Vidjeli smo prošloga tjedna što sv. Franjo Saleški kaže o lošim prijevodima Biblije na narodne jezike. Danas ćemo pogledati što svetac kaže o protestantskoj glazbi.
Možda mislite da to nije bitna tema. No, to je puno važnija tema nego što se na prvi pogled čini. Glazba dopire do puno većeg broja ljudi nego teološke rasprave ili polemički spisi. Tijekom protestantske "reformacije" u 16. stoljeću i glazba je postala jedno od sredstava za širenje novotarskih ideja.
Francuski pjesnik Clément Marot (1496.-1544.), pristaša "reformacije", prepjevao je psalme na francuski jezik, tako da ih svatko može pjevati. Kalvinisti su prihvatili ovaj prijevod i uveli ga u svoju "liturgiju".
Pod Calvinovim nadzorom, objavljen je 1539. godine takozvani "Hugenotski psaltir" ili "Ženevski psaltir"... To nije doslovan prijevod psalama, nego prepjev u stihovima. Cilj im je bio da cijeli puk zajedno pjeva te pjesme.
Ove pjesme proširile su se i po ostalim kalvinističkim zajednicama u Europi: po Nizozemskoj, Engleskoj, Škotskoj, Mađarskoj itd. S vremenom su ih prihvatili protestanti svih grana i "denominacija".
No, što katolici kažu o tome?
Sv. Franjo Saleški je Marotov prepjev psalama smatrao oskvrnućem Božje riječi. Smatrao je da je to profanacija: i zbog načina na koji su psalmi prevedeni (i krivovjernih poruka koje su na suptilan način unesene u prijevod), i zbog samog načina na koji se pjevaju.
Evo što sv. Franjo Saleški piše u svojim Kontroverzijama (Les controverses) o Marotu i njegovim prepjevima psalama:
"Ali, među svim profanacijama, čini mi se da se ova ističe iznad ostalih: to što javno u hramovima i svugdje - na poljima, u trgovinama - pjevaju Marotove rime kao Davidove psalme. Puka nesposobnost autora, koji je bio potpuno neuk; njegova razuzdanost, koju svjedoči svojim spisima; njegov potpuno profani život, koji nije imao baš ništa kršćanskoga u sebi, bio je uzrokom da mu je odbijeno zajedništvo Crkve. Pa ipak, njegovo ime i njegovi psalmi su, takoreći, sveti u vašim crkvama; recitiraju se među vama kao da su Davidovi - a tko ne vidi kako se sveta riječ oskvrnjuje?"
Marotovi tendenciozni i krivi prijevodi, dobro pokazuje koliko je bolje držati se latinskoga, nego htjeti na silu sve prevesti na narodni jezik.
Kako kaže sv. Franjo: "Bilo bi mnogo bolje držati se latinskoga, nego huliti na francuskom."
Sv. Franjo Saleški ukazuje na primjer kako je Marot krivo prepjevao psalam 8. na način da u prijevodu suptilno podmeće arijansku herezu. Pritom podsjeća da je i sam Calvin pokazivao naklonost prema arijanskom krivovjerju.
Inače, među protestantskim sektama postoje i one koje otvoreno zastupaju arijansko krivovjerje ("unitarijanci").
Osim u riječima pjesama, problem je i u načinu na koji se izgovaraju. Sv. Franjo kritizira praksu da se psalmi pjevaju tijekom obavljanja običnih poslova, bez pažnje i dostojnog držanja:
"A što se tiče ovog načina da se psalmi pjevaju indiferentno na svim mjestima i tijekom svih zanimanja, tko ne vidi da je to prezir prema religiji? Nije li uvreda Njegovu Božanskom Veličanstvu izgovarati mu riječi izvrsne poput onih iz psalama bez ikakvog poštovanja ili pozornosti? Izgovarati molitve na način običnog govora, nije li to ruganje onomu komu se obraćamo?"
Naravno da se na svakom mjestu može (privatno) moliti, ali za javnu molitvu potreban je stav poštovanja:
"Dopuštam da su sva mjesta dobra za molitvu u privatnosti, a isto vrijedi i za svaku djelatnost koja nije grijeh, pod uvjetom da molimo u duhu, jer Bog vidi nutrinu u kojoj leži glavni i bitni dio molitve. Ali, smatram da onaj tko javno moli, treba izvana pokazati poštovanje koje zahtijevaju same riječi koje izgovara: inače sablažnjava svojeg bližnjega, koji nije dužan misliti da u nutrini postoji bogoštovlje, kada u vanjštini vidi prezir."
Osim toga, ovdje se postavlja i cijelo pitanje prikladnosti pučkog pjevanja u crkvi. Sv. Franjo smatra da bi u crkvi prvenstveno trebali pjevati klerici:
"Zasigurno, nikomu ne zabranjujemo da pjeva pobožno, čedno i dostojno; ali čini se prikladnijim da kao opće pravilo pjevaju crkvenjaci i njihovi zamjenici, kao što je učinjeno prilikom posvećenja Salomonova hrama."
Međutim, vratio bih se na onu rečenicu sv. Franje: "Izgovarati molitve na način običnog govora, nije li to ruganje onomu komu se obraćamo?"
Molitve, pa i vjerske pjesme, ne možemo izgovarati na isti način kako govorimo na nekom sportskom događaju ili poslovnom ručku.
Naglašavam da sveta imena, kao što su ime Isusovo i ime Marijino, trebamo izgovarati s posebnim poštovanjem.
Ne možete ta sveta imena izgovarati na isti način kako izgovarate imena svojih susjeda ili školskih kolega. Ne možete ih vikati. Nije primjereno da ih uzimate u ritmu rock i pop glazbe... Kao što se to čini u takozvanoj "modernoj kršćanskoj glazbi". Uostalom, znamo da i ta glazba potječe iz protestantizma.
Zanimljivo je, stoga, da je prije nekoliko godina pitanje o toj glazbi postavljeno poznatom salezijanskom svećeniku...
Očekivalo bi se da će salezijanski svećenik dati odgovor sv. Franje Saleškoga. Ne zaboravimo da je salezijanski red dobio ime sv. Franji Saleškom (Družba sv. Franje Saleškoga).
Međutim, on je odgovorio mnogo drugačije od sv. Franje.
Istina, na početku svojeg odgovora, salezijanac je dobro sumirao razlike između katoličkog i protestantskog pristupa glazbi:
"Naime, Katolička je Crkva dulje zadržala u svojim javnim bogoslužnim slavljima tradicionalniju glazbu (gregorijanski koral, polifoniju, pučko pjevanje) dok su se protestantske zajednice, općenito manje sklone tradiciji, prije otvorile novijem glazbenom stilu. Taj se stil zapravo od svjetovne glazbe razlikuje uglavnom po tekstu."
Dobro je primijetio i neprimjerenost takve glazbe za katoličku liturgiju:
"Treće, samo je ozračje katoličkoga bogoslužja bilo takvo da podupire trijeznost i sabranost koje se razlikuju od emocionalno nabijena i glazbeno življega pop-stila, prisutna u CCM-u."
Ali, unatoč svemu tome, na postavljeno pitanje odgovara ovako:
"Nema razloga zbog kojih bi slušanje ove vrste glazbe bilo načelno loše. Dapače, ako je i sama svjetovna glazba u redu, ako ne ide protiv morala itd., koliko je prikladnija glazba koja svojim tekstovima otvoreno slavi Boga, proglašava njegova djela, potiče nas da slijedimo Krista, punimo se njegovim Duhom?
Teoretski, ako neki tekstovi protestantskih autora ne bi bili u skladu s katoličkom vjerom, takve bi pjesme trebalo izbjegavati, međutim nije mi poznat ni jedan takav slučaj."
Pa, problem upravo i jest u tome što moderni vjernici ne znaju raspoznati ima li u tim pjesmama nešto protivno katoličkoj vjeri ili nema.
Kako će to prepoznati, kad mnogi od njih ne znaju ni temeljne istine katoličke vjere?
Pa, nisu oni učili vjeronauk po Katekizmu Tridentskog koncila, ili po Katekizmu sv. Pija X., ili po Katekizmu kardinala Gasparrija, nego po postkoncilskim ekumensko-međureligijskim programima, gdje su im govorili da su protestanti "odvojena braća". Kako ćete od njih očekivati da prepoznaju što je krivovjerno u protestantskoj glazbi?
Ovaj slučaj pokazuje zašto i danas trebamo isticati primjedbe sv. Franje Saleškoga o Marotovim prepjevima psalama... Jer izravno govore o objektivnoj opasnosti protestantske glazbe.
Na kraju podsjećam da link na Kontroverzije sv. Franje Saleškoga možete pronaći u tekstu: Sv. Franjo Saleški protiv protestantizma i modernizma.
Nema komentara:
Objavi komentar