Potres u Zagrebu podsjetio me na jednu propovijed mons. Janka Penića, koja bi mogla biti vrlo korisna za razumijevanje nedavnih zbivanja. Penić je bio kanonik, dugogodišnji propovjednik u zagrebačkoj katedrali, te rektor zagrebačkog bogoslovskog sjemeništa tijekom 1950-ih i 1960-ih.
Penić u propovijedi na IX. nedjelju po Duhovima, 1941. godine, govori zašto Božje kazne pogađaju narode. Naime, na IX. nedjelju po Duhovima u tradicionalnoj misi čita se sljedeće evanđelje (Lk 19, 41-47):
"U ono vrijeme kad se Isus približio Jeruzalemu, ugleda grad i zaplaka nad njim govoreći: O kad bi i ti znao, i to u ovaj dan što ti donosi mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima. Doći će dani, kada će te tvoji neprijatelji okružiti opkopom, opkolit će te i pritisnuti sa svih strana. Satrt će tebe i tvoju djecu u tebi i neće u tebi ostaviti ni kamena na kamenu, jer nisi spoznao vremena svojega pohoda! A kad uđe u hram, stade izgoniti iz hrama prodavače i kupce, i reče im: Pisano je: Moj dom, dom je molitve, a vi ste ga pretvorili u razbojničku spilju. I svaki je dan naučavao u hramu."
Tumačeći evanđelje, mons. Penić objašnjava zašto kazne pogađaju i kolektivitete (obitelji i narode), a ne samo pojedince. Njegova je argumentacija sljedeća: Bog nema potrebe uvijek kazniti pojedinca na ovome svijetu, jer ga može još teže kazniti na drugome svijetu (muke u čistilištu i u paklu).
Ali, kad su u pitanju obitelji i narodi - kao kolektiviteti, kao skupine - one moraju primiti ili nagradu ili kaznu na ovome svijetu, zato što na drugome svijetu nema obitelji i naroda u onom smislu u kojem postoje na ovome svijetu.
Naime, znamo po Kristovim riječima da na drugome svijetu nema ni ženidbe ni obitelji:
"Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća." (Lk 20, 34-36)
"Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu."
(Mt 22, 30)
Dakle, ženidba i obitelj pripadaju ovome svijetu (potrebne su radi rađanja djece).
Na drugome svijetu nema obitelji u zemaljskom smislu, kao što nema naroda kao skupina kako ih shvaćamo na ovome svijetu.
Zbog tog razloga, kaže mons. Penić, obitelji i narodi moraju svu svoju nagradu i kaznu primiti već na ovome svijetu.
Evo cijele Penićeve propovijedi (preneseno iz: Janko Penić, Sabrana djela I., Zagreb 1976., str. 70.-71.).
Eto, tako je propovijedao mons. Penić 1941. godine. A tako su propovijedali i ostali pastiri prije Drugoga vatikanskog koncila. Pogledate li propovijedi bl. Alojzija Stepinaca (a i svih drugih biskupa u ono vrijeme), vidjet ćete da su vrlo često govorili o kaznama koje pogađaju cijele narode i države. Njihove su pouke čvrsto utemeljene na Svetome pismu i dvotisućljetnoj tradiciji Crkve.
Ovdje bih također htio naglasiti da kazne često imaju različite učinke na različite ljude. Ono što je jednom čovjeku kazna, drugome čovjeku može biti veliki blagoslov.
Primjer vam je pokolj betlehemske dječice. To je bila kazna roditeljima te djece, jer nisu primili Svetu Obitelj kad se Krist trebao roditi. S druge strane, to je bio najveći blagoslov za samu tu dječicu, jer su umrijevši za Krista, postigli vječno spasenje (krštenje u krvi).
Tako to tumači sv. Vinko Fererski u svojoj snažnoj propovijedi na blagdan Nevine dječice (Sermo 15. in festo SS. Innocentum), gdje kaže:
"Deus habet istud in sua providentia, quod nunquam dimittat peccatum impunitum, quia vel punitur in hoc mundo, vel in alio mundo, vel in utroque. Sicut enim non dimittit aliquod bonum irremuneratum, quia vel hic, vel in alio mundo, vel utrobique remunerat, et dicunt doctores quod in punitionibus poenitentia correspondet culpae... Videamus patres et matres Innocentum, in quo peccaverunt contra Deum. Nonne in hoc, quod noluerunt hospitio recipere Virginem gravidam nec Joseph sponsum, nec etiam post nativitatem visis tot miraculis noluerunt recipere filium Dei et Matrem et Joseph, ne Herodi regi displicerent. Ideo Deus provocavit contra eos Herodem etc. 'Quia per qua quis peccat per haec et torquetur' (Sap. 11, 17).
("Bog ima ovo u svojoj providnosti, da nikada ne ostavlja grijeh nekažnjenim, jer ga ili kažnjava na ovome svijetu, ili na drugome svijetu, ili na oba. Kao što ne ostavlja nijedno dobro nenagrađenim, jer ga ili ovdje, ili na drugome svijetu, ili na oba nagrađuje, i kažu naučitelji da u kažnjavanju pokora odgovara kazni... Pogledajmo očeve i majke nevine dječice, u čemu su sagriješili protiv Boga. Zar ne u tome, što nisu htjeli primiti u svratiše trudnu Djevicu, ni zaručnika Josipa, niti su nakon rođenja, vidjevši tolika čudesa, željeli primiti Sina Božjega i Majku i Josipa, kako se ne bi zamjerili kralju Herodu. Zato je Bog izazvao protiv njih Heroda itd. 'Jer po čemu netko sagriješi, po tome će se i mučiti' (Mudr 11, 17).")
Malo kasnije sv. Vinko odgovara onima koji bi možda prigovorili takvom tumačenju:
"Diceret aliquis subtilis: Et quae justitia Dei fuit, ex peccatis parentum punire filios? Et numquid diceret Scriptura: 'Filius non portaret iniquitatem patris, et pater non portabit iniqitatem filii?' (Ez. 18, 20). Respondeo, quod patres fuerunt puniti et non filii. Primo, propter crepicordium de morte filiorum. Secundo, quia multi patres volentes filios defendere, mortui sunt, vel fuerunt damnati ex suis peccatis, filii autem non fuerunt puniti. Declaretur per similitudinem de male induto, cui rex motus compassione facit dilacerare illam malam tunicam, quam portat, ut post eum induat de serico, vel de auro, licet displiceat ei, et tristetur quando tunica dilaceratur, tamen quando videt se optime indutum, gaudet, nunquid dicetur hoc punitio? Ita est de carne. Non est nisi unus saccus, sed post induti sunt scarlatta gloriae. Ideo non filii dicuntur puniti sed patres. Ideo Apostolus: 'Oportet corruptibile hoc induere incorruptionem, et mortale hoc induere immortalitatem' (I. Cor. 15, 53). Vel de rege, qui facit destruere domum ruinosam rustico, et post dat illi castrum, non dicitur hoc punitio sed remuneratio. Idem de corporibus SS. Innocentum. Domus erant ruinosae, quibus destructis per martyrium dedit castrum paradisi in Christi ascensione. Ideo poterant dicere SS. Innocentes: 'Scimus quoniam, si terrestris domus nostra hujus habitationis dissolvatur, quod aedificationem ex Deo habemus, domum non manufactam, sad aeternam in caelis.' (II. Cor. 5, 1)"
("Reći će netko suptilan: A što je bila Božja pravda, kazniti sinove za grijehe roditelja? I zar ne kaže Pismo: 'Sin neće nositi bezakonje očevo, i otac neće nositi bezakonje sina' (Ez 18, 20). Odgovaram, da su bili kažnjeni roditelji, a ne sinovi. Prvo, slomom srca zbog smrti sinova. Drugo, jer su mnogi očevi koji su htjeli obraniti svoje sinove, smrtno stradali, ili su bili osuđeni zbog svojih grijeha, ali sinovi nisu bili kažnjeni. To se očituje po sličnosti sa čovjekom koji je loše odjeven, i kome kralj iz sažaljenja čini da mu razderu tu otrcanu odjeću koju nosi, kako bi ga kasnije odjenuo u odjeću od svile ili od zlata; iako će biti žalostan dok se razdire njegova odjeća, kada vidi da je kasnije izvrsno odjenut, može li se reći da je to kažnjavanje? Tako je i kod tijela. Ono nije nego jedna vreća, ali kasnije su odjenuti u skrlet slave. Zato se ne kaže da su sinovi kažnjeni, nego očevi. Stoga kaže Apostol: 'Ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.' (1 Kor 15, 53). Ili o kralju koji dade srušiti seljaku ruševnu kuću, i nakon toga mu dade tvrđavu; ne kaže se da je to kazna, nego nagrada. Isto se može reći o tijelima svete nevine dječice. Bila su ruševne kuće, kojima je nakon uništenja po mučeništvu, dao tvrđavu raja u Kristovom uzašašću. Zato su mogla reći sveta nevina djeca: 'Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima' (2 Kor 5, 1)."
Kazne na ovome svijetu su također i poziv ljudima na obraćenje i pokoru. Najgore bi bilo da i nakon ovih nevolja sve ostane isto: da se ljudi ne obrate.
To vrijedi za cijelu državu. Najgore bi bilo da i nakon svih ovih upozorenja, državne vlasti i dalje zadrže sve one odvratne i nemoralne zakone: koji dopuštaju pobačaj, civilni brak; zakone koji su dali sva moguća prava izvanbračnim zajednicama (priležništvu) i ozakonili čak protuprirodne sodomske "veze".
Da ne govorimo sad o općenitim problemima liberalno-sekularističkih temelja Ustava RH.
Kako na općoj razini, tako i na razini pojedinaca: Najgore bi bilo kada se ljudi ne bi obratili nakon svega što su vidjeli i doživjeli.
Nažalost, izgleda da stvari idu u tom smjeru. Nije prošlo ni dva dana od potresa, a mnogi ljudi nastavljaju po starome: psovači i dalje psuju, bludnici i dalje bludniče, a modernisti i dalje šire svoje zablude.
Mogli ste vidjeti ovih dana kako se modernisti iz petnih žila trude ne bi li nekako dokazali da epidemija i potres nisu Božje kazne. Tako su se uhvatili one rečenice iz nedjeljnog evanđelja u novom obredu: "tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?" (Iv 9, 2)
No, da su oni čitali sv. Tomu Akvinskoga, onda bi znali da je sva njihova mišljenja oborio već sv. Toma u svojoj Summi theologiae, I-II, q. 87.
Neću se na tome zadržavati.
Na kraju, ponešto i o nesreći koja je zadesila zagrebačke crkve. Naime, u potresu su stradale gotovo sve značajnije zagrebačke crkve.
Ne bih se usudio govoriti zašto je baš njih pogodila ova nesreća. Međutim, dopustite mi da konstatiram neke stvari. Sve su te crkve na razne načine bile desakralizirane, pa i oskvrnute, u zadnjim godinama.
Upotrebljavane su za stvari koje su apsolutno nespojive sa svetim prostorom. Korištene su za koncerte, pa i one posve svjetovne prirode; u njima su marširali turisti konstantno ometajući vjernike koji su pokušavali moliti, čak i kad je bilo izloženo Presveto!
U crkvi sv. Franje na Kaptolu su iz godine u godinu bili organizirani sinkretistički međureligijski skupovi, na koje su dovlačeni predstavnici muhamedanaca, i raznih krivovjerskih sekti. Za vrijeme svjetske molitvene osmine, po svim su navedenim crkvama organizirane "ekumenske molitve" sa protestantskim krivovjercima i istočnim raskolnicima.
A što reći o općem odnosu prema crkvenom prostoru? Mnogi u svom modernizmu uopće više nisu vidjeli razliku između svetoga i profanoga. Po crkvama su šetali bez ikakvog poštovanja, brbljali, smijuljili se, pričali na mobitel, hodali ravnodušno ispred svetohraništa...
Mislite li da su sve to sitnice?
Pogledajte ovaj događaj iz života sluge Božjega fra Ante Antića:
"Trebalo se dogovoriti, pa su na hodniku, pred vratima samostanske kućne kapelice neko vrijeme razgovarala tri oca: Antić, M. i A. Završio dogovor.
(A. Katalinić, Dobri otac Antić: treptaji srca među tvornicama, Split, 1967., str. 127.)- A sada, braćo moja - pođimo u kapelicu pa izmolimo tri Zdravomarije kao zadovoljštinu za ovaj nered. Nismo smjeli tu pred vratima kapelice glasno razgovarati. Možda smo uvrijedili Gospodina."
Ako je već i samo glasnije razgovaranje pred kapelicom nešto za što treba dati zadovoljštinu, koliko onda više sva ona profaniziranja koja sam gore nabrojao?
Upućujem vas na tekst: Koliko bi danas crkava trebalo pomiriti?
Nema komentara:
Objavi komentar