20. svibnja proslavljen je blagdan sv. Bernardina Sijenskoga (1380.–1444.). Sv. Bernardin je poznat kao jedan od najvećih propovjednika svojega vremena. Svojim je propovijedima potaknuo tisuće ljudi na obraćenje, pokoru i promjenu života.
Učinak njegova apostolskog rada najbolje se vidi u stotinama ljudi koje je potaknuo da napuste ovaj svijet i posvete se Bogu u redovničkom životu. Prema životopisu sv. Bernardina, koji je napisao sv. Ivan Kapistran, u trenutku kad se sv. Bernardin pridružio franjevcima opservantima bilo ih je u Italiji oko 130 u 20 malih samostana. Do smrti sv. Bernardina broj im se povećao na više od 4000 redovnika, i to u više od 200 samostana.
Postavlja se pitanje: Kako je sv. Bernardin uspio privući tolike ljude u redovnički život?
Odgovor na to pitanje možete pronaći u njegovim propovijedima u kojima govori o vrijednosti i smislu redovničkog života.
Ako analizirate argumente sv. Bernardina, vidjet ćete da se temeljito razlikuju od argumenata kojima danas "moderne" redovničke zajednice pokušavaju privući nove članove.
Na primjer, ako pogledate internetske stranice modernih redovničkih zajednica, primijetit ćete da gotovo uvijek svoju poruku počinju riječima: "ako osjećaš poziv", "ako osjećaš težnju", "osjećaš li poziv" i sl.
Nasuprot tome, sv. Bernardin ne govori puno o "osjećajima", nego svojim slušateljima predstavlja konkretne prednosti koje redovnički život donosi čovjeku za vječni život.
Iz nekog razloga, moderne redovničke zajednice ustručavaju se govoriti o nebeskoj nagradi za vječni život, pa radije navode sve moguće sekundarne motive kako bi mlade privukli u samostan. Kao da misle da mlade ljude samo zemaljski motivi mogu privući u samostan.
Ili možda misle da obećanje nebeske nagrade nije dovoljan motiv?
Zaboravlja se da sam Gospodin Isus Krist osobama koje su se posvetile njegovoj službi obećava nebesku nagradu:
"I tko god ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti." (Mt 19, 29)
Gospodin je rekao bogatom mladiću:
"Još ti jedno preostaje: sve što imaš prodaj i razdaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." (Lk 18, 22)
Sv. Bernardin Sijenski, stoga, jasno govori o zaslužnosti redovničkog života za vječni život.
U svojoj zbirci korizmenih propovijedi Quadragesimale De Evangelio aeterno, sv. Bernardin posvećuje 24. propovijed temi redovništva.
Ovdje sv. Bernardin detaljno objašnjava zašto su djela učinjena iz redovničkih zavjeta zaslužnija od djela učinjenih bez redovničkih zavjeta.
Prvo, zato što su ta djela učinjena snažnijom voljom:
"Primo ratione firmationis: ex voto enim, et voti actione sequitur in vovente firmitas major. Ad laudem igitur boni operis pertinet quod voluntas firmetur in bono; sicut utique ad gravitatem pertinet culpae quod voluntas sit obstinata in malo. Patet enim quod qui aliquid vovet voluntatem suam firmat ad id quod vovet: et sic, quum implet quod voverat, opus bonum ex firmata voluntate procedit."
("Prvo, iz razloga čvrstoće: jer iz zavjeta i činom zavjeta slijedi kod zavjetovanoga veća čvrstoća. Pohvali dobrog djela pripada to da se volja učvrsti u dobru, kao što na težinu grijeha spada to da je volja učvršćena u zlu. Naime, očito je da onaj koji nešto zavjetuje pričvršćuje svoju volju za ono što zavjetuje: i tako, kada ispunjava ono što je zavjetovao, dobro djelo proizlazi iz učvršćene volje.")
Ta čvrstoća volje potiče redovnika da se brižnije čuva grijeha:
"Praeterea, quanto magis mens ejus qui est in gratia horret mortalem culpam, et id quod aufert sibi spem aeternae vitae... tanto magis et tanto firmius conatur in oppositum suum. Sed id quod ante votum licitum erat per votum fit illicitum, et moratle: igitur plus incomparabiliter habet horrere illud post ipsum votum, quam ante votum; et tanto amplius in oppositum conari...")
("Osim toga, koliko se više duša onoga tko je u milosti grozi smrtnog grijeha i onoga što bi joj oduzelo nadu vječnog života... toliko više i toliko čvršće nastoji oko onoga što mu je suprotno. Ali, ono što je prije zavjeta bilo dopušteno, po zavjetu postaje nedopušteno i smrtni grijeh: zato se nakon zavjeta neusporedivo više treba groziti toga nego prije zavjeta; i toliko više treba nastojati oko onoga što je tom [grijehu] suprotno...")
Nadalje, sv. Bernardin ističe da redovnici mogu očekivati veću Božju pomoć od drugih ljudi:
"Quanto magis in aliquo opere adest nobis divinum adjutorium, et spes et confidentia major de illo; tanto firmius, et cum majori securitate id operamur; et possumus operari. Sed per votum ista utique augentur, et amplificantur, sicut supra per Augustinum et Anselmum patet, et sicut etiam ratio dictat. Nam, quanto nos amplius Deo damus, aut subjicimus, et quanto amplius eum honoramus, et ipsi in ejus servitio nos applicamus, tanto divinum adjutorium familiarius nobis adest, et tanto securiores nos possumus, et debemus esse de praesentia, et adjutorio ejus."
("Koliko nam više u nekom djelu dolazi božanska pomoć, i veća nada i pouzdanje u nju; toliko snažnije i s većom sigurnošću djelujemo i možemo djelovati. Ali, po zavjetu se ovo, svakako, povećava i umnožava, kao što je očito iz gore navedenih riječi Augustina i Anzelma, i kao što kaže razum. Naime, koliko više dajemo Bogu ili koliko mu se više podložimo, i koliko ga više častimo, i združimo se s njegovom službom, toliko nam bliže pristupa božanska pomoć, i toliko možemo i trebamo biti sigurniji o njegoj prisutnosti i pomoći.")
Sv. Bernardin zaključuje:
"Ex dictis patet quod facere aliquid ex voto, non solum est melius, et magis meritorium, sed etiam utilius est, et expedientius, quam illud idem facere sine voto."
("Iz rečenog je očito da učiniti nešto iz zavjeta, ne samo da je bolje i više zaslužno, nego je također korisnije i primjerenije, nego učiniti isto bez zavjeta.")
Velika je, dakle, vrijednost redovničkih zavjeta koji posvećuju djela redovnika.
Zašto danas mladima nitko ne govori o redovništvu na takav način?
Sv. Bernardin navodi sve prednosti redovništva pozivajući se na argumente sv. Bernarda iz Clairvauxa:
"Quod per illuminatam divinitus rationem, ac experientiam certam devotus Bernardus intelligens, ait: Bonum est nos hic esse, scilicet, in statu religionis. Quare? Quia homo ibi vivit purius, cadit rarius, resurgit velocius, incedit cautius, quiescit securius, irroratur frequentius, purgatur citius, moritur confidentius, et praemiatur copiosius. In quibus sacris verbis exprimit novem rationes, quare sit melius facere bonum in statu religionis, quam extra religionem; et maxime in saeculari statu."
("To je pobožni Bernard, shvaćajući po božanski prosvijetljenom razumu i sigurnom iskustvu, rekao: Dobro nam je ovdje biti, to jest u redovničkom staležu. Zašto? Jer čovjek ondje čišće živi, rjeđe pada, brže ustaje, opreznije hoda, sigurnije počiva, češće se nadahnjuje, brže se čisti, pouzdanije umire i obilnije se nagrađuje. U ovim svetim riječima izražava devet razloga zašto je bolje činiti dobro u redovničkom staležu nego izvan redovništva, a poglavito u svjetovnom staležu.")
Pretpostavaljam da danas nije "politički korektno" reći da je redovnički stalež bolji od svjetovnog staleža. U liberalnim "vjerskim" krugovima otvoreno se promiče ideologija egalitarizma, prema kojoj su svi staleži jednaki.
No, zato liberalni klerici ne mogu objasniti mladim ljudima zašto bi od svih staleža izabrali baš redovnički stalež.
Sv. Bernardin nije imao takvih problema. On je znao mladim ljudima točno objasniti smisao redovničkog života i razloge zašto ga mladi trebaju prihvatiti.
Štoviše, u članku III. gore spomenute propovijedi, sv. Bernardin navodi dijalog između učitelja i učenika o ulasku u redovničku zajednicu. U obliku dijaloga između starijeg redovnika i kolebljivog mladića, sv. Bernardin odgovara na sve argumente koje protivnici redovništva iznose protiv redovničkog života.
To je jedan od najljepših tekstova koje je napisao sv. Bernardin. Navest ću samo par citata.
Na prigovor mladića da čovjek može postići savršenstvo i bez zavjeta (poput Abrahama koji je posjedovao veliko materijalno bogatstvo), učitelj odgovara da je moguće postići savršenstvo u svjetovnom staležu, ali jako teško. Za to su potrebne velike kreposti, koje nisu česte u svijetu.
Zatim dodaje:
"Praeterea ille actus est magis meritorius qui offertur Deo a persona magis grata: unde Gen. 4. Respexit Dominus ad Abel, primo, et ad munera ejus, secundo. Sed persona cum voto, ceteris paribus, est amplius Deo grata: igitur magis meretur propter illud votum."
("Osim toga, više je zaslužan onaj čin koji Bogu prinosi osoba koja mu je više mila; zato se kaže u Knjizi postanka 4, 4: Gospodin milostivo pogleda na Abela, prvo, i njegove darove, drugo. Ali, osoba sa zavjetom, ceteris paribus, više je mila Bogu: stoga, više zaslužuje zbog tog zavjeta.")
Na početku ovog teksta spomenuto je kako se danas govori samo o "osjećaju poziva" - ali, to je samo jedan od znakova zvanja.
Sv. Bernardin ističe da je uz to potrebno da čovjek ima odluku da će izbjegavati grešne prigode i odluku da će nastojati duhovno napredovati:
"Signum autem quod ducatur Spiritu Dei triplex est: Primum est jucunditas mentis ex affectione consideratae religionis, secundum est propositum cavendi circumstantias peccatorum, tertium est propositum proficiendi in melius."
("A znak da ga vodi Duh Božji jest trostruk: Prvo je slatkoća duše iz čuvstva u razmišljanju o redovništvu, drugo je odluka da će se čuvati grešnih prigoda, treće je odluka o napredovanju na bolje.")
Napokon, učitelj iz Bernardinova dijaloga otvoreno upozorava mladića da se pripremi na kušnje i napasti:
"Ex quo te video divinitus evocatum, gratias ago Domino Deo meo qui te sic dignatus est inspirare. Referam tibi quod Eccl. 2. ait: Fili, accedens ad servitutem Dei, sta in justitia, et timore, et praepara animam tuam ad tentationem. Multa insurgent adversum te, et contra impraeparata amplius tunc dimicabunt. Time pericula quae expectabas, sed amplius time pericula quae ignoras."
("Iz ovoga što vidim kako si božanski pozvan, zahvaljujem Gospodinu Bogu mojemu, koji se udostojao da te tako nadahne. Spominjem ti ono što kaže Crkv. 2, 1: Sine, pristupajući služenju Bogu, stoji u pravednosti i strahu, i pripravi dušu svoju na kušnju. Mnogo toga će ustati protiv tebe, i tada će se još više boriti protiv onoga što nije pripravljeno. Boj se opasnosti koje očekuješ, ali još više boj se opasnosti koje ne poznaješ.")
Na kraju mladića potiče na ustrajnost:
"Unum ultimum ad mentem tuam reduc. Persevera, persevera, persevera: nam non coronabitur, nisi qui legitime certaverit. Ille vero legitime certat qui usque in finem in sanco proposito perseverat; quia, teste Domino, non qui incoepit, sed qui perseveraverit usque in finem, hic salvus erit."
("Jednu posljednju stvar prizovi u sjećanje. Ustraj, ustraj, ustraj: jer se ne okrunjuje nijedan koji se nije zakonito borio (2 Tim 2, 5). A zakonito se bori onaj tko sve do kraja ustraje u svetoj odluci; jer po Gospodinovu svjedočanstvu, ne onaj tko započne, nego tko ustraje do kraja, taj će biti spašen (Mt 10, 22).")
Jedna od najstarijih slika sv. Bernardina, nastala oko 1444. godine, prikazuje kako svetac drži otvorenu knjigu na kojoj su ispisane riječi sv. Pavla: "Quae sursum sunt sapite, non quae super terram." - "Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (Kol 3, 2)
Kod svečeva podnožja napisane su riječi sv. Ivana: "Nolite diligere mundum" - "Ne ljubite svijet" (1 Iv 2, 15)
Sv. Bernardin govorio je o redovništvu i u svojoj drugoj zbirci korizmenih propovijedi Quadragesimale De christiana religione, serm. XVI.
Sv. Bernardin i ovdje objašnjava zašto je bolje biti u redovničkoj zajednici nego u svjetovnom staležu.
Naravno, prvi je razlog to što u redovničkoj zajednici čovjek živi u većoj čistoći:
"Prima ratio, quare melius sit in sancta religione, quam in statu saeculi conversari, est, quia homo vivit purius, et maxime propter tria. Primo propter obedientiam, secundo propter castitatem, tertio propter paupertatem."
("Prvi razlog zašto je bolje nalaziti se u svetom redovništvu, nego u svjetovnom staležu, jest to što čovjek tamo živi čišće, a ponajviše zbog tri stvari. Prvo, zbog poslušnosti; drugo, zbog čistoće; treće, zbog siromaštva.")
Drugo, u redovničkoj zajednici čovjek ima manje prigoda da sagriješi:
"Secunda ratio est; quia in religione homo cadit rarius. Et maxime, quia ibi fugit tria, quae communiter ducunt ad casum. Fugit enim primo vitiosas occasiones, secundo vitiosas conversationes, tertio vitiosas consuetudines."
("Drugi je razlog to što u redovništvu čovjek rjeđe pada. A najviše zato što ondje izbjegava tri stvari koje obično vode do pada. Naime, izbjegava prvo, opake prigode; drugo, opake razgovore; treće, opake običaje.")
Naravno, ova prednost redovničkih zajednica moguća je jedino ako su samostani u skladu s tradicijom zatvoreni svjetovnim utjecajima... Teško da se to može reći za neke postkoncilske "moderne samostane", gdje praktički svatko može ući i izaći, gdje se gleda televizija, gdje redovnici imaju "slobodu" da izlaze kamo žele i kada žele... U takvom slučaju nema neke velike razlike između života u samostanu i života u svijetu.
Treći razlog, koji navodi sv. Bernardin, jest mogućnost bržeg ustajanja u slučaju pada:
"Tertia ratio est, quia in religione resurgit homo velocius. Licet tanquam homo quandoque cadat: tria adiutoria in religione magis, quam in saeculo iuvant ad resurgendum. Primum est lectio, secundum exhortatio, tertium exemplatio. Primum ad resurgendum adiutorium est lectio: quotidie enim leguntur libri sanctorum atque doctorum lucida documenta; quotidie audiuntur in mensa et extra mensam praeteritorum resurgentium manifesta exempla."
("Treći je razlog to što u redovništvu čovjek brže ustaje. Premda, kao čovjek, ponekad padne: u redovničkoj zajednici ima tri pomoći koje mu pomažu da brže ustane nego u svijetu. Prvo je čitanje, drugo poticaj, treće primjer. Prva pomoć za ponovno ustajanje jest čitanje: naime, svakodnevno se čitaju knjige svetaca i lucidni dokumenti naučitelja; svakodnevno se čuju kod objeda i izvan objeda očiti primjeri onih [svetaca] koji su opet ustali.")
I ova prednost redovničkih zajednica moguća je samo u samostanima koji se drže tradicionalne discipline glede duhovnog čitanja kod obroka. Sv. Bernardin govori o blagotvornom učinku čitanja knjiga svetaca i crkvenih naučitelja.
Ovu pogodnost sigurno nećete naći u liberalnim samostanima u kojima se čitaju modernističke knjige.
Treba spomenuti još jednu važnu stvar: pokora. Svaki je čovjek dužan činiti pokoru.
Samostan je u tom smislu povlašteno mjesto, gdje redovnici trebaju živjeti pokorničkim životom.
Sv. Bernardin kaže sljedeće o toj ulozi čišćenja i pokore:
"Quilibet ergo de culpis suis indiget expurgari. Sed qui considerat sacrae religionis statum, non solum ad merita cumulanda, verumetiam ad crimina velocius expurgada dignoscere poterit ordinatam, quia perfectionem paenitentiae in se comprehendit."
("Svakomu je, dakle, potrebno da se očisti od svojih grijeha. No, tko razmisli o stanju svetog redovništva, ne samo u prikupljanju zasluga, nego i u bržem čišćenju od zlodjela, može spoznati kako je uređeno, jer u sebi obuhvaća savršenstvo pokore.")
Opet, to je moguće samo u samostanima u kojima se obdržavaju tradicionalne pokorničke prakse. To nećete pronaći u modernističkim zajednicama koje su eliminirale sve što podsjeća na pokoru.
Sv. Bernardin je isticao važnost duhovnog života u redovničkim zajednicama:
"Primo enim frequentantur in religione quaedam exercitia spiritualia, ut puta officium divinum, oratio privata, aqua benedicta, videre et adorare saepius Sacramentum, Dominica oratio, Credo, Missarum frequentatio, meditatio Christi passi, tunsio pectoris cum contritione et devotione, intrare Ecclesiam consecratam, celebrare Missas, communicare devote, confessio sacramentalis, confessio generalis et similia."
("Prvo, naime, u redovništvu se često obavljaju određene duhovne vježbe, kao što je božanski oficij, privatna molitva, blagoslovljena voda, često gledanje i klanjanje Presv. Sakramentu, Gospodnja molitva, Vjerovanje, često pohađanje misa, razmatranje o muci Kristovoj, udaranje u prsa s kajanjem i pobožnošću, slavljenje misa, pobožno pričešćivanje, sakramentalna ispovijed, opća ispovijed i slično.")
Kad pogledate sve prednosti redovničkog života o kojima govori sv. Bernardin, jasno vam je da se one mogu ostvariti samo ako se u samostanu obdržavaju pravila katoličke tradicije.
Bez tradicionalne liturgije ne može biti tradicionalnog redovništva.
Bez tradicionalnog pokorničkog života, redovničke zajednice ne mogu imati onaj učinak čišćenja koji spominje sv. Bernardin.
Uostalom, i sam sv. Bernardin je izabrao franjevački red zbog pokorničkog života.
To možete jasno vidjeti u tradicionalnom franjevačkom časoslovu (Rimsko-serafski brevijar) na blagdan sv. Bernardina 20. svibnja, u čitanjima II. noćnice gdje se opisuje svečev život i djelovanje.
Ovako se u V. čitanje opisuje kako je sv. Bernardin kao mladić, vodeći pokornički život, izabrao franjevački red:
"Quo ut sibi viam muniret, aediculam in extrema urbe conduxit; in quam cum sese abdidisset, asperrimam omni ex parte vitam trahebat, Deum assidue orans, ut, quid sibi sequendum esset, ostenderet. Quare divinitus factum est, ut beati Francisci Ordinem prae ceteris optaret, in quo humilitate, patientia, aliisque religiosi hominis virtutibus excelluit."
("Kako bi si učvrstio put, unajmio je stanak na rubu grada, gdje se povukao; vodio je vrlo strog život, ustrajno moleći Boga da mu pokaže što treba slijediti. Zato mu je božanski dano da je više od drugih poželio Red blaženoga Franje, u kojem se isticao poniznošću, strpljivošću i drugim redovničkim krepostima.")
Zaključno, kada uzmemo u obzir sve što je sv. Bernardin govorio o redovničkom zvanju, o njegovim prednostima i zaslugama, potpuno je jasno da on govori o tradicionalnom redovništvu ukorijenjenom u tradicionalnoj liturgiji i disciplini.
Stoga, ako redovničke zajednice teže za blagodatima o kojima govori sv. Bernardin, moraju težiti obnovi i povratku katoličkoj tradiciji.
____________________
IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU
1) Sv. Bernardin Sijenski - Quadragesimale De Evangelio aeterno
2) Sv. Bernardin Sijenski - Quadragesimale De christiana religione
3) Rimsko-serafski brevijar (proljetni dio) iz 1938. godine: Breviarium Romano-seraphicum
Nema komentara:
Objavi komentar