Došlo je vrijeme da popunimo još jednu prazninu u liturgijskom životu naše zemlje. Priremio sam novi priručnik za dominikansku liturgiju, koji obuhvaća šire područje ovog blaga Katoličke Crkve.
Dominikanski obred uključuje poseban red mise, časoslov, kalendar, martirologij, kao i posebne obrede sakramenta pokore (ispovijed) i posljednjeg pomazanja, te brojne specifične blagoslove, procesije i molitve. Dobro je poznato i dominikansko pjevanje (dominikanska verzija gregorijanskog pjevanja).
Cijelo ovo bogatstvo stoljećima je prisutno i u crkvenom životu hrvatskog naroda, posebno u priobalnim gradovima (Dubrovnik, Split, Trogir...) i srednjodalmatinskim otocima (Brač, Hvar...) gdje su dominikanski samostani često bili žarišta crkvenog života.
Dominikanci su osnovali i prvo sveučilište u Hrvatskoj. Naime, u dominikanskom samostanu u Zadru osnovano 1396. godine opće učilište (studium generale) sa studijima filozofije i teologije. Tako su prvi studenti u Hrvatskoj, uz učenje, mogli prisustvovati i svečanoj dominikanskoj liturgiji.
Nažalost, dominikanski samostan u Zadru ukinut je za vrijeme Napoleonove okupacije Dalmacije 1807. godine. Francuska vojska je posvuda u Europi suzbijala redovničke zajednice, čije djelovanje nije bilo u skladu s načelima Francuske revolucije. U tim burnim vremenima nestale su brojne dragocjenosti drevnih europskih samostana. Tako su i liturgijski predmeti ukinutog zadarskog samostana završili na raznim mjestima; neki od njih i prilično daleko od Zadra.
Pojedine stare liturgijske knjige, koje su koristili zadarski dominikanci, završile su u franjevačkom samostanu na otoku Badija kod Korčule. Odatle su sredinom 20. stoljeća prenesene u knjižnicu franjevačkoga samostana Male braće u Dubrovniku.
Među njima možete pronaći vrhunske spomenike dominikanske liturgije. Ovi srednjovjekovni rukopisi dobro pokazuju kakvu su brigu o liturgiji vodili hrvatski dominikanci.
 |
Prva večernja blagdana sv. Dominika, |
Moramo istaknuti da je dominikanski red djelovao u vrlo nepovoljnim povijesnim okolnostima koje su pogađale ovaj dio Europe.
Crni dani došli su dominikanskom redu već u vrijeme turskih osvajanja.
Dominikanci nisu imali dopuštenje osmanskih vlasti da djeluju na njihovu području (kao što su imali franjevci).
Svaka dominikanska crkva koja je pala u ruke Turaka, uništena je ili pretvorena u džamiju, kao crkva sv. Antuna u Bihaću.
To je razlog zašto je dominikanski red u Hrvatskoj potisnut i sveden samo na uski pojas uz dalmatinsku obalu i otoke.
Dodatni pritisci javljaju se od 18. stoljeća, pojavom "Prosvjetiteljstva" i raznih liberalno-revolucionarnih pokreta, koji su redovničke zajednice promatrali kao ideološke neprijatelje.
Nije, stoga, čudno da su u Hrvatskoj u mnogim mjestima od nekadašnje bogate dominikanske prisutnosti ostale samo ruševine...
Ostaci dominikanske crkve i samostana na otoku Šćedro
Srećom, u dijelovima Hrvatske koji su ostali više-manje zaštićeni od ovih pritisaka, dominikanski red je ostvario značajan utjecaj u narodu i na narod. U pojedinim mjestima na otocima Braču i Hvaru, utjecaj dominikanaca može se usporediti s utjecajem franjevaca na naš narod u Dalmatinskoj zagori, Bosni i Hercegovini.
Upravo iz tih otoka potjecao je velik broj hrvatskih dominikanaca u 19. i 20. stoljeću. Pojedine otočke obitelji dale su i veći broj poznatih dominikanskih javnih djelatnika (Zaninovići, Budrovići, Karninčići...).
Tako je i na ovim otocima narod bio u najužem kontaktu s dominikanskom liturgijom.
Zanimljiv je, primjerice, podatak da kad je dominikanac Jordan Zaninović postao hvarskim biskupom 1903. godine, tadašnji provincijal Dalmatinske dominikanske provincije Anđeo Marija Miškov osobno je zamolio papu Leona XIII. za dopuštenje da Zaninović i kao biskup nastavi služiti sv. misu po dominikanskom obredu i moliti dominikanski časoslov. Papa Leon XIII. odobrio je molbu.
No, cijelo to bogatstvo dominikanskog obreda, kojem je naš narod u tim južnim krajevima mogao svakodnevno prisustvovati, oduzeto mu je u liturgijskim reformama 1960-ih.
Kako bi ova crkvena baština ponovno zasjala u našoj zemlji, evo, jedan mali doprinos s moje strane: Vodič kroz dominikansku liturgiju pod jednostavnim nazivom "Blago dominikanske liturgije" (poveznica se nalazi kraju ovog teksta).
Što ćete ovdje pronaći?
SV. MISA. Red mise po dominikanskom obredu. Latinski izvornik i hrvatski prijevod rubrika dominikanskog misala. Odvojeno se donose rubrike za tihu misu i svečanu misu, kao i svečano primanje sv. pričesti. Sve to prema Misalu Reda propovjednika iz 1939. godine. Rubrike za pričest puka donose se prema Ceremonijalu Reda propovjednika iz 1869. godine.
ČASOSLOV. Večernja i povečerje prema posljednjem izdanju Brevijara Reda propovjednika iz 1962. godine.
BLAGDANI SVETACA. Nakon općih liturgijskih obrazaca, dolaze posebni obrasci za blagdane dominikanskih svetaca i blaženika (proprium de sanctis). Ovdje donosimo obrazac vlastite mise i večernje za blagdane dominikanskih svetaca.
Kod najznačajnijih svetačkih blagdana (sv. Dominik, sv. Toma Akvinski, sv. Vinko Fererski, sv. Petar Mučenik, sv. Katarina Sijenska, sv. Pio V., sv. Antonin Firentinski) donosi se i prva i druga večernja.
Kod drugih dominikanskih svetaca donosimo obrazac mise i II. večernje (ali bez I. večernje): sv. Margarita Ugarska, sv. Rajmund Penjafortski, sv. Ivan i gorkumski mučenici, sv. Hijacint Krakovski, sv. Ruža Limska i sv. Ljudevit Bertrand.
Kod blagdana dominikanskih blaženika donosimo samo obrazac sv. mise (bez večernje): bl. Jordan Saksonski, bl. Ozana Kotorska, bl. Ivan Dominici, bl. Rajmund Kapuanski i bl. Ivan iz Vercellija.
Izuzetak je blagdan bl. Augustina Kažotića (3. kolovoza), kod kojeg donosimo prvu večernju i sv. misu prema posebnom obrascu koji je Sveta Stolica 1895. godine odobrila hrvatskim dominikancima.
SAKRAMENTI. Dominikanska tradicija ima vlastiti obred sakramenta pokore (ispovijed), posljednjeg pomazanja i pričesti bolesnika. Donosimo obred ispovijedi prema zadnjem izdanju Brevijara Reda propovjednika iz 1962. godine, a sakrament posljednjeg pomazanja i pričest bolesnika prema Procesionaru Reda propovjednika iz 1913. godine.
MALI OFICIJ BL. DJEVICE MARIJE. Dominikanski obred ima svoju vlastitu verziju Malog oficija Blažene Djevice Marije, koji se u dominikanskoj tradiciji naziva "Officium quotidianum Beatae Mariae Virginis" ("Svakodnevni oficij Blažene Djevice Marije"), jer su ga dominikanci u pravilu molili svakoga dana (uz određene izuzetke).
OFICIJ ZA POKOJNE. Dominikanski obred ima i vlastitu verziju Oficija za pokojne, koji također ima značajno mjesto u dominikanskoj tradiciji. Donosimo tekst Oficija za pokojne prema posljednjem izdanju Brevijara Reda propovjednika iz 1962. godine.
LITANIJE. Dominikanski obred ima vlastitu verziju Litanija svih svetih, koja se uvelike razlikuje od litanija u tradicionalnom rimskom obredu: ne samo po svecima koji se prizivaju, nego i po prošnjama u drugom dijelu litanija. Donosimo tekst tih litanija, kao i obrede prosnih dana u dominikanskom obredu.
Dominikanska tradicija ima i vlastitu verziju Lauretanskih litanija Blažene Djevice Marije, prepoznatljivu po pjevanju proze "Inviolata" na kraju litanija. Budući da su se ove litanije prije Drugoga vatikanskog koncila pjevale svake subote i u dominikanskim crkvama u Hrvatskoj, dobro je da iznesemo i njihov tekst.
BLAGOSLOVI. Dominikanska tradicija ima znatan broj vlastitih blagoslova. Sigurno vam je poznat dominikanski blagoslov krunice, ali to nije jedini poseban blagoslov koji tradicionalno daju svećenici Reda propovjednika. Treba istaknuti i blagoslove vezane uz dominikanske svece: blagoslov vode moćima sv. Petra Mučenika, blagoslov pojasa na čast sv. Tome Akvinskoga, blagoslov maslina na blagdan sv. Petra Mučenika, blagoslov vode sv. Vinka Fererskog za bolesnike.
Dominikanski obred ima i vlastiti obred blagoslova pepela na Čistu srijedu i vlastiti obred pepeljenja.
Sve ove obrede donosimo u našem priručniku.
MOLITVE. Veliko je bogatstvo molitava u dominikanskoj tradiciji. Red propovjednika izdavao je i posebne molitvenike za svoje članove (na internetu, primjerice, možete pronaći dominikanski Libellus precum iz 1952. godine). Izdvojio sam molitve za generalni kapitul, molitve za potrebe, kao i molitve sv. Dominiku i raznim dominikanskim svecima.
Pa, ako ništa drugo, ovaj priručnik može vam poslužiti kao pomoć kada uđete u jednu od starih dominikanskih crkava u Dalmaciji i razmišljate o tome s kojim da se molitvama obratite dominikanskim svecima.
PROCESIJA. Dominikanski obred je poznat i po procesijama.
Ipak, uvrstio sam samo jednu od poznatijih: procesiju nakon mise za pokojne. Razlog zašto sam izabrao baš ovu procesiju jest to što ovu procesiju izričito spominju hrvatski dominikanci Anđelko Fazinić i Markolin Padovan u svojim člancima, koji potvrđuju da je ta procesija nekoć bila česta u praksi dominikanskih crkava u Hrvatskoj.
Naime, tradicionalni dominikanski propisi određuju da se svakog tjedna u dominikanskim samostanima treba služiti konventualna misa za pokojne (Requiem), nakon koje slijedi pjevana procesija za pokojne.
No, prije svih obreda i molitava, potrebno je proučiti kako je sam sv. Dominik pristupao liturgiji, kako je molio, služio sv. misu...
Primjeri sv. Dominika i drugih svetaca
O bogatstvu liturgijskog života sv. Dominika svjedoče brojni njegovi suvremenici, koji su dali svjedočanstva u postupku njegove kanonizacije. Ova svjedočanstva skupljena su u zbirci Acta canonizationis s. Dominici koja su objavljena u Monumenta Ordinis Fratrum Praedicatorum historica (tom. XVI., Romae, 1935., str. 123.-187.). Izdvojio sam najzanimljivija. Tako na početku priručnika možete pročitati svjedočanstva bliskih suradnika sv. Dominika koja govore o njegovoj ljubavi prema liturgiji.
Iznose se i primjeri liturgijskog života drugih svetaca Reda propovjednika (sv. Rajmund Penjafortski, sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Vinko Fererski, sv. Antonin Firentinski, sv. Ljudevit Bertrand), kao i naših dominikanskih blaženika: bl. Augustina Kažotića i bl. Ozane Kotorske.
Povijest dominikanske liturgije
Cijeli prvi dio priručnika govori o povijesti dominikanske liturgije s posebnim osvrtom na unifikaciju koju je proveo peti učitelj Reda Humbert iz Romansa (1254.-1263.).
Čitatelj može upoznati Humbertov kodeks, koji je bio prototip prema kojemu su prepisivane i uređivane sve liturgijske knjige dominikanskog reda. Dakako, koristi se primjerak Humbertova kodeksa koji se danas čuva u arhivu dominikanskog reda u samostanu sv. Sabine u Rimu pod signaturom XIV L1.
Ne ulazim u pitanje je li to najstariji rukopis Humbertova kodeksa-egzemplara ili možda postoji (ili je postojao) neki stariji rukopis. Neka se znanstvenici bave tim pitanjem. Meni je dovoljno da je dostupni kodeks nastao između 1256. i 1259. godine, te da mu na drevnoj naslovnici piše: "Ecclesiasticum officium secundum ordinem Fratrum Praedicatorum, in hoc volumine per quatuordecim libros distinctum" ("Crkvena služba prema redu braće propovjednika, u ovom svesku razlučena na četrnaest knjiga").
Osim ovog kodeksa, treba proučavati i druga djela koja je napisao Humbert iz Romansa, posebno njegova tumačenja pravila i konstitucija dominikanskog reda.
Reginald Garrigou-Lagrange je Humbertova tumačenja Pravila sv. Augustina i dominikanskih konstitucija nazvao "zlatnom knjigom za formaciju redovnika i za njihovu pripravu za različite službe koje im poslušnost može dodijeliti".
Jasno, ne smijemo zanemariti ni što ostali poznati dominikanci pišu o liturgiji.
Tumačenje liturgije iz pera klasičnih liturgičara
Prilikom izlaganja pojedinih dijelova dominikanskog obreda, iznosi se što su o njima pisali istaknuti pisci Reda propovjednika, poput sv. Tome Akvinskoga i sv. Alberta Velikoga.
Najveći dominikanski liturgičar prije 20. stoljeća bio je Marcello Cavalieri (1649.-1705.). Cavalieri je bio učen teolog i suradnik kardinala Orsinija (budućeg pape Benedikta XIII.). Postao je biskupom talijanske biskupije Gravina u Apuliji 1690. godine.
Cavalieri je 1686. objavio knjigu pod nazivom Statera Sacra Missam iuxta Ritum Ordinis Praedicatorum practice, historice et mystice expendens. U toj knjizi Cavalieri analizira dominikanski obred sv. mise s praktičnog, povijesnog i mističnog gledišta.
Cavalieri je zasluženo autor kojeg najviše citiram u tumačenju dijelova mise po dominkanskom obredu, ali navodim i druge klasične liturgičare poput kardinala Bone i pape Benedikta XIV.
Zar nije tragedija da "moderni liturgičari" praktički ne znaju ništa o tim autorima?
Nevjerojatna je bahatost kada se moderni liturgičari ponašaju kao da je liturgijska znanost nastala tek u 20. stoljeću... Kao da prije toga nije bilo ničega...
U stvarnosti, Crkva već stoljećima ima autore koji proučavaju liturgiju i pišu o liturgiji.
Evo, kardinal Bona u 17. stoljeću i papa Benedikt XIV. u 18. stoljeću, poznavali su liturgiju sto puta bolje nego bilo koji moderni liturgičar.
Dominikanski obred s hrvatskog gledišta
Priručnik donosi i hrvatsku perspektivu. Naime, i hrvatski dominikanci pisali su o značajkama dominikanskog obreda.
Posebno se u tome ističe dubrovački dominikanac Serafin Marija Crijević (1686.-1759.). Crijević u svojem djelu Monumenta Congregationis sancti Dominici de Ragusio (Spomenici dubrovačke dominikanske kongregacije), pisanom od 1728. do 1734. godine, iznosi vrijedne podatke o liturgiji i liturgijskim običajima dubrovačkih dominikanaca.
Treba spomenuti i Markolina Padovana (1884.-1949.). Padovan u svojem opširnom članku Cilj Dominikanskog Reda (koji je u tri nastavka objavljen u Bogoslovskoj smotri 1916. godine) i u knjizi Dominikanci objavljenoj u Dubrovniku 1921. godine, donosi dosta podataka o dominikanskoj liturgiji i običajima.
Razumljivo je, stoga, da su Crijević i Padovan dva hrvatska dominikanca koje najviše citiram u priručniku, ali ne zanemarujem ni ostale naše dominikance koji su u svojim djelima spominjali dominikansku liturgiju.
Ipak, najveću pozornost treba pridati svetim pripadnicima dominikanske obitelji u našim krajevima, poput bl. Ozane Kotorske, koja je 44 godine klečeći slušala sv. misu po dominikanskom obredu kroz mali prozor koji je iz njezine ćelije gledao u dominikansku crkvu sv. Pavla sa strane poslanice.
Zašto je korisno proučavati i poznavati dominikanski obred?
Kao i u drugim tradicionalnim obredima, u dominikanskom obredu očituju se sva temeljena načela katoličke liturgijske tradicije. Pogledom na dominikanski obred lako ćete uvidjeti kako su pogrešne tvrdnje današnjih modernista i liturgijskih revolucionara.
Na primjer, pobornici modernih liturgijskih reforma kažu da je nakon Tridentskog koncila liturgija "zaleđena" - u smislu kao da je prije Tridentskog koncila svećenik mogao raditi što god je htio (kako se danas mnogi ponašaju u novom obredu).
Sve te teze padaju u vodu kad pogledate temeljni spomenik dominikanske liturgije, Humbertov kodeks iz 1256. godine: njegov sustavni raspored i jasne rubrike. Rubrike koje su se stoljećima ponavljale sve do dominikanskih misala iz 20. stoljeća.
Papa Klement IV. bulom Consurgit in nobis od 7. srpnja 1267. potvrdio je dominikansku liturgiju u Humbertovoj redakciji i pritom odredio da u dominikanskoj liturgiji nitko ne smije ništa mijenjati.
Dakle, stoljećima prije Tridentskog koncila u Crkvi postoji jasna svijest da liturgija ne smije biti prepuštena samovolji i improvizacijama.
Imate stotine liturgijskih rukopisa iz tih davnih stoljeća koji jasno pokazuju liturgijsku svijest katoličkog klera kroz stoljeća.
Evo, i na primjeru gore spomenutih dominikanskih rukopisa iz Badije, koje su koristili zadarski dominikanci, možete dobro vidjeti što je liturgijska tradicija.
Ove liturgijske knjige koristile su se u kontinuitetu od 13. do 17. stoljeća, a možda i kasnije. To se može vidjeti po novim blagdanima koji su naknadno upisivani u te knjige.
Možete li zamisliti da se ista knjiga koristi u liturgiji preko 400 godina?
Iz naraštaja u naraštaj, od starijih redovnika na mlađu braću, prenosi se ista liturgija... To je tradicija!
A to je bilo moguće samo zato što se liturgija nije mijenjala i zato što se služila na latinskom jeziku - koji se ne mijenja poput narodnih jezika.
Dominikanski obred povezan je s poslanjem dominikanaca
Tradicionalna latinska misa je srce zapadnog redovništva. Kao što je istočno monaštvo nezamislivo bez istočne liturgije, tako je zapadno redovništvo nezamislivo bez tradicionalne zapadne liturgije.
Bez tradicionalne liturgije, redovništvo gubi svoj identitet... Jer, sve tradicionalne redovničke molitvene i pokorničke prakse ugrađene su u tradicionalnu liturgiju.
Unutar velike latinske tradicije nastali su partikularni redovnički obredi: kartuzijanski, dominikanski, karmelski, premonstratenški itd.
Ne možete govoriti o tim redovima bez njihove liturgije.
Mislim da je svakom jasno koliko je liturgija važna kontemplativnim redovima poput kartuzijanaca. Međutim, ne smije se zaboraviti važnost liturgije i za redove koji djeluju aktivnim apostolskim životom.
Govoreći o povezanosti apostolskog života i kontemplacije kod redovničkih zajednica posvećinih apostolskom radu, veliki dominikanac Reginald Garrigou-Lagrange ističe u svojem djelu Tri dobi unutarnjeg života:
"Taj se život razlikuje od čisto kontemplativnog života, na primjer kartuzijanskog, i od aktivnog života redova posvećenih bolničkom radu, jer ujedinjuje kontemplaciju i apostolsko djelovanje, koje se sastoji u poučavanju svetog nauka, propovijedanju i vođenju duša.
To objašnjava zašto u Crkvi redovi posvećeni apostolskom životu, poput onih sv. Dominika i sv. Franje, karmelićana i drugih, ujedinjuju monaške običaje, poput nemrsa, posta, noćnog dizanja, dubokog proučavanja filozofije i teologije, cjelovite liturgijske molitve, odnosno božanskog oficija pjevanog u koru, i na kraju apostolata usmenim ili pisanim poučavanjem i propovijedanjem. Ako bi se dogodilo da jedan od ovih elemenata prevlada na štetu drugih, narušio bi se sklad ovog apostolskog života je ugrožen."
Dakle, ne možete se vi samo posvetiti propovijedanju i pastoralnom radu, a zanemariti važnost liturgije i pokorničkih vježbi, te dubokog studija i razmatranja vjerskih istina.
Znamo da je Garrigou-Lagrange i sam živio jedinstvo aktivnog i kontemplativnog života, prema svjedočanstvu hrvatskog dominikanca Dominika Budrovića (koji je bio njegov student) u članku povodom njegove smrti (Bogoslovska smotra, vol 34., no. 2., str. 316.):
"Bio je pokojnik svećenik molitvenog života. Poslije svoje sv. Mise prisustvovao je svagdano koralnim Laudama, Primi, pjevanoj konventualnoj Misi, a poslije toga produžio bi on sam svoj polsatni osobni intimni razgovor s Bogom na svojem mjestu u koru. To je sve duboko edificiralo, tim više što je on kao profesor bio dužan, u radne dane, prisustvovati samo večernjem razmatranju i pjevanom Kompletoriju. Znao bi on prigodno reći da bi svaki svećenik trebao posvetiti Bogu prva dva sata dana, ubrojivši tu jedan dio brevira, meditaciju, sv. Misu s doličnom pripravom i zahvalom. Eto, on je vršio još više."
Mnogi sveti pripadnici Reda propovijednika kroz stoljeća borili su se za očuvanje dominikanske tradicije.
Već bl. Jordan Saksonski, prvi nasljednik sv. Dominika na čelu Reda propovjednika, u svojem poznatom djelu De principiis Ordinis pozva svoju subraću da se čvrsto drže stopa otaca: "Imitemur tamen, Fratres, ut possumus, paterna vestigia" ("Nasljedujmo pak, braćo, koliko možemo očinske stope").
Dubrovački dominikanac Serafin Crijević 1728. godine u svojem djelu o povijesti dubrovačke dominikanske kongregacije (Monumenta Congregationis sancti Dominici de Ragusio) poziva svoju subraću na čuvanje dominikanske tradicije:
"Hinc monemur quo studio quave religione traditos a majoribus ritos, caeremonias atque usus custodire debeamus si enim fratres qui usque adhuc per quinque secula nos praecesserunt ea religiose observarunt quae nobis tradiderunt, aequum est ut nos pariter sarta tecta custodiamus neque nos a novitatibus abstrahi facile patiamur ut vetera contemnamus."
("Odatle dobivamo opomenu o tome kojim trudom i kojim bogoštovljem trebamo čuvati obrede, ceremonije i običaje, koje su predali stari; jer ako su braća, koja su nam prethodila kroz pet stoljeća, pobožno obdržavala ono što su nam predala, pravedno je da i mi čuvamo stan u jednako dobrom stanju i da se ne damo lako povesti za novostima koje bi nas navele da prezremo staro.")
Navedene opomene trebaju biti poticaj i današnjem naraštaju da čuva liturgijsku tradiciju dominikanskog reda.
Stoga, evo jedan mali doprinos u tom smjeru.
Na kraju napominjem da ovo djelo nije neko remek-djelo dizajna i estetike, nego jednostava pomoć svima koji žele imati pri ruci temeljne tekstove dominikanske liturgije.
Preuzmite: Blago dominikanske liturgije.
Nema komentara:
Objavi komentar