Kako razmatrati pod sv. misom?

Jedan od najboljih i najplodonosnijih načina sudjelovanja u sv. misi jest tiho razmatranje misnih otajstva, u stavu skrušenog i poniznog klanjanja pred veličanstvom presvete misne žrtve.
Kako to postići? Odgovor se nalazi u izvrsnim starim molitvenicima.

Koliko to snažno djeluje na duše vidi se iz primjera tisuća i tisuća svetih ljudi, koji su znali kako slušati sv. misu. Imamo primjer sluge Božjega Petra Barbarića.
Jedan Petrov vršnjak, koji je kasnije postao franjevac, opisuje kako je na njega djelovalo Petrovo sabrano i vrlo pobožno slušanje sv. mise uz molitvenik
(prema M. Vanino-A. Puntigam, Petar Barbarić, II. izd., 1936., str. 55.-56.):

"Petar gdje bi prispio, tu bi i ostao usred puka, od početka pak do svršetka Mise, propovijedi, naredaba, opomena, navješćenja: ko nepomičan kip; klečao bi uvijek 'na velikim koljenima' (t. j. ne bi sio na pete) sa rastvorenim molitvenikom. Ja sam vas razdragan u duši gledao na njega gdje prevrće listove, i na listovima sam opazio češće da ljubi - valjda su bile slike u molitveniku. Molitvenik kako sam kasnije mogao nagađati, bio je 'Isus, prijatelj malenih'... Pobožno držanje Petrovo kod Mise, kao i ljubezno i očinsko postupanje fra Ambre Miletića, kada bi dolazio u Veljake nama u školu, upravo kao magnetička sila osvojila je moje srce, da sam stekao želju i volju da pošto poto idem učiti za 'pratra', da dušu spasim."

Spominje se molitvenik Isus - prijatelj malenih. Jedno izvrsno izdanje tog molitvenika možete preuzeti ovdje: Isus prijatelj malenih ili pustite k meni malene (1917.).
To je molitvenik za dječake, koji sadrži sve važnije katoličke molitve i kratki katekizam.

Na str. 33.-69., nalaze se razmatranja za sve glavne dijelove mise, uz njihove fotografije - kako bi ih djeca (koja ne znaju latinski) lakše prepoznala.
Za svaki dio sv. mise na početku stoji kratka pouka, a onda molitva koju dijete u tom trenutku kaže u srcu.

Izuzetak je, dakako, ona molitva na početku koju svećenik moli sa cijelim pukom, a u kojoj se između ostaloga moli i za sve one nakane koje su potrebne za dobivanje oprosta:

"Raširi katoličku vjeru, obrati neznabošce i krivovjernike, složi kraljeve i vladare kršćanske. Zatri, o Bože, krivovjerstvo, pogibeljne bune, nepokornost poglavarima: zatri zavist, zlobu, srditost i svađe, kletve, psovke, razdor i neslogu; zatri lakomost, krivice i sva grješna djela."

Kršćanska demokracija

Kad smo prošli tjedan govorili o politici, potegnulo se pitanje o tzv. demokršćanstvu. Ondje sam rekao da je to "demokršćanstvo", kako se danas shvaća, prilično besmisleno.
Sam pojam kršćanske demokracije u svom izvornom smislu je nešto potpuno drugačije od današnjeg "demokršćanstva".

Papa sv. Pio X. je u motupropriju Fin dalla prima (18. prosinca 1903.) autoritativno definirao 19 načela kojih se moraju držati pokreti kršćanske demokracije.
Talijanski izvornik motuproprija možete vidjeti ovdje, a engleski prijevod ovdje.

Prvo i osnovno, prema sv. Piju X., kršćanska demokracija nije i ne smije biti politički pokret, niti smije služiti bilo kakvim političko-stranačkim ciljevima: "...la Democrazia Cristiana non deve mai immischiarsi con la politica, né dovrà mai servire a partiti ed a finì politici..." (načelo XIII.)

Za sv. Pija X., kršćanska demokracija je socijalno-ekonomski pokret, koji djeluje na društvenoj pozornici, ali izvan (stranačke) politike.
Nadalje, što je sv. Piju X. osobito važno, cijela kršćanska demokracija mora biti pod izravnim nadzorom crkvene hijerarhije: "la Democrazia Cristiana ha obbligo strettissimo di dipendere dall’Autorità Ecclesiastica" (načelo XIV.).
To se naročito odnosi na katoličke pisce i novinare, koji moraju dobiti izričito odobrenje crkvene vlasti za objavu svojih tekstova. Ili da se izrazimo ovako: Nijedan pisac koji sebe naziva katoličkim ne smije napisati nijedno slovo, ako za to nije dobio odobrenje crkvene vlasti (biskupa).

Na kraju motuproprija, sv. Pio X. ističe kako je važno da se svaki član katoličkih organizacija točno i skrupulozno pridržava Božjeg i crkvenog zakona ("scrupolosa osservanza delle leggi di Dio e della Chiesa").

U našim krajevima, odrednice sv. Pija X. o kršćanskoj demokraciji promicali su biskup Antun Mahnić i bl. Ivan Merz.

Bl. Ivan Merz je napisao 1927. članak pod nazivom Mahnićevim putem, u kojem ističe ovo:

Politički odgoj morat će naravno imati kao podlogu velike načelne smjernice Svete Stolice, kao enciklike: "Immortale Dei" (o kršćanskom ustavu država), "Humanum genus" (o framasonima), "Diuturnum illud" (o autoritetu), mnoge poslanice Leona XIII. francuskim biskupima i dr. Bez temeljitoga poznavanja tih dokumenata nije uopće moguće zamisliti temeljitu načelnu političku izobrazbu jednoga katoličkog intelektualca. I kad biskup Mahnić tako često govori o enciklikama i poziva katolike da ostanu ljudi enciklika i silaba (K. Ž. 108-111), tada on ne misli samo na poslušnost tim izjavama i papinskim smjernicama, nego i to u prvomu redu on hoće i želi da ih upoznamo, već stoga jer ne možemo biti poslušni onomu što ne poznamo. Mahnićev je katolički pokret bio hrvatski katolički izvanstranački pokret u smjeru Katoličke akcije Pija X. i kršćanske demokracije te je takav trebao i ostati.

Jedinstvo se Mahnićeva katoličkoga pokreta nije sastojalo u uskoj međusobnoj povezanosti katoličke prosvjetne i socijalno-ekonomske akcije s djelatnošću koje mu drago stranke niti je ta veza morala biti u kojoj mu drago osnovnoj zajedničkoj ideji, osim jedinstva u stvarima vjere i morala, "jer u ovima moraju svi katolici biti jednodušni" ("Luč" 1914/5,14). Veza je ovog jedinstva rimski Papa ("Hrv. Straža" XIII., 102), kao i u svim ostalim stvarima koje Papa odredi (Ib. 190, 87). U ostalim stvarima koje su katolicima slobodne, u pitanjima tehničke administracije i taktike, želi biskup Mahnić da se manjina pokori većini ("Luč" 1914/5.,14), jer u organizacijskomu radu "nema mjesta diktatorstvu" (Ib. K. Ž. 220)...

O katoličkoj ekonomskoj akciji, koju on s Pijom X. zove "kršćanskom demokracijom", kaže biskup Mahnić ovo: "Promicat će socijalnu (ekonomsku) organizaciju u smislu naputaka što ih je dao Leon XIII. te ih odobrila Njegova Svetost Pio X. poznatim Motu propriem" (Hrv. Straža II. 328). "U svojem motu proprio od dana 18. prosinca 1903. uglavio je Pio X. u 19 točaka temeljne zakone kršćanske narodne akcije, a katolici su dužni u savjesti ove zakone opsluživati i držati se unutar granica koje je Crkva zasjekla kršćanko-demokratskom pokretu" (Temeljni zakoni naše organizacije, listopad 1918, 64). "Odatle proizlazi za "kršćanske demokrate dužnost da se pokoravaju crkvenoj vlasti: "Razvijajući svoje djelovanje, kršćanska je demokracija najstrože dužna pokoriti se duhovnoj oblasti iskazujući biskupima i njihovim zamjenicima potpunu pokornost i ne smije činiti makar po sebi lijepe i dobre stvari, ako ih vlastiti pastir nije odobrio" (Čl. XIV, Ib. 65). U tom motu propriu određuje Pio X.: "Kršćanska demokracija (kat. soc. ekonomska akcija) ne smije se miješati u politiku niti smije kada služiti političkim strankama i u političke ciljeve, nije to njezino polje".

I opet nije moguće zamisliti katoličkoga stručnjaka za ekonomske poslove koji nije temeljito proučio taj glasoviti "motu proprio" Pija X. od 18. XII. 1903. što ga biskup Mahnić toliko naglašava.

Eto, to bi otprilike bila kršćanska demokracija. Dobro vidimo da to nema veze s današnjim "demokršćanstvom".

Sv. Franjo u Zagrebu

Spomenica prigodom sedamstote godišnjice blažene smrti sv. Franje, Zagreb, 1927.,
str. 41.-43.

Misionarski žar

Aleksandar Gahs (1891.-1962.)

Kao i drugdje u Europi, i Hrvatskoj je nekada djelovala Družba sv. Petra Klavera, kojoj je glavni zadatak obraćenje afričkih naroda na katoličku vjeru. Imali su sjedište u Zagrebu, u Draškovićevoj 12.
Izdavali su mjesečnik Crnče ("misijski mjesečnik sa slikama za katoličku mladež"), kojemu je urednik bio požeški svećenik i etnolog Aleksandar Gahs.

Čitajući tiskovine Družbe sv. Petra Klavera, čovjeku postane jasno zašto su misije prije bile toliko uspješne. A istovremeno se rastužite, shvativši da postkoncilske "misije" zapravo uopće nisu misije.
Gdje su nestali pravi misionari? Kako je nestao misijski žar? Nestao je zbog sustavnog relativiziranja dogme Extra Ecclesiam nulla salus; za što su najviše odgovorni modernistički profesori na teološkim fakultetima (koji su bili "periti" na II. vatikanskom koncilu!).

Pravi misionari su imali svijest da oni dolaze osloboditi pogane od vlasti Sotone.
Da! Svi nekršteni ljudi su zaista u vlasti Sotone. Nije uzalud egzorcizam važan dio tradicionalnog obreda krštenja.

Stavit ću ovdje nekoliko stranica iz misijskog kalendara sv. Petra Klavera za godinu 1939., da se vidi mentalitet i način razmišljanja pravih misionara.

Pazite u idućem tekstu glavnu misao: "Glavna svrha ovih apostolskih izleta je ta, da se predobiju pogani za kršćanstvo." Svrha cijelog misionarskog rada je obraćenje pogana na kršćanstvo, a ne nekakva socijalna pomoć, kao kod današnjih "misija".

Evo jedna misao za pamćenje...

Prijašnje su misije bile uspješne, jer su brojni pobožni katolici svakodnevno molili za uspjeh misija. Svećenici su prikazivali svetu misu žrtvu na tu nakanu.
Gore spomenuti svećenik, Aleksandar Gahs, bio je osobito poznat po tome.
Imali smo i Misni savez u korist afričkih misija. Zanimljivo je da su i za vrijeme NDH, hrvatske kune išle u Afriku za misije. Iako se možemo pitati: koliko je uopće valuta NDH vrijedila u inozemstvu? No, to je manje važno... Bitno je da su naši ljudi davali od srca što imali za uspjeh misija.
Evo jedna sličica iz 1943. god.:

Proslava blagdana sv. Josipa

Pročitajte kako izgleda istinska i dostojna proslava blagdana sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske.
Bilo je to 19. ožujka 1939. u župi sv. Josipa na Trešnjevci. Bl. Alojzije Stepinac je služio svečanu pontifikalnu misu, a pomoćni biskup Franjo Salis-Seewis svečane vespere.


Glasnik sv. Josipa, travanj 1939., br. 4.

Inače, kamen temeljac za izgradnju crkve sv. Josipa položio je bl. Alojzije Stepinac 10. svibnja 1936.

A ovo je slikano prilikom blagoslova i otvaranja te crkve 21. lipnja 1942.

Hrvati i Španjolski građanski rat (II. dio)

Pregledavajući stare brojeve Glasnika sv. Josipa (iz 1939. god.), naišao sam na priličan broj članaka o Španjolskom građanskom ratu. Odlučio sam ovdje staviti one najzanimljivije, da ih imamo na jednom mjestu.
Naka to bude dodatak postu: Hrvati i Španjolski građanski rat.

Ova tema je uvijek interesantna, jer govori o borbi za katoličku državu. I to o uspješnoj borbi! Španjolcima je tada uspjelo ono što se u malo kojoj drugoj zemlji ostvarilo: provesti potpunu restauraciju.
Nakon pobjede generala Franca, jednim su potezom ukinuti svi štetni zakoni koje su donijeli ljevičari za vrijeme svoje revolucionarne "Republike". Katolička vjera je opet postala službenom državnom vjerom, vratila se vjerska pouka u škole, vraćen je obvezan crkveni brak, a ukinut "civilni brak" (svi "civilni brakovi" sklopljeni za vrijeme Republike proglašeni su pravno ništetnima, tj. nepostojećima), zabranjene su antikršćanske organizacije i mediji itd.
Koliko je meni poznato, katolička obnova ovakvih razmjera uspjela je još samo jedan put u povijesti: u Francuskoj za vrijeme Burbonske restauracije (1814.-1830.), kad su poništene gotovo sve (vidljive) posljedice Francuske revolucije. 

Imali smo mi Hrvati i konkretne koristi od svega toga. Francova Španjolska je 1945. pružila utočište brojnim hrvatskim emigrantima koji su bježali pred komunističkim terorom. Među njima i nadbiskupu Ivanu Ev. Šariću, koji je u Španjolskoj objavio svoj prijevod Svetoga pisma.

A da su i kod običnih Španjolaca postojale simpatije i suosjećanje prema patnjama hrvatskog naroda pod komunističkim režimom, pokazuje jedan primjer iz krašićkog sužanjstva bl. Alojzija Stepinca.
Stepinčev domaćin, vlč. Josip Vraneković, piše u svom dnevniku 12. siječnja 1954. (prema Glasniku postulature, listopad 2010., str. 50.-51.):

"Gore spomenuti Glasnik [Glasnik Srca Isusova iz Salzburga] javlja o jednoj Španjolki-djevojci, koja je molila i život mladi žrtvovala za Hrvatsku. Za naš ju je narod oduševio jedan naš svećenik emigrant. - 'Eto' - veli Eminencija - 'kako nam dragi Bog vraća. Mi smo tri godine molili za Španjolsku, dok je tamo harao građanski rat. Nijedne novine, osim Hrvatske straže, nisu prenijele moju okružnicu i poziv na molitvu.' "

Dosta dobar članak o poslijeratnim hrvatskim emigrantima u Španjolskoj možete vidjeti ovdje.
Simpatična je autorova opaska o nadbiskupu Šariću:

"Nadbiskup je živio vrlo skromno u rezidenciji španjolskih biskupa. Iako je bio pozvan da sudjeluje u nekim vijećanjima španjolske crkvene hijerarhije, nadbiskup se klonio toga, ali je ipak primao na razgovore sve strance koji su ga htjeli vidjeti, razgovarajući s njima na latinskom, kojim je besprijekorno vladao za razliku od nekih španjolskih kolega. Rado se susretao i s Hrvatima, održavajući pismenu vezu s mnogim izbjeglim svećenicima"

Nadbiskup Šarić u Madridu

Što se tiče ovih dolje članaka iz Glasnika sv. Josipa, iz njih dobro vidimo da su hrvatski katolici 1939. jednodušno slavili pobjedu generala Franca.
Tema o kojoj su često pisale tadašnje katoličke novine su zločini ljevičarske, republikanske, strane. Svakodnevno su stizale šokantne vijesti o otkrićima masovnih zločina koji su se događali na prostorima pod "crvenom" vlašću: masovna ubojstva biskupa, svećenika, vjernika... O tome danas nećete vidjeti ni riječ u školskim udžbenicima. Zašto? Možda je nezgodno priznati da je Ernest Hemingway bio član jedne zločinačke bande, a skupa s njim i svi oni jugokomunistički "Španci" (Ivan Krajačić, August Cesarec, Ivan Gošnjak itd.).

Neka nam ovi članci budu spomen, ne samo na stradanja španjolskih katolika u ratu, nego i na njihovu pobjedu i obnovu katoličke države.



Glasnik sv. Josipa, siječanj 1939., br. 1.

Glasnik sv. Josipa, srpanj 1939., br. 7.

Glasnik sv. Josipa, listopad 1939., br. 10.

U istom broju Glasnika sv. Josipa, dvije stranice kasnije, nalazi se ovaj članak...

Političke hereze

Od naših starijih pisaca, termin  "političke hereze" često je koristio Juraj Križanić, i to kad je branio monarhijski oblik vladavine protiv onih koji su ga napadali.
Kao uvjereni monarhist, Križanić piše u svojoj Politici:

"Sicut contra Ecclesiam Christi et fidem catholicam salutiferam, daemon exerit omnes suas vires, semperque eam oppugnat haeresibus spiritualibus; ita contra regimen monarhicum (quod inter omnia optimum est et in quo maxima viget iustitia et disciplina politica) similiter exerit omnes vires et conatur illud destruere haeresibus politicis."

("Kao što protiv Crkve Kristove i spasonosne katoličke vjere, demon upire sve svoje snage i stalno je napada duhovnim herezama; tako protiv monarhijske vladavine (koja je od svih najbolja i u kojoj vlada najveća pravda i politička disciplina) slično upire sve snage i pokušava je uništiti političkim herezama.")


Ovdje je, kao i u nekim drugim stvarima, Križanić bio dalekovidan. Ako pogledamo što se u kasnijim stoljećima događalo, vidimo da su političke hereze koje su na kraju uspjele srušiti stare monarhije u Europi, iste one hereze koje su uništile i katoličke države.

Među političkim herezama, na prvom mjestu je ono osnovno načelo liberalno-demokratske države: da vlast proizlazi iz naroda.
Temeljni dokument Francuske revolucije - Deklaracija o pravima čovjeka i građanina - kaže u čl. 3:

"Začetak svakog suvereniteta bitno je u narodu. Nijedno tijelo, nijedan pojedinac, ne može vršiti vlast koja izrijekom iz njega ne proizlazi."

Ustavi koji slijede ideje Francuske revolucije obično svečano proklamiraju to načelo već u svom prvom članku. Tako i Ustav RH u čl. 1. kaže:

"U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih građana."

Tezu da vlast "proizlazi iz naroda" uobličili su u 18. stoljeću francuski "prosvjetitelji" (Rousseau, Montesquieu...). Ona je direktna pobuna protiv kršćanstva.
Sveto pismo kaže da vlast dolazi od Boga, a ne "od naroda".
Sv. Pavao jasno kaže u Poslanici Rimljanima:

"Nema vlasti, osim od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene."       (Rim 13, 1)

Zbog toga su katolički monarsi u svim službenim dokumentima isticali da vladaju milošću Božjom. Time su priznavali da je Bog vrhovni vladar, koji im je po svojoj milosti dopustio da vladaju na zemlji.

Francuska revolucija je bila pobuna upravo protiv tog tradicionalnog poretka.
Žalosno je da su njene antikršćanske ideje upisane i u Ustavu RH (koji zapravo i nije ništa drugo nego kopija francuskog ustava).

Za nas katolike stvari su jasne. O državnom ustrojstvu i odnosu Crkve i države, autoritativno se izjasnila Sveta Stolica.
Papa Leon XIII. je razjasnio ta pitanja u enciklici Immortale Dei (1885.), koja nosi podnaslov "de civitatum constitutione christiana" ("o kršćanskom ustavu država" ili bolje o "kršćanskom ustroju država").

U toj enciklici, papa Leon XIII. jasno osuđuje zabludu "da vlast proizlazi iz naroda", i kaže:

"Ex quo illid consequitur, potestatem publicam per se ipsam non esse nisi a Deo. Solus enim Deus est verissimus maximusque rerum dominus, cui subesse et servire omnia, quaecumque sunt, necesse est: ita ut quicumque ius imperandi habent, non id aliunde accipiant, nisi ab illo summo omniumque principe Deo: 'Non est potestas nisi a Deo' (Rom. 13, 1). Ius autem imperii per se non est cum ulla reipublicae forma necessario copulatam: aliam sibi vel aliam assumere recte potest, modo utilitatis bonique communis reapse efficientem. Sed in quolibet genere reipublicae omnino principes debent summum mundi gubernatorem Deum intueri, eumque sibi metipsis in administranda civitate tamquam exemplum legemque proponere."

("Iz čega ovo slijedi, da javna vlast sama po sebi nije od drugdje, nego od Boga. Jedini je naime Bog pravi i najviši gospodar stvari, kojemu je nužno da se podlože i služe sve stvari, koje god postoje: tako da tko god ima pravo vladanja, ne prima ga od drugdje, nego od vrhovnog vladara Boga: 'Nema vlasti, osim od Boga' (Rim 13, 1). Pravo pak vladanja po sebi nije nužno vezano s bilo kojim oblikom države: jednu ili drugu može se s pravom uzeti, dok god je pogodna za koristi i zajedničko dobro. Ali, u svakoj vrsti države, vlastodršci trebaju u svemu gledati na vrhovnog upravitelja svijeta Boga, i Njega sebi postaviti u upravljanju državom kao primjer i zakon.")


Vidimo da papa Leon XIII. kaže da je manje bitno pitanje vrste vladavine, tj. je li monarhija ili republika ili što drugo... Bitno je da vlastodršci izričito priznaju Boga vrhovnim vladarom i gospodarom, i da u donošenju zakona slijede Njegove zapovijedi.

Iako su Crkva i država dva neovisna društva, one moraju biti povezane kao duša i tijelo. To su riječi Leona XIII.:
"inter utramque potestatem quaedam intercedat necesse est ordinata colligatio: quae quidem coniunctioni non immerito comparatur, per quam anima et corpus in homine copulantur"
("između obje vlasti nužno je da postoji određena povezanost: koja se naime ne bez razloga uspoređuje s onom povezanošću, kojom se duša i tijelo spajaju u čovjeku").

Ovim je papinim riječima osuđena i ona druga velika hereza u Ustavu RH (čl. 41.), koja glasi: "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države."

Tu političku herezu je osudio još na samom početku Francuske revolucije, papa Pio VI. (Pobjeda nevjernika je već u tome što odbijaju proglasiti katoličku vjeru vladajućom),
zatim Grgur XVI. (Mirari vos, 1832. god.) i bl. Pio IX. (u Syllabus errorum).

Poznavajući nauk tih papa, ne možemo se i ne smijemo pomiriti sa sadašnjim liberalnim političkim ustrojem država.

Bl. Ivan Merz je napisao u jednom svom pismu iz kolovoza 1927. godine:

"...kako je sav naš sadanji politički sustav bitno loš, jer je sazdan na herezi da sva vlast dolazi od naroda, da je svaki pojedinac potpuno autonoman, te se iz tih premisa izvodi opće pravo glasa. Katolički sociolozi tvrde obratno, a pogotovo ističu, da se država ne sastoji od pojedinaca već od organskih (ne mehaničkih) jedinica, koje imadu svoj zaseban život i svoju autonomiju: obitelj, općine, staleži i t.d. Katolički sociolozi stoga smatraju sadanje opće pravo glasa, koje zbacuje norme jedinice, kao veoma nesavršeno."

I ono što je još značajnije, bl. Ivan Merz dodaje već u idućoj rečenici: "kao katolici nikada ne smijemo odobriti sve sadašnje političke prilike."

Pokušaj otpora sekularizaciji školstva u Hrvatskoj

Obično ne razmišljamo o tome koliko događaji iz prošlosti utječu na našu situaciju u sadašnjosti. Jedan od takvih prijelomnih događaja zbio se 1874. god., kad je liberalna Mažuranićeva vlada donijela Zakon o pučkim školama, kojim je Crkvi oduzet nadzor nad školstvom u Hrvatskoj.

Donosim članak tadašnjeg  Zagrebačkog katoličkog lista (30. prosinca 1875.) koji opširno obrađuje tu temu. Postavljalo se pitanje: Kako da svećenici postupe u novim okolnostima? I daje se sljedeći odgovor:

"Crkvi dakle katoličkoj nastale su u školi velike težkoće; no ona zato ne može napustiti škole, niti budne brige i djelatnosti oko škole. Pače čim je Crkvi stvorem mučniji položaj, čim većma napreduje nastojanje Crkvu sasvim iztisnuti iz škole: tim mora biti u njezinih službenika trud uztrajniji i oduševljeniji."  

Ipak, uočava se da je članak prožet određenim pesimizmom. Autori se zabrinuto pitaju: Što donosi budućnost sa bezvjerskim školstvom?
Daljnji je razvoj događaja pokazao da je pesimizam bio više nego opravdan. Sekularizacija školstva je uzrokovala pad broja svećeničkih i redovničkih zvanja.
Naime, dok je školstvo bilo katoličko, očekivalo se da će se najbolja djeca odlučiti za svećeničko i redovničko zvanje. Tako je uvijek bio siguran dotok mladih u bogoslovije i samostane.
Nesuprot tome, sekularno školstvo sa svojim indiferentizmom i bezvjerskom atmosferom, upravo guši potencijalna svećenička zvanja. Ovdje treba tražiti jedan od glavnih uzroka "krize zvanja"... kako u Hrvatskoj, tako i drugdje na Zapadu.

Dakako, to je samo jedna od loših posljedica sekularnog školstva. Ima ih još puno... Na primjer, to što se djecu izlaže propagandi vladajućih političkih struktura. Koja god stranka prigrabi vlast, dobiva mogućnost da nameće svoju ideologiju malenima.

No, da ne duljim... Pročitajte članak da vidite kako je to izgledalo na samom početku sekularizacije školstva u Hrvatskoj.

Budućnost je naša

Glasnik sv. Josipa, veljača 1939., br. 2.