dobronamjerni, ali neuki ljudi, ne uspijevaju prepoznati manipulaciju, nego dalje prenose pojedine takave citat.

To obično djeluje na ovaj način. Netko prvi izvuče rečenicu (ili dio rečenice) nekog sveca i postavi je u kontekst koji je nerijetko potpuno suprotan njenom izvornom kontekstu. Zatim se drugi ljudi "navuku", pa dalje prenose tu misao... I to onda doslovno traje godinama.

Navest ću jedan primjer, koji dobro oslikava cijelu ovu situaciju. Prije nekoliko godina vidio sam da su na portalu Bitno.net citirali misao sv. Roberta Bellarmina:

"S ljubavlju nijedan čovjek nije izgubljen i bez nje nijedan nije spašen."

Odmah sam prepoznao o čemu je riječ, jer ta misao potječe iz jedne od meni najdražih Bellarminovih knjiga: De ascensione mentis in Deum. Sličnu je misao Bellarmin izrekao također i u svom katekizmu.

Naravno, oni na Bitno.netu nisu napomenuli odakle je misao uzeta (a vjerojatno ne znaju). Pitam se iz kojih su je izvora oni uopće preuzeli... Mislim, nema nikakve sumnje da nitko od Bitno.net-ovih novinara ne čita Bellarmina.

No, izgleda da ta rečenica - ovako istrgnuta iz konteksta - kola već duže vremena internetom.
Evo je, primjerice, na Facebook stranici udruge Betlehem još 2013. godine.

Ili na Facebook profilu portala "Mladi katolici" 2017. godine.

Neki dan je isti citat prenio i jedan svećenik na svom Facebook profilu...

U čemu je, dakle, problem s tim citatom? Problem je u tome što čovjek koji gleda tu rečenicu tako izvučenu iz konteksta uopće ne može shvatiti o čemu je sv. Robert Bellarmin stvarno govorio.

Naime, ta se rečenica nalazi na kraju 13. dijela Bellarminove knjige De ascensione mentis in Deum (grad. 13., cap. 5.) gdje se govori o dubini mudrosti Božje na primjeru predestinacije i reprobacije.
Govoreći s jedne strane, o primjerima tolikih ljudi koji su tijekom svog života dugo ustrajali u dobrim djelima, ali na kraju života posrnuli u grijeh i propali u pakao; a s druge strane, o onima koji su cijeli život živjeli u grijehu, a tek se na kraju obratili (i na kraju spasili) - ukazuje s kolikom se pažnjom i oprezom, pa i strahom, treba čovjek brinuti za svoje spasenje, navodeći riječi sv. Pavla: "sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja" (Fil 2, 12).

Nakon toga dolazi pasus u kojem se nalazi gore spomenuta misao o ljubavi. Evo točno cijelog pasusa u izvorniku da shvatite kontekst:

"Tu vero, anima mea, his omnibus consideratis, 'satage ut certam facias per bona opera vocationem et electionem tuam', ut apostolus Petrus te monet in epistola sua posteriore [II. Petr. 1, 10]. Quae autem sint opera bona quae certam faciunt vocationem et electionem docet apostolus Ioannes cum ait: 'Filioli mei, non diligamus verbo neque lingua sed opere et veritate' [I. Ioan. 3, 18]. Charitas enim est cum qua nemo damnatur et sine qua nemo salvatur; charitas autem per opera demonstratur, cum quis videlicet non spe retributionis temporalis vel ex affectu inordinato ad creaturam, sed ex intimo et puro amore Dei et proximi vel eleemosynas pauperibus elargitur vel inimicis condonat injurias. Et quoniam non satis est incipere, sed 'Qui perseveraverit usque in finem hic salvus erit' [Matth. 10, 22], ideo dicit Apostolus 'satagite', quod est anxie et sollicite ac diligentissime incumbere in negotium salutis aeternae. Et vere, si quod est probabile argumentum electionis divinae, illud est cum homo sollicitus de salute magis quam de ulla re alia non cessat orare Deum pro dono verae poenitentiae et verae humilitatis et perfectae charitatis et perseverantiae usque in finem; neque sola oratione contentus 'regnum Dei et justitiam ejus' [Matth. 6, 33], ut Salvator admonuit, totis viribus quaerere et invenire contendit."

("A ti, dušo moja, promotrivši sve ovo, 'trudi se da po dobrim djelima učiniš sigurnim svoj poziv i izabranje' [2 Pt 1, 10], kako te opominje apostol Petar u svojoj drugoj poslanici. A koja su to dobra djela koja čine sigurnim poziv i izabranje naučava apostol Ivan: 'Dječice moja, ne ljubimo riječju niti jezikom, nego djelom i istinom' [1 Iv 3, 18]. 
Ljubav je naime, ona s kojom se nitko ne osuđuje, i bez koje se nitko ne spašava; a ljubav se pokazuje po djelima, to jest, kada netko - ne iz nade za zemaljskom nagradom ili iz neuredne sklonosti prema stvorenjima, nego iz unutarnje i čiste ljubavi prema Bogu i bližnjemu - ili dijeli milostinju siromasima ili oprašta uvrede neprijateljima. I jer nije dovoljno tek započeti, nego: 'Tko ustraje do kraja, taj će biti spašen' [Mt 10, 22], stoga kaže Apostol 'trudite se', što znači tjeskobno i pozorno i vrlo pažljivo nastojati oko rada za vječno spasenje. I zaista, ako postoji koje vjerojatno očitovanje Božjeg izabranja, to je kad čovjek brinući se za spasenje više nego za ikakvu drugu stvar, ne prestaje moliti Boga za dar prave pokore, i prave poniznosti, i savršene ljubavi, i ustrajnosti sve do kraja; i ne zadovoljavajući se samo molitvom, svim silama nastoji tražiti i pronaći 'kraljevstvo Božje i pravdu njegovu' [Mt 6, 33], kao što opominje Spasitelj.")

I što sad kažete... kad vidite gornju misao u njenom stvarnom kontekstu?

Evo tog pasusa u originalnom izdanju De ascensione mentis in Deum iz 1615. godine.

Važno je također naglasiti da sv. Robert Bellarmin govoreći o ljubavi, misli na bogoslovsku krepost ljubavi, a ne na ono što današnji svijet smatra pod pojmom "ljubavi".

Dakle, ako gledamo bogoslovsku krepost ljubavi, potpuno nam je jasno zašto Bellarmin kaže da se bez ljubavi nitko ne spašava, a s njom nitko ne osuđuje. Naime, u katoličkoj se teologiji uvijek naglašavalo da je ljubav blisko povezana s posvetnom milošću. Toliko povezana, da se gubitkom posvetne milosti, gubi i krepost ljubavi. Nijedan čovjek koji se nalazi u stanju smrtnoga grijeha NEMA LJUBAV. S druge strane, svi koji nalaze u stanju posvetne milosti imaju i krepost ljubavi (dakako, u različitim količinama, prema stupnju svetosti svakoga pojedinoga od njih).

Bez poznavanja ovog konteksta, ne može se shvatiti Bellarminova misao o ljubavi. Po tome vidite koliki je promašaj bilo izvlačenje onih riječi iz konteksta... I onda ono prenošenje po Facebooku...

Je li to učinjeno namjerno? Ne znam. 
Nije tolika tragedija da neupućeni vjernici ne prepoznaju takve manipulacije sa citatima svetaca. Ali jest tragedija da to svećenici ne prepoznaju, ili da čak aktivno sudjeluju u širenju takvih citata.

Nažalost, to je često pokazatelj slabog obrazovanja novog klera koji je prošao razvodnjenu i "moderniziranu" postkoncilsku formaciju.
Kako će netko tko nikada nije čitao djela crkvenih naučitelja u njihovom izvorniku, prepoznati manipuliranje njihovim citatima? 

No, najgore od svega jest kad vidite da se citatima svetaca manipulira čak i u današnjoj službenoj literaturi, koja se koristi na teološkim fakultetima.

Mene ne čudi što modernisti iskrivljuju riječi svetaca. Ta oni iskrivljuju i riječi samoga Gospodina našega Isusa Krista! Gdje onda neće iskrivljavati i riječi njegovih svetaca!?

Mogli bismo o tome raspravljati naširoko. O toj temi bi se mogle napisati i cijele knjige. Problem manipulacija u modernističkoj pseudoteologiji dotaknuo sam djelomično na početku ovog teksta: Zar ćeš zabraniti Crkvi da moli za obraćenje nevjernika?

Pobjeda pod vodstvom Majke Božje

U povodu blagdana Gospe Lurdske želim vam obratiti pozornost na predavanje bl. Ivana Merza pod nazivom Bezgrešno Začeće (objavljeno u VI. svesku Sabranih djela bl. Ivana Merza, str. 468.-474.). U predavanju Merz objašnjava prvenstveno blagdan Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije (8. prosinca), ali govori i o ostalim Marijinim blagdanima, uključujući i blagdan Gospe Lurdske (koji je usko vezan uz dogmu o Bezgrješnom Začeću). Osvrće se i na spomendane pojedinih svetaca koji su bili istaknuti štovatelji Majke Božje.

Predavanje je vrlo bogato liturgijskim tumačenjima i informacijama, te praktičnim poukama za tešku borbu koju svaki katolik - član vojujuće Crkve - mora voditi na ovome svijetu. Velika je šteta što ovaj tekst ne koriste češće današnji katolički aktivisti u borbi za pobjedu katolicizma u javnom životu.

Možda je razlog to što se ovo Merzovo predavanje uvelike oslanja na tradicionalni Rimski brevijar (posebice na čitanja iz matutina), koji postkoncilski "moderni" svećenici i vjernici slabo poznaju.
Zato ću navodeći citate iz predavanja, dati ponegdje i potrebna tumačenja iz brevijara, kako bi neupućenima bile jasnije riječi našega blaženika.

U Svetome pismu ima mnogo mjesta koja Crkva posebno pripisuje Majci Božjoj, i koja su stoga sveci kroz povijest koristili u tumačenju Gospinih kreposti.
Za ovo predavanje bl. Ivana Merza naročito su važna ona biblijska mjesta koja se također koriste i u opisu vojujuće Crkve.

Jedno od tih mjesta je rečenica iz Pjesme nad pjesmama (4, 4):

"Sicut turris David collum tuum, quae aedificata est cum propugnaculis; mille clypei pendent ex ea, omnis armatura fortium."

("Vrat je tvoj kao toranj Davidov, koji je sagrađen s obrambenim kulama: tisuću štitova visi na njemu, sve oružje junaka.")

Drugo je mjesto iz Pjesme nad pjesmama (6, 10):

"Quae est ista quae progreditur quasi aurora consurgens, pulchra ut luna, electa ut sol, terribilis ut castrorum acies ordinata?"

("Koja je ova koja uzlazi kao rana zora, lijepa kao mjesec, izabrana kao sunce, strašna kao dobro uređen bojni red?")

Ovaj stih je inače i capitulum u prvom času u oficiju Blažene Djevice Marije.
I upravo s tim stihom bl. Ivan Merz počinje svoje predavanje o Bezgrješnom Začeću. Merz je preveo taj stih ovako:

"Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama?"

Spomenuo sam da Ivanovo predavanje ima izrazito borbenu poruku, pa tako kaže:

"Kako naša organizacija u svojim članovima treba gajiti duh kršćanske srčanosti, to je naša nakana da pokažemo kako je Bezgrješna Djevica uzor svake srčanosti – da je ona pravi vojvoda. Stoga donosimo neke stavke iz Brevijara i Misala koji se odnose na junaštvo i srčanost naše premile Gospe."

Ovako bl. Ivan Merz govori o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije:

Kada je Gospodin Bog odlučio da će nakon pada naših praroditelja Adama i Eve ljudskom rodu poslati Otkupitelja, istodobno je odlučio da će Isusu dati junačku Majku koja će već od prvoga časa svoga začeća satrti glavu Sotoninu. Stoga Brevijar i pjeva: „Tada Bog reče zmiji: 'Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. Ona će ti glavu satirati.' – Aleluja” (Post 3,14–15). (IV., 522) Brevijar prikazuje Bezgrešnu uopće kao vojskovođu koji je zaraćen s paklom. Sv. Sofron, što ga citira Brevijar, tumači: „Ovo otajstvo smlavit će snagu pokvarenosti i otet će paklu njegovu pobjedu.“ (IV., 527) Kada se Gospa rodila u preblaženoj punini vremena, ispunilo se Božje proročanstvo. Sveti Bernard govori na usta Brevijara da je obilježje Gospino što je ona jaka žena. „Koju drugu ženu misliš da je Bog navijestio kada je rekao zmiji: 'Stavit ću neprijateljstvo između tebe i žene?' I ako još sumnjaš da je govorio o Mariji, poslušaj što slijedi: 'Ona će ti satrti glavu.' Kome je prepuštena ova pobjeda ako ne Mariji? Bez dvojbe to bijaše ona koja je smrskala glavu otrovne zmije; ona koja je uništila svaki utjecaj lošega duha bilo da ovaj napastuje tjelesnim zamislima ili ohološću duha. Koju je drugu ženu tražio Salomon kada je govorio: 'Tko će da nađe snažnu ženu?' Ovaj je mudrac poznavao slabost toga spola, kržljavost njezina tijela, prevrtljivost njezina duha. Ali budući da je pročitao božansko obećanje, to mu se učinilo prikladnim da onaj koji je pobijedio pomoću žene bude sa svoje strane pobijeđen od Žene i stoga je uskliknuo u žaru svoga zanosa: 'Tko će naći snažnu ženu?' To znači: ako o ruci jedne žene ovisi i naše sveopće spasenje i povratak nevinosti i pobjeda nad neprijateljem, to je bezuvjetno potrebno da se nađe jedna jaka žena koja bi bila kadra da izvede takvo djelo“ (sv. Bernard, IV., 533–534). Snaga i srčanost Marijina nije bila brutalna, već dio njezine svetosti. Misal pjeva u svojem Introitu (Ulazna pjesma) za blagdan Bezgrešne da je Bog obukao ovu jaku ženu u „haljine svetosti i da ju je ogrnuo plaštem pravde“, a Brevijar nadopunjuje tu misao kličući: „Tvoja je odjeća, o Marijo, bijela kao snijeg, a tvoje je lice poput sunca“ (A. 2. JC.). Ako je Bezgrešna uzor nama Orlovima, ako je ona uistinu naša Kraljica i naš vojvoda, to i mi moramo nastojati da naša srčanost i borbenost protiv zabluda i opačina u društvu budu plod naše svetosti i neoskvrnjenosti, da i odjeća naše duše bude „bijela kao snijeg“.

Merz nastavlja svoje tumačenje na temelju časoslova:

Promotrimo dalje svojstvo Marijine srčanosti. Jedan himan pjeva o Mariji kao o „kuli do koje ne može zmaj“ (IV., 511); ona je „propast starog Egipta“ (sv. Tarazije, IV., 539). Po Bezgrešnoj će „novi Izrael biti izbavljen iz ropstva duhovnih Egipćana i biti nahranjen, kao što je stari narod bio u pustinji nahranjen manom i vodom iz stijene“ (sv. Tarazije, IV., 539). Isti sv. Tarazije ovu snagu Marije uspoređuje s lahorom govoreći: „Da si pozdravljen, blagi lahore, koji progoniš sa zemlje duha zlobe“ (sv. Tarazije, IV., 541). A taj blagi lahor ima toliku snagu da svako zlo snagom ruši: „To si ti“, govori Brevijar, „koju je Daniel… proglasio slikom velike gore; ti si zaista ona gora s koje će se Krist, ugaoni kamen, otkinuti i doći će da uništi i u prah pretvori nakane zmije koje se ukazuju na tisuću načina“ (sv. Tarazije, IV., 540). Prema tome, svi nas ovi stavci iz Brevijara upućuju da nema pobjede bez Marije jer je ona pobijedila glavnoga i bitnoga neprijatelja ljudskoga roda: Sotonu. Za čovjeka su jedino Sotona i njegovi saveznici neprijatelj. Želimo li prema tome da sudjelujemo u borbi protiv Sotone i njegovih saveznika, protiv pohote tijela, očiju i oholosti duha, ne preostaje nam ništa drugo nego da postanemo vojnici Bezgrešne Vojvotkinje jer jedino je ona sa svojim Sinom, kako veli Pio IX. „izvojštila najpotpuniju pobjedu nad starom zmijom“ (IV., 525).

Ovdje možda treba malo zastati, da onima koji ne znaju malo pojasnimo odakle bl. Ivan Merz crpi ove pouke.
Prije liturgijskih reformi sredinom 20. stoljeća, blagdan Bezgrješnog Začeća imao je osminu. Tijekom svakoga dana u toj osmini u brevijaru se čitalo što su kršćanski pisci pisali o Bezgrješnoj Gospi: sv. Jeronim, sv. Sofronije, sv. German, sv. Tarazije, a najviše iz bule pape Pija IX. Ineffabilis Deus - koja je bila tako raspoređena u čitanjima časoslova, da bi se cijela pročitala u tih osam dana osmine blagdana Bezgrješnog Začeća.

Sedmi dan osmine Bezgrješnoga Začeća, Rimski brevijar iz 1894. god.

 

Nadahnut čitanjima časoslova, bl. Ivan Merz nastavlja:

A proglašenje svetkovine Bezgrešnoga Začeća po papi Piju IX. dne 8. XII. 1854. nije ništa drugo, veli Brevijar, nego „vrhovni i neprevarljivi proglas o pobjedi Djevice Majke Božje koju je izvojštila nad prestrašnim neprijateljem ljudskoga roda“. Ovu svoju vojničku i junačku i pobjedničku misiju Marija bez prestanka vrši u životu Crkve. Prolistat ćemo samo Misal i Brevijar i uvjerit ćemo se kako Marija kroz svu povijest pomaže Crkvi u njezinoj teškoj borbi.

Sada počinje dio predavanja u kojemu bl. Ivan navodi pojedine svece koji su uz pomoć Majke Božje vojevali protiv krivovjerja. Počinje sa sv. Dominikom:

Sveta nas liturgija uči da je „Marija sama uništila sve hereze“ (III., 411). I razumljivo je da je Marija bila ona koja je rekla sv. Dominiku da propovijeda krunicu kao moćno sredstvo protiv krivovjerja i opačina“ (isto).

Kao drugi primjer, Merz navodi sv. Bernarda, a zatim sv. Feliksa de Valois:

Promotrimo dalje crkvenu povijest na temelju liturgije. Sv. Bernard (+1153.) ubraja se među najveće obnovitelje ljudskoga društva. Sam je osnovao oko 160 samostana i propovijedao drugu križarsku vojnu. Odakle mu ta borbenost i taj viteški duh? Liturgija nam veli da je bio pjesnik koji je opjevao Marijinu veličinu. Uistinu, možda je najteže vrijeme za kršćane bilo kada su muslimani stali provaljivati u Europu. Prijetila je opasnost da će u ropstvu mnogi slabi kršćani otpasti od vjere. Stoga je bilo od najveće važnosti da se ti robovi otkupe i tako sačuvaju od vječne propasti. Bezgrešna je potakla osnutak trinitarskoga reda za otkup robova. Nošnja je tih trinitaraca bila bijela, a sprijeda su imali plavo-crveni križ. Najljepše nam govori Brevijar prigodom svetkovine sv. Feliksa Valoa (20. X.) kako je Gospa voljela ovaj junački red. Brevijar nam pripovijeda: „Na tome je mjestu primio veliku milost od Djevice Majke. U predvečerje rođenja Majke Božje Božjim dopuštenjem sva braća ostadoše spavati i nijedan nije ustao da moli jutarnju; Feliks, koji je bdio, po svom običaju preteče sat i ušavši usred kora vidje u njemu Blaženu Djevicu odjevenu odjećom reda na kojoj bijaše križ, a u njenoj su pratnji bili nebeski duhovi jednako odjeveni. Feliks se njima pridruži, a Majka Božja, pošto je intonirala božanske hvale, s njom je pjevao cijelu službu“ (III., 561–562).

Merz nastavlja sa sv. Petrom Nolaskom i njegovim suradnicima...

"U isto doba nastao je jedan drugi viteški red. Liturgija ga slavi pod svetkovinom Naša Gospa od Otkupa (24. IX.). Ovaj su viteški red osnovali sv. Petar Nolasko, sv. Raymond de Pegnafort i Jakov, kralj Aragonije. Tada je bio najveći i najljepši dio Španjolske pod barbarskim jarmom Saracena. Mnogima je prijetila opasnost da se odreknu kršćanske vjere. Djevica je htjela učiniti kraj tako velikom zlu i stoga se ukaže blagim licem sv. Petru Nolasku i reče mu da bi njoj i njezinu Sinu bilo drago kada bi u njezinu čast osnovao red sa zadatkom da se zarobljenici oslobode turske tiranije. – Ti su redovnici položili četvrti zavjet koji ih obvezuje da će postati dragovoljni taoci muslimana, ako to bude iziskivalo oslobođenje od Turaka."

Zatim Merz dolazi do sv. Ignacija Lojolskoga, osnivača Družbe Isusove:

"Ova ljubav Djevice prema vojničkoj i viteškoj odlučnosti osobito odskače u svetkovini sv. Ignacije Lojolskoga, osnivača isusovaca (31. VII.). Brevijar spominje da je sv. Ignacije položio svoj mač na oltar Djevice u Mont Seratu, a sama ga je Gospa učinila vitezom Krista i vojujuće Crkve."

Iz svega navedenoga, bl. Ivan Merz zaključuje:

"Iz dosadašnjih se izvadaka iz sv. Liturgije uvjerismo da Gospa poput viteške Kraljice i vojvode napada na sve ono što bilo izravno, bilo neizravno ugrožava vječno spasenje duša. Ona je svojim Bezgrješnim Začećem izvojštila bitnu pobjedu nad bitnim neprijateljem; sva njezina djelatnost kroz povijest tek je očitovanje i u neku ruku produženje te njezine odlike Bezgrješnoga Začeća. Ona svladava krivovjerja, ali isto tako navaljuje na one građanske i političke poretke koji ugrožavaju spasenje duša."

Dakle, ovdje imamo i određenu političku poruku. Potrebno je boriti se protiv političkih poredaka koji ugrožavaju spasenje duša.

"Tko će pomoći ako ne Gospa i njezina krunica? Krunica je svladala, kako vidjesmo, albigenško krivovjerje; krunica je svladala, kako nam veli sv. Litrugija, politički poredak osmanlijskoga carstva koji je prijetio propašću Crkvi u Europi. Svetkovina Svete krunice, što se slavi 7. listopada, ustanovljena je kao spomen na bitku kod Lepanta (7. X. 1571.). Upravo su toga dana sve bratovštine sv. krunice molile da Turčin bude pobijeđen. Molitva je bila uslišana. Papa Klement XI. proširio je tu svetkovinu na cijelu Crkvu jer molitvi krunice pripisuje pobjedu Karla VI. nad Turčinom god. 1716.
Brevijar, razmatrajući o ovom sudjelovanju Bezgrešne u ljudskoj povijesti zaključuje: „Kada nam je Gospa po molitvama krunice pomogla da pobijedimo naše zemaljske neprijatelje, dat će nam da pobijedimo paklene“ (Ros. III., 413.)."

I sad dolazimo do današnjeg blagdana Gospe Lurdske. Poslušajte kako bl. Ivan Merz tumači značaj tog blagdana:

Napokon spomenimo još svetkovinu Gospe Lurdske od 11. veljače. Svojim ukazanjem i čudesima u Lurdu Gospa naviješta borbu materijalističkoj filozofiji koja niječe vrhunaravni svijet. Sveta Liturgija nam zaista govori da je Gospa „strašna poput vojske poredane u bojne redove“. Proroci su govorili da će to biti „jaka žena“, a Crkva nas na usta Liturgije uči da je ona svojim Bezgrešnim Začećem izvojštila odlučnu pobjedu nad zmijom i da Ona kroz svu ljudsku povijest vrši svoju junačku i borbenu misiju. „Moćna je Djevica poput tornja Davidova,“ pjeva Crkva, „tisuću štitova na njoj visi i sve oružje junaka“ (Cant. 4, 4, Ros III, 404).

Sve ove pouke bl. Ivan vidi u samoj tradicionalnoj liturgiji (Misal i časoslov). I na temelju njih zaključuje što je zadaća katoličkih boraca:

"I naše orlovsko oružje mora biti u službi naše Kraljice. I mi u našim pobjedama nad samim sobom i u borbi s neprijateljima Crkve, u privatnom i javnom životu moramo tražiti zaštitu i pomoć kod Pobjednice. Bez nje je uzalud naše nastojanje; s njom, kako nas uvjerava sveta Liturgija, pobjeda je posve sigurna. No da uzmognemo što bolje upoznati Mariju i način borbe za ideale Katoličke akcije što ga trebamo pod njezinim vodstvom voditi, potrebno je početi proučavati svetu Liturgiju i da sami započnemo živjeti životom suvremenoga katolika – životom vojnika i viteza Bezgrješne Kraljice. Sjedinimo na kraju naše molitve s molitvama sv. Liturgije i doći ćemo do uvjerenja da je u tim molitvama najdublja mudrost nerazdruživo povezana s najvećim sjajem umjetničke ljepote."

Na kraju bih samo napomenuo, ako želite ukratko na jednom mjestu pronaći većinu slika, misli i molitava na kojima je Crkva stoljećima gradila tumačenja o Gospinoj veličini, pogledajte Mali oficij Blažene Djevice Marije.

Tko samo prolista Mali oficij, odmah će mu postati jasno zašto je za katolike neophodna borba protiv krivovjerja. Beskompromisna borba pod vodstvom Gospe, koja je sama uništila sva krivovjerja.

Tko su "liberalni katolici"?

Kad je 30. travnja prošle godine na Facebook i Twitter stranici Ureda za mlade Hrvatske biskupske konferencije objavljena poruka pape bl. Pija IX.: "Liberalni katolici su najgori neprijatelji Crkve", pojavile su se brojne reakcije onih koji su se valjda osjećali prozvanima tom objavom. Među njima je bilo i članova nekih stranaka. Na nekim su se portalima pojavile i oštre reakcije na te objave.

Međutim, iz većine komentara bilo je vidljivo nerazumijevanje termina "liberalni katolik". Po svemu sudeći, ni onima iz Ureda HBK za mlade, koji su objavili ovu poruku, nije baš jasno na koga je Pio IX. mislio pod izrazom "liberalni katolici".

Inače, često se po internetu navode te riječi pape Pija IX.
Odlučio sam stoga potražiti u dokumentima i govorima Pija IX. što je on točno rekao; na koga je konkretno mislio pod "liberalnim katolicima". U ovom ću tekstu ukratko iznijeti rezultate.

Liberalizam - najpogubnija kuga

Pio IX. vrlo često u brojim dokumentima, govorima i pismima upozorava na opasnost od prikrivene ili otvorene liberalne infiltracije u Crkvu, te takozvanih "liberalno-katoličkih" stajališta. Sveta Stolica je i u službenim dokumentima govorila o "najpogubnijoj kugi liberalizma" ("liberalismi perniciosissima pestis").

Kada je Pio IX. poručio biskupu Nantesa, Félixu Fournieru (27. veljače 1875.) da se u poučavanju teologije i filozofije treba držati nauka sv. Tome Akvinskoga, napominje da je to najučinkovitije sredstvo za pobijanje liberalnih zabluda:

"Nec timendum, quin quousque Clerus ei adhaereat, catholicorum liberalium, uti vocant, placita (quibus nulla deterior pestis) sectetur; populus vero a tali Clero excullus avitam fidem et morum integritatem perpetuo servet."

("Niti se treba bojati, da se neće rasjeći stajališta takozvanih liberalnih katolika (od kojih nema gore kuge); dok god se kler bude držao njega [sv. Tome Akvinskoga], a narod će poučen od takvog klera zauvijek sačuvati djedovsku vjeru i neporočnost običaja.")

Pio IX. je često članovima raznih katoličkih udruga i društava govorio da im jedan od glavnih zadataka mora biti borba protiv liberalnih elemenata koji se infiltriraju u katoličke redove.

U pismu članovima društva sv. Ambrozija u Milanu, 6. ožujka 1873., papa Pio IX. kaže:

"Sed quoniam filii saeculi prudentiores sint filiis lucis, eorum tamen fraudes et violentia minus fortasse proficerent nisi multi, qui catholicorum nomine censentur, amicam eis manum porrigerent. Non desunt enim, qui, veluti iugum cum illis ducturi, societatem nectere conantur inter lucem et tenebras ac participationem inter iustitiam et iniquitatem per doctrinas, quas dicunt 'catholico-liberales', quaeque perniciosissimis frete principiis, laicae potestati spiritualia invadenti blandiuntur, animosque in obsequium, aut saltem tolerantiam iniquissimarum legum perinde inclinant, ac si scriptum non esset 'nemo potest duobus dominis servire' [Matth. 6, 24]. Hi vero periculosiores omnino sunt et exitiores apertis hostibus, tum quia inobservati, et fortasse etiam necopinantes, illorum conatibus obsecundant; tum quia intra certos improbatarum opinionum limites consistentes, speciem quamdam probitatis inculpabilis doctrinae praeferunt, quae imprudentes alliciat conciliationis amatores, et decipiat honestos, qui apertum adversarentur errorum: atque ita dissociant animos, unitatem discerpunt, viresque coniunctim opponendas adversariis infirmant."

("Ali, premda su sinovi svijeta snalažljiviji od sinova svjetla, ipak bi možda manje uspijevale njihove prijevare i nasilja, kad im ne bi mnogi koji se smatraju katolicima, pružali prijateljsku ruku. Naime, ne nedostaje onih koji kao da žele s njima vući jaram, pokušavajući sklopiti zajedništvo između svjetla i tmina, i dioništvo između pravde i bezakonja, po naucima koje zovu 'katoličko-liberalnima', i koji najpogubnijim oholim načelima laskaju laičkoj vlasti koja nasrće na duhovna dobra, i duše isto tako naginju na poslušnost ili barem toleranciju prema najopakijim zakonima, kao da nije pisano: 'nitko ne može služiti dvojici gospodara' [Mt 6, 24]. Ovi su doista mnogo opasniji i pogubniji od otvorenih neprijatelja, kako zbog razloga što neoprezni ljudi, a možda također i nesvjesni, popuštaju njihovim nastojanjima; tako i zbog toga što se postavljaju unutar određenih granica mišljenja, i daju određeni privid neporočnog nauka, koji pridobiva nemudre ljubitelje pomirenja, zavarava čestite koji bi se suprotstavili otvorenoj zabludi, i tako razdvajaju duše, razdiru jedinstvo, i oslabljuju snage koje bi se trebale zajednički suprotstaviti protivnicima.")

Iste godine, 8. svibnja 1873., papa Pio IX. piše katoličkim društvima u Belgiji, potičući ih na borbu protiv utjecaja "liberalnih katolika":

"Et in hoc quidem religiosissimo coepto vestro illud maxime commendamus, quod, uti fertur, aversemini principia 'catholico-liberalia', eaque pro viribus e mentibus evadere conemini. Qui enim iis sunt imbuti, licet amorem praeferant et observantiam in Ecclesiam, licet ei tuendae ingenium operamque impendere videantur; doctrinam tamen eius et sensum pervertere nituntur et, pro diversa animorum cuiusque comparatione, inclinare in obsequium vel Caesaris, vel assertorum falsae libertatis iurium; rati hanc omnino iucundam esse rationem ad auferendam discordiarum causam, ad conciliandum cum evangelio praesentis societatis progressum, ad ordinem tranquillitatemque restituendam; perinde ac si lux cum tenebris copulare valeret, et veritas natura sua privaretur vix ac violenter inflexa nativo vigore suo exuatur. Profecto si oppugnare nitamini insidiosum hunc errorem eo periculosiorem aperta simultate, quo speciosiore zeli caritatisque velo obducitur, et simplices ab eo retrahere sedulo curetis, funestam extirpabitis dissidiorum radicem, efficacemque dabitis operam compingendae fovendaeque animorum coniunctioni."

("I u ovom zaista najpobožnijem vašem nastojanju, najviše preporučujemo to što se, kako kažu, suprotstavljate 'katoličko-liberalnim' načelima, i njih nastojite koliko možete iščupati iz duša. Naime, oni koji su u njih uronjeni, makar pružali ljubav i poslušnost Crkvi, makar se činilo da koriste nadarenost i djela kako bi je zaštitili; no, nastoje izokrenuti njezin nauk i shvaćanje, i prema raznim sklonostima svakoga od njih, nagnati je ili u službu Caru, ili onih koji proglašavaju prava lažne slobode; uvjereni da je ovo posve ugodan način da se ukloni razlog nesporazuma, za pomirenje napretka sadašnjega društva s evanđeljem, za obnovu reda i mira; prema tome, kao da se može združiti svjetlo s tminama, i da se istina neće lišiti svoje naravi ubrzo nakon što joj se, nasilno savijenoj, skine njezina urođena snaga. Zaista, ako se nastojite boriti protiv ove podmukle zablude, koja je to opasnija od otvorenog neprijateljstva, koliko se ljepše zastire velom revnosti i ljubavi; i [zato] postojano nastojite odvratiti jednostavne ljude od toga, iskorijenit ćete pogubni korijen nesloga, i dati učinkovit doprinos za sklapanje i njegovanje zajedništva duša.")

Zatim Pio IX. nastavlja sljedećim poticajem:

"Hisce profecto monitis vos non indigetis, qui adeo obsequenter et absolute adhaeretis documentis omnibus huius Apostolicae Sedis, a qua liberalia principia toties reprobata vidistis; sed ipsum desiderium expeditioris et uberioris proventus laborum vestrorum nos compulit ad refricandam vobis rei adeo gravis memoriam. Ceterum bonum certamen susceptum alacriter certare pergite, et quotidie magis bene mereri contendite de Ecclesia Dei; coronam spectantes ab Ipso vobis reddendam."

("Ovakve opomene zaista vama ne trebaju, koji se toliko poslušno i potpuno pridržavate svih dokumenata ove Apostolske Stolice, od koje ste vidjeli da je toliko puta osudila liberalna načela; ali sama želja za uspješniji i obilniji ishod vašeg rada navela nas je da vam ponovimo spomen ove toliko važne stvari. Uostalom, dobar boj koji ste prihvatili, nastavite gorljivo vojevati, i svakodnevno nastojite sve više biti zaslužni za Crkvu Božju, gledajući na vijenac kojim će vam On uzvratiti.")

Dva mjeseca kasnije, 28. srpnja 1873., papa Pio IX. piše biskupu i vjernicima biskupije Quimper u Francuskoj:

"Moneo itaque, Venerabilis Frater, catholicae societatis sodales, Nos, dum saepe liberalium opinionum sectatores redarguimus, non de Ecclesiae osoribus egisse, quos supervacaneum fuisset indicare; sed de modo designatis, qui latens liberalium principiorum virus cum lacte haustum retinentes ac defendentes, utpote potente non foedatum malitia, et religiosis rebus, uti censent, innoxium, illud facile mentibus ingerunt, atque ita semina propagant earum perturbationum, quibus iamdiu quatitur orbis. Insidias hasce si vitare curent sodales, et praecipuas vires suas in insidiosum hunc hostem convertere nitantur, optime certe merebunt de religione et patria."

("Opominjem stoga, časni brate, pripadnike katoličkog društva, jer mi, dok smo često korili sljedbenike liberalnih mišljenja, nismo mislili na progonitelje Crkve, na koje bi bilo suvišno upozoravati, nego na ove sada naznačene, koji drže i brane otrov liberalnih načela ispijen s mlijekom, kao da nije previše okaljan zloćom, i kao da je bezopasan, kako misle, za vjerske stvari; lako će ga narinuti dušama, i tako promiču sjemenje onih nereda kojima se već toliko dugo trese svijet. Ako članovi društva odluče izbjegavati takve zasjede, i svoje naročite sile nastoje okrenuti protiv tog lukavog neprijatelja, zasigurno će steći velike zasluge za vjeru i domovinu.")

Iz svih ovih poticaja možemo dobro vidjeti kako je papa Pio IX. smatrao borbu protiv liberalizma iznimno važnom dužnošću i klerika i laika (katoličkih udruga i društava).

A sada dolazimo do pitanja: Što je uopće liberalizam?
Na što je točno mislio papa Pio IX. pod pojmom liberalizma, kojega se svaki katolik mora kloniti?

Što je liberalizam? 

Precizan odgovor na to pitanje daje Syllabus errorum, koji je papa Pio IX. objavio kao dodatak enciklici Quanta cura (8. prosinca 1864.). U Syllabusu je osuđeno ukupno 80 zabluda.

Zadnje poglavlje Silaba nosi naziv "Zablude koje se odnose na današnji liberalizam".
U njemu su osuđene sljedeće četiri zalude:

■ 77. "U ovom našem vremenu nije više potrebno držati katoličku vjeru kao jedinu vjeru države, a da svi ostali oblici štovanja budu isključeni."

■ 78. "Pohvalno je stoga u nekim nominalno katoličkim zemljama, zakonom određeno da ljudi koji se tamo useljavaju smiju javno izražavati vlastitu [nekatoličku] vjeru."

■ 79. "Neistina je da sloboda svakog štovanja i svakome dano potpuno dopuštenje da bilo kakve stavove i mišljenja javno iskazuje, lako dovodi do kvarenja običaja naroda, i promicanja kuge indiferentizma."

■ 80. "Rimski prvosvećenik može se i treba prilagoditi i pomiriti s progresom, liberalizmom i suvremenom uljudbom."

H. Denzinger, Enchiridion symbolorum et definitionum, ed. IX., 1900. god., str. 386.

Dakle, ljudi koji drže navedene četiri zablude jesu liberali, bez obzira smatraju li oni sebe takvima ili ne. Po tome vidimo da su i mnogi koji danas sebe smatraju "konzervativnima" zapravo liberali, jer smatraju, primjerice, da bi država trebala dati punu slobodu svakoj religiji ili da bi svatko trebao imati "slobodu govora" (bez obzira koliko bile gnusne stvari koje govori).

U prikazanom izvatku iz Denzingera možete vidjeti da je ispod svake od četiri osude naveden dokument iz kojega je uzeta, odnosno u kojem je papa Pio IX. detaljnije objasnio zašto su spomenute propozicije osuđene.

Zadržat ćemo se danas na zadnjoj propoziciji, jer sam o ostalima (vjerska sloboda, sloboda govora) već dosta puta pisao na ovom blogu. Osim toga, ona zaslužuje iscrpno objašnjenje, zbog problematičnog ponašanja brojnih današnjih (liberalnih) prelata.

Crkva se ne smije nikada pomiriti s liberalizmom

Posljednja propozicija u Silabu Pija IX. odnosi se na ono toliko aktualno pitanje prilagođavanja svijetu, a u njoj se osuđuje sljedeća teza:

"Romanus pontifex potest ac debet cum progressu, cum liberalismo et cum recenti civilitate sese reconciliare et componere."

("Rimski prvosvećenik se može i treba prilagoditi i pomiriti s progresom, liberalizmom i suvremenom uljudbom.")

Što je papa Pio IX. htio poručiti, osuđujući svaku ideju pomirbe s liberalizmom, detaljno je objasnio u govoru Iamdudum cernimus, 18. ožujka 1861.
U nastavku ću navesti dijelove tog govora, koji mi se čine posebno važnima i koji najbolje pokazuju zašto je apsolutno neprihvatljiva ideja o prilagodbi Crkve liberalizmu.

No, prvo jedna mala jezična napomena. Pio IX. s određenom ironijom koristi termin "hodierna civilitas", kako bi obuhvatio ukupnost (liberalnih) promjena u suvremenom društvu. Ja ću taj izraz prevoditi kao "današnja uljudba", u nedostatku boljeg termina.


Papa Pio IX. počinje govor riječima:

"Iamdudum cernimus, Venerabiles Fratres, quo misero sane conflictu ob invicem pugnantia inter veritatem et errorem, inter virtutem et vitium, inter lucem et tenebras principia, hac miserrima nostra praesertim aetate civilis exagitetur societas. Namque alii ex una parte tuentur quaedam modernae, uti appellant, civilitatis placita, alii ex altera iustitiae sanctimoniaeque nostrae religionis iura propugnant. Ac primi postulant, ut Romanus Pontifex cum 'Progressu', cum 'Liberalismo', uti vocant, ac recenti civilitate se reconciliet et componat."

("Već dugo opažamo, časna braćo, kakvim se zasigurno otužnim sukobom između načela istine i zablude, između kreposti i opačine, između svjetla i tmina, naročito u ovim našim žalosnim vremenima muči građansko društvo. Naime, s jedne strane, neki podržavaju određena moderna, kako ih zovu, mišljenja o uljudnosti, dok se drugi s druge strane bore za pravdu i prava naše presvete vjere. A prvi traže da se rimski prvosvećenik pomiri i složi sa 'napretkom', sa 'liberalizmom', kako ga zovu, i suvremenom uljudbom.")

Papa upućuje sljedeće pitanje onima koji predlažu pomirenje s liberalizmom:

"Iam vero ab iis, qui pro religionis bono Nos ad hodiernae civilitati dexteram porrigendam invitant, quaerimus utrum facta talia sint, quae Christi hic in terris Vicarium ab Ipso ad caelestis suae doctrinae puritatem tuendam, atque ad agnos ovesque eadem doctrina pascendas et confirmandas divinitus constitutum possint inducere, ut sine gravissimo conscientiae piaculo, et maximo omnium scandalo se cum hodierna civilitate consociet, cuius opera tot unquam satis deploranda eveniunt mala, tot teterrimae opiniones errores et principia promulgantur, quae catholicae religioni eiusque doctrinae omnino adversantur?"

("A sada one, koji nas za dobro vjere pozivaju da pružimo desnicu današnjoj uljudbi, pitamo stoje li tako stvari da bi namjesnik Kristov ovdje na zemlji, koji je od Njega odozgo postavljen da čuva čistoću Njegovog nebeskog nauka i da istim naukom pase i utvrđuje janjce i ovce, da bi se mogao bez teške nelagode u savjesti, i najvećom sablazni za sve, udružiti s današnjom uljudbom, iz čijih djela izviru tolika zla, koja se ne mogu dovoljno oplakati, tolike se zablude mišljenja i načela proglašavaju, koje su u potpunosti suprotstavljene katoličkoj vjeri i njezinom nauku?")

Dakle, Pio IX. je smatrao da bi bila najveća sablazan da se papa "pomiri" s liberalnim društvom.
Zatim Pio IX. nabraja razloge zašto je ta "moderna civilitas" neprihvatljiva za Crkvu. Zanimljivo je da među najgorim problemima navodi uvođenje ravnopravnosti za nekatoličke religije:

"Haec autem moderna civilitas dum cuique acatholico cultui favet, ipsosque infideles a publicis muneribus obeundis minime prohibet, et catholicas scholas illorum filiis recludit, irascitur adversus Religiosas Familias, adversus Instituta catholicis scholis moderandis fundata, adversus quamplurimos cuiusque gradus ecclesiasticos Viros amplissima etiam dignitate insignitos, quorum non pauci vitam in exilii incerto aut in vinculis misere agunt, et adversus etiam spectatos laicos viros, qui Nobis et huic Sanctae Sedi addicti religionis iustitiaeque causam alacriter defendunt. Haec civilitas dum acatholicis institutis ac personis subsidia largitur, catholicam Ecclesiam iustissimis suis possessionibus spoliat, et omnia adhibet consilia ac studia ad salutarem ipsius Ecclesiae efficaciam imminuendam. Insuper dum omnem tribuit libertatem quibusque verbis et scriptis, quae Ecclesiam omnesque ipsi ex corde devotos adversantur, ac dum licentiam animat, alit ac fovet, eodem temopre se omnino cautam moderatamque exhibet in reprehendenda violenta et immiti interdum agendi ratione contra eos adhibita, qui optima vulgant scripta; et omnem in puniendo exercet severitatem..."

("Ova naime moderna uljudba, dok pogoduje svakom nekatoličkom kultu, i samim nevjernicima ne zabranjuje da obnašaju javne dužnosti, i otvara katoličke škole njihovim sinovima, divlja protiv redovničkih zajednica, protiv instituta na kojima su utemeljene suvremene katoličke škole, protiv tolikih crkvenih ljudi svih redova, također i onih s najvećim dostojanstvom, od kojih nemali broj provodi jadan život u nesigurnosti progonstva ili u okovima, i također protiv istaknutih laika, koji odani Nama i ovoj Svetoj Stolici gorljivo brane stvar vjere i pravde. Dok ova uljudba dijeli pomoć nekatoličkim ustanovama i osobama, Katoličku Crkvu lišava njezinih najpravednijih posjeda, i ulaže sve napore i snage kako bi umanjila spasonosni utjecaj iste Crkve. Osim toga, dok pruža svu slobodu svakoj riječi ili spisu, kojima se protivi Crkva i svi koji su joj od srca odani, i dok potiče, hrani i pomaže raspuštenosti, u isto vrijeme se pokazuje pozornom i pažljivom u nasilnom suzbijanju primjenom okrutnih sredstava protiv onih koji objavljuju najbolje spise; i u njihovom kažnjavanju iskazuje svu strogost...")

I sad Pio IX. postavlja ključno pitanje - Može li se ikada jedan papa pomiriti s takvom situacijom u društvu?

"Huiusmodi igitur civilitati posset ne unquam Romanus Pontifex amicam protendere dexteram, et cum ea foedus concordiamque ex animo inire?"

("Ovakvoj, dakle, uljudbi može li ikada rimski prvosvećenik pružiti prijateljsku desnicu, i s njom sklopiti iskreni savez i zajedništvo?")

I daje jasan odgovor:

"At cum civilitatis nomine velit intelligi systema apposite comparatam ad debilitandam ac fortasse etiam delendam Christi Ecclesiam, nunquam certe quidem haec Sancta Sedes et Romanus Pontifex poterunt cum huiusmodi civilitate convenire. 'Quae enim', uti sapientissime clamat Apostolus, 'participatio iustitiae cum iniquitate, aut quae societas luci ad tenebras? Quae autem conventio Christi ad Belial?' [II. Cor. 6, 14-15]"

("Ali, kako se pod imenom uljudbe misli na sustav koji je upravo tako uređen kako bi slabio i možda također uništio Crkvu Kristovu, zasigurno se nikada neće moći ova Sveta Stolica i rimski prvosvećenik složiti s takvom uljudbom. 'Ta što ima', kako vrlo mudro kliče Apostol, 'pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijalom?' [2 Kor 6, 14-15].")

Kako ne bi bilo nikakve sumnje, papa Pio IX. svečano izjavljuje da se Crkva nema s kim pomiriti:

"Cum porro ita se res habeant, antequam loquendi finem faciamus, coram Deo et hominibus clare aperteque declaramus, nullam prorsus adesse causam quare cum quopiam Nos reconciliari debemus. Quoniam vero, licet immerentes, Illius hic in terris vice fungimur, qui pro transgressoribus rogavit veniamque petiit, probe sentimus a Nobis parcendum iis qui Nos oderunt, ac pro ipsis orandum ut divinae gratiae auxilio resipiscant, atque ita illius, qui Christi hic in terris vicarium gerit operam, benedictionem promereantur."

("Kada, dakle, tako stvari stoje, prije nego što završimo govor, jasno i otvoreno izjavljujemo pred Bogom i ljudima, da nema nikakvog razloga zašto bismo se s ikim trebali pomiriti. Budući da, iako bez zasluga, ovdje na zemlji zamjenjujemo službu Onoga koji je molio i tražio oproštenje za prijestupnike, s pravom smatramo da trebamo oprostiti onima koji nas mrze, i za njih moliti da se obrate uz pomoć Božje milosti, i tako zasluže blagoslov od onoga koji ovdje na zemlji obavlja službu Kristova namjesništva.")

Dakle, ne treba Crkvi nikakvo "pomirenje sa svijetom", već molitva da se taj svijet obrati. Svijet mora prihvatiti katolički moral, a ne da se katolički moral mijenja i "prilagođava" prema ukusima svijeta.
Zar ovo nije osuda onog "prilagođavanja" iz 1960-ih?

Iz svega navedenoga vidimo da je papa Pio IX. pod nazivom "liberalni katolici" mislio upravo na one skupine koje će stotinjak godina kasnije odigrati presudnu ulogu na Drugom vatikanskom koncilu i postkoncilskim reformama.

Riječ je o skupinama koje su predkoncilski pape smatrali najvećom opasnošću za Crkvu. To su one težnje i stajališta koja je papa Leon XIII. osudio pod nazivom amerikanizma. I koja je sv. Pio X. osudio pod imenom modernizma.
I ne samo pape, nego i biskupi, i obični svećenici, pa i angažirani katolički laici (poput bl. Ivana Merza), upozoravali su na veliku opasnost od liberalne infiltracije u katoličke redove.

Crkva je čak i mladež školske dobi upozoravala na opasnost od liberalizma i "liberalnog katolicizma".

Dovoljno je podsjetiti kako na opasnost od "liberalnog katolicizma" upozorava vjerski priručnik za mladiće Katolički đak iz 1926. godine.

Potpuno isti tekst je i u priručniku za djevojke Katolička učenica.