 |
O Mahnićevu vladanju latinskim jezikom |
Poznato je što je Hrvatski katolički pokret značio za Crkvu u Hrvatskoj u prvoj polovici 20. stoljeća. Mnoge misli koje su izrazili istaknuti pripadnici tog pokreta aktualne su i danas.
Zanimljivo je, stoga, pogledati što nam oni kažu o važnosti latinskog jezika u Crkvi.
Počnimo s utemeljiteljem Hrvatskog katoličkog pokreta, biskupom Antunom Mahnićem.
Još dok je bio mladi profesor i urednik lista Goričke nadbiskupije Folium Periodicum Archidieceseos Goritiensis, u kojem je napisao brojne članke latinskim jezikom, Mahnić je 1892. napisao i prekrasnu pohvalu latinskom jeziku (vidi: I. Radić, "Doktor Antun Mahnić, biskup krčki", 1940. god., naklada "Dobra štampa", str. 25.)
"Lingua latina tot saeculorum usu sacrata, lingua sanctissimae religionis nostrae, lingua ferme omnium teologorum, lingua qua mater Ecclesia catholica utitur. Hac lingua auribus personante, non de terra sed de superioribus regionibus voces audiri videntur; etenim usui hominum jam diu subducta, aeternis religionis christianae servandis ac exprimendis veritatibus servit. Deo Sanctisque celebrandis adhibetur."
("Latinski jezik posvećen upotrebom kroz tolika stoljeća, jezik naše presvete religije, jezik gotovo svih teologa, jezik kojim se koristi majka Crkva katolička. Dok taj jezik zazvuči u ušima, čini se da se čuju glasovi ne sa zemlje, nego iz višnjih krajeva. Naime, [jezik] već dugo uzet iz ljudske upotrebe, služi izražavanju vječnih istina kršćanske religije. Primjenjuje se za proslavu Boga i svetaca.")
Znamo da se Mahnić kasnije kao krčki biskup brinuo i za crkvenoslavenski (staroslavenski) jezik, koji se stoljećima koristio u mnogim župama te biskupije kao liturgijski jezik. Zato je osnovao Staroslavensku akademiju, ističući da je tu riječ o obrednom jeziku (a ne o narodnom jeziku):
"Staroslovenski jezik svet je jezik, iako je davno umro. Ostao nam je poput latinskoga kao svetinja u svetim obredima. U tom jeziku prikazuje se sveta misa i dijele se svete tajne. Svet je to jezik. Svećenici treba da ga poput latinskoga potpuno usvoje. I nije za to dovoljno ono malo, što se u nekim gimnazijama predaje, sve se to lako zaboravi, ali svećenik, linguam in qua sanctissima religionis Mysteria obit, semper memoria tenere oporteat, ne orans sit velut aes sonans, aut cymbalum tinniens (I. Cor. 13. I.)."
Prva sinoda Krčke biskupije ističe da svi svećenici moraju savršeno znati i latinski i staroslavenski jezik:
"Svi svećenici u biskupiji moraju savršeno poznavati jedan i drugi liturgijski jezik, da uzmognu u jednom i drugom jeziku svetu misu prikazivati. Nijedan mladić neće biti pripušten na svete redove, niti će biti pridruženi dijecezanskom kleru, ako ne polože ispit iz jednoga i drugoga jezika."
Svoje pak poslanice krčkom kleru, Mahnić je uvijek pisao latinskim jezikom.
Glede pitanja jezika u liturgiji, ne možemo zaobići vrijedne misli bl. Ivana Merza. On je smatrao da latinski jezik nije slučajno postao jezik zapadne liturgije (kako govore neki moderni liturgičari), nego je Božja Providnost namijenila posebnu ulogu latinskom jeziku kao univerzalnom jeziku Crkve. Blaženik vrlo jasno govori o neprikladnosti narodnih jezika za liturgiju.
Naime, bl. Ivan Merz piše u svojem članku "Razmatranja o Rimskom misalu" iz 1922. godine (Sabrana djela sv. I., str. 135.-136.):
"To nas dovodi, dakako, posve teoretski, do vrlo osjetljivog problema... To je problem narodnih jezika u katoličkoj liturgiji. Mišljenje bogoslova u tome se razilazi. Budući da je to pitanje od velike važnosti za nas, moramo ga također teoretski obraditi. Navedeni Motu proprio od 22. studenoga 1903. polazi sa stajališta da ekspresija univerzalnih ideja jednoga univerzalnoga (kršćanskoga!) naroda mora biti i jedan univerzalni jezik. (Jedna vjera, jedan jezik, jedno pjevanje.)
Pri biranju jezika uvijek valja pomišljati na obrede pjevane gregorijanskim melodijama. Jasno je da nije uvijek lako prilagoditi prijevod tim melodijama jer je sama ova glazba utjecala na kompoziciju tekstova. (Francuzima je npr. nemoguće uvesti narodni jezik jer je njihova metrika kvantitativna i ne podudara se s latinskom ili s našom.)
S teoretskoga se stajališta čini kako je latinska liturgija onaj idealan stupanj kojemu teže sve narodne liturgije.
Kršćanski narod je samo jedan na cijelome svijetu i latinski jezik je narodni jezik svih kršćana, onih koji su bili prije nas, koji sada žive i koji će nakon nas doći.
Narodne liturgije su više taktičkoga značenja: one su kao poluga, koja nacionalne elemente diže k univerzalnome rimskome svijetu. (Nacionalni jezik ne može biti ekspresija nadnacionalne vjere!) Vjerojatno je, dakle, da ne smijemo koordinirati grčki, staroslavenski i druge narodne jezike s latinskim, već latinštinu valja postaviti u središte, oko kojega se narodni jezici moraju grupirati.
Potkrijepit ćemo tvrdnju da je latinska liturgija viši tip od svih ostalih, ne samo da je treba staviti u središte već joj moramo pripisati posebnu božansku misiju."
Što se tiče pitanja (koje se stalno postavlja) je li teško "običnim vjernicima" naučiti latinski, želim skrenuti vašu pozornost na jedan zanimljivi članak iz 1927. godine.
U listu "Luč", glasilu hrvatskog katoličkog đaštva, objavljen je 5. listopada 1927. (god. XXIII., br. 1.) članak pod nazivom "Za školu i život: Učenje latinskog jezika". Članak je potpisan inicijalima "Lj. M.". Pretpostavljam da je riječ o Ljubomiru Marakoviću, jer je on jedini od suradnika "Luči" imao inicijale Lj. M.
Članak počinje ovom konstatacijom:
"Često sam se začudio neznanju latinskog jezika kod današnje đačke generacije. Nisam nipošto onaj stari laudator temporis acti, ali se uvijek kod toga moram sjetiti vremena, koja nisu baš tako davna; kada se je Ovidije čitao u IV. razredu, a Livije u V., te se do osmoga razreda sticala solidna copia verborum i sigurnost oblika za čitanje bilo kojega klasika. Ma koliko se starim vremenima predbacivao pusti formalizam, ovdje su ona pokazala kud i kamo više psihološke oštrice pogleda i duhovitosti izbora: Ovidije je težak, ali elegantan; Livije isto tako težak, a nije čak ni elegantan, ali obojica su zanimljiva, zanimljiva baš za onu dob četvrtog i petog razreda, kada se fantazija razvija, i priča, bilo mitologijska bilo historijska, pruža baš toj fantaziji najviše i najljepše hrane."
Autor navodi jedan vrlo zanimljiv doživljaj iz svojeg djetinjstva:
"Nedavno sam nakon duga vremena imao u rukama neku Ciceronovu epistolu i zgrozio sam se nad onim beskrajno nanizanim periodama i sintaktičkim izvještačenim pelivanlucima! Pa zar je zaista moguće, da sam ja na tim gimnastičkim spravama duha zavolio latinski jezik i stekao lakoću, kojom još i danas čitam svaku latinsku knjigu?
Tu sam se sjetio jedne zgode iz moga, ako se ne varam, šestoga razreda. U drugom sam razredu dobio kao nagradu latinski molitvenik 'Medulla pietatis christianae' i njim sam se stalno služio. Jednoga jutra, u šestom razredu, prije škole, kako je razrednik došao ranije u razred, opazio je među mojim knjigama taj molitvenik. Gunđajući ga se dočepao i skeptički me stao pitati, da li je to zaista i razumijem. Otvorio je psalme i u jednom od njih našao najteže mjesto: Ja sam ga smjesta preveo i to tako, da se je moj razrednik poražen samo okrenuo i ponovno gunđajući zaprašio iz svoje omiljele burmutice."
Na temelju ovog događaja, autor daje savjete drugim hrvatskim đacima:
"I kad se sjetim te zgode, jasno mi je, da me nisu naučili latinski mrtvi bogovi Helade ili nestali govornici Foruma, nego živi latinski jezik divne poezije psalama i starih kršćanskih himana, jezik liturgije i Crkve, jezik bogatoga Srednjega Vijeka, toliko šarolikoga, toliko veličajnoga u svojoj kršćanski divnoj dubini i naivnosti! I eto, to je moj jednostavni savjet za sticanje klasične kulture: molite latinski! Svakodnevnom upotrebom latinskih molitava, praćenjem liturgije neopazice ćete napredovati u znanju latinskog jezika; on će vam postati živ i topao, lak i razumljiv.
Nije to doduše onaj klasični jezik Ciceronov sa svim majstorijama rimske elegancije govora; ali on će vam dati obilje riječi, tačnost čitanja i onaj živi interes, koji nam je potrebit za učenje jezika, ako ne ćemo da naše jezično znanje bude kao neki iskidani ulomci i nežive krhotine, kojima nitko ne može da udahne živu dušu. On će vam otvoriti čitava područja literature i izvan molitvenih tekstova i liturgijskih knjiga: veličajna djela latinskog kršćanstva kao ona sv. Augustina i Jeronima; čitavo područje teološke, historijske i stručne književnosti i onaj lijepi niz kršćanskih 'humanista', majstora duhovnog života i unutarnje vedrine s našim velikim Markom Marulićem na čelu. Onda ćete vidjeti, koliko vrijedi znati latinski jezik i kako ga čovjek može čak i zavoljeti a da i nije klasični filolog, kao što to nije ni onaj, koji je ove retke napisao."
No, vratio bih se na ove riječi iz gornjeg članka:
"…ali se uvijek kod toga moram sjetiti vremena, koja nisu baš tako davna; kada se je Ovidije čitao u IV. razredu, a Livije u V., te se do osmoga razreda sticala solidna copia verborum i sigurnost oblika za čitanje bilo kojega klasika."
Dakle, prije stotinjak godina, jedno školsko dijete je bolje znalo latinski nego što ga danas znaju mnogi kardinali i biskupi.
Nedavno je izašao šokantan podatak da dvije trećine današnjih kardinala ne zna latinski.
To nije samo pokazatelj pada teološke kulture nakon Drugoga vatikanskog koncila, nego i pada opće kulture.
Međutim, ne možete ovdje izbjeći pitanje o njihovoj teološkoj kompetenciji... Gledajte, od osoba koje drže visoke položaje u crkvenoj hijerarhiji ipak se očekuje da imaju nešto dublje poznavanje istina katoličke vjere. A kako to mogu imati ako nikada nisu čitali u latinskom izvorniku ključna djela crkvene tradicije, poput djela sv. Ambrozija, sv. Jeronima, djela sv. Grgura Velikoga, propovijedi sv. Leona Velikoga, djela sv. Augustina (De Trinitate, De gratia et libero arbitrio, De dono perseverantiae itd.) i ostalih otaca, te velikih teologa poput sv. Tome Akvinskoga (kao i njegove komentatore poput Kajetana, Ivana od sv. Tome, Billuarta, Goneta...), sv. Bonaventure, sv. Lovre Brindizijskog, sv. Roberta Bellarmina, sv. Alfonza Liguorija...?
Da ne govorimo o svim papinskim dokumentima kroz povijest.
Ukratko, što uopće može znati o katoličkoj teologiji osoba koja ne zna latinski?
Svećenik koji ne zna latinski je kao židovski rabin koji ne zna hebrejski, ili muslimanski imam koji ne zna arapski. U tim zajednicama bi se takve osobe smatrale potpuno nekompetentima za položaje koje drže. Bolje rečeno, nikada im ne bi bilo ni dopušteno da dođu na te položaje.
Netko će možda reći da jedan seoski župnik može obavljati svoj posao i bez dobrog poznavanja latinskog jezika... Dobro, ali to sigurno ne možete reći za biskupe i kardinale.
Ako biskupi ne znaju latinski, kako bi se danas uopće mogao održati jedan opći crkveni sabor (koncil)?
Na kojem bi se jeziku održao? Zar na talijanskom? Na francuskom? Na engleskom? Ma, dajte... molim vas... Pa, zar je palo na tu razinu, da biskupi ne mogu međusobno komunicirati na univerzalnom jeziku Crkve, nego da im trebaju simultani prijevodi?
Nekada se govorilo da je Crkva usvajanjem univerzalnog latinskog jezika prevladala ono rasulo koje je nekoć nastalo među ljudima kod razdvajanja jezika zbog gradnje Babilonskog tornja. A danas su se, evo, ljudi opet vratili babilonskom rasulu.
Uostalom, nemojte nikada zaboraviti da mnogi važni pojmovi katoličke teologije nemaju adekvatni prijevod u narodnim jezicima. Katolička teologija razvijala se tijekom stoljeća na latinskom jeziku: njezini ključni pojmovi vezani su uz latinski jezik.
Jedino je rješenje da se na teološke fakultete opet vrati latinski jezik kao glavni jezik nastave, udžbenika, ispita, diplomskih radova...
Ne trebate čak ni pisati nove udžbenike. Dovoljno je da vratite one koji su se koristili prije II. vatikanskog koncila.
Nema komentara:
Objavi komentar