Da skupljeni dragocjeni duhovni darovi opstanu u cijelosti

Kapelica nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu (izvorni izgled)

Kardinal Juraj Haulik je često govorio o presudnoj važnosti ispravne formacije svećenika za vjerski život jednog naroda. O tome je veoma nadahnuto govorio i samim sjemeništarcima i bogoslovima, na čijoj se pravilnoj formaciji i osobno angažirao.
Na ovom blogu već sam analizirao jedan njegov govor toga tipa (pogledaj ovdje).

Danas bih htio skrenuti vašu pozornost na govor kardinala Haulika zagrebačkim bogoslovima, koji su se spremali da odu na dvomjesečne praznike. To je govor za kraj školske godine 1859., a objavljen je u Zagrebačkom katoličkom listu, 4. kolovoza 1859.


Govor je na latinskom...

Nakon uobičajenih opaski o školskim uspjesima, prelazi se na ozbiljan dio govora.
Prvi dio govora donosi veoma realan pregled situacije u tadašnjem svijetu, a on nimalo nije lijep. Europom se sve više širi liberalizam (u pogubnim izričajima i parolama Francuske revolucije), a vladajuće elite sve više pogoduju sekularizmu. Haulik o tome govori na vrlo sličan način kao papa bl. Pio IX. (čija je pisma i enciklike, inače, redovito objavljivao Zagrebački katolički list). Moramo priznati da je to dosta pesimistična prognoza. Haulik vidi da je situacija loša, a sluti da će u budućnosti biti još gora:

"Vos ipsimet filii dilectissimi, quamvis juvenes adhuc, nec mediis ex asse aestimandorum publicorum eventuum satis instructi, observare potuistis, quam tristia sint ex obtutu religionis et moralitatis, in quae incidimus tempora. Observare potuistis et indubie observastis etiam, fidem religiosam, et quae cum ea pari semper passu ambulat morum sanctimoniam, apud catholicos etiam populos in dies magis deficere, contra inimicos religionis multiplicari; alios quippe congestis undique sophismatibus, alios calumniis omnis generis, alios aliis studiosissime conquistis armis eam lacessere; denique alios, quod paene cunctis caeteris paericulosius est, sanctissimos religionis ritus, ipsa adeo dogmata sannis et risui exponere, et practice, ut ita dicam, inductisque contrariis moribus, hominum sensus, cordaque a rebus ad Deum et vitae christianae perfectionem pertinentibus avertere. Videmus ex ipsis publicis potentiarum christianarum passibus, tractatibus et deliberationibus, quam procul recessum sit a prisca religionis puritate, quamque inimica erga Ecclesiam Catholicam undique adoptentur principia. Videmus in quo statu versetur ipsum venerabile Ecclesiae caput, ipse Christi in terris vicarius, mitissimus pontifex noster, qui vere admirabili cordis sui bonitate, pro vere paterna erga omnes dilectione nil fere recipit aliud, quam falsi nominis amicitias, minas, insultationes, imo apertas etiam violationes, omnisque generis acerbitates."

("Vi sami, preljubljeni sinovi, iako još mladi i nedovoljno poučeni da procjenjujete javne događaje, mogli ste promatrati, pogledom na vjeru i moral, kako su žalosna vremena u kojima se nalazimo. Mogli ste promatrati i nedvojbeno promatrate kako vjera vjernika i što s njom uvijek ide zajedno - svetost običaja - i kod katoličkih naroda svakim danom sve više slabi, a nasuprot, umnažaju se neprijatelji vjere [i] ustrajno je napadaju: jedni naime gomilom sofizama, drugi uvredama svake vrste, treći ostalim skupljenim oružjem; drugi naposljetku, što je opasnije od svih ostalih, izlažu poruzi i podsmijehu presvete vjerske obrede, pa čak i same dogme, i praktički, da tako kažem, uvođenjem suprotnih običaja, odvraćaju osjećaje i srca ljudi od stvari koje se tiču Boga i savršenstva kršćanskoga života. Vidimo iz samih javnih poteza, odredbi i odluka kršćanskih vlasti, koliko se udaljilo od nekadašnje čistoće vjere i kako se posvuda usvajaju načela neprijateljska prema Katoličkoj Crkvi. Vidimo u kakvom se stanju nalazi i sama časna glava Crkve, sam namjesnik Kristov na zemlji, naš preblagi prvosvećenik, koji za svoju uistinu čudesnu dobrotu srca, za zaista očinsku ljubav prema svima, nije primio gotovo ništa drugo, nego lažna prijateljstva, prijetnje, uvrede, štoviše, i otvorena nasilja i zagorčavanja svake vrste.")

Podsjećam vas ovdje da je papa Pio IX. bio i fizički progonjen, kad je za vrijeme revolucije 1848. bio prisiljen napustiti Rim (izgnanstvo u Gaeti od studenog 1848. do travnja 1850.).

Kao što vidite iz Haulikovog govora, i u ono je vrijeme bilo bezvjeraca, protivnika vjere, ljudi ravnodušnih prema vjeri..., kao što ih ima i danas. No, razlika između tadašnjeg i današnjeg vremena je u postocima. Tada je bilo možda nekih 15% ravnodušnih prema vjeri, i to uglavnom u intelektualnoj eliti; dok se danas u nekim zapadnim zemljama taj postotak penje i do 50-60% stanovništa, te obuhvaća i široke narodne slojeve, a nažalost i mnoge u crkvenoj hijerarhiji - posebno, modernističke pseudoteologe.

Kardinal Haulik kaže da su jedino rješenje za ove nevolje revni svećenici:

"His calamitatibus occurrere solum potest sacedotium. Si nimirum illud firma fide, irremissae orationis studio, vitae ad omnem christianae pietatis amussim conformatae exemplo, ardenti Dei gloriam et animarum salutem promovendi zelo sit instructum, ac insuper necessariis rerum cognitionibus, imo et aliis scientiarum ornamentis excultum. In quocunque horum deficiat sacerdos, destinationi suae in plena mensura non valet respondere."

("Ovim nevoljama može doskočiti jedino svećenstvo. Ako je ono, naravno, oblikovano u primjeru čvrste vjere, truda oko neprekidne molitve, života za svaku kršćansku pobožnost; ako je poučeno gorljivom promicanju slave Božje i spasenja duša, te, osim toga, poznavanju potrebnih stvari, štoviše, obrazovano i uresom drugih znanosti. Ako svećenik zakaže u bilo čemu od ovoga, neće moći u punoj mjeri odgovoriti svom poslanju.")

Zatim Haulik detaljnije objašnjava svaki od ovih zahtjeva: čvrstu vjeru, neprekidnu molitvu i kršćansku pobožnost, promicanje slave Božje i spasenja duša. Naposljetku objašnjava i potrebu za uistinu obrazovanim svećenstvom:

"Denique sacerdos literarum, praesertim sacratiorum cognitione destitutus, erit miles sine armis, navis sine remis, scriptor sine calamo, aris sine pennis, caecus ipse ducatum praestens caecis, et ideo in eandem cum iis decidet fossam. Contra sacerdos scientia sanctorum rite excultus, cunctis legem requirentibus ex ore ejus, reddet rationem: eos, qui veritati contradicunt, fundate redarguet: ministerio verbi cum fructu instabit, exhortationi apte intendet; peccata judicio solvet et ligabit, cunctas mentis aegritudines apti instar medici curabit, verbo omnes gravissimi sui muneris partes cum eximio salutis animarum emolumento exequetur."

("Napokon, svećenik lišen poznavanja literature, naročito o svetome, bit će vojnik bez oružja, brod bez vesla, pisac bez pisaljke, ptica bez krila, sam slijepac koji pruža vodstvo slijepima i stoga zajedno s njima pada u istu jamu. Naprotiv, svećenik koji je pravilno poučen o svetome, svima koji traže zakon iz njegovih usta, dat će odgovor: one koji se suprotstavljaju istini, temeljito će prekoriti; nastojat će oko posluživanja riječi s plodom, prikladno će poticati, grijehe će presudom odriješiti i svezati, sve će bolesti duše izliječiti poput dobroga liječnika; ukratko, sve će dijelove svojih najozbiljnijih dužnosti izvršiti s velikom korišću za spasenje duša.")

Vidimo da Haulik smatra da svećenik mora imati solidno znanje kako bi izvršio svoje dužnosti.
U kontekstu današnjeg vremena, možda se možemo pitati: Može li netko biti dobar ispovjednik, ako nije proučio moralnu teologiju sv. Alfonza Liguorija?
Ili, kako će svećenik znati kako obraniti svoje stado od mnogih starih i novih zabluda ili sektaških zavođenja, ako nije proučio knjige sv. Roberta Bellarmina (osobito njegove "Kontroverzije")?
Može li svećenik pomoći vjernicima u raznim kompliciranim situacijama, ako nije proučio Katekizam Tridentskog koncila, koji je upravo i namijenjen župnicima?
No, to su već teme za drugu raspravu. Vratimo se na Haulikov govor.

Nakon uputa bogoslovima na zadnjoj godini, koji se pripremaju za primanje svetoga reda, Haulik daje važnu poruku i mlađim bogoslovima koji idu na praznike:

"Caeteri autem, qui ad ferias authumnales discessuri, ac iterum in hanc sacram palaestram reversuri estis, bene menti vestrae imprimatis, vobis non alia ex causa indulgeri ut seminarii aedes ad bimestre spatium possitis relinquere, quam ut refocillatis mentis corporisque viribus, residuis disciplinis eo alacrius, ampliorique cum fructu possitis insudare. Dolendum sane esset, imo acerbis lachrymis deplorandum, si spiritum quem decem mensium contentione sub disciplina seminaristica, juvante Deo collegistis, brevi hoc duorum mensium spatio vel in parte dissipari contingeret. Sic itaque reficiendis corporis viribus intendite, ut collecta pretiosa spiritus dona in sua perseverent integritate."

("Ostali pak, koji ćete poći na jesenske praznike i opet se vratiti u ovo sveto odgajalište, dobro utisnite u vaše duše, da vam se dopušta da ostavite zidove sjemeništa na dvomjesečno razdoblje ni iz jednog drugog razloga, nego zato da se obnovljenim snagama duše i tijela, možete još življe i s većim plodom truditi oko preostalih predmeta. Bilo bi zaista žalosno, štoviše, vrijedno plakanja gorkim suzama, da duh koga ste stekli uz Božju pomoć, kroz deset mjeseci pod sjemenišnom disciplinom, makar i djelomično izgubite u ovom kratkom razdoblju od dva mjeseca. Stoga se tako brinite za odmor tjelesnih snaga, da skupljeni dragocjeni duhovni darovi opstanu u cijelosti.")

A kako će to postići?

"Quod fiet, si quotidianas, quibus in seminario adsvevistis preces, feriis quoque durantibus, ad omnem amussim persolveritis, sacro Missae Sacrificio quotidie, quoad ejus tantum fieri possit, intima cum cordis pietate interveneritis, in poenitentiae et Eucharistiae sacramentis, praescriptis pro seminario temporibus, summa cum devotione participaveritis, examen conscientiae vespertinum nunquam intermiseritis, vestem clericalem et ea quidem forma, quae pro seminarii alumnis praescripta est, jugiter departaveritis, sollicite vitatis cunctis vanitatis aut levitatis mundanae indiciis; si lusus, comessationes, venationes, cunctaque clamorosa conventicula, quae cum modestia et sobrietate clericali conciliari non possunt, sollicite vitaveritis, sed in horum vicem bonorum potius, utiliumque librorum lectioni vacaveritis; imprimis autem omnem cum sexus sequioris personis conversationem vitaveritis. Scitis e pluribus, iisque tristissimis exemplis, quam periculosum sit pro juvene clerico hoc conversationis genus! Quanti bonae secus spei adolescentes deplorandum ex ea passi sint naufragium! Certe qui ex conversatione idgenus infixum suo cordi aculeum ad seminarium reportat, suae vocationi vix amplius respondere potest; excutitur ex recto, quo incedere debet tramite, nec amplius dignos poterit clericalis vocationis fructus operari."

("To će biti, ako svakodnevne molitve, na koje ste navikli u sjemeništu, i tijekom praznika u cijelosti izmolite; svakodnevno sudjelujete u svetoj misnoj žrtvi sa što je moguće većom pobožnošću srca; pristupite najvećom predanošću sakramentima pokore i Euharistije u vremena koja su propisana za sjemenište; nikada ne propustite večernje ispitivanje savjesti; uvijek nosite kleričko odijelo i to u onoj formi koja je propisana za učenike sjemeništa; brižno izbjegavajte svaku naznaku svjetovne ispraznosti i lakomosti; marljivo izbjegavajte zabave, prežderavanja, lov i sve bučne skupove koji se ne mogu pomiriti s kleričkom čednošću i trijeznošću; nego, umjesto toga radije čitajte dobre i korisne knjige; no, prije svega, izbjegavajte svaki razgovor s osobama suprotnoga spola. Znate iz mnogih, i to najžalosnijih primjera, kako su opasni za mladoga klerika razgovori toga tipa! Koliki su mladići, koji su inače puno obećavali, zbog toga prošli brodolom! Zasigurno, tko donosi u sjemenište žalac zabijen u srce iz razgovora te vrste, jedva da više može odgovoriti svom zvanju, skreće sa pravoga puta kojim bi trebao ići, i više ne može donositi dostojne plodove kleričkoga zvanja.")

U jedno možemo biti 100% sigurni. Da je danas Haulik zagrebački nadbiskup, on sigurno ne bi dopustio sjemeništarcima i bogoslovima da sudjeluju na prošlomjesečnom dočeku nogometaša. Ne samo zato što je općenito zabranjivao klericima sudjelovanje na bučnim svjetovnim skupovima, nego i zato što su barem polovicu navijačke mase činile - "navijačice" - mnoge od njih nečedno odijevene. Osim toga, svi nažalost znate kako izgleda "navijačka atmosfera": tu se psuje, vrijeđa... To nije društvo u kojem bi se smjeli kretati klerici!

Nažalost, ovdje moramo reći da je ponašanje pojedinih svećenika za vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva bilo apsolutno neprihvatljivo. Mijenjanje termina misa kako bi mogli gledati utakmicu, nošenje dresova itd., itd.  Možda im je ovo prvenstvo bilo iskušenje... test...  Oni su na tom testu pali! Pokazali su potpunu odanost svjetovnim i prolaznim stvarima.
Postavlja se pitanje: Ako se nisu mogli suzdržati od grozničavog gledanja svake utakmice, kako da se onda uzdrže od težih napasti? Zar oni ne znaju da je navezanost na prolazne stvari velika prepreka duhovnom napretku? Ili ih možda nije briga za to?
Zar oni doista misle da takvim postupcima pokazuju "bliskost narodu"?
Zaista, danas ima svećenika koji misle da ih posvjetovnječenje čini bliskima narodu.
Odakle im uopće mišljenje da narod želi posvjetovnjačene svećenike? U redu, priznajem da jedan dio naroda želi i takve, ali to su ljudi koji si "po vlastitim požudama nagomilavaju učitelje kako im godi ušima" (2 Tim 4, 3).
Ali, ozbiljni vjernici ne žele posvjetovnjačene svećenike. Jer, kako da ih učvrste u kršćanskoj ustrajnosti ljudi, koji sami nemaju istreniranu volju i odlučnost, već se povode za svim vjetrovima?


U Haulikovo vrijeme se trenirala volja, čelična odlučnost, da se ustraje na osobnom posvećenju i borbi za spasenje duša, ozbiljnom i sabranom služenju sv. mise, svakodnevnoj cjelovitoj molitvi brevijara, čistom pravovjernom nauku Crkve, tradicionalnom duhovnom vodstvu i maksimalnom izbjegavanju posvjetovnječenja.

Ako želite usporediti odgoj u zagrebačkoj bogosloviji u ono vrijeme sa današnjim odgojem u toj instituciji, možda je najbolje da usporedite izvorni izgled bogoslovne kapele sa današnjim izgledom (nakon modernističkih preuređenja).
Te dvije slike odražavaju dva potpuno različita mentaliteta, kao i dva različita pristupa odgoju svećeničkog podmlatka, i - zapravo - dvije potpuno suprotne teologije.


Da podsjetim, izvorni izgled kapele...

A sad pogledajte današnji "moderni" izgled oltara, nakon "posadašnjenjenja" kapele...

Što se dogodilo? Nije to tek promjena nekakvih estetskih kriterija, nego je to promjena identiteta liturgije i identiteta samoga svećenika.

U Haulikovo vrijeme, svećenike se poučavalo kako da prinose misnu žrtvu, dok danas modernisti poučavaju bogoslove kako da "predsjedaju slavljem", kako da "predvode" slavlje, u stilu protestantskih pastora. A za to im je potreban stol okrenut prema narodu, kojemu oni "predsjedaju", "predslave", "predvode".

No, ima ovdje i jedna druga stvar koja bi nas sve trebala veoma uzrujati. To je ta nepodnošljiva lakoća kojom su modernisti uništavali i "preuređivali" naše crkve.
Bez previše razmišljanja, bez skrupula, bacili su u vodu sav trud i ljubav kojom su prijašnje generacije izgradile i uredile naše crkve.

Jeste li vi svjesni koliko se truda, vremena i novaca potrošilo u 19. stoljeću da se bogoslovna kapela uredi baš onako kako je prije izgledala?

Pronašao sam u Zagrebačkom katoličkom listu od 3. prosinca 1868., tekst u kojem rektor sjemeništa javno zahvaljuje svima koji su donirali novac za uređenje kapele, osobito svećenicima. Pazite s kojim je on zanosom pisao o (starom) izgledu kapele:

"Kapela ovdašnjega nadbiskupskog sjemeništa od dna do vrha sva se preodjela i preobrazila. Sve je u njoj ukusno i liepo, sva odiše onim duhom, koji se pristoji skrovištu Božjem. Prije se već u ovom listu spominjao i krasni žrtvenik i slikovni milovidni prizori, i liepi kipovi (statue) svetacah zatočnikah naše crkve i domovine i napose duhovne mladeži, i umjestno sagradjena prodikaonica: sad valja tomu dodati svjetiljku pred Otajstvom, slike križnoga puta i nove klupe. Da je i ovo posljednje umjetno i liepo i da prijašnju urehu kapeličinu slično dopunjuje, lasno će se uvjeriti svatko, tko zagleda u ovu Božju kučicu. A stojalo je samo to popunjenje preko 900 for.
Kapelica je dakle slično odjevena, izkićena raznolikom dragosti - circumamicta varietatibus [Psal. 44, 15]. A tko ju je tako liepo opremio te učinio toli milom i dragom, osobito duhovnoj mladeži? Znadu vriedni štioci ovoga lista, da je to častno svećenstvo naše nadbiskupije, a na čelu mu uzoriti kardinal nadbiskup. Vriedno je ipak, da se napose spomene, da su najveće svote dolazile od misnih stipendiah, a mise da je odslužilo ovo svećenstvo, koje po raznih krajevih naše nadbiskupije nosi pastirujuć i težajuć teret dana i žege. Po dvaputa pouzdao se ravnatelj sjemeništa zamoliti ih za pomoć; svakiput mu se odazvaše divnom njekom spremnošću, pače reko bi natjecanjem. Za oto mu srce preobiluje osobitom zahvalnošću. Napokon ne smije se mukom premučati ni ime onoga muža, koji se neumorno trudio, da iz inostranstva dobijemo dosta štipendijah, komu je naša kapelica osobito privezana na srce, te koji sbilja ljubi njezinu diku - dilexit decorem ejus [Psal. 25, 8] - a to je domaći spirital, veleuč. g. Alojsij Leiter. Svim, svim ravnatelj sjemeništa ovdje javno izrazuje svoju duboku vječnu zahvalnost u svoje ime, i u ime povjerene si duhovne mladeži. Djelo sada dovršeno blagoslovio Bog! Bilo njemu na čast, a radost jošte mnogim naraštajem."

Kao što vidite, vjernici i svećenici Zagrebačke nadbiskupije otkidali su od usta kako bi se bogoslovna kapela što dostojnije uredila, napose kako kaže rektor: krasni žrtvenik.
A sad zamislite da netko dođe i sve to uništi... To su modernisti učinili, ne samo ovdje, nego i u stotinama drugih crkava diljem naše domovine.